Dobar je, bako, ajnpren i bez larda

Ne sjećam se ničega iz ranije mladosti. Ili gotovo ničega. Ponekad mi, doduše, odnekud navru okusi i mirisi, a s njima i blijede slike, ulomci sjećanja.

Imam po prilici devet ili deset godina, promatram u mislima kako sjedim za stolom u kuhinji na omanjem bijelom stolcu bez naslona. Prstima čupkam iskrzani rub starog narančastog itisona, koji je za sjedište stolca čvrsto prikucan malim stolarskim čavlićima. Stolac koji je meni nasuprot i na kojemu inače sjedi djed, ali koji u tom prizoru izostaje, jedini je s naslonom.

Ponad Trebevića kroz maglu se razabire bistro, hladno-plavo nebo. Svježi curak golubinjeg izmeta klizi niz metalno hvatište naše balkonske ograde, a Marija, moja baka, prilazi ogradi i briše izmet vlažnom krpicom.

”Goni vas đavo, pantagane s krilima! Mrš!”

Potom baka iznosi iz ostave oveći metalni lonac s bijelim točkama, pa na krov obližnjih garaža odbacuje komade namočenog, bajatog kruha.

Čujem kako kruh tupo i mokro odzvanja odbijajući se o betonsku ploču jedne od garaža, a s obližnjih krošnji i krovova zgrada obrušavaju se na njega jata golubova i vrabaca.

Sve je u njihovu životu upravo strka i frtutma; golubova je neusporedivo više, ali vrapci su manji, neusporedivo spretniji i brži.

”Bako, želio bih biti poput vrapca!”

”Tako i jedeš”, dobacuje ona kroz osmijeh i dodaje: ”…ali sereš kao golub.”

Hvatam se odmah za žlicu, ali me baka poteže za zulufe i opominjućim prstom pokazuje na lavabo u kupaonici, biva da operem ruke

Baka iskrivljenim mašicama dohvaća okrugli poklopac kuhinjske peći iz koje umah izlijeću pucketave, igličaste vatrene iskre, pa u nju ubacuje dva oveća grumena kamenog ugljena.

Kuhinjom sliježe teški miris okamenjene i nagorjele zemljine utrobe.

Potom čujem gdje krckaju ljuske jajeta, jedno, dva, tri… a onda ih vidim kako slijeću u omalenu tavu s plavim dnom od rostfraja, na kojoj cvrči istopljena i užarena svinjska mast.

”Zaiskala me Džemila da joj podam masti za novina, nedajbože kakve upale pluća. Da se može utrljati. Dala sam joj i malo loja, neka joj se nađe.”

Slušam kako se baka bajagi obraća meni, ali zapravo razgovara sama sa sobom, usitno sjeckajući glavicu crvenoga luka i češanj češnjaka.

Jaja je sada odgurnula nakraj peći ”na slabiju vatru”, dok iz frižidera marke ”Obodin” vadi dobro skrivani, debeli komad bijele slanine, koju zove lardo.

Štedljivo siječe tri-četiri gotovo prozirna komadića i ubacuje ih u zagrijani točkasti lonac, onaj pređašnji, od golubova.

Čujem kako lardo glasno cvrči i poskakuje u užarenom loncu, dok baka u to ubacuje nasjeckani luk i češnjak. Ima li ičega ljepšeg od mirisa preprženog luka i češnjaka?

Baka brzo, s najgornje police u ostavi, brzo dohvaća veliku staklenu teglu s brašnom, a odnekud iskrsava i papirni smotuljak aleve paprike. Horgoške.

Gleda me baka kao da se preda mnom pravda, dobacivši:

”Moram je, bolan, skrivati. Pojest će mi je Hasan cijelu s mašću!”

(Hasan je, naime, moj djed, kojega u tom prizoru još uvijek nema. I kojega, uostalom, više odavno nema.)

U zacvrljenu masnoću larda, dinstanoga luka i češnjaka, baka ubacuje veliku žlicu brašna i jednu malu žlicu paprike.

Vodom iz staklenog bokala s motivom modrih perunika, baka podlijeva zagasite, ciglaste i prepržene arome larda, luka, brašna i paprike, iznova vraćajući jaja s rubova peći ”na jaku vatru” dok ajnpren ”ne baci ključ”.

Gledam kako se u kružnom karuselu crvenkaste juhe zaigrano vrte preprženi čvarci larda i komadići požutjelog luka i češnjaka.

Baka iz plave tube iscjeđuje glistu dvostrukoga ”Podravkina” koncentrata od paradajza, dva-tri puta miješajući, pa prebacuje najprije uskiptjeli lonac, a potom i tavu s jajima preda me, na kuhinjski stol.

Hvatam se odmah za žlicu, ali me baka poteže za zulufe i opominjućim prstom pokazuje na lavabo u kupaonici, biva da operem ruke.

Gledam je tako iz kupaonice, dok trljam ruke velikim komadom sapuna za rublje, koji mi neprestano izmiče iz ruku.

Ponad Trebevića kroz maglu se razabire bistro, hladno-plavo nebo. Svježi curak golubinjeg izmeta klizi niz metalno hvatište naše balkonske ograde, a Marija, moja baka, prilazi ogradi i briše izmet vlažnom krpicom. ”Goni vas đavo, pantagane s krilima! Mrš!”

Potom krišom s toaletne police ispod ogledala uzimam djedov sapun za brijanje, koji miriši na ružinu vodicu, pa prikrivam i popravljam teški, lojni smrad sapuna za rublje.

Baka mi se smije, dajući do znanja da ona zna sve moje korake čak i prije no što sam ih napravim, blago dobacujući:

”Šejtane! Taj ionako više nitko ne koristi.”

Vraćam se u kuhinju, sada mi je već dvadeset i koja, a baka sjeda pored mene, drobi mi u tanjur ajnprena bajatog, golubinjeg kruha.

Sunčano je ponad Trebevića, ali na obližnjim krošnjama i krovovima zgrada nema više ni vrabaca ni golubova, a njihov izmet već je odavno skoren i zauvijek stopljen s blijedom bojom balkonske ograde.

Nema više ni stolca s naslonom.

Baka praznoga pogleda i sjetno pogledava uvis, ponad Trebevića, i dobacuje:

”Znaš li, vrabac, da na pijaci više ne prodaju lardo? Jeb’o li ih fundamentalizam, da ih jeb’o!”

”Znam, bako, ali ne smeta! Dobar je ajnpren i bez larda.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.