Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu

U okolnostima velikih tragedija zaredaju i velike riječi. Ovih dana slušamo mnogo o zajedništvu, poštenju, ljubavi… sve su to odreda velike i značajne riječi, ali sa sve tanjim i mršavijim uporištem u životima onih koji ih izgovaraju ili, pak, u životima onih kojima su upućene.

No takvih je velikih i gotovo ”ispraznih” riječi zapravo najviše u ustima naših političara, zbog kojih nam općenito izgleda kao da najveće riječi i nisu ništa drugo do utočište najsitnijih duša. Ali nije tako.

Suvremeni trgovci smislom, među kojima najviše prednjače političari i crkveni velikodostojnici, odreda su zaljubljenici u velike i isprazne riječi, a lakoća s kojom ih izgovaraju jednaka je lakoći s kojom kitovi nose parazite.

Pa ipak, što sam stariji i što vrijeme više odmiče, suzdržavam se od moralnih licitacija (ovaj ili onaj bi mogao… morao… trebao…), a ipak najviše u pogledu političara i prelata, koji već prema pravilu svoje službe – ili prema onome što su od te službe učinili – žive upravo od pronevjere i zloporabe velikih riječi.

Budući da je moralno prosuđivanje drugih, kako to ispravno uočava Dietrich Bonhoeffer, gotovo redovito znak vlastitog moralnog posrtanja i zaostajanja (”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!”), uvijek je mnogo zahvalnije i svrsishodnije baviti se riječima, a manje ili nikako onima koji su ih izrekli.

Jedna od tih velikih i pretjeranom upotrebom iskrzanih riječi svakako je i nada.

Suvremena politika i religija u tolikoj su mjeri unizile metaforu, da je sada prijeko potrebno vratiti se izvornom i takoreći ”plošnom” značenju riječi. Nužan nam je novi fundamentalizam jednostavnosti

Politički i religijski marketing, ali jednako tako i galopirajući konzumerizam, toliko su devalvirali i pojeftinili nadu, da je današnjemu čovjeku skoro pa nemoguće oćutjeti i zahvatiti nadu izvorno i nepatvoreno, već samo i jedino u njezinim izvedenicama, od kojih je nadi svakako najbliža želja.

Ali želja nikako nije s nadom istovrsna. Čovjek koji brka nadu i želju zapravo bulazni i luduje, jer nada, za razliku od želje, nikada ne može imati udjela u svome ostvarenju, niti je nadu ikada moguće zadovoljiti ili potrošiti. Čovjek koji je potrošio nadu, potrošio je i život.

Kada Pavao piše Korinćanima, da sada ”ostaju vjera, nada i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13, 13), onda zajedno s Alainom Badiouom moramo napomenuti, da kadgod Pavao govori o nadi, on zapravo uvijek podrazumijeva vezu nade i kršćanski pojmljene pravednosti.

Badiou stoga ispravno zamjećuje, da ako se zamisao o posljednjem sudu ili o konačnom zadovoljenju pravde povezuje s imperativom nade, onda uvijek vreba opasnost da se nadu izjednači s očekivanjem nagrade.

”Računajući na konačnu nagradu”, piše Badiou, ”subjekt se nanovo usklađuje s objektom. S druge strane, ako je nada načelo ustrajnosti, ostajemo u čistoj subjektivnosti. Put kršćanstva obilježen je tom napetošću, pri čemu je ono gotovo uvijek davalo prednost nagradi, popularnijoj u očima Crkve, upravo kao što prosječni sindikalizam ukazuje na pučke prosvjede samo kako bi se što bolje sačuvao od njihovih ”nerealnih” političkih zanosa”.

Ali jer je osionom filozofu silno prijeko potreban ”militantni” subjekt, onda i pokretač njegova subjektivizma – ”nada” – mora biti nužno i neodgodivo – ”militantna”.

Ali ništa nije dalje od istine, kao što je to militantna ili bojovna nada. Nadu je zato potrebno istrgnuti od politike, religije i filozofije i vratiti je poeziji, a poeziju životu.

Današnjega čovjeka moguće je posve točno premjeriti njegovim ili njezinim željama. No tko obiluje u željama, nerijetko oskudijeva u nadi.

A jedino je čovjeku svojstveno nadati se, čak nadati se nenadanom i nemilom ili, pak, nadati se onome za što pouzdano zna da neće, niti ikada može, biti ostvareno.

Jer čak povrh i protiv svake nade živi nada ili, kako to Pavao kaže na primjeru Abrahamovom, jedino je čovjeku dano ići ”nadom protiv svake nade” (Rim 4, 8).

Stoga, premjeriš li čovjeka njegovim ili njezinim željama, ti gotovo uvijek dijeliš s talogom ostatak ispranih i neostvarenih želja.

A nada je sva od bistrine mora i nebeskog plavetnila. Ona je krilo galeba i neprestano stremi naprijed i uvis, dočim nezadovoljena želja čovjeka uvijek vuče i obara nazad i dolje, baš kao jezik školjke brbavice, koja se njime ukapa u pjeskovito tlo i vuče školjku još dublje nazad i dolje, u pjeskovito dno.

Želja zato nije – niti ikada može postati – nada, a ljudi su veliki jedino prema dostojanstvu i veličini svoje nade, a nikako prema veličini ili broju svojih želja.

Stoga jer je želja već neka bol zbog mogućnosti nezadovoljenja, ili žal neostvarenosti iz same mogućnosti ostvarenja, ona je svjetlo razočarenja pod krinkom nade.

Željeti kao da i nije moguće bez neke svijesti o nagradi ili dobitku, dočim je nada sva od nezasluženosti i gubitka.

Današnjega čovjeka moguće je posve točno premjeriti njegovim ili njezinim željama. No tko obiluje u željama, nerijetko oskudijeva u nadi

Želja je dvoglava poput Janusa, rimskog boga početka i kraja, prošlosti i budućnosti, a njegovi simboli su vrata i ključ: pronaći prava vrata i odgovarajući ključ, nije li to upravo slika svakog ljudskog htijenja i želje?

Želja je i u svome ispunjenju uvijek i neodgodivo vezana uz sadašnjost, jer teži svojemu zadovoljenju ovdje i sada, ona hoće sve i hoće to čim prije.

Stoga se i svijest o budućnosti u našim željama očituje tek kao u daljinu protegnuta sadašnjost, ali je stoga nada sva od budućnosti, postojanosti, ustrajnosti i strpljivosti.

Želja je poput barke kojom se doplovilo ili kojom se tek ima otploviti; ima li smisla u njoj sjediti, dok je ona užetom privezana za kopno?

Želja je zato uvijek nesputana, a nada neizmjerna. Ako je želja barka i ako je mornar, onda je nada more.

Nitko, naime, nije toliko obezvrijedio i unizio smisao ljudske nade, koliko jezik i govor ovdašnjih političara.

Postoji kod Semezdina Mehmedinovića, čini mi se, jedna vrlo uspjela i dobrodošla tvrdnja o naravi političkog govora, koja mi ovih dana često pada na um, a koju bih volio ovdje posebno istaknuti i podvući. Naime, ona kaže da politički govor podrazumijeva ”brisanje” značenja riječima, dočim poezija ustrajava na očuvanju značenja.

Ne sjećam se više konteksta ili okolnosti u kojoj je ta tvrdnja bila izrečena, ali čini mi se da u njezinu nastavku Mehmedinović dodaje još i to, da je naš svijet ionako toliko crn i naopak, pa bi za početak – a možda, dodajem, i kao pretpostavka svake obnove – trebalo najprije riječima vratiti izgubljena ili pronevjerena značenja, ne bi li se tako vratio i smisao običnom ljudskom govoru.

Kada bi to ikako bilo moguće, obnovu bi stoga valjalo započeti upravo obnovom povjerenja u elementarno značenje, priprostost i čestitost ljudskih riječi, kao i ustrajavanjem na tome da riječima povratimo njihova zagubljena ili u potpunosti pronevjerena značenja.

Prva na toj listi s crvenom oznakom neupotrebljivosti svakako je i nada, jer niti jedna agonija ne rađa se zapravo iz nemogućnosti vjerovanja u nešto određeno, već iz nemogućnosti vjerovanja naprosto, odnosno iz potkopavanja i urušavanja nade, koju naši političari i duhovnici tako predano i dosljedno – demontiraju.

Ponovimo: potkopavanje nade je potkopavanje života, naprosto.

Naime, kada neki ovdašnji političar izrekne, da izneseni suprotni stavovi ili kritike demontiraju državu, onda budi uvjeren ili uvjerena, da država koju se time tobože nastoji obraniti i nije zamišljena, niti ju je, pak, ikako moguće izgraditi, polazeći upravo od čestitosti i primjerenosti ljudske nade.

Primarni interes politike – ovdje se moram složiti s Mehmedinovićem – jest svakovrsno pritisnuti i demontirati nadu, obezvrijediti je, pojeftiniti i u konačnici dokinuti svako njezino značenje i smisao, i to samo zato jer je jedino nadi svojstveno ”demontirati” logiku i besmislenost politike.

A budući da demokracija počiva i zapravo ovisi o nadi, ona (demokracija) nije u opasnosti samo onda kada izostaje konsenzus ili vjernost vrijednostima koje promiče, već ponajviše onda kada je njezin smisao zamagljen bolesnim viškom konsenzusa.

Gdje nema suprotnoga stava ili kritike, nema zapravo ni demokracije, pa je demontiranje kritike i nade uvijek i demontiranje demokracije.

Još jednom se, naime, pokazuje, da su bukači i deklarativni čuvari demokracije zapravo njezini najdosljedniji – ”demonteri”.

Suvremeni trgovci smislom, među kojima najviše prednjače političari i crkveni velikodostojnici, odreda su zaljubljenici u velike i isprazne riječi, a lakoća s kojom ih izgovaraju jednaka je lakoći s kojom kitovi nose parazite

Suvremena ekstaza političnosti i petparačke religioznosti doveli su, naime, ljudske riječi i njihova značenja do krajnjih granica apsurda.

Težimo li još ikakvoj obnovi, onda bismo osobama, stvarima i pojavama trebali pristupati neopterećeno i s ushitom prvoga susreta.

Strategija ”oneobičenja” stvarnosti – postupak što ga je Viktor Borisovič Šklovski opisao u svojemu članku ”Umjetnost kao postupak” (1916.), a u ruskoj književnoj kritici popularizirao ruski formalizam – težila je k tome da se kod čitatelja postigne dojam napuštanja uobičajenog značenja i shvaćanja riječi kao pukih oznaka za stvari.

No suvremena politika i religija u tolikoj su mjeri unizile metaforu, da je sada prijeko potrebno vratiti se izvornom i takoreći ”plošnom” značenju riječi. Nužan nam je novi fundamentalizam jednostavnosti.

Post scriptum. Jednom prigodom, šetajući sarajevskim kvartovima, spazio sam iznimno dojmljiv i šaljiv grafit na zidu jedne zgrade: ”Vratite nam šećer u Orbit!”

Naravno, riječ je o žvakaćoj gumi bez šećera, ali mnogo više o pobuni protiv suvremene dominacije marketinga nad stvarnošću.

Politički marketing, kao uostalom i svaki drugi marketing, uvijek se trudi oko toga da u čovjeku stvara potrebe koje izvorno ne postoje. Ta, tko još voli žvakaće bez šećera!?

Stoga, ako već morate ”demontirati” državu, molim vas, nemojte zajedno s državom demontirati i nadu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Izlaz iz okvira za mržnju: i žrtve i zločinci pripadaju nama
• Kultura sjećanja i njezini zatočenici
• Kako je Fadil Labrnja postao Fadil Terminator
• Hulje štuju oluje, od kojih ne ostaju ni gaće na štapu
• Kako sam postao Zijo Nenametlija
• Krvopije kamarada Hruščova
• Lepe crkve lepo gore
• Mudonja moj
• Socijalizam dolazi na biciklu
• Unutrašnji neprijatelj

» Svi tekstovi ovog autora