Kad se građani pretvore u vojsku volontera zvoni na uzbunu

”Nakon pandemije sve će biti isto, samo malo gore”, izjavio je početkom pandemije koronavirusa francuski književnik Michel Houellebecq.

Pandemiji još nema kraja, 2020-oj smo ugledali leđa i za razliku od francuskog cinika sve nade smo, osim u cjepivo, uprli i u brojke. U zamjenu nule jedinicom.

Koliko god zvučalo besmisleno mnogi od nas su se potajno, djetinje i naivno nadali da će s tom nulom otići i svako veliko zlo. Da tlo neće podrhtavati i gutati živote i kuće, da će nam cjepivo vrlo brzo vratiti staro normalno, da ćemo barem neko vrijeme biti pošteđeni prijelomnih vijesti.

Tek što su ljudi u Hrvatskoj otvorili oči prvog novogodišnjeg dana s ekrana je vrištala smrt iz susjedne države u svom najgorem izdanju. Nova, toliko očekivana 2021. oduzela je u svojim prvim satima osam neokaljanih duša u snu.

Što čovjek može napisati o ovakvoj tragediji, a da ima ikakvog smisla? U ovom slučaju nema nikakvog kao ni naše uvjerenje da nam promjena brojki može donijeti dobro.

Tlo i dalje podrhtava, ljudi i dalje ginu, nesreće se događaju u svakom kutku planete. A godine će uvijek biti iste, i u Hrvatskoj i u Bosni i u Češkoj i u Americi, samo nekad malo, nekad puno gore, a nekad, srećom, i malo bolje. I za pojedince i za države i društva u cjelini.

Argentina je, na primjer, u novu godinu ušla legalizirajući pobačaj i cijela Latinska Amerika očekuje od ove vijesti vjetar u leđa u borbi za ženska prava koja se sistematski krše na ovom kontinentu.

Država je servis građana, a ne instrument vladavine u korist pojedinaca i interesnih skupina. Rezultat svega je da smo postali apatični i ravnodušni, sve stranke i političare trpamo u isti koš jer nam se čini da nema nade za promjenom

Na drugom kontinentu se netko smrzava spavajući ispred kuće zbog straha od potresa ili zato što je kuću potres sravnio sa zemljom.

Netko spava pod širokim nebom na tuđoj smrznutoj zemlji jer je njegova spržena projektilima, a netko jer u svojoj kući i na svojoj zemlji više nema nade ni života.

Netko je od mojih prijatelja na Facebooku preuzeo od svojih prijatelja rečenicu da Hrvati nisu narod nego interventna postrojba koja se pretvara u ljude prilikom velikih tragedija.

Gdje čuče, gdje se skrivaju svi ti nesebični i hrabri ljudi u tzv. normalnim vremenima? Zašto samo ogromne tragedije izvlače iz nas ono najbolje? Zar nam netko u međuvremenu brani, čast izuzecima, biti od pomoći, solidaran i pri ruci?

Kako je moguće da isti čovjek, ne razmišljajući o opasnosti za sebe, upada u ruševnu kuću, spašava živote i nečiju imovinu, a na stadionu viče ”Ubij Srbina!”?

Kako je moguće da unesrećeni ljudi više vjeruju u pomoć od strane navijača i volontera nego od državnih institucija i njihovih predstavnika?

Zadivljujuće je i dirljivo gledati što su sve tzv. obični građani, samoorganizirajući se, sposobni napraviti. S druge strane poražavajuće je vidjeti da svi ti ljudi odrađuju veliki dio posla državne uprave.

Kad su prirodne katastrofe u pitanju, pored volontera i srčanih ljudi kojih će, srećom, uvijek biti, onaj tko uskače i tko vodi glavnu riječ mora biti država. Zato je uspostavljena, zato joj građani plaćaju porez.

Kako je moguće da država dođe u situaciju da njezini predstavnici optužuju navijače i volontere da su se slabo organizirali i da stvaraju kaos na unesrećenim područjima?

Država koja nema razrađenu strategiju u slučaju poplava, požara i potresa, ni u robnim zalihama spremno sve što bi trebalo biti nije ni sposobna ni odgovorna država.

Građani te države su prepušteni sami sebi i u slučaju prirodnih katastrofa pretvaraju se u vojsku volontera. Pored dobrodošlih i hvalevrijednih volonterskih, obavljaju i poslove državne uprave.

Zemlju u kojoj živim, Češku, je 2002. pogodila katastrofalna poplava, jedan od najtragičnijih događaja u njezinoj modernoj historiji.

Više od trećine zemlje našlo se pod vodom. Ni nekoliko brana na Vltavi koje čine tzv. Vltavsku kaskadu (sve do tada se mislilo da nema efikasnijeg regulatora razine vode, neke brane visoke su i po 80 metara) nisu bile u stanju zaustaviti tisućljetnu vodu.

Ulice magičnog Praga pretvorile su se u jezera. Nezaustavljiva bujica odnijela je u zemlji 17 života, 225.000 ljudi je bilo evakuirano, materijalne štete neopisive. Osamnaest stanica podzemne željeznice u Pragu nije radilo pola godine. Visina vode je u nekim praškim kvartovima dosezala i pet metara.

Češka se pokazala u tom nesretnom razdoblju u svom najboljem svjetlu. I država i građani. Tijekom katastrofe nevjerojatan posao koordinirano su odradili vatrogasci, policajci i vojska, građanske udruge i brojni volonteri. Sve je funkcioniralo pod palicom državne uprave, a javna televizija odigrala je nezapamćenu ulogu.

”Nakon pandemije sve će biti isto, samo malo gore”, izjavio je početkom pandemije koronavirusa francuski književnik Michel Houellebecq

Češka je nakon toga donijela brojne protupoplavne propise za cijelu zemlju, u Pragu su napravljene mobilne brane, zidovi dužine 20 kilometara, a svake godine se provodi vježba njihovih instalacija.

Češka je puno razvijenija i bogatija od Hrvatske, ali i češki građanin će naći milijun opravdanih zamjerki na račun državne uprave posebno od kada je na čelu vlade populist i oligarh Andrej Babiš.

Obećao je građanima na izborima u jesen 2017. da će uspješno voditi državu kao što vodi svoj koncern Agrofert. Građani su na takvu slatkorječivost elegantno nasjeli. Bogat je i uspješan, neće krasti.

Obećao je Babiš svašta, pa i to da neće biti političar, jer, eto, svi prije njega su bili korumpirani. Zauzimajući vodeću političku poziciju proglasivši je nepolitičkom potpuno je obezvrijedio javnu djelatnost, uveo populizam na velika vrata i još više smanjio povjerenje građana u državu i njezine institucije.

Babiš, naravno, u mnogo čemu nije uspio. Uspio je u održavanju svoje i popularnosti svoje stranke. Sve do pandemije. Krajem ove godine su parlamentarni izbori i sve je mirisalo na novi mandat.

Epidemija koronavirusa pomrsila mu je račune. Ne samo što je paralizirala cijelu zemlju, kao i većinu ostalih na svijetu, ogolila je način vladanja oligarhije u kojoj se javna djelatnost svela na održavanje i širenje moći i bogatstva pojedinaca.

”Nijemci imaju državni aparat koji je izgradio potpuno razrušene gradove u ratu, ujedinio zemlju, primio milijun izbjeglica, a sada je u stanju isplanirati i realizirati cijepljenje za osamdeset milijuna stanovnika. Naš državni aparat se brine kako od Brisela obraniti evropske subvencije za Agrofert”, napisao je nedavno češki sociolog Stanislav Biler ogorčen nesposobnošću Babišove vlade u vođenju zemlje tijekom pandemije i pripreme cijepljenja.

Europska komisija je ustvrdila da je češki premijer u sukobu interesa, jer je njegovo poslovno carstvo dobilo novac iz europskih fondova zbog čega bi Češka mogla izgubiti dio EU sredstava. Umjesto da se češka vlada fokusira na probleme građana i gospodarstva, zdravstva i školstva, rješava probleme premijera.

Češku su često uspoređivali s Izraelom zbog sličnog broja stanovnika i uspješnosti za vrijeme proljetne pandemije. I dok je to moglo vrijediti tijekom prvog vala za drugi jesenski i ovaj treći zimski u kojoj Češka opet obara rekorde u zaraženosti i smrtnosti to se nikako ne može reći.

Česi su potpuno izgubili povjerenje u vlasti i njihove mjere ponajprije zbog kršenja tih istih mjera od najviših predstavnika vlasti, loše komunikacije između nadležnih i građana, nelogičnih mjera, strahovitog porasta broja zaraženih i mrtvih u odnosu na druge zemlje i njihov broj stanovnika.

Potpuni raspad sustava najvidljiviji je bio pred božićne praznike kad su ogorčeni stručnjaci za epidemiju počeli napuštati vladu, vlada je napustila sistem indeksa rizika koji je slavodobitno uvela, otvarala i zatvarala u kratkom razdoblju trgovine i restorane, a građane je polako napuštao razum, jurili su po dućanima i kupovali gluposti.

Radi usporedbe s Izraelom spomenimo da je u Češkoj do sada od Covida podleglo 12 tisuća ljudi, u Izraelu oko 3.300. U Izraelu je do sada cijepljeno više od milijun ljudi, a u Češkoj desetak tisuća.

Izraelski uspjeh u cijepljenju portal čeških Lidovych novina, koje su pod Babišovim koncernom Agrofert, komentirao je naslovnicom na kojoj je pisalo ”Izrael je svjetski lider u cijepljenju, planira cijepiti 150 tisuća ljudi dnevno. Pomaže li mu u tome židovsko podrijetlo šefa Pfizera?”

Što čovjek može napisati o ovakvoj tragediji, a da ima ikakvog smisla? U ovom slučaju nema nikakvog kao ni naše uvjerenje da nam promjena brojki može donijeti dobro

Što uopće reći na ovu gadost?! Nakon brojnih reakcija uredništvo je promijenilo naslov.

Ne možemo zaustaviti prirodne katastrofe, ali na izborima možemo izabrati političare koji će u slučajevima katastrofa imati spremne sustave za spašavanje i krizne situacije, službe s jasnim zadacima i pune robne zalihe.

Ne političare koji će graditi kičaste fontane i spomenike dok sela udaljena tridesetak kilometara od prijestolnice nemaju struju. Ne političare koji će zbog vlastitog probitka zatvarati oči pred gradnjom Potemkinovih sela, kuća i stanova bez odgovarajućih propisa i odgovarajuće količine betona i željeza.

Ne političare koji će od građana pogođenih potresom, a koji su ostali bez struje, tražiti da zahtjeve za kontejnerom šalju mobitelima ili elektronskom poštom.

Da bismo vratili vjeru u politiku kao javnu i plemenitu djelatnost moramo prestati birati ljude koji politiku smatraju pukim sredstvom za bogaćenje i demonstriranje moći.

Država je servis građana, a ne instrument vladavine u korist pojedinaca i interesnih skupina. Rezultat svega je da smo postali apatični i ravnodušni, sve stranke i političare trpamo u isti koš jer nam se čini da nema nade za promjenom.

Na politiku smo, kako kaže češki ekonomist Tomaš Sedlaček, počeli gledati kao na laganje ili reklamno pretjerivanje.

A nije tako, niti bi tako moralo biti. Nekad je dovoljno samo baciti pogled preko jedne ili nekoliko granica.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
• Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
• Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
• Pravo na nasilje kao ustavno pravo
• Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
• Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
• Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
• Uzalud nam cjepivo bez empatije i solidarnosti
• Bumerang iz mulja devedesetih
• Žene koje nisu slomili ni režimi ni patrijarhat

» Svi tekstovi ovog autora