novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Vijest da je Maji Danon netko dvaput isjekao gumu na automobilu parkiranom u Baškoj obišla je medije i društvene mreže u cijeloj regiji. I nije to ni čudno.
Maja Danon je ugledna sveučilišna profesorica, lingvistica, koja je predavala u New Yorku i Beogradu, a u Baškoj boravi gotovo svakog ljeta, u kući u koju se pred šezdeset godina smjestio njezin otac Oskar Danon. [Read more…]
Vladajući HDZ morao bi svakako uputiti kakvo pismo zahvale najpoznatijim Metkovcima u politici Nikoli Grmoji i Boži Petrovu.
Svojim rigidnim stavovima o samo njima vidljivoj ”LGBT propagandi” na Europskome nogometnome prvenstvu, neskrivenom odiumu prema zagrebačkome Prideu, neshvaćanju uloge manjina u demokratskome društvu i neupitnoj obavezi većine da ih štiti, uspješno su pomaknuli pažnju javnosti s uhićenja ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića i dijelom ju, najavom tužbi kontra Zagreb Pridea, preusmjerili na sebe i Most. [Read more…]
Damir Grubiša
Pobjeda Tomislava Tomaševića, Ivice Puljka i drugih gradonačelnika opozicije u Hrvatskoj budi nadu da se hrvatski građani ipak bude iz političke letargije i da odbacuju i klasične ideološke podjele na lijevo i desno, i uz to i dugogodišnji monopol vlasti HDZ-a na lokalnom planu, posebno u velikim gradovima. [Read more…]
Dragan Markovina
To kao da postaje pravilo. Svaki put kad se vodeći autoriteti u zemlji potrude prikazati stvarnost odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata ružičastim bojama ili čak naprave neki konkretan čin, u što svakako spada premijerov vijenac kojeg je poslao na Sutjesku, dogodi se nešto iz stvarnog svakodnevnog društvenog života, što sve te lijepe izjave i geste demantira. [Read more…]
Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost. [Read more…]
Emina Bužinkič
Foto: Portal Novosti
(Opaska uredništva: Portal Autograf.hr u potpunosti podržava inicijativu za uvođenje predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja te će se bezrezervno staviti na raspolaganju ne samo GOOD inicijativi već ćemo naš portal staviti u funkciji promicanje što kvalitetne rasprave oko potrebnoga kurikuluma).
O čemu se radi u kampanji “Naučimo biti veliki”, koju je “GOOD inicijativa” pokrenula povodom početka školske godine? [Read more…]
Oleg Mandić
(Opaska uredništva: ponavljamo prošlotjedni intervju s Olegom Mandićem zbog velike pažnje koju je izazvao ovaj razgovor s posljednjim muškim zatočenikom nacističkog logora Auschwitz, te zbog toga što je gospodin Mandić predan odgoju mladih za mir što je potrebno naglasiti i staviti kao prioritet i u danima sjećanja na žrtve partizanske odmazde nakon završetka Drugog svjetskog rata).
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Oleg Mandić
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Da je bar apsurd to što je građanski odgoj završio kao međupredmet. Uvesti ga ili odbiti, to bi značilo barem nekakav stav, ali ovako…
No, to je posve logična posljedica mentaliteta koji niti zna niti može biti išta drugo nego ni vrit ni mimo. Ostaviti građanski odgoj u predvorju obrazovnog sustava, tražiti neutralnu varijantu zdravstvenog odgoja, odustajati od bilo kakvih reformi i prije no što ih se najavi, karakterna je crta ne samo hrvatskih vlasti, nego i cijelog naroda. Jednostavno, mi se bojimo tražiti ono što nam pripada, a još više se bojimo toga da bi nam nešto i moglo pripasti.
Pitanje građanskog odgoja najmanje je pitanje formalnog obrazovanja jer, budimo iskreni, malograđanski odgoj toliko je duboko pustio korijene u obiteljskim, religijskim, kulturnim i općedruštvenim tradicijama da ga ni šest nastavnih sati tjedno u udarnom terminu i pod prijetnjom mature ne može pobijediti.
Ipak, ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati.
Najbolje je praviti se da se ništa ozbiljno ne događa. Premda se u društvu odvijaju ogromna previranja što će, posve neizbježno, dovesti do konačnog puknuća, možda i na naizgled perifernom pitanju.
Socijalna motivacija ne može biti zanemarivana. Njezini odjeci sve su razgovjetniji. Mnogima će u tom kontekstu građanski odgoj izgledati upravo kao dimna, društvena bomba, što ona na razini školske satnice doista može biti, ali na razini samoodređivanja jednog društva ona je vjerno ogledalo pomanjkanja njegove smjelosti, polakog, ali konstantnog odustajanja od poduzimanja mjera koje bi možda i mogle biti rizične, ali bi barem svjedočile o spremnosti na suočavanja s rizikom promjena.
Samo u toj točki počinje ili završava naša predvidljivost. Uostalom, ovdje se od ljudi očekuje da budu katolici, ali se od katolika ne očekuje da budu vjernici. Forma je puno važnija od sadržaja kada treba stvoriti prevladavajuću pasivnost utopljenu u većinskom stavu onih koji nemaju svoje mišljenje. Ljudima je teško razmišljati izvan koordinata autoriteta ma kako se on zvao i kako ga definirali.
Bog ili predsjednik predsjedništva, prosječnom građaninu skroz je svejedno ako su upute koje emitira za potrebe svrsishodnog ponašanja dovoljno jasne da se bez propitivanja mogu slijediti.
Bi li to građanski odgoj promijenio? Jasno da ne bi, ali je otklonjena i najmanja mogućnost za dobivanje informacije koja bi mogla promil znatiželjnih navesti na razmišljanje.
To je luksuz koje si nijedno društvo ne želi dopustiti ma kako se taj mogući školski predmet zvao.
Ma znate, ne prijeti danas svijetu globalno zatopljivanje, nego mu prijeti globalno zatupljivanje.
Koliko dugo slušamo o nužnosti rasterećivanja djece što se nastave tiče? Svako malo nas netko uvjerava kako je to nužno za dječju dobrobit, a meni se čini da se rasterećenje svodi na puko oduzimanje znanja. Uskoro nećemo imati poluobrazovane ljude, nego ćemo, s obzirom na to da se smisao znanja danas svodi na informiranje, imati temeljito dezinformirane ljude. “I upadljivo glupe”.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja.
Novi predmet morao bi biti model koji će i vjeronauk tjerati da se mijenja i da postane medijem širenja vidika za sve one koji ga iskreno žele pohoditi, a prestane biti ideologija dogme u kojoj se “kaptolska” i “kumrovečka škola” razlikuju tek u nedalekim lokacijama, ne i u metodologiji. Može li ta tendencija biti boguugodna ili je postala oličenjem hrvatskog prokletstva nagle neodlučnosti?
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo. No, rastakanje se nastavlja, ubijanje u pojam i odgajanje pokornih pokojnika sustavno se provodi.
Mijenjanje takvog stanja više nije pitanje građanskog odgoja ni građanske hrabrosti, nego je to pitanje samopoštovanja svakog pojedinca. Ako ga je ostalo.
I samopoštovanja i pojedinca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
U opširnome intervjuu portalu Index.hr ministar obrazovanja Vedran Mornar između ostaloga je obrazlagao zbog čega se sljedeće školske godine famozni građanski odgoj, usprkos najavama, ipak neće uvesti u nastavu kao samostalni predmet, već će on biti poučavan u formi “međupredmetnog sadržaja”. Prema ministrovu pojašnjenju, “međupredmetni sadržaj” podrazumijeva da će teme koje spadaju u građanski odgoj biti uklopljene u nastavu povijesti, zemljopisa, hrvatskoga jezika… ali i nekih manje očekivanih predmeta, poput likovnog ili glazbenog odgoja. Na primjer:
“Ako to uklopimo u glazbeni odgoj, i ako se otpjeva Lijepa naša domovino uz prikladno tumačenje, to je također za mene dio građanskog odgoja”, kaže ministar Mornar. “Zašto baš Lijepa naša domovino?” pita ga novinar. “Kao primjer domoljubnog teksta”, odgovara ministar.
Zašto bi se domoljubni tekstovi “obrađivali” u sklopu građanskoga odgoja, novinar ministra nije pitao. Stoga su i neke druge dileme ostale lebdjeti u zraku.
Recimo: Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Koliko se iz razgovora dalo razumjeti, ministar Mornar još uvijek ima brojnih nedoumica oko sadržaja i izvedbe školskoga programa, no nema ni najmanju dvojbu oko toga da domoljubnu izobrazbu valja smjestiti u građanski odgoj, štoviše, da ona ima činiti samu njegovu okosnicu. Zato mu i jest pao na pamet upravo primjer edukativnog učinka nacionalne himne, jer pretpostavlja ritual koji oblikuje učeničke emocije, usmjeravajući školski naraštaj ka prostoru gdje obično ne stanuju razum i racionalna prosuđivanja.
Priznajem da me, za razliku od ministra obrazovanja, dileme i dalje nesnosno opterećuju: ne razumijem zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stvar od nužno pozitivnog značaja, i to u “građanskome” smislu, a kamoli njegovo prinudno uvježbavanje u sklopu obvezujućeg školskog drila.
Čak i kada se naoružam najboljim (takoreći patriotskim) namjerama, te svjesno izostavim goleme materijalne, ljudske i duhovne štete koje su osvjedočeni patrioti nanijeli “Lijepoj našoj domovini”, ne uspijevam dokučiti što bi to moglo biti poučavanje domoljublju izuzev programskog širenja laži o zemlji koju smo dužni voljeti.
Promatra li se iz tog rakursa, međutim, problem građanskoga odgoja je već riješen i ministar Mornar može biti miran. Njegov “međupredmetni sadržaj” godinama se intenzivno provodi, jer su nastavni planovi gotovo svih predmeta, osobito povijesti i hrvatskoga jezika, do te mjere nakrcani plemenitom patriotskom građom da sve pršti od “primjera domoljubnih tekstova”, naime – mitova, laži i himničkih napjeva o zemlji koju po zadatku ljubimo.
Doista, čemu uvoditi građanski odgoj kao poseban predmet ako su malodobni građani već kroz udžbenike povijesti naučili primjerice da “Oluja” – koja je bila herojska oslobodilačka operacija – nije rezultirala etničkim čišćenjem, ili da Hrvatska za vrijeme tzv. domovinskog rata nije poduzimala agresiju na Bosnu, držeći se saborske deklaracije usvojene sedam godina nakon što su hrvatske trupe okupirale dijelove BiH?
Vrijedi podsjetiti kako je ministar Mornar na sličan način riješio i problem zdravstvenoga odgoja, najavivši da će se oko “spornih dijelova” nastavnog programa konzultirati s rukovodnim osobljem Katoličke crkve.
Naime – čemu gubiti vrijeme i kadrove na edukaciju učenika o različitim aspektima spolnosti ukoliko je to gradivo već apsolvirano kroz nastavu vjeronauka? Na primjedbu novinara Indexa kako “u sekularnoj državi Crkva ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama”, ministar uzvraća: “Nisam baš siguran da je to sasvim istina. Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?”
A kakav je ministrov stav o vjeronauku u školi? “Vjeronauk nam je obaveza koju moramo ispoštovati zbog međunarodnih ugovora. Ja ne bih bio taj koji će problematizirati međunarodne ugovore.” Tko bi bio pozvaniji od ministra u vladi da problematizira međunarodne ugovore, novinar nije pitao.
Ministar je tek samoinicijativno dodao kako vjeronauk nije obavezan školski predmet, premda mu je savršeno jasno da u stvarnosti nije tako i da – zbog općeg društvenog ugođaja i lukavo naštimanog rasporeda školskih sati – izbjegavanje religijske poduke u hrvatskim školama predstavlja čin građanske hrabrosti, sličan odluci da se ne ustane prilikom intoniranja nacionalne himne.
Kao što redovitiji čitatelji znaju, uopće nisam pobornik obavezne nastave građanskog i zdravstvenog odgoja, dok god sadržaj te nastave dizajnira tendenciozna i nepristojna država, koja je posvećena odgoju građana po vlastitoj mjeri.
Takav pedagoški napor može rezultirati samo svjetovnim vjeronaukom preko kojeg će se od malih nogu regrutirati idealni podanici vladajućeg poretka. Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja.
Zabave radi, mogli bismo retoričke poze pripadnika katoličke falange koji se protive zdravstvenome odgoju primijeniti na koncept građanskoga odgoja kakvim ga vidi ministar Mornar i postaviti pitanje: Da li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji spada u emotivnu i mentalnu izopačenost? Vodi li strašću ispunjeni odnos između građanina i domovine ka protuprirodnome bludu? Je li riječ o nastranosti koja se dade liječiti ili o nečemu “s čime smo rođeni”?
Pretpostavljam da ministar Mornar ne razumije najbolje o čemu se ovdje radi, pošto mu vjerojatno nije bliska ideja da bi patriotizam sam po sebi mogao biti kontroverzan, niti da ljubav prema domovini i ljubav prema istini u pravilu nisu kompatibilne.
Škole, uostalom, i ne trebaju biti mjesto širenja istine, nego mjesto za modeliranje građana poželjnog profila, prema oprobanom hrvatskom receptu: dobar građanin je nadraženi građanin. Zato mu se i predodžba građanskoga odgoja u kojem đački kolektiv “uz prikladno tumačenje” usvaja “Lijepu našu domovinu” učinila zgodnom, barem se istinoljubivost neće isticati kao posebna građanska vrlina, računa ministar, jer što je drugo “junačka zemlja mila” i “stare slave djedovina” nego petparačka mitologija, dovoljno ofucana laž da već u formativnoj dobi osigura trijumf emocija nad razumom.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina.
Možda bi sve to lakše riješio da u onaj “međupredmetni sadržaj” uvali i građanski i zdravstveni odgoj, kao istu nastavnu jedinicu, koja se može jednostavno zvati hrvatski odgoj ili – egzaktnije – odgoj Hrvata.
Da se mene pita, lekcija broj jedan bi glasila: Prije nego se upustite u ljubavni odnos s domovinom, poželjno je navući prezervativ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).