Branimir Pofuk
Ne pamtim koncert Ive Pogorelića s kojeg nisam otišao s osjećajem da je Maestro ponovo nadmašio sam sebe, pomaknuo granice pijanizma, proširio zvučne obzore klavira i priredio još jedan koncert za pamćenje. I ne ponavljam se ja, nego taj osjećaj kada kažem da je tako bilo i ovaj put, kada je Ivo Pogorelić 5. i 6. prosinca svirao u ciklusu Lisinski subotom u Zagrebu.
Pogorelićev nastup na kraju prošle sezone u svibnju onemogućila je pandemija, a nakon nje i potres zbog kojeg je Lisinski ostao zatvoren sve do početka studenog. Zato je Pogorelić napravio jako lijepo gestu ponudivši da umjesto jednog odsvira dva koncerta.
S dvoranom u koju zbog epidemioloških mjera smije ući samo 250 posjetitelja ni to nije bilo dovoljno da ga čuju i vide baš svi pretplatnici Lisinskog, a kamoli svi oni koji inače mjesecima unaprijed razgrabe ulaznice.
Ipak, maestrova gesta poštovanja prema publici i solidarnosti s organizatorima koji se posvuda bore za opstanak još je jedna stvar za pamćenje.
Na početku recitala, koji je u skladu s epidemiološkim mjerama bio kraći nego inače i u jednom dijelu, Pogorelić je svirao Bacha, Chopina i na kraju Ravela, vrativši se nakon dugo vremena silno teškoj likovno-pjesničko-glazbenoj fantaziji “Gaspard de la Nuit”. I da, Pogorelićevo muziciranje i ovaj put je bilo nezaboravno, osobito meni koji sam bio jedan od rijetkih s povlasticom da ga slušam obje večeri.
Gotovo da mi je nedostajao onaj bezobzirni kašalj kojim se zagrebačka publika, osobito u zimskim mjesecima, inače zna glasati u pauzama između stavaka. Ovaj put je vladala uzorna tišina. A onda se dogodilo još nešto što ću osobito pamtiti
To mi je iskustvo potvrdilo i dokazalo ono što sam već i prije znao: Pogorelić nije pijanistički robot, stroj za automatizirano ponavljanje nota koje su dugotrajnim i napornim vježbanjem pohranjene u mišićnu memoriju akrobatskih prstiju.
Prve večeri izvedbe svih skladbi bile su i u onom najprostijem smislu tehničke preciznosti besprijekorne: bez ijedne pogrešne note. Druge večeri takva se neka kriva nota Pogorelićevim prstima omakla tamo gdje je slušatelj najmanje očekuje, u Sarabandi, najsporijem od sedam stavaka Bachove Engleske suite br. 3 u g-molu.
Upravo u tom stavku Pogorelić je, kako mi se čini, najviše eksperimentirao. Kao da je pokušavao utisnuti u taj polagani ples neko novo značenje i smisao. Ili je, možda, svirajući u nedjelju u svojoj glavi vrtio neki sasvim drugačiji film od onog u subotu.
Tako je i drugi stavak Ravelova remek-djela bio druge večeri daleko sablasniji i rastegnutiji, kao da ćemo svi skupa ostati zauvijek zarobljeni u toj slici sumračne pustopoljine s vješalima koja škripe dok se na njima ljuljaju mrtvaci.
To je slika koju u stavku “Le Gibet” dočarava Ravel nadahnut stihovima Aloysiusa Bertranda čiju su, pak, pjesničku zbirku nadahnuli Rembrandtova platna i grafike Jacquesa Callota.
Naravno, nije isključeno da je neki drugi slušatelj istu glazbu doživio na neki sasvim drugačiji način. Na svakom koncertu ionako nastaje onoliko glazbi koliko je u gledalištu slušateljskih glava.
Ja osobno nisam se ni prve, ni druge večeri mogao oteti dojmu da ne sjedim u koncertnoj dvorani, nego da sam pacijent nekog sanatorija ili zatvorenik neke kazneno-popravne ustanove koju je iz samilosti pohodio veliki umjetnik da nam malo uljepša tegobnu svakodnevicu.
Sjedala u Lisinskom bila su povezana širokim platnenim narančastim vrpcama na način da se u svakom dugačkom redu moglo sjesti na samo dva-tri međusobno udaljena mjesta.
Tako raštrkani po čitavoj dvorani, s maskama na licu, doista smo mnogo više sličili pacijentima ili zatvorenicima, nego ljudima koji su došli uživati u nečem što je prije korone predstavljalo ugodan i lijep kulturni, društveni i umjetnički doživljaj.
Gotovo da mi je nedostajao onaj bezobzirni kašalj kojim se zagrebačka publika, osobito u zimskim mjesecima, inače zna glasati u pauzama između stavaka. Ovaj put je vladala uzorna tišina.
A onda se dogodilo još nešto što ću osobito pamtiti.
Na kraju druge večeri Ivo Pogorelić je izašao treći put na pozornicu da se pokloni, dozvan dugotrajnim pljeskom. Svaki par dlanova kao da je pljeskao za desetoro onih kojih nema. Prije nego što će se duboko pokloniti publici i otići, Pogorelić je duže nego ikada prije, mnogo, mnogo duže ukipljen stajao i gledao u dvoranu, gotovo praznu i u nas pod maskama. Činilo mi se kao pokušava shvatiti što to gleda i upamtiti svaku pojedinost tog prizora.
O, tako mi je privlačna na ovom mjestu pomisao da je Pogorelić u nas gledao tako intenzivno i dugo kao da pokušava zapamatiti svako lice u dvorani. No, ta bi misao bila ne samo poetično-kičasta, nego i potpuno lažna. Ne možeš upamtiti lica koja ne vidiš. Maske su napokon dale smisao onoj frazi o bezličnoj masi.
Baš ovih dana, oko 17. prosinca, koji je zapisan kao datum njegovo krštenja, prije 250 godina rodio se Ludwig van Beethoven. Jedna od besmrtnih scena u biografskom filmu “Immortal Beloved”, u kojem kompozitora glumi Gary Oldman, je ona u kojoj Beethovena na pozornici okreću prema publici koja mu kao poludjela od oduševljenja plješće i kliče na kraju praizvedbe Devete simfonije.
Bilo je to 1824. u Beču. Beethoven ne čuje ništa, ali zato dugo stoji i gleda u te ljude da bi što bolje upio i upamtio taj trenutak. Upravo na tu scenu, odnosno na neku njenu uvrnutu inverziju, podsjetio me je Pogorelić zagledan s pozornice u gotovo prazno gledalište Lisinskog i nas malobrojne koji u njemu plješćemo.
Ne pamtim koncert Ive Pogorelića s kojeg nisam otišao s osjećajem da je Maestro ponovo nadmašio sam sebe, pomaknuo granice pijanizma, proširio zvučne obzore klavira i priredio još jedan koncert za pamćenje. I ne ponavljam se ja, nego taj osjećaj kada kažem da je tako bilo i ovaj put, kada je Ivo Pogorelić 5. i 6. prosinca svirao u ciklusu Lisinski subotom u Zagrebu
U samo desetak mjeseci godine koja je čitava i posvuda trebala biti Beethovenova, njegova Deveta simfonija je od himne čovječanstva i vrhunca jedne čitave civilizacije pretvrena u smrtnu opasnost i kužnu prijetnju od koje se mogu zaraziti i pomrijeti čitavi orkestri i zborovi.
Pjevajući kliktaj “Freude, Freude!” postao je zabranjen zbog opasnosti da grlo izbacuje tonove načičkane virusima. Stanite i dobro se zagledajte unatrag, u proteklu godinu.
To neće biti pogled Beethovena koji barem jednom vidi trijumf svoje glazbe, nego pogled Pogorelića u gotovo prazno gledalište.
Da, navodno je sve to zato što je svaki ljudski život sada najvažniji. Zaista? Kaže tko? Država koja rat proglašava svetinjom? Svjetski poredak koji nas je navikao da i ne trepnemo dok neki drugi ljudi u nekom drugom ili trećem svjetskom razredu umiru kao muhe?
Ovo je trenutak u kojem nam treba hrabrosti, ludosti i radosti za udah punim plućima i izdah kroz glasni pjevajući kliktaj “Freude, Freude”. Jednu godinu završiti bez Beethovenove Devete možda još i možemo. Drugu nećemo preživjeti.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Možemo li preživjeti Beethovenovu godinu u kojoj je Deveta simfonija od himne čovječanstva postala smrtna opasnost?).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
- Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
- Pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u užasu i strahu
- Zlokobna simbolika zastava umjesto ljudi pred Bidenom
- Banijska utopija ili što se događa kada nestane država
- Ljudskost i solidarnost ruše HDZ-ovu državu
- Papa Franjo – apostol izazova na ljudskost
- Beethoven i njegova glazba svijetle u mraku nad Europom
- Strah
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.