Marina Biti
Svi bi danas htjeli biti stručnjaci za koronu, pokazati kako prate i razumiju situaciju. Izvlače neke brojke i statistike i trude se iz tog materijala oblikovati neke važne zaključke.
Koja je zemlja donijela kakve mjere? Uspoređuj, mudruj, obrojčavaj, skupljaj lajkove. I, dakako, sudi: tko je neodgovoran i trebalo bi ga kazniti, a tko je odgovoran i treba svima poslužiti za primjer.
Uglavnom, nadasve jalova djelatnost, to sveopće dociranje, i u pravilu nas ne čini ni zrno pametnijima.
Više je nego očigledno da se sve izmiješalo – i opravdan strah i paranoja, i legitimni pokušaji da se u svemu snađemo, i finte koje nam mudrijaši podmeću da bi sebe uzdigli….
Sve to, iz minute u minutu, sve više prerasta u jedan ogroman kaos koji će nam se pomoću tablica i statistika uvijek iznova prikazivati kao red i odgovorno djelovanje.
Da, Hrvatska ima mjere. I svaka županija ima svoje neke dodatne mjere. I sve ustanove, poduzeća, poslovni subjekti, dužni su primjenjivati te mjere.
Sitnica koju treba pritom osmisliti: kako mjere uskladiti s odvijanjem života i osigurati što nesmetanije odvijanje svih društvenih i poslovnih procesa? Na toj sitnici, nažalost, zapinje.
Turistička sezona je dala što je dala, i u smislu punjenja državnog proračuna i u smislu porasta broja zaraženih.
Djeca se vraćaju u škole, studenti na fakultete. Nema više lockdowna, pa je sada fokus na drugim mjerama.
Umjesto da danas već slušamo o rješenjima za prosvjetu i za sve druge sektore, dočekujemo jesen slušajući planove koji kao da nemaju baš previše veze s objektivnim situacijama, a još manje s održivim rješenjima
Logično pitanje na koje bi nam iz svih sektora trebali dati odgovor glasi: kako primijeniti mjere zaštite i socijalnog distanciranja, a da pritom ne ugrozimo same radne procese na koje ih valja primijeniti?
Kako zaštititi zdravlje na način da ne ugrozimo dobre rezultate?
Nije li koronakriza pokazala koliki nam nepotrebni teret predstavlja naš mastodontski sustav javne uprave? Nije li nam pokazala i to koliko ovisimo o poduzetnicima, i koliko je važno omogućiti im brže, propulzivnije, nametima neopterećenije poslovanje?
Nije li nam pokazala važnost dobro organiziranog javnog zdravstva? Nije li nam pokazala do koje je mjere naše školstvo zakrčeno nefunkcionalnim viškovima svih vrsta?
Očekuješ na sve to konkretne reakcije odgovornih. Situacija iziskuje osmišljavanje efikasnih rješenja.
No eto nam jeseni, a stvarnih vizija o tome kako ovu krizu, do najveće moguće mjere, iskoristiti da štete – socijalne, ekonomske, sve redom –minimaliziramo, a da pritom nešto i popravimo – ni za lijek u javnoj ponudi…
Ministar Fuchs je prezentirao mjere za odvijanje nastave u školama.
Smanjili su zahtjev od dva metra distance na metar i po – koncesija prostornim uvjetima. Smislili su rad u smjenama i moguće alternacije online i uživo nastave.
Manje grupe u više turnusa, a program isti, i svi drugi zahtjevi isti. Djeca će čas ovako a čas onako, a nastavnici neograničeno i prema potrebi, stalno razapeti na dva razboja. Tehničke teškoće rješavat će se u hodu, budu li uopće rješive.
Da pogađamo kakav će biti kvalitativni ishod svega toga?
Mogli su se međutim zapitati što djeca doista moraju znati i izvući iz programa jasno definirane minimalne sadržaje. U programu treba ispoštovati najvažnije, a to su ishodi učenja.
Moglo se nadalje posvetiti ljeto razvijanju tih sadržaja u kvalitetne video priloge koji se mogu prezentirati prema satnici, ali koji mogu biti dostupni i za naknadno pregledavanje i preslušavanje.
Takva se nastava može pratiti od kuće, a za one koji nemaju tehničkih mogućnosti, moguće je osigurati i praćenje iz školskih učionica, no zašto ne i iz mjesnih zajednica i drugih vrsta društvenih prostorija?
Malo solidarnosti na djelu bilo bi zdravo vidjeti.
Pritom se djecu moglo vratiti u školu na drugi način: primati ih u manjima skupinama, ali s fokusom na sasvim specifičnu vrstu rada, zbog prenatrpanih programa u pravilu nedovoljno zastupljenu: za uvježbavanje, ponavljanje, utvrđivanje.
Tu je nastavnik uživo doista nezaobilazan, i ne vidim da ne bi bilo izvedivo ispoštovati načelo da svaki nastavnik, uživo, svakome djetetu pruži barem jedan sat vježbe tjedno.
Uz uvažavanje svih epidemioloških standarda.
Za svaki predmet se može uspostaviti arhiva zadataka dijelom za zajedničko uvježbavanje, a dijelom za samostalni rad učenika – uz uređen sustav predaje, kontrole, davanja povratne informacije.
Ako dijete nije nešto dobro riješilo, na zajedničkim satovima nastavnik ga može voditi korak po korak kroz zadatak – da shvati, da zbilja nauči.
Tako bi se napravilo i nešto zaista vrijedno, i to baš ono što sustavu kronično nedostaje. Preispitalo bi se gradivo, izbacili bi se nepotrebni viškovi.
Pritom, kontakt između nastavnika i učenika bi se individualizirao, i bio bi usmjeren na razumijevanje gradiva, a ne na reprodukciju.
A za zdravlje naše djece, svakako bi trebalo osigurati i satove fiskulture u školi. Vježbati, kretati se, rastrčati se po igralištu. Birokraciju svesti na nužni minimum.
Dakako, ima skupina za koje bi trebalo osmisliti specifična rješenja. Prvašići i cijela razredna nastava. Strukovne škole.
Svi bi danas htjeli biti stručnjaci za koronu, pokazati kako prate i razumiju situaciju, pa izvlače neke brojke i statistike i trude se iz njih izvući neke svoje originalne zaključke. Koja je zemlja donijela kakve mjere? Uspoređuj, mudruj, obrojčavaj, skupljaj lajkove. I, dakako, sudi: tko je neodgovoran i trebalo bi ga kazniti, a tko je odgovoran i treba svima poslužiti za primjer
Kreneš od općeg modela, i prilagođavaš ga, ne samo formalno nego i sadržajno, ciljanim skupinama.
Da, inicijalno je zahtjevno, ali i potrebno da bi kasnije bilo doista i provedivo.
Još nije kasno odgoditi nastavu za mjesec dana i pokrenuti sve resurse da se suvisao model osigura. Pod supervizijom nastavnika okupiti informatičare, animatore, filmaše i glazbenike, i sve ih uključiti.
Umjesto da danas već slušamo o rješenjima za prosvjetu i za sve druge sektore, dočekujemo jesen slušajući planove koji kao da nemaju baš previše veze s objektivnim situacijama, a još manje s održivim rješenjima….
Ja sam sigurna da u ovoj zemlji ima pametnih ljudi koji bi znali osmisliti načine da iz krize izvučemo maksimum dobrobiti uz minimum neizbježne štete.
No zatrli su im glasove svi naši sustavi – sustavi koji su zaljubljeni sami u sebe, koji da bi opravdali svoje jalovo postojanje moraju sami sebe predstavljati kao generatore rješenja. Čak i kada/ako nas sve kolektivno guraju u ponor.
A mi… čime se bavimo? ”Capak je rekao”; ”Đikić je rekao”; ”Fuchs je rekao”… Nećeš Capaka? Imaš Đikića. Nećeš Đikića? Eto ti Primorca. Nisi volio Divjakicu, eto ti Fuchsa. Ili plači za Divjakicom.
Pa svatko stane iza svoje omiljene figure, ili kontra svoje omražene figure – kao da je o tim figurama riječ, a ne o nama!!! A njima, o kojima pričamo – baš fino.
Uglavnom samo pričaju da bi pričali, i samo to što ih slušamo čini ih važnima.
Ovo je samo lament jedne uskoro umirovljenice koja se možda djetinjasto ne miri s time da su stvari uvijek i dosljedno gore nego što bi uz malo više truda, brainstorminga i posvećenosti mogle biti.
No kako da ne uzdahnem? Svi mi imamo samo jedan život za živjeti, a naša djeca – samo jedno djetinjstvo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
- Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
- Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
- Svi grijesi Alis Marić
- ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
- Isključi mozak da ne omete doživljaj
- Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
- Može li socijaldemokracija put novoga doba?
- Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
- Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.