Jevrejski pop i Nikola Tesla

Ortodoksna konzerva

Dok su se Aškenazi tokom devetnaestog vijeka uspješno i poprilično definitivno podijelili na reformne (podvrgnimo Toru modernističkoj reviziji), ortodoksne (odlučno odbacimo modernu) i konzervativne (prihvatimo modernu koliko god možemo i sačuvajmo Toru bar isto toliko); dotle su se orijentalni Jevreji sve do nastanka države Izrael dijelili na tri kategorije propustljivih granica, koje bi se najlakše mogle opisati kao: 1. vjerujući i praktikujući, 2. vjerujući i ako Bog da praktikujući i 3. ako Bog da vjerujući i praktikujući.

Ladino govoreći Sefardi nekadašnjeg Osmanskog Komonvelta, a među njima i bosanski, srpski i makedonski Jevreji, u skladu s njihovim statusom Jevreja sa raskršća kultura, koji su podjednako kod kuće kako u hrišćanskom tako u islamskom svijetu, već su odavno doživljeni od strane Aškenaza i Mizrahi (Orijentalnih) Jevreja kao najaškenaskiji među Orijentalacima i najorijentalniji među Aškenazima.

Sljedstveno, sarajevski se Jevreji nisu podijelili na ortodoksne, konzervativne i reformne – ali, u isto vrijeme, njihov odnos prema religiji, koncem 19. i početkom 20. vijeka, nije bio ni onoliko jednostavan koliko je to uspio da ostane odnos Mizrahi Jevreja, ako ništa – a ono do njihovog uspeća (na hebrejskom se useljavanje u Izrael zove ‘alija – uspeće, a napuštanje Zemlje Svetinje jerida – silazak).

O irelevantnosti aškenaske interne podjele za naše Sefarde zorno govore dvije sljedeće anegdote. Prije dobrih tridesetak godina stigla je u sarajevsku jevrejsku opštinu jedna grupa izraelskih turista. Tadašnja glavna sekretarica opštine odvela ih je u sinagogu i ispredavala im uobičajeno predavanje na engleskom. Poslije njenog kratkog ali jezgrovitog izlaganja jedan je Izraelac upita: Excuse me, is this an Orthodox synagogue? na šta mu ona nonšalantno odgovori: No, this is Jewish synagogue, Orthodox church is across the bridge! 

Sličan lokalni semantički pomak doživio je u Sarajevu i pojam konzervativni Jevreji. Prilikom jedne od mojih prvih poslijeratnih posjeta sarajevskoj jevrejskoj opštini izljubi se i izupita sa mnom žena za koju bih se mogao zakleti da je nikad prije toga vidio nisam. Kad je rečena napustila prostoriju, ne mogoh da se suzdržim, pa upitah jednog od starih članova:

• Ko je ova, ne znam nikako đe da je smjestim.
• Kako’š znat’, odgovori mi on, kad je ona konzervativna Jevrejka.
• Izgleda da se ovde svašta nešta izdešavalo dok me nije bilo, rekoh mu, ako već i kod nas ima ortodoksnih, konzervativnih i reformnih.
• Ma jok, odgovori mi, kod nas imaju samo predratni i konzervativni. Prve znaš od ranije, a konzervativni su ovi što su došli u opštinu tek kad smo počeli dijelit’

Što se neaplikantnosti orijentalnog jevrejskog modela tiče, po kome niko nije protiv vjere, premda su neki (vjerujući, ako Bog da praktikujući) malo izašli iz prakse, a drugima (ako Bog da vjerujući i praktikujući) je i vjera malo poljuljana na kognitivnom, ali ne i na emocionalnom nivou (otud njihova spremnost da se dožive kao ”ako Bog da vjerujući”), dubinu jaza između a la turka djedova i a la franka unuka potkraj austrougarske okupacije BiH najbolje ilustruje sljedeća anegdota. U jevrejstvu postoje dvije vrsta propisa, mideorajta (propisi koji se pojavljuju u samoj Tori) i miderabanan (rabinski propisi). Staro zlatno pravilo djelovanja u slučaju postojanja dviju različitih interpretacija propisa glasi: Safek mideorajta – lehumra, safek miderabanan – lekula, ili, u prevodu: U slučaju spora oko Tora propisa ide se po otežavajućoj, a u slučaju spora oko rabinskog propisa ide se po olakšavajućoj interpretaciji. Vele da je početkom novog vijeka jedan unuk došao u sinagogu, po dedu, koji je teško hodao, pa je, kako se čas odužio, odslušao zadnji dio rabinovog mudrovanja. Budući ateista, unuk nije mogao da se uzdrži a da ne kaže rabinu. Sve je to tačno, sinjor rubi, ako Bog postoji – ali šta ćemo ako Boga uopšte nema. Stari se rabin zamisli, pa mu reče: U slučaju spora oko propisa iz Tore, a vjera u Boga je Tora propis, a ne rabinski, ide se po zahtjevnijem mišljenju. Bio je to odgovor nekoga ko je s obje noge stajao na čvrstom tlu tradicije, nekome je ko je već uveliko s obje noge hodio drugim tlima. Ukratko, razgovor gluvih. 

***

Jevrejski pop i Nikola Tesla

Prošlo je otad ihahaj godina. Bilo je to za vrijeme kosovske krize, i putovao sam iz Izraela za Sarajevo, preko Beograda. Tad se, je li kriza ili nije, u Surčinu moralo prijavljivati s koliko deviza je neko ušao u zemlju, kako istu ne bi napustio sa više deviza nego što ih je u nju unio. Ja na ulazu u zemlju nisam prijavio ništa, znajući da ću ono malo crkavice s koliko sam krenuo na put, rasputiti dok si rekao Šema Jisrael.

Ali, ne lezi vraže, kad sam se vraćao iz Sarajeva skolesaše me raznorazni opštinari s pregršću molbi da ponesem njihovim najbližim za Izrael ”sitnicu jednu”: sto dolara sinu koji je diplomirao, dvjesto evra ćerki koja se udala, sto evra tetki koja je napunila 100 godina (pa je ovo vjerovatno zadnja prilika da joj se nešto pokloni, ne bi li se ista sjetila pošiljaoca u oporuci, ko on nje u parali poruci), i ”što bi rek’o naš narod”: sitnica, po sitnica: gomila. Dobro, sad, nije baš gomila – ali jeste pristojna svotica.

Svedno, nisam rečenoj svotici pridavao neke veće važnosti, ravnajući se po balkanskom simbolu vjere: Neće baš mene, od tolikog svijeta, priupitati na aerodromu za džuzdan junački. I tako, taman da predam pasoš na carinskoj kontroli, kad pitanje iz vedra neba: Šta imate od stranih sredstava ulaganja. Dok sam polako sam sebi prevodio pitanje s SFRJbirokratskog na ljudski jezik, probah da iz zadnjeg džepa iščeprkam sto dolara (toliko bih mogao da halalim); ali se, po nesreći, jasno vidjelo da bišćem novčanicu iz svežnja sličnih. Carinik me, vrlo pristojno, zamoli da stupim u jednu skrajnutu prostoriju i izvadim sve što imam u džepovima. Ku’ću, šta ću, izvadim tih parsto dolara i parsto evra i stavim ih na sto.

• Šta je ovo? – upita me.
• Znate, ja sam rabin, počeh da se pravdam, pa su me neki opštinari zamolili da ponesem koji dinar njihovoj djeci u Izrael.
• Šta je to rabin? – upita me čovjek, bez traga posprdnosti u pitanju.
• Jevrejski pop, odgovorih k’o iz topa.
• E, to sam uvijek htio nekog vašeg da pitam, nastavi on mrtav ozbiljan, jesu li Jevreji pravoslavni ili katolici?

Pođoh da mu objasnim kako… no, srećom sjetih se teta-Rikice iz prethodne priče – pa, umjesto da cariniku išta objašnjavam, objasnih sam sebi kako će mi prije Bog oprostiti svjesno navođenje sagovornika na pogrešan, ali poželjan zaključak, nego što bi mi Sarajlije ikad stvarno mogli halaliti zapljenu ”stranih sredstava ulaganja”. Ondašnji ja ne bi imao otkud da ”izmisli” tolike pare, a i ostalim Sarajlijama je tad dinar bio ”ko kuća”. Osvrnuh se po sobičku, tražeći sredstvo spasenja, i na svoju veliku radost vidjeh na stočiću sa strane kompjuter i ekran (oni birvaktilski, mašala ekrani).

Je li mogu da vam pokažem nešto?, upitah ga.

Carinik mi klimnu glavom, i ja odmah upisah u Gugl sintagmu Orthodox Jews. Naravno, pojavi se par hiljada hitova, i mom se dobrom cariniku, k’o na dugme, lice ozari…

Znao sam, kaže, pravoslavni… pa ja, zato vas i mrze toliko…

Ja sam samo klimao glavom, čekajući konačnu presudu, kojoj nije dugo trebalo: Ajte, pokupite te pare, i nemojte da vam se opet desi.

Neće, obećah mu čvrsto, zahvaljujući se bratski, a u sebi dodadoh: akoBogda.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zlatne ustaše
• Isti jezik – a ne razumiju se
• Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi
• Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu
• O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Sarajevska menora
• Religija i politika

» Svi tekstovi ovog autora