novinarstvo s potpisom
Reinhard Marx
Vrag je populist i kao i populist prvo zastrašuje, a onda vodi do izazivanja nepovjerenja i mržnje, kazao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i minhenski nadbiskup kardinal Reinhard Marx u razgovoru za njemački tjednik Die Zeit, a što je prenijela vatikanska agencija Vatican News. [Read more…]
Boris Vlašić
Vrag zna što si je mislio Davor Bernardić pripremajući se za prekjučerašnji dan. Vodi tu neku ekipu koja se nada da će se s njim dočepati onoga što već sada imaju HDZ-ovci, prilično siguran mandat u kojem ih nitko neće omesti. – Da ja njima ponudim sigurnu mirovinu ili dobro obrazovanje za djecu – možda se jučer pitao Davor Bernardić kako da se postavi pred SDP-ovcima. [Read more…]
Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost. [Read more…]
Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike. [Read more…]
Boris Vlašić
Nikad nitko nije objasnio kako se to postaje vjernik. Postane li čovjek vjernik kad se rodi, nakon krštenja, svete pričesti ili kad si pribavi prvi grijeh. [Read more…]
”Jürgen Moltmann – Teologija: silazak u vražje krugove smrti”, ur. Zoran Grozdanov, Ex libris, Rijeka 2014.
(Redakcija autografa i ovim osvrtom Zorana Grozdanova poziva na praćenje izuzetne teološke konferencije časopisa Concilium u Sarajevu, od 9. do 12. lipnja, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu).
Predgovor
Predmet istraživanja i tekstova u ovoj knjizi mogućnost je ozbiljenja i konkretiziranja u našoj regiji nekih temeljnih Moltmannovih uvida iz njegova djela Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, izvorno napisanog 1972. godine. Objavljujemo ovaj svezak u želji da, s malim zakašnjenjem, obilježimo četrdesetu godišnjicu objavljivanja toga kapitalnog djela. U tu svrhu, pozvali smo nekolicinu mlađih teologa da sudjeluju u nečemu što bismo mogli nazvati, možda i preuzetno, ”stvaranjem (regionalne) kontekstualne teologije“. [Read more…]
Oćutio bi vrag da je u kojega župnika popustila vjera, obmana i trikovima ga i sam naveo da posumnja u Boga velikoga, našao mu slabost, prišuljao se i hop! – hladnim stiskom zarobio njegovu besmrtnu dušu. A župljanima se sve kao i ranije činilo, nikakve promjene na popu nisu primjećivali, jedino dok bi ih ovaj ispovijedao, bilo im čudno kako je s nekakvom neobičnom nasladom, tiho se cerekajući, tražio da iscrpno, do posljednjeg detalja opisuju kako su zgriješili, a kroz prozorčić ispovjedaonice zadah mu je kao po trulim jajima davao.
Bilo je toga svakako među nižim svećenstvom, u našim selima, u dugim, samotnim zimskim noćima, kad su iskušenja puti naročito mučna i teška. Došao bi đavo do župne kuće ne ostavljajući tragove u snijegu.
A bilo je, vjerujem, da je uzeo skalp i kojega višeg i važnijeg crkvenog čovjeka. Evo, na primjer, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački. Kad ga čujete što govori, pomislili biste da bi se taj prelat trebao dati temeljito pregledati od nekog licenciranog egzorcista.
Imao je tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega.
Imati ratnog zločinaca na nedjeljnoj službi je, naravno, osobita zgoda koja zaslužuje osobitu propovijed. Nijedan je biskup ne bi smio propustiti. Dođe li u crkvu vjernik kojega su za vikend pustili iz zatvora, prilika je da se narodu dade velika i lijepa kršćanska pouka, pokaže kako je beskrajna Božja milost. Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.
No, Vlado Košić, kako se čini, nije među takvima. Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.
Nijedna mu, zamislite, druga osoba u dvije tisuće godina kršćanstva nije bila dovoljno dobra da se prispodobi veličina Darija Kordića. “Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj put križa i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, rekao je s oltara monsinjor Košić blagim i bogobojaznim glasom jednom čovjeku koji je osuđen na četvrt stoljeća robije zato što je, riječima haaškog suca, “kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine”.
Dvadeset i jedna godina uskoro će biti od toga stravičnog pokolja, ali vrijeme tu ne znači mnogo. Ni za dva stoljeća neće se možda vratiti mir, utihnuti krici i zapomaganja i razići se gusti crni dim iznad ubavog seoceta u Lašvanskoj dolini.
Stotinu i šesnaest ljudi tu su ubile naše, hrvatske snage, kasnije se opravdavajući da je to bio legitiman vojni cilj, čvrsto mudžahedinsko uporište, o čemu vjerojatno dovoljno svjedoči činjenica da je najstarija žrtva imala osamdeset i dvije godine, a najmlađa samo tri mjeseca.
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce? Kako bezubim ustima kmeči beba u sobi ispunjenoj dimom.
Je li se upitao biskup sisački, Bože mili, je li se sirotica mala barem ugušila ugljičnim monoksidom prije nego su plamenovi dohvatili njezinu bešiku? I je li se makar na trenutak uznemirio njezinom smrću kad je Dariju Kordiću poručio: “Svojom neviđenom ljubavlju obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”.
Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.
Homilija u Frohleitenu bila je okrutni vic Nečastivog i možemo se samo s kiselim grčem nasmiješiti kad on kaže: “Pismoznancu je Gospodin rekao: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega!’ Ja sam siguran da to kaže Gospodin i Tebi, Dario, a mi se svi moramo pitati, jesmo li mi blizu ili daleko od kraljevstva Božjega.”
Kraljevstvo Božje za nas je nedohvatljivo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Nisam iznenađen apsolutno ni jednim detaljem storije o kaosu u Federaciji BiH. Bitno je ne previdjeti ovu činjenicu – u Federaciji, za sada ne i u Republici Srpskoj! Stvar je bitna za razumijevanje cijele priče, ma kako izgledala bizarna.
Što se iznenađenja tiče, zapravo sam u čudu kako se sve skupa nije dogodilo i ranije. Naprosto zato što su postojali svi udžbenički elementi za eksploziju.
Prvo, potpuno poniženje u svakom pogledu goleme većine stanovnika Bosne i Hercegovine, posebno ovog njezinog frankenštajnskog “dejtonskog” dijela koji se zove Federacija BiH. Morali su odreagirati spontano još ranije. “Spontanost” je ovdje bolnija varijanta od nekakve velike zakulisne organiziranosti.
Drugo, potpuna nesposobnost, zapravo nepostojanje nečega što bi se trebalo zvati državom u bilo kakvom racionalnom i poznatom obliku. I uporno zatvaranje očiju pred time kod onih koji su državnog i ustavnog monstruma stvorili, pa pričaju priču o ljudima u BiH koji to “sami moraju ispraviti”. Valjda kao u Ukrajini, na Bliskom istoku ili tko zna gdje… Ako oni ne izvuku nikakav zaključak, eto problema odavde sutra u njihovom sretnom dvorištu.
Treće je tipični urnek ovdje iskazan u punoj mjeri, a odavno poznat u svijetu – kako spontanu “revoluciju” prvog dana ukradu druge noći najradikalniji fakini i lupeži u lepezi od huligana do, sutra, ekstremista raznih nijansi.
Uništena srednja klasa
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse.
U te “nijanse”, naslonjene na ovo gore, ide i sljedeće: u ovoj i ovakvoj državi živi su ljudi koji su radili, stvarali, bivali plaćeni, ljudi koje je rangirao u životu neki drugi sistem vrijednosti, mnogo realniji, prihvatljiviji i logičniji od ovoga koji je danas na snazi. Ljudi koji su znali što je individualni i kolektivni dignitet.
Postojao je red veličina veoma blizak onome koji je vladao unaokolo po svijetu. Sve skupa, postojao je, i to baš u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Banjaluke…okoliš u kojem je narastala kao dominantna srednja klasa. Pojedinci “tajkuni” mogli su se progutati čak i uz osmijeh. Luzeri su za svoje stanje bili uglavnom sami krivi. Ta i takva srednja klasa danas je brutalno, reklo bi se “genocidno”, uništena, satrta, ismijana, ponižena do srži i proglašena šprdnjom. Od koga? Siledžija, kriminalaca, onih što ismijavaju obrazovanje, pamet, kulturu. Od bahate nove elite izrasle na svemu onome što je kontravrijednost onome što je bilo.
Nije ovdje u pitanju povijest, nešto nekad što ima samo u knjigama. U pitanju je činjenica da je poniženjem poklopljena generacija koja je znala da može i kako može drugačije i pravednije, uspješnije i sretnije, a evo već dvadesetak i kusur godina gleda da sve, ciljano, ide u suprotnom pravcu i protiv njih i njihove djece. U pitanju je generacija koja se svako malo ponosno dizala na himnu što je negdje svirana uz medalje i prva mjesta, a danas joj himna čak ni teksta i riječi nema, a ne svira se nigdje i bezmalo nikad. I zastavu su joj drugi nacrtali, bez ikakve veze s vlastitom poviješću i vrijednostima.
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata.
Ništa to ne čudi
I nije zato čudo što je sve krenulo iz Tuzle koja je bila i ostala posljednji bastion kakve-takve građanske sredine protiv koje je od prvog dana nakon rata krenuo pritisak svake vrste ne bi li joj se to lice unakazilo i promijenilo. Normalno je zato što su tamo i policajci stali na stranu poniženih, jer su ista krvna grupa.
Nije čudo ni to što je najkrvavije i najbrutalnije bilo u Sarajevu. Taj je grad ponižen ponajviše i nekadašnji genetski kod mu je uništen na najgori način. I u vezi s njegovom realnošću najstrašnije se lažemo. Rušilo se ciljano i projektirano u ratu, a onda mirno, uporno i primitivno nakon rata. Rekli bi mnogi – logično.
Sarajevo je danas najdalje od onoga što je nekad bilo. I tu ranu ponajbolje osjećaju oni koji su u njemu ostali, a djeca im se ne snalaze u sudaru roditeljskih nostalgičnih sjećanja i brutalne ulične realnosti. Poslastica za vraga.
Idiotski Dayton
Što reći o unutarnjem ustavnom konceptu kaosa u kombinaciji s adekvatnim domaćim izvođačima radova. O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Rezultat je do boli prepoznat u vatri na ulicama duhovno i materijalno dekomponiranog Sarajeva i brutalno nacionalistički podijeljenog Mostara, prije svega. U entitetu u kojem praktično ne postoji ni jedna jedina organizacijska vertikala koja znači naredbodavnu i funkcionalnu hijerarhiju, konkretne nadležnosti i posebno odgovornosti, nego je sve u artificijelnim horizontalama koje se nigdje ne dodiruju, nitko nikome ne odgovara, a sve je u mehanizmima blokade bez ijednog mehanizma deblokade – jasno je zašto napadnute institucije te “države” nitko ne brani. Zapravo i nema tko.
Čak i da je bilo naredbi da se to radi, suglasnost je moralo da potvrdi desetak instanci. Institucija, zapravo, nema ni u promilu koji je izvan te najprizemnije politike. Umjesto toga, policijom naređuje ministar jer je on politika, a politika je ovdje lični dobitak. Idu izbori, valja biti “humanist”, a istorija je potvrdila da ono “niko ne sme da vas bije” daje pouzdan rezultat.
Država RS, brutalna realnost
I konačno, zašto do ovoga časa tog raspada sistema i puštanja na volju “otimanju revolucije” nije bilo u Republici Srpskoj. Zato što kakve-takve kvazi-države, temeljene na jakoj hijerarhiji s vođom (ma kakav on u totalitarizmu i hegemoniji bio), imaju mehanizme da narede i provedu naređenje, zato što nemaju međunivo u nekakvim kantonima kojima rukovode raznorazne koalicije k’o guske u magli, zato što se zna tko krade i za koga, a tko tu ne igra.
Zvuči prilično nedemokratski ova “pohvala” tamošnjem centralizmu kojim se, upravo odatle, maše kao crvenom krpom kada je BiH kao država u pitanju?
Ovo je, ipak, brutalna realnost. Na prostorima na kojima se dogodio kaos, najjednostavnije kazano, nema države sposobne da se kaosu odupre. A nema je jer postoje dva, objektivno međunarodno podržana modela lopovluka i krađe. Jedan je nepostojanje države, pa moćni lopovi mogu što hoće. To se zove Federacija BiH, entitet. Drugi je ukradena država od jednog vođe, totalitarista, koji je uspješno prodao nacionalizam pod populizam, odsjekao veze s ostatkom “države” i u svojoj nahiji drži stvar pod kontrolom. Za sada. To se zove Republika Srpska, entitet.
Ni u jednom ni u drugom slučaju nikoga se ama baš ni najmanje ne tiče što povijesne teorije o demokraciji o tome kažu. One ne samo da nisu važne, one su ovdje krajnje nepoželjne i opasne i protiv njih se valja boriti svim silama.
Nisam baš siguran da i sam vrag na tom terenu za sada uopšte traži još neki dodatni primamljivi teren za sebe. I ovako kako je njemu je puna šaka duge brade.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Kao što se i moglo očekivati, Božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića čvrsto je utemeljena u nekim recentnim spisima poglavara Katoličke crkve, a ove godine to je papa Frane. Kardinal Bozanić je unutar Papinih gledišta pažljivo birao ona s kojima neće riskirati ”neprikladne” interpretacije u Hrvatskoj, naime one koje bi mogle odudarati od konzervativnoga i antimanjinskog stava hrvatskoga katoličkog episkopata.
Kardinalu Bozaniću već se jednom omaknuo takav gaf: iz dokumenta tadašnjeg pape bl. Ivana Pavla II prepisao je formulaciju o ”grijehu struktura”, vjerojatno ne predviđajući da će tada, potkraj devedesetih, u Hrvatskoj to biti ”dešifrirano” kao kritika endemskog lopovluka vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Godine su prošle pune muka, dok se zagrebački kardinal nije uspio donekle oprati od potvore da je tada pokušao uskočiti na pobjednička kola koalicije Račan-Budiša, u Galbraithovoj režiji.
Sada kardinal Bozanić, i kada prepisuje, dodaje ogradu od eliptičnih formulacija koje Crkva rabi kada želi reći, ali pazi da je ne bi, po Vragu, citirali liberali, kamoli ”crveni”.
Uostalom, Papina poruka za Svjetski dan mira, koja insistira na bratstvu (svih ljudi) i jedinstvu (kršćana), nije ni prevedena na hrvatski, IKA ju je na svojim stranicama donijela tek u agencijskom sažetku, a i božićnu poruku kardinala Bozanića je dala tek u izvodima, dok je kao cjelovit dokument objavila božićnu poruku nadbiskupa Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da se netko ne bi zabunio i pomislio da kardinal Bozanić diktira liniju.
Zagrebački nadbiskup konfiniran je u tom pogledu u svoju arhidijecezu, a mnogi bi se obradovali – pa to stalno uzalud najavljuju – kada bi bio promaknut na neku vatikansku dužnost, u velikoj časti i podalje od konkretne vlasti. Jer ni otvaranje vrata Katedrale potpisnicima referenduma protiv ćirilice (a još više protiv talijanskoga, češkoga i drugih jezika manjina, koji ni u jednoj općini ne dosižu do 50 posto) nije još opralo Bozanića od sumnje: a što ako je ipak shvatio kako će se protumačiti njegovo pronošenja Papine kritike grijeha struktura?
Bozanić se ograničio na termin susreta s Bogom, koji je papa Frane stavio u početak svoga apostolskog nagovora, pače pobudnice, Evangelii gaudium. Dok Frane sav Božić vidi kao radost susreta s Bogom, o čemu je potanko govorio u intervjuu torinskoj Stampi, Bozanić kao ključno mjesto susreta vidi župu, ”istinsko susretište svih koji traže Boga”, i na nju usredotočuje (ili čak ograničuje) Franinu pouku: ”istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina je neodvojiva od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima”. Uostalom, i Papa ondje govori da i ”župe moraju biti bliže ljudima”, ali Bozanić ne ”lovi” tu nijansu, on poziva da ljudi budu bliži župi. A to nije posve isto.
Zagrebački kardinal je logično prešutio Franino obećanje ”obraćenja papinstva”. Ali uzalud bismo tražili ikakvo obraćenje biskupstva u Bozanića. Ako papa sebi nije savršen, to je njegova stvar. Na zagrebačkoj katedri još je na snazi parola ”nemam si što predbaciti”, ”moja je savjest čista”.
Papa ondje hoće Crkvu koja će izići iz kancelarija, bilo vatikanskih kurijalnih, bilo biskupskih, iz sjajnih palača, i koja će se kao misionar zaputiti na periferiju društva, među potrebite, one kojima treba i vode i kruha i utješne Božje riječi. Hoće Crkvu kao ”očinsku kuću, u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim napornim životom”, a poglavito ”za sirote i nemoćne, one koji su često prezreni i zaboravljeni”.
Ne i Bozanić, barem u ovoj poruci.
U pobudnici, na koju se poziva Bozanić, Papa se izrijekom okomio na ”gospodarstvo isključivanja i nejednakosti”, jer to je ”gospodarstvo koje ubija”. Okomio se na ”idolatriju novca”, na ”novac koji vlada umjesto da služi”, na ”nejednakost koja urađa nasiljem”.
Ne i Bozanić.
U tom dokumentu Papa opetuje da se ”Bog nikada ne umara opraštajući”. U Bozanića ni riječi o opraštanju, ni za Božić.
U poruci za Svjetski dan mira Bergoglio govori o bratstvu kao ”temelju mira i putu do mira”. Ne, Bozanić bratstvo nije ni natuknuo, čak ni ono imanentno kršćanstvu, u zajedničkom Ocu koji jest na nebesima. A ni jedinstvo, poglavito ekumensko, makar i bez ćirilice, makar i bez Ćirila.
Ako se iz Vatikana vidi sav svijet, a u njemu i nemoćni i potrebiti, počam od onih skutrenih uz njegove zidove, koje Papa postavlja i za svoj rođendanski stol kao sustolnike, s Kaptola se vide samo župe.
U Hrvatskoj, pod mitrom, ni ne naziru Franina Boga koji nas ”stalno ponovo tovari na svoja pleća”, koji nam ”omogućuje ponovo uzdignuti glavu i početi ispočetka, s nježnošću koja nas nikada ne razočarava i koja nam vazda može vratiti radost”, pa se kršćanin mora ”baciti u tu rijeku radosti”.
Ta radost Hrvatskom ne teče ni o Božiću.
(Prenosimo iz tiskanog izdanja Jutarnjeg lista s dozvolom autora).
