Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

Tema prva: netko je razvalio tvoja vrata ili prozor, nasilno ušao u tvoj dom. Odnio je slike sa zidova, nakit iz kutijice, novac iz ladice u radnome stolu. No još i gore od toga: nepoznata je ruka prekopavala po tvojem ormaru, donjem rublju, po fotografijama koje zatičeš na podu. 

Šok, ljutnja, bespomoćnost. Slijede: osjećaj tuge, izloženosti, ranjivosti, nepovjerenja, nesigurnosti. Svoj dom počinješ osjećati kao kontaminirano mjesto, a sebe u njemu kao čudnovati višak koji se u tome prostoru i sam osjeća kao potencijalni plijen.

Netko je prodro u tvoj svijet i ništa više nije isto. Na svaki šum nervozno poskakuješ. Postaješ anksiozan, depresivan.

Žrtva si. No ima nade – zacijelit ćeš…

Tema druga: netko jači napadne slabijega ili slabiju da bi se seksualno iživio na tuđem tijelu. Žrtve su najčešće žene, a u rjeđem broju slučajeva to mogu biti i muškarci. Iskustvo silovanja je, prema svim dostupnim svjedočanstvima, stravično.

Postoje traume i postoje TRAUME.

Traume mogu imati posredne veze s tijelom. TRAUME su povezane s izravnom tjelesnom agresijom.

Seksualno razbojstvo izvršeno nad ljudskim tijelom kudikamo je razornije po psihu žrtve od razbojstva nad imovinom. Nema brave koju možeš zamijeniti, nema mogućnosti distanciranja

Pričamo o silovanjima žena. O seksualnim razbojstvima.

Seksualno razbojstvo izvršeno nad ljudskim tijelom kudikamo je razornije po psihu žrtve od razbojstva nad imovinom. Nema brave koju možeš zamijeniti, nema mogućnosti distanciranja.

Žrtva silovanja nije samo žrtva fizičke agresije, već i psihičke brutalnosti kojom joj se poručuje da ona ne postoji kao ljudska jedinka, da ne pripada i da ne može više nikada pripadati sebi.

Provala u intimu nečijega tijela najdublja je moguća.

Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u najranjiviji dio ženske psihe. Silovanje je pokušaj ubojstva samog identiteta osobe. Gašenje prava na vlastitu volju, gašenje volje za život.

Nema zacjeljivanja bez pomoći zajednice. Uz pomoć i razumijevanje ljudi kojima je stalo, uz podršku društva koje je osjetljivo na nepravde, žrtva će uz mukotrpne napore i nakon dugog, dugog oporavljanja opet stati na svoje noge.

Tema treća: zacjeljivanje.

Zacijeliti ne znači zaboraviti. To samo znači izboriti se iznova za život bez stalnoga straha. Razračunati se s osjećajem krivnje. Iznova pokušati zavoljeti i prihvatiti sebe.

Kažu da žrtve razbojstava počinju iznova mirnije spavati tek oko osam mjeseci do godine dana nakon što im je u dom bilo provaljeno.

Žrtvama silovanja treba znatno dulje. Prema nekim iskustvima, oko tri su godine potrebne da stanje traume izgubi obilježja akutnosti. Većina ih kaže da nikad više ne mogu biti iste. Ukraden život, potrgana bezbrižnost.

Agresija na žensku utrobu ne ostavlja za sobom samo osjećaj kontaminacije vlastite nutrine već i zloguku prijetnju prisilnom oplodnjom. Kome se to dogodi, traumi ne može uopće izmaći.

Postoji li nešto po osjećaj osobne slobode strašnije od prisilnog oplođivanja?

Nažalost, postoji, no to je već tema broj četiri: zagovornici Gileada.

Iako je Gilead izmišljena tvorevina, zapanjujuća je činjenica da pobornici gileadskih koncepata postoje.

Ovih su se dana čuli glasovi koji od društva traže legitimaciju da Hrvatsku pretvore u tamnicu civilizacije.

Nevjerojatno ali istinito: u europskoj Hrvatskoj u 21. stoljeću otvara se rasprava na temu prihvatljivosti distopijske budućnosti sumjerljive onoj koju je opisala Margaret Atwood u ”Sluškinjinoj priči”.

Provala u intimu nečijega tijela najdublja je moguća. Žrtva silovanja nije samo žrtva fizičke agresije, već i psihičke brutalnosti kojom joj se poručuje da ne postoji kao ljudska jedinka,  da ne može pripadati sebi

Ideja zabrane pobačaja silovanim ženama i ideja osude žrtve na doživotno robijanje traumi recentnim je nastupima istaknutih kandidata za hrvatski Sabor zadobila u Hrvatskoj pravo javnosti.

Kada se nađeš na korak od Gileada, moraš se zapitati: što bi moglo biti sljedeće; što ako sutra takvi dobiju priliku predlagati zakone?

Koncepcija zabrane pobačaja silovanim ženama, od strane obitelji ili širega društva, nema nikakve veze sa zaštitom života. No ima veze s perpetuiranjem očaja, boli, strahova, s odricanjem od vlastite ženske normalnosti i sa stalno otvorenim ranama, s propagiranjem ropstva i s perpetuiranjem traume.

Ima veze i s rađanjem u traumi, sa sagledivim novim traumama, kao i sa svim negativnim posljedicama podržavanja procesa degeneriranja društvenih vrijednosti.

Nezamisliva lakoća ljudske okrutnosti.

Takvim glasovima doista ne bi smjelo biti mjesta u hrvatskome Saboru.

Toliko su mi se ogadili da im ni imena ne mogu izgovoriti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida
• Škola za spašavanje života
• ”Biti ili ne biti” u vrijeme korone
• Što nas ne ubije može nas ojačati
• Milanovićev otklon
• Opera Multimediale
• Tresli su se ministri, a mogle bi i vlade
• Zašto je sve važnija ”tiha većina”
• Riječ ima Zoran Milanović

» Svi tekstovi ovog autora