Vic ide ovako.
Dovedoše pred Isusa preljubnicu s namjerom da je kamenuju i da vide što će tesarov sin iz Nazareta reći o tome. A on im kaza onu svoju čuvenu rečenicu: “Tko je među vama bez grijeha neka prvi baci kamen“. I tek što je izrekao posljednju riječ, kamen doleti iz mnoštva i pogodi nesretnu ženu pravo u glavu. Isus podigne pogled te ugledavši i prepoznavši u gomili ženu koja je bacila kamen ljutito uzviknu: “Mama! Zar te nisam lijepo zamolio da mi se ne miješaš u posao!?“
Taj mi je teološki vic, blago ironičan prema prema katoličkoj dogmi o bezgrešnoj i bez grijeha začetoj Blaženoj Djevici Mariji, ispričao svećenik, teolog, pobožni i odani poklonik Majke Božje.
U načinu na koji mi ga je ispričao nije bilo ničeg podrugljivog ni prema Isusu, ni prema njegovoj majci. Taj dragi profesor i pjesnik, u čijem se prebogatom znanstveničkom, književnom i pjesničkom opusu nalazi i pjesnička zbirka “Nasmijani Bog“ (DHK, 2009. godine), sa stihovima i na kajkavskom i na latinskom, nije bio sposoban za ruganje, ali je imao istančan osjećaj za humor i vječni dobrohotni osmijeh na licu.
Bio je katolički svećenik, teolog, znanstvenik, pjesnik i običan dobar čovjek (…) Imao je tih, blag, ugodan, baršunasti glas, bez ijednog oštrog tona, vokala okruglih, toplih i mekih poput paperja na grudima ptice. Gugutao je poput goluba
Imao je tih, blag, ugodan, baršunasti glas, bez ijednog oštrog tona, vokala okruglih, toplih i mekih poput paperja na grudima ptice. Gugutao je poput goluba.
Ime mu je bilo Ivan, poput nježnog i odanog “učenika kojeg je Isus najviše volio“, ali i hrabrog, spremnog da zbog istine izgubi glavu Ivana Krstitelja. Još savršenije pristajalo mu je prezime, koje mu je savršeno pristajalo i možda ga, takvog kakav je bio i oblikovalo – Golub.
25.listopada 2018. Ivan Golub je otprhnuo s ove naše zemljice iznad koje je i za života više ledbio, nego po njoj hodao, na krilima svoje ljudske i znanstveničke znatiželje, pjesničkog dara koji je utkao i u svoja najozbiljnija filološka i teološka djela, s vazda dobrohotnim pogledom na stvari, događaje i ljude.
Naposljetku, golub je u kršćanskoj ikonografiji simbol treće božanske osobe, Duha Svetog, koji sve prožima i sve nadahnjuje, koji puše kad i gdje hoće, ostavljajući trag nevidljivog i jedva čujnog šuma svojih krila u svakom činu ljudskog stvaralaštva.
Ime kao znak ostavilo je, uostalom, trag u životu i radu Ivana Goluba već i u izboru filozofsko-teološke discipline kojom se osobito predano bavio. Bila je to pneumatologija koja se, u širem smislu, bavi proučavanjem duše i duhovnosti, a u užem, teološkom, Duhom Svetim.
Susret, razgovor i potom višekratno druženje s Ivanom Golubom jedno je od najdragocjenijih i najplemenitijih iskustava koje mi je podario moj novinarski rad. S Ivanom Golubom, rođenom na prvi dan ljeta 1930. godine, obavio sam veliki razgovor, čije smo dijelove objavili u Obzoru, prvog dana jeseni 2013. godine. Stan u mirnoj i tihoj Ulici Ive Mallina, iznad zagrebačke Zvijezde, bio je pretrpan i zatrpan papirima i knjigama. A oko stola u kuhinji, u koju se također prelila bogata biblioteka, bilo je pet stolica. Za mene je profesor Golub privukao šestu, jer četiri stolice bile su zauzete.
Ime kao znak ostavilo je, uostalom, trag u životu i radu Ivana Goluba već i u izboru filozofsko-teološke discipline kojom se osobito predano bavio. Bila je to pneumatologija koja se, u širem smislu, bavi proučavanjem duše i duhovnosti, a u užem, teološkom, Duhom Svetim
Na svakoj od njih stajao je povisok stup od knjiga, svaki posvećen jednom od njegovih najboljih prijatelja i najdražih sugovornika od kojih se ne razdvaja. Ovako ih je predstavio: “Ovu gospodu ipak ne mogu zamoliti da ustanu jer svaki ima po više stotina godina: to su Juraj Križanić, Julije Klović, Bartol Kašić i Marko Antun de Dominis“.
Proučavanje, otkrivanje i promicanje djela i života Jurja Križanića bilo je Golubovo životno djelo i pjesma. Upravo zbog poticaja i neumornog zalaganja Ivana Goluba, dakle jednog katoličkog svećenika i teologa, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti upriličila je 1983. godine, kako ga je sam Golub opisao, veleban znanstveni skup o 300. godišnjici smrti Jurja Križanića.
Čovjek budućnosti, ogromnog znanja i hrabrosti, toliko odvažno ispred svog vremena u podizanju mostova između kršćanskog istoka da je iskusio i sibirsko progonstvo i vatikanske tamnice, teolog, filozof, filolog, glazbenik i političar Juraj Križanić, zagovaratelj slavenskog ujedinjenja i kršćanskog pomirenja, bio je Golubov uzor i putokaz.
Očarao ga je taj lik već kao gimnazijalca, kada ga je u školskoj zadaći opisao kao hrvatskog Don Quijotea. Postati tako blizak s Križanićem mogao je samo netko poput Goluba, oboružan ogromnim znanjem, neutaživom znatiželjom, ljudskom i znanstveničkom, krotkošću i hrabrošću.
Nije bilo jednostavno katoličkom svećeniku, s preporukom iz socijalističke, ali Sovjetima uvijek sumnjive i komunističke nepravovjerne Jugoslavije, otvoriti vrata sovjetskih knjižnica i akademija u vrijeme čvrste ruke Leonida Brežnjeva. Golub je otvorao i ta vrata.
Križanić ga je sprijateljio i s Miroslavom Krležom kojem je bio drag i ravnopravan sugovornik, osobito u posljednjim danima velikog pisca na zemlji.
Jedna od Golubovih životnih misli vodilja, koju je često i rado ponavljao, glasila je: “Sve se može raditi na različite načine. Jedan je način prijateljstva. Tako je radio Isus.“
Čovjek budućnosti, ogromnog znanja i hrabrosti, toliko odvažno ispred svog vremena u podizanju mostova između kršćanskog istoka da je iskusio i sibirsko progonstvo i vatikanske tamnice, teolog, filozof, filolog, glazbenik i političar Juraj Križanić, zagovaratelj slavenskog ujedinjenja i kršćanskog pomirenja, bio je Golubov uzor i putokaz
Ivan Golub bio je skroman čovjek i samozatajan, ali srećom i vrlo svjestan vrijednosti svog djela i važnosti vremena kojem je bio svjedok, pa je sam napisao ono što nitko drugi nakon o njemu ne bi ni znao, ni mogao: opsežnu i detaljnu autobiografiju pod naslovom “Običan čovjek“ (Naklada Ljevak, 2013.).
Iz te riznice vadim njegovo divljenje koncilskom papi Ivanu XXIII. i njegovim zadnjim riječima: “Nismo se zaustavljali da skupljamo kamenje koje su s jedne i s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacili“.
I uz to Golubov komentar, kao poruku toliko potrebnu ovoj današnjoj Hrvatskoj i vremenu: “Bl. Ivan XXIII. nije tratio vrijeme na sabiranje kamenja! A koliko vremena ljudi potrate na sabiranje kamenja. Pa se ogledavam kakvim me kamenom tko ošinuo, pa ga opipavam, pa ga pretvaram u izložak, pa o njemu pripovijedam… Ivan nije sabirao kamenje.“
Nije ni Ivan Golub, koji je prošao zemljom sabirući i dijeleći znanje, prijatelje na svim stranama svijeta i svjetonazora i osmijeh dobrote.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Lažu li oni koji kažu da je svaki zločin zločin?
- Većina govornika nad grobovima kosture ponovo šalje u rat
- Lako vam je s nesretnicom u Obrovcu, hajde rešetajte Brkića
- Bez Žige Hirschlera naša kultura je nepotpuna
- Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
- Koliko postrojenih ustaša našu državu čini fašističkom?
- Pogrešno je nacionalizirati križni put
- Harmonija otvorenog ormara u Zagrebu i malih glazbenika Drniša
- Kriterij ljudskosti u odupiranju mržnji i smrti
- Da li se Katolička Crkva u Hrvatskoj lažno predstavlja?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.