Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost.
Okolnosti nisu vesele, premijer upozorava da se širi defetizam i pesimizam. U svoju obranu kažem da ja sam ozbiljan. Stanje izaziva grčevit osmijeh. Hrvatska je zemlja smiješka.
Bjegunci s debelim računima koji tvrde da su politički proganjani, koji daju intervjue i pišu blogove. I svi to smatraju normalnim.
Kriminalci se proglašavaju nevinim, tvrde da protiv njih nema dokaza, a sami su dokaz i bez njihovih jahti, bijesnih automobila i bahatog rasipanja.
Lijepe eure na čelo, plaćaju orkestre koji ih prate, vjerojatno i novinare koji o njima pišu s onim obožavanjem kakvo imaju sluge u starim filmovima. Ono što pak mogu izjaviti njihovi tužitelji izgleda blijedo i nezanimljivo.
Na vrijeđam ja ni Mamića, ni Horvatinčića, ni Kutlu, ni gradonačelnike koji grade rezervne kuće u rezervnim domovinama. Ne vrijeđam, ali mi se sve to gadi, a najviše to da nam je svejedno koliko su drpili
Nije vijest kad pas ugrize čovjeka, ali i škrbavi penzioner završit će na naslovnici ako ugrize psa. Pa svi su znali da su bahati lopovi, grubi i razmetljivi, pršte od bombastičnih fraza i obećanja da će na sudu dokazati nevinost.
Na vrijeđam ja ni Mamića, ni Horvatinčića, ni Kutlu, ni gradonačelnike koji grade rezervne kuće u rezervnim domovinama. Ne vrijeđam, ali mi se sve to gadi, a najviše to da nam je svejedno koliko su drpili.
Kao da sam trijezan u zagorskoj gostionici, a svi pjevaju: ”Dignimo čaše vu zdravlje naše, kaj nam pak moreju. Kakav je da je, život nam paše, kaj nam pak moreju.”
Reći da je problem u tome da vlada pesimizam je alibi i cinizam. Štoviše, cinizam je u modi. Postoji potražnja za cinicima.
Cinik nema obzire. Sluša sve dok ne dobije šansu da naređuje. Cinik je poslušnik i uhljeb koji tvrdi da su svi takvi, da su ideje samo riječi, da riječi nisu djela, da nitko ništa ne misli, da se sve zaboravi, da sve ima cijenu. Svi imaju cijenu i ne vrijede ništa.
Kako nazvati tu ležernost grijeha, relativnost odgovornosti, to slavljenje neznanja, bahati osjećaj superiornosti nad drugima koji su blesavi i ne znaju uživati u životu.
Nitko nije bolji, drugi su prividno uspješni. Pa znamo mi te strance kako se napiju i opuste kad dođu ovamo, kako se dive našim vinima, hrani i djevojkama, kako ih opljačkamo u zbrajanju računa nakon ručka, kako im prodajemo ćevapčiće kao nacionalnu hranu i brlju kao nacionalno piće. Mi smo uvjereni u svoju nadmoć koju dokazuju trenuci opijenosti i slavlja.
Mi smo cinici koji ponavljaju život prema onom samoupravljačkom vicu u kojem radnici prodaju tvornicu, a na pitanje što će sada odgovaraju: ”Pa radit ćemo u njoj”.
O kritizerstvu i o tome kako nam je dobro govore ljudi kojima je sad dobro, koji s obožavanjem gledaju svoje slike i kojima nikad neće biti bolje.
Oni traže poslušne, okružuju se pokornima, traže iskrenu i bespogovornu poslušnost.
Oni traže cinike koji su spremni odobravati gluposti, pljeskati parolama i koji mogu naučiti desetak fraza o Domovinskom ratu, ljepotama Hrvatske, čistoći mora, superiornosti sportaša, o tome da nemaju stav i ne komentiraju presude i da institucije rade svoj posao.
Kako nazvati tu ležernost grijeha, relativnost odgovornosti, to slavljenje neznanja, bahati osjećaj superiornosti nad drugima koji su blesavi i ne znaju uživati u životu
Cinizam je idejna obrana takve bahatosti i osjećaja osobne superiornosti svoje ličnosti nad zakonima i normama. Oni jedan dan kažu ”Kome se ne sviđa neka ode iz zemlje”, a nekoliko mjeseci kasnije nariču nad iščeznućem naroda.
Dakle reći da je naš glavni problem apatija i kritizerstvo je cinizam, jer to govore oni koji bi trebali biti primjer, koji zapravo traže iste sebi, ljude slobodne da služe osobi za dobitak, materijalni, statusni ili u stvarnoj a ne zamišljenoj moći da se bude elita iznad zakona (Borg).
Cinizam nije samo brend koji se dobro prodaje; on je i kvaliteta koja se traži da bi opstala neuspješna, primitivna i bahata vlast.
Lako je biti cinik. Poza cinika pomaže da se osjećaš bolje i pametnije. Lakše se podnose razočaranja, neuspjesi i iluzije. Cinici, premda to ne priznaju, podsjećaju na zelotske vjernike. Svoje gađenje svijetom, svoj osjećaj sićušnosti moraju prenijeti na druge. Određena prezrivost zahtijeva slaganje s osnovnim stavom.
Skepsa i cinizam nisu isto. Skepsa podrazumijeva mješavinu sumnje i radoznalosti, nevjerice i želje za točnim i istinitim. Cinizam je uvjerenje koje se ne mijenja dokazima, ne predmnijeva osporavanje i neugodnu nedoumicu, on je čvrst stav da ništa nije savršeno, da su motivi entuzijazma sumnjivi i površni.
Ne daje cinizam ništa za plemenite namjere. Postoji jedan poseban slučaj cinizma. Cinizam vlasti je prirodan oblik obrane od stalnih neuspjeha i razočaranja.
Onaj tko ima vlast često se osjeća bolji i drukčiji, njega ne dodiruju neuspjesi, ne smije pokazati sumnje i neodlučnost. Linija obrane je cinizam. Promašene su sumnje da se radi o posebnom fenomenu debele kože.
Kažu da cinizam vole mladi. Njihov cinizam nije poza i gluma, oni su iskreni cinici. Njihove nade i ambicije premašuju mogućnosti, možda nisu svjesni što ih čeka, ali naslućuju i vide da ih se sistematski gazi i da nemaju šanse uspjeti ako se ne prilagode, pa cinizam izgleda kao sjajna kratica za društveno napredovanje, bez moralnih obzira, bez žaljenja ili čvrstog stava.
Njihov cinizam je rezultat zbunjenosti, ali i pogreške u računu.
To da nijedan stav nije vrijedan, da se zna cijena svega, a vrijednost ničega.
Oni znaju da nijedan režim i nijedna vlast nije trajna i da se treba svrstati i prevrtati ako treba.
Naravno da im nedostaje iskustvo, da ne vide one koji su kao takvi propali, već samo one koji su uspjeli opstati i napredovati nemajući ideje i uzore, braneći svoju kožu.
Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost
Tek iskustvo pokazuje da ne možemo sve što hoćemo, da nekad privremeni dobitak znači trajni neuspjeh i zaostajanje, da su Pirovi porazi češći od pobjeda i nisu fraza gubitnika.
No baš to da nemaju iskustvo daje im snage da prihvate rizike, da vide prilike, a ne ograničenja.
Takvi će i uspjeti, ali rijetki i malo njih, a većina će se izgubiti u pretjeranim željama i skromnim mogućnostima, izgubiti se u masi nezadovoljnih luzera.
Ne može se biti mlad i mudar istovremeno. Vrag je star, treba ostarjeti da bi ga se razumjelo. Onda je lako najprije raširiti cinizam među mladima, a onda im prodati lošu robu (ideje).
Postoji potražnja za cinicima. Što je na strani ponude?
Cinizam je ideologija prečice u društvenom napredovanju. Stari su vjerovali u osobne slobode, liberalnu demokraciju i kozmopolitsku toleranciju te u tom okviru zauzeli idejni prostor i društvene pozicije.
Njih se može diskvalificirati i smijeniti najlakše ako se u pitanje dovede svijet ideja koji su izgradili. Stari su bili u pionirima. Dali su zakletvu Titu i socijalističkom ustavu, bili su patriotski protiv vanjskih utjecaja neprijatelja i ne mogu se prilagoditi novim vremenima.
Ono što su radili svi, može se nekima izvaditi kao diskvalifikacija i prezira vrijedno ponašanje. Ne mogu konkurirati mladima gladnima njihovih položaja i stila života. Uostalom, i sami su prije mnogo godina bili takvi, prokazivali neprijatelje i zazivali radnike na sveučilište.
Pametni ljudi, ali i oni koji se pameću ne mogu hvaliti, lako će postati cinični, neće biti obzirni, neće imati moralnih hemunga ili savjesti, zaklinjat će se u domoljublje, a plesti narodnjake, oblačiti u kockaste dresove i lamentirati o superiornosti dinarskih Hrvata, pokazivati prezir prema pederima i manjinama, spremni postati razmažena derišta kojima zakon ne može ništa i za koje pristojnost ne vrijedi.
Sve to dok istovremeno pjevaju ode vođi, vjeruju generalima (Hrvatska ima 114 generala na 16.000 vojnika?), idu na misu i dok su općenito pozeri koji glumataju prema prilikama.
Plivaju niz društvene struje. Njihov uhljebnički oportunizam opravdava stav cinizma politici, vlasti i prezir prema idealizmu. Cinizam nije posljedica razočaranja i iskustva, ma koliko god to cinici tvrdili, nego osnovni životni stav i strategija.
Cinizam je ideologija prečice u društvenom napredovanju. Stari su vjerovali u osobne slobode, liberalnu demokraciju i kozmopolitsku toleranciju te u tom okviru zauzeli idejni prostor i društvene pozicije
Cinici nisu samo ružni, zadrigli debeli i stari, već ih se prepoznaje po ležernosti kojom prate tuđu nesreću, lako mijenjaju ciljeve kojima opravdavaju sredstva.
Vrlo uspješno lažu sebe, često i druge, ali sve u svemu ne uspijevaju osobito.
U njihov neuspjeh uvijek je ugrađen element pozerstva, blaziranosti i površnosti, ali toga se ne mogu riješiti.
Uostalom, negativna selekcija koju vole vođe i temelji se na tom nedostatku (”Svatko želi uvećati broj svojih podređenih, nitko ne želi povećati broj svojih konkurenata”, Parkinsonov zakon).
Uzalud sva etika, građanski odgoj i vjeronauk dok su cinici na vlasti i naslovnim stranicama. Ljudi, osobito mladi ljudi, uče prema onome što vide i iskuse, a ne prema udžbenicima i onome što piše u kodeksima.
Cinizam je ukras bezočnoj a neuspješnoj vlasti, opravdanje svakog neuspjeha. Možda cinici najprije lažu sebi, ali najviše lažu nama.
Još tekstova ovog autora:
- Tri razloga za veliku koaliciju (3): Vrijeme tjeskobe i nade
- Tri razloga za veliku koaliciju (2)
- Plenkovićeva pobjeda u doba virusa, straha i izolacije
- Tri razloga za veliku koaliciju (1)
- Hrvatska je mala zemlja velike panike
- Skandal s masonima samo skreće pažnju s pravih problema
- Važno je nalaziti primjere čovječnosti na suprotnim stranama
- Hrabrost i kukavičluk u politici
- Bilo je nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek
- Glavna naša podjela je prema primitivizmu i zaostalosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.