Branimir Pofuk
Sredinom travnja, onih dana kada se čitav svijet zavukao u svoje kuće, profesor Franjo Marić prestao se javljati na telefon. Stan mu je bio zaključan. Iznutra. Pozvana je policija. Franju su našli mrtvog, za radnim stolom, klonulog nad tipkovnicom računala. A oko njega tisuće i tisuće knjiga, uključujući i mnoga iznimno lijepa, vrijedna i rijetka izdanja kakva ne očekujete naći u jednom sasvim prosječnom običnom samačkom zagrebačkom stanu.
Ne prepričavam nikakav kriminalistički zaplet, nego prenosim što su drugi napisali ili mi ispričali o kraju života Franje Marića. Pretpostavili su da je umro 15. travnja. Mjesec dana mu je nedostajalo do 65. rođendana, a dva mjeseca do mirovine kojoj se, kažu mi, veselio. Ne zato što bi jedva čekao da se riješi svojih učenika u Centru za odgoj i obrazovanje, gdje je djeci i mladima s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima protekla tri desetljeća prenosio svoje znanje.
Takav se posao radi iz ljubavi. Veselio se mirovini, kažu mi, zato što se namjeravao vratiti u svoju rodnu Bosnu, u Brezovo polje pokraj Žepča. I tamo nastaviti rad na svojim knjigama koje su se ponajviše ticale upravo Bosne, a u njenoj prošlosti posebice povijesti i života katoličkih župa bosanskih Hrvata, počevši od njegove žepačke čiju je više od pet stoljeća dugu povijest pomno istražio.
Umro je u tišini korone, ali mu je nedavno otpjevan zasluženi “Te Deum” (…) Svladavanje svih teškoća u to vrijeme najstrožih epidemioloških mjera da bi se iz Sarajeva došlo do Žepča bila je lijepa gesta kojom je kardinal Vinko Puljić pokazao koliko je njemu osobno, Katoličkoj crkvi i Hrvatima u Bosni u Hercegovini bio važan Franjo Marić, dugogodišnji vrijedni suradnik i član Matice hrvatske i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb
U Brezovo polje vratio se u zakovanom mrtvačkom kovčegu, a ispraćaj iz Zagreba bio je onakav kakvi su bili svi ispraćaji mrtvih u vrijeme kada je svijetom bila potpuno zavladala korona i strah od nje.
Takav je bio i sprovod u Brezovu polju gdje je mrtvog sina dočekala i pokopala majka. Ali i sarajevski nadbiskup.
Svladavanje svih teškoća u to vrijeme najstrožih epidemioloških mjera da bi se iz Sarajeva došlo do Žepča bila je lijepa gesta kojom je kardinal Vinko Puljić pokazao koliko je njemu osobno, Katoličkoj crkvi i Hrvatima u Bosni u Hercegovini bio važan Franjo Marić, dugogodišnji vrijedni suradnik i član Matice hrvatske i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb.
Mene je, međutim, osobito zadivio jedan odlučujući trenutak u životu Franje Marića koji nije bio naveden ni u njegovoj službenoj biografiji, ni u onih nekoliko skromnih posrmtnih slova.
U šturom životopisu piše da je Franjo Marić studirao i 1982. diplomirao fiziku u Zagrebu, nakon čega se vratio u Bosnu i u Zavidovićima, gdje je završio gimnaziju, radio kao profesor u Tehničkoj školi.
Knjige i bibliofilstvo bili su, naime, njegova privatna strast. Najljepše knjige iz njegove zbirke i knjižnice lani su bile izložene u Preporodnoj dvorani na izložbi “Lijepo načinjeno – rijetko viđeno” koju je organizirao Razred za književnost HAZU-a. Popis umjetnika koji su te knjige ukrasili nalikovao je katalogu najvećih hrvatskih slikara i ilustratora 19. i 20. stoljeća.
No, vratimo se Bosni, osamdesetim godinama prošlog stoljeća i životopisu koji kaže kako se Franjo Marić 1986. zaposlio AOP-u, Radnoj organizaciji za automatsku obrada podataka u okviru većeg poduzeća Izgradnja Zenica, kako se usavršavao u informatici u Sloveniji da bi 1988. dobio četverogodišnji mandat direktora u velikom zeničkom poduzeću, državnom, dakako, jer drugačijih još nije bilo.
Piše još da je za to vrijeme Marić honorarno predavao i fiziku “štićenicima” čuvenog, opjevanog i zloglasnog zeničkog zatvora.
Ali, sljedeća točka životopisa kaže: “Početkom 1990. godine dolazi u Zagreb i počinje raditi u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Dubrava”. Zašto jedan očito perspektivan i stručan informatičar na sjajnom početku profesionalne karijere napušta dobar posao u struci budućnosti i direktorsko mjesto u svojoj rodnoj Bosni da bi ostatak života bio profesor u školi i bavio se djecom koja iziskuju posebno strpljenje, ljubav i pažnju?
O tome je tek nekoliko rečenica u svom osobnom oproštaju od prijatelja i suradnika Franje Marića napisala Julijana Matanović: “Moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravaju prevaru slabih zeničkih radnika. Sve je napustio… čista obraza i čista prezimena.”
Drugi mi Marićev prijatelj reče kako su mu nudili i velik novac i stan samo da potpiše otkaze svojim radnicima.
“Moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravaju prevaru slabih zeničkih radnika. Sve je napustio… čista obraza i čista prezimena”
Takvo je bilo došlo vrijeme u kojem su na scenu isplazili beskompromisni grabežljivi predatori koji će vladati kapitalom i ljudskim životima, vladari privatizacije, gospodari i profiteri rata i poraća, današnji živi “mirogojski velikani” od kojih tek poneki, valjda sistemskom greškom, završi u pritvoru i tamo se onda na neko vrijeme primiri, do kraja duge istrage, procesa i oslobađajuće presude.
Eto zašto danas pišem o Franji Mariću koji se iz tog vremena izmakao.
Rat koji je uslijedio razorio je i njegovo Žepče gdje mu je uništena, opljačkana i spaljena biblioteka. Nastavio je strpljivo skupljati novu.
Dan prije nego što će nedavno zaključiti ovogodišnje Varaždinske barokne večeri koncertom u spomen na maestra Vladimira Kranjčevića, Hrvatski barokni ansambl i zbor Cantores Sancti Marci održali su koncert i u Zagrebu. Crkva sv. Marka, kojoj zbor duge i važne tradicije pripada, oštećena je u potresu i zatvorena. Zato je koncert u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb održan u isusovačkoj crkvi na Jordanovcu, s plemenitom svrhom prikupljanja donacija za popravak crkve.
Ali, umjetnici su na Jordanovcu anđeoski Charpentierov “Te Deum” i božanstveni Bachov “Magnificat” svirali i pjevali i u spomen na Franju Marića.
Zaslužio je to čovjek koji je umro za mrmorenje i šapat svojih tisuća knjiga, do kraja vjeran svemu onome što su ga poučile o ljepoti, istini i ljudskosti.
Aleja velikana je svaka u kojoj leži takav čovjek, pa i ona u Brezovom polju, u Žepču.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Aleja velikana je svaka u kojoj leže ljudi poput Franje Marića, u Brezovom polju, u Žepču).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Jedan važan uvjet za podršku premijeru Plenkoviću
- U društvu i paralelnom svemiru naše neizmjerno bogate elite
- Mirogojska grobnica za ubijene kriterije i snove
- Beethoven proglašen simbolom rasizma
- Ljudi koji više nemaju što izgubiti na kraju sve zapale
- Ima li većih i jačih influencera nego što su Capak i Beroš?
- Industrije straha će se vratiti izbjeglicama i migrantima
- Treba nam cjepivo za strah
- I 5.8. i 8.5. imaju biti dan sućuti prema svim žrtvama rata
- Anja i Katarina, dvije djevojčice iz dvije kolone
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.