Entoni Šeperić
Moram vam nešto priznati. Ja kadgod nešto zaserem, odnosno – da se izrazim manje živopisnim, ali stoga ne i pogodnijim izrazom katoličke moralke – kadgod imam osjećaj da sam u nečemu ”zgriješio”, odmah se laćam Novoga zavjeta.
Toliko je snažno i u mene duboko usađeno to vjeronaučno iščašenje, da je s protekom vremena i ono moje džepno, u kožni omot ukoričeno izdanje Novoga zavjeta Kršćanske sadašnjosti, sve sa svojim išaranim uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, pohabanim ciferšlusom i iskrzanim rubovima stranica, postalo tako otužno, koječime ulijepljeno i umazano, da mi ponekad naprosto zbog higijenskih razloga biva odbojno za njime posegnuti. A insan mnogo griješi.
No ima u tom mojem peksinli-ćitabu – kako ga zbog njegova otužnog stanja od milja zovem – još i sijaset rukom ispisanih misli, što po marginama, podnožjima i zaglavljima teksta, što po rukom ispisanim post-it papirićima i kojekakvim ceduljicama, koje mi iz njega sveđer ispadaju i rasipaju se po stanu, a sadrže moje zabilješke, neke kraće zapise i misaone elipse, što sam ih godinama marljivo bilježio i sakupljao, a ipak najviše u vremenima teških sagrješenja; neka se jednom nađu, zlu i grijehu ne trebalo!
I eto, baš dok sam po toj začudnoj svojoj knjižici preturao tragajući za nekoj davno zapisanoj misli, krajičkom uha uhvatih na radiju vijest o Marku Vučetiću, koji se na zadarskom gradskom trgu, gdje su ga prosvjednici suočili sa zahtjevom da se nedvosmisleno odredi je li za ili protiv COVID potvrda, na sve moguće načine upinje, eda bi zaista pojasnio čitav svemir razlike između politički onesviještene mase i politički osviještenog pojedinca.
I upravo tada, dok sam ja tu zanimljivu vijest preslušavao i u sebi mudrovao, ispade mi iz onog ćitaba komadić pelir papira, a na njemu mojom rukom ispisana misao Thomasa Hobbesa: ”Teško je proći neokrznut stazom koju opsjedaju s jedne strane oni što se natječu za previše slobode, a s druge strane oni za previše ovlasti”.
”Kada me netko stavlja pred izbor hoću li, kao nešto svoje, prihvatiti mjere političkog virusa sa zemlje ili osvetničku slutnju metafizičkog virusa s nebesa odgovaram s neskrivenim gnušanjem i odbijanjem jednog i drugog”, piše tako Vučetić
Elem, đavo će ga znati kojim sam je povodom i rašta bio zapisao, ali ukazala mi se sada upravo kao deus ex machina, odnosno kao dobro režirani – šlagvort.
Pođemo li, naime, od te Hobbesove maksime, s lakoćom ćemo se složiti da u životu doista nije nikakva rijetkost, da te na polaganje računa ”zajedno” pozivaju i oni koji se natječu za previše slobode i oni koji se natječu za previše ovlasti.
No budući da slobode nikada ne pretječe onima koji za njom žude, kao što nikada nije viška ovlasti onima koji se slobode groze, očekivati da ćeš posred njih proći čist i netaknut istovjetno je očekivanju da ćeš proći sarajevskom Baščaršijom, a da te neće posrati golub.
I eto, samo sam o toj slici s golubovima bio razmišljao, dok sam ono slušao Vučetića kako s gnušanjem odbija i jedne i druge. ”Kada me netko stavlja pred izbor hoću li, kao nešto svoje, prihvatiti mjere političkog virusa sa zemlje ili osvetničku slutnju metafizičkog virusa s nebesa odgovaram s neskrivenim gnušanjem i odbijanjem jednog i drugog”, piše tako Vučetić.
No ta zgoda s Vučetićem podsjetila me i na onu pripovijest o Isusovu ozdravljenju čovjeka s usahlom rukom. I da se odmah razumijemo: niti ja mislim da je Vučetić neki tamo Isus niti opet smatram da su oni koji ga u Zadru suočiše poput onodobnih Jeruzalemaca, nego mi se samo pričinilo da u obje priče postoji začudno mnogo dodirnih točaka i poučnih sličnosti, koje bih sada želio – ako umijete otrpjeti nešto vjeronaučnog anakronizma – ovdje s vama podijeliti.
Kod triju sinoptika čitamo u ponešto različitim, ali u bitnome ipak suglasnim i ujednačenim izviješćima (Mk 3, 1-6; Mt 12, 9-14; Lk 6, 6-11), kako je Isus subotom pohodio kafarnaumsku sinagogu, vjerojatno s ciljem da opet ondje poučava, te kako su ondje na njega vrebali farizeji, ne bi li nekoga izliječio, pa da ga oni optuže (usp. Mk 3, 2).
A nije ta njihova sačekuša bila bez ikakvoga temelja, jer im se Isus već ranije bio u lice usprotivio, da je ”subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”, odnosno da je ”Sin Čovječji gospodar subote” (Mk 2, 27).
I stoga što su se već osvjedočili da Isus ne preza ni od čega, štoviše, da ih neprestano provocira i krši subotnji propis, da poučava narod kao ”onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci” (Mk 1, 22b), te da za razliku od njih čini ono što govori, posve je opravdano da su od njega očekivali i vrlo izravan, nedvosmislen odgovor na ono što su smatrali ključnim: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti” (Mk 3, 4).
Prevedeno na suvremeni zadarski vernakular, to bi se pitanje moglo i zgodno preformulirati: ”Jesi li za ili protiv COVID potvrda?”
Ali za razliku od evanđelista Marka i Luke, koji inicijativu vezanu uz takvo pitanje nedvojbeno daju Isusu, provokacija o statusu subote kod evanđelista Mateja potječe od okupljenih, a ne od Isusa.
No Isus tu provokaciju prihvaća, te odmah udara na praktično i svakodnevno ljudsko licemjerje: ”Tko to od vas jedinu ovcu koju ima ne bi subotom prihvatio i izvadio kad bi mu upala u jamu? A koliko je čovjek vrjedniji od ovce! Tako, slobodno je subotom činiti dobro!” (Mt 12, 11-12).
Drugim riječima, Isus kao da okupljenima želi poručiti – opet prevedeno na zadarski vernakular – da u slučaju kada je vlastita guzica u pitanju i kada stvarnost dogorijeva do prstiju, nitko ne postavlja pitanje o ispravnosti i dopustivosti neke odluke ili propisa. Onda ni subota nije baš tako sveta kao što se čini.
Nadalje, prisutnost čovjeka s usahlom rukom u sinagogi uistinu je tek povod koji, umjesto da među okupljenima razbudi i potakne suosjećanje, postaje ”prigodom za osudu” Isusa. Okupljene ni u kojem slučaju ne zanima dobrobit i zdravlje onoga čovjeka, već samo i jedino to može li se Isusu prišiti opetovano kršenje propisa o suboti.
Iako nas ta evanđelistova priča ničim ne obvezuje na identične zaključke u pogledu Vučetića, koji zasigurno ne čini čuda i ne može liječiti poput Isusa, ipak pokušajmo izdvojiti makar tri poveznice, koje mi se ovdje čine zanimljivima za promišljanje, a osobito u ovo naše ”odraslo”, religiji i praznovjerju načelno nesklono doba.
Prvo, pođimo od činjenice da Isus nikako ne odbija i ne izbjegava ”liječiti” čovjeka. Unatoč i usprkos tome što je zahtjev okupljenih nedvojbeno formuliran u obliku čiste moralne ucjene, Isus čin izlječenja izvodi ”javno”, pozivanjem čovjeka da ”stane u sredinu” (Mk 3, 3), odnosno tako da njegov primjer čini doslovno stožernim i središnjim, a nikako ne sporednim.
I upravo tada, dok sam ja tu zanimljivu vijest preslušavao i u sebi mudrovao, ispade mi iz onog ćitaba komadić pelir papira, a na njemu mojom rukom ispisana misao Thomasa Hobbesa: ”Teško je proći neokrznut stazom koju opsjedaju s jedne strane oni što se natječu za previše slobode, a s druge strane oni za previše ovlasti”
U središtu Isusovog zanimanja, dakle, nije ”legitimnost” zahtjeva okupljenih, već samo i jedino potreba onoga koji je uslijed njihova zanovijetanja ostao na rubu. Isus kao da nam želi reći, da su oni koji su mogućom legitimnošću naših zahtjeva izgurani na marginu i koji su upravo zbog svoje rubnosti, koja u ovom prikazu poprima karakterizaciju ”bolesti”, po svemu daleko važniji od umišljene ”usredišnjenosti” okupljenih.
Pritom nikako ne treba previdjeti sretnu ili namjernu podudarnost, da evanđelist Marko u Isusovom pozivu čovjeku usahle ruke koristi imperativ glagola ἐγείρω, doslovno ”ustani!”, odnosno glagol kojega će kasnije u tekstu upotrijebiti i za čin Isusova uskrsnuća (usp. Mk 16, 16).
Inače, Marku je taj glagol neobično drag i najčešće ga koristi upravo u prikazima ”ozdravljenja” (Mk 1, 31; 2, 9-12; 5, 41; 10, 49), kao da time želi ukazati da ozdravljenje nije nešto što se tiče isključivo fizičke i tjelesne dobrobiti, već ono, teološkim riječima kazano, smjera na ”puninu” nečijeg života.
Drugo, Isusovo retoričko pitanje o tome što je uistinu legitimno ili zakonito u pogledu subote, vrlo vjerojatno se poziva na raniju optužbu farizeja protiv Isusovih učenika, kada su ih oni zbog trganja klasja subotom suočili s očitim prekršajem: ”Zašto činite [ono] što subotom nije dopušteno?” (Mk 2, 24).
Isus sada svojim ”protupitanjem” – je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo, život spasiti ili pogubiti (usp. Mk 3, 4), ne samo da kod njih želi isprovocirati ”zdravorazumski” argument: da, naravno da je subotom dopušteno činiti dobro i život spasiti, već zahvaća i daleko dublje, odnosno u samu srž ćudoredno-narodnosnog sentimenta i demagogije.
Naime, za vrijeme Makabejskog ustanka, kojega su 166. g. pr. n. e. Židovi pod vodstvom Jude Makabejskog bili podigli protiv Antioha IV. Epifana, tako je strogo bila održavana zapovijed o suboti, da su se ustanici tim danom odbijali boriti makar i u samoobrani, što je naposljetku rezultiralo i njihovim katastrofalnim pokoljem (usp. 1 Mak 2, 29-38).
Suočeni s izvjesnošću takvog ishoda u budućnosti, ustanici su bili primorani revidirati i korigirati vlastitu revnosnu poziciju: ”Tkogod nas napadne u dan subotnji, vojevat ćemo protiv njega, da svi ne izginemo kao što izgiboše braća naša u zbjegovima” (1 Mak 2, 41).
Farizeji su taj primjer sasvim sigurno morali znati, a Isusov argument protiv njih svodi se na sljedeće: ako i sami priznajete ”legitimnost” ratovanja subotom za obranu života, koliko biste onda više trebali priznati legitimnost djelu koje ovome čovjeku vraća zdravlje i život? Sila zakon mijenja, reklo bi se i na ovdašnjem vernakularu.
Treće, olovna šutnja i nemogućnost farizeja da pruže odgovor na tu očitu Isusovu protu-provokaciju (”oni su šutjeli”, Mk 3, 4b), nije Isusa nimalo pokolebala, ali ga je zato duboko potresla i razočarala.
Kao i u drugim Markovim prikazima, suhoća i okorjelost ljudskoga srca često kod Isusa biva popraćena srditim ”šibanjem” očiju, odnosno pogledom koji nastoji doprijeti do čovjekova srca (Mk 3, 34; 10, 21. 23; 11, 11), to jest do samoga središta njegovih i njezinih odluka, čija je istina samo Bogu znana i koju samo On/a može ”vidjeti” (1 Kr 8, 39).
To stanje ”tvrdoće” ili ”skvrčenosti” ljudskoga srca usmjerenog isključivo na samog sebe, ili onaj latinski cor incurvatum, na kojemu će – ne bez dalekosežnih i po mnogočemu kobnih učinaka na cjelokupnu povijest zapadne duhovnosti! – najprije zajahati sv. Augustin, a nakon njega još odlučnije i Martin Luther, označava u Pismu ponajprije tvrdoglavo odbijanje, zatvaranje i neprijemčivost spram Božje inicijative (usp. Jer 11, 8; Ezek 3, 7; Ef 4,18), odnosno stanje koje bez razlike karakterizira čak i Isusove sljedbenike (usp. Mk 6, 52; 8, 17).
Naposljetku, ostaju u zraku lebdjeti i još dva iznimno zanimljiva pitanja.
Jedno se, naime, tiče onoga zašto Isus ozdravlja upravo u subotu, iako može pretpostaviti da će takvo njegovo postupanje sasvim sigurno kod njegovih suvremenika izazvati bijes i trvenje?
Iako se izlječenja zbivaju i drugim danima, kada sami bolesnici, njihova rodbina ili prijatelji, samostalno prilaze k Isusu s molbom izlječenja, Isus uvijek preuzima inicijativu u nečijem ozdravljenju isključivo subotom (usp. Mk 12, 9-14; Lk 13, 10-17; 14, 1-4; Iv 5, 1-9; 9, 1-14).
Drugo je pitanje, zašto je takvo Isusovo djelovanje, a napose kršenje subote, kadro protiv sebe navući i ujediniti čak i naoko vrlo suprotstavljene strane, jednako farizeje kao i herodovce, koji se potom zajedno daju na vijećanje protiv njega kako da ga pogube (Mk 3, 6)?
S lakoćom ćemo se složiti da u životu doista nije nikakva rijetkost, da te na polaganje računa ”zajedno” pozivaju i oni koji se natječu za previše slobode i oni koji se natječu za previše ovlasti
Odgovor na prvo pitanje za evanđelista Marka je izričit i nedvosmislen. On Isusa bez daljnjega nastoji prikazati ”gospodarom subote” (Mk 2, 28), ne bi li na taj način kod čitatelja isprovocirao pitanje o stvarnom Isusovom identitetu i njegovu ”božanskom” autoritetu.
Iako ja u toj stvari nikako ne bih ciljao tako visoko (a to ću jednom morati pojasniti!), pokušat ću ovdje čitati neopterećeno, pritom se isključivo usmjeravajući na ono drugo važno pitanje, odnosno zašto je svakom autentičnom djelovanju dano galvanizirati i protiv sebe ujediniti naoko nespojive, čak i međusobno suprotstavljene, zagriženosti.
Jer farizeji i herodovci, koji potječu s potpuno suprotnih krajeva onodobnog političkog spektra i koje bismo zbog jednostavnosti mogli razumjeti kao onodobnu Jeruzalemsku demokratsku zajednicu i Jeruzalemski domovinski pokret, duboko su razjedinjeni vlastitim svjetonazorom i politikama, ali su po mnogočemu povezani i istovjetni.
Ono što ih je povezalo u zajedničkoj osudi Isusa, međutim, jest ”integritet” osobe koja im je stajala nasuprot, odnosno svijest o tome da Isus svojim djelovanjem – u čijem je središtu uvijek i jedino konkretni čovjek s njegovim ili njezinim problemom, a nikada prinudnosti narodnosnog sentimenta – na najodlučniji je mogući način dovela u pitanje dividendu koju takvi uvijek izvlače iz zloporabe mjesta, vremena ili osoba kojima pridajemo atribuciju ”svetosti”.
Dežurni moralni revnosnici i bojovnici po službenoj dužnosti nikada se ne spotiču o nedosljednost i vulgarnost vlastitih pozicija, već uvijek i samo o izvjesnosti koje im pružaju osjećaj moralne nadmoći i osudu nad drugima. Niti je bilo drukčije u Isusovo vrijeme, niti je to danas.
Ilustraciji može poslužiti i Vučetićeva zgoda, ako ni zbog čega drugog, a onda samo zato da još jednom potvrdi kako je literarni ili doslovni subjekt, koji ga je na zadarskom trgu suočio s temeljnom disjunkcijom ili-ili, uvijek tako bolno razapet između prinudnosti činjenja i nemoći mišljenja.
Zapravo grijeh, kako to kaže i Alain Badiou, nije u tolikoj mjeri mana koliko je nesposobnost živog mišljenja da propiše zrelost djelovanja.
Bit će, eto, da nam se s ovom pandemijom skvrčilo i presamitilo srce, pa nam COVID potvrda postade i COVID – ”òtvrda”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Savezništvo teologa u papru
- Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
- Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
- Opet ćemo zajedno gledati sunce
- Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
- Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
- Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
- Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
- Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
- Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora
