“Poštovani, danas 22. listopada u Hrvatskoj gospodarskoj komori sastao se Nadzorni odbor HGK-a te zaključio da je poslovanje HGK-a bilo u skladu s procedurama. Predsjednik Nadzornog odbora o zaključcima sastanka izvijestio je Upravni odbor, čija se sjednica održala istoga dana. Upravni odbor izvješće je primio na znanje.
Na temelju toga nalaže, osim već poduzetih mjera kontrole, osnivanje posebne ustrojbene jedinice za sukladnost.
Ujedno Upravni odbor poziva sve zaposlenike HGK-a da unatoč teškim trenucima još intenzivnije nastave rad na ostvarivanju temeljnih zadaća Komore”.
Baš se ovakvim priopćenjem Hrvatska gospodarska komora preko svoje službe za odnose s javnošću obratila toj istoj javnosti, želeći reći kako u toj, nakon zadnje afere poprilično kompromitiranoj ustanovi, sve “štima”. Dakle, to što je praktično prva suradnica do sada moćnog predsjednika Nadana Vidoševića navodno prisvojila čak 32 milijuna kuna, nešto je što ne bi trebalo izazivati veći poremećaj u sustavu. Barem ne u HGK-u. Nadan Vidošević ne želi otići.
Ovdje je na djelu duboko ukorijenjena (ne)kultura podsmijeha. Onih koji su nas zavili u crno, koji su na našim leđima plandovali i kraljevali poput raskalašenih rimskih careva, stavljali na čelna mjesta rođake, žene, ljubavnice i svakojaku čeljad, a kada ih se konačno, sa sto godina zakašnjenja, procesuiralo, još nam se smiju. I govore kako ništa nisu znali
Nakon ovoga nemiloga otkrića za Komoru, koju se godinama prozivalo zbog rastrošnosti, ali je funkcionirala praktično kao “država u državi”, već se danima lamentira treba li Vidošević napustiti tu dužnost ili ne. On sam je na izvanrednoj konferenciji za novinare nakon izbijanja afere u svom ležernom, šarmerskom stilu rekao kako “muž zadnji sazna”, pokušavajući nas valjda kupiti tim šarmom. No ovaj mu put, ima li ikakve pravde, to ne bi trebalo proći.
Naime, ne samo da uopće nije sporno da gospodin Vidošević treba otići nego bi, želi li vlast biti poštena prema građanima, odnosno poreznim obveznicima, trebala naložiti kompetentnim institucijama da temeljito “pročešljaju” Komorino poslovanje proteklih godina. Pa da se utvrdi je li sve bilo po slovu zakona, gdje se i na što trošio taj silni novac a gospodarstvenici i obrtnici izdvajali sredstva za tu istu Komoru, s kojom se Vidošević tako lijepo volio slikati po svijetu. I to gotovo dva desetljeća, poput kakvog egipatskog faraona. Vlasti su prolazile, premijeri se mijenjali, a Vidošević ostajao. Je li to stoga što je tako silno sposoban, ili je možda znao mnoge tajne moćnika koje su ga održavale na toj visokoj i unosnoj dužnosti? Čini se da će i to vrijeme pokazati, pričekajmo još malo. Jer, ako sada Vidošević ne napusti mjesto prvoga čovjeka HGK-a, zaista je sve dovedeno do apsurda. Naime, pod pretpostavkom kako je doista istina da je njegova suradnica “zamračila” te silne milijune, kako je onda moguće da on nije znao ama baš ništa? Nije stigao, od silnih putovanja i prezentacija Hrvatske po svijetu? Vjerovao je svojim suradnicima bezrezervno? Dao im potpuno odriješene ruke? Tko zna što je, zapravo, istina? U jedno je, međutim, doista teško povjerovati: da čelni čovjek ne zna baš ništa o tome što mu rade podređeni. Zašto je onda uopće čelni čovjek? Za visoku plaću, beneficije i različite ugode, a ni za kakvu odgovornost? To je moguće samo u Hrvatskoj.
Kao što je samo ovdje moguće da se bivši premijer, osumnjičen za nekoliko kaznenih djela, a pritom još i osuđen na deset godina, svađa u sudnici sa sutkinjom, nastavljajući i dalje svoju tradiciju bezobraštine i svadljivosti. Takav je bio i na dužnosti predsjednika Vlade, u dva mandata, takvim se pokazao i kada su ga privodili kao zadnjeg bjegunca i “kokošara”, a takav je i u remetinečkoj sudnici. Smije nam se u lice, kao da smo svi mi pali s Marsa, svi smo nešto krivi, a samo je on nedužan. Unatoč tomu što se oštra sutkinja ne da, odmjeravajući mu svaku riječ, ipak je on zasjenjuje svojom bahatošću. Ni traga skrušenosti koja bi se očekivala od njega u takvoj poziciji; zaboga, čak se i milijardu puta osuđivani Silvio Berlusconi koji put u sudnici pokunjio!
Ovdje je na djelu duboko ukorijenjena (ne)kultura podsmijeha. Onih koji su nas zavili u crno, koji su na našim leđima plandovali i kraljevali poput raskalašenih rimskih careva, stavljali na čelna mjesta rođake, žene, ljubavnice i svakojaku čeljad, a kada ih se konačno, sa sto godina zakašnjenja, procesuiralo, još nam se smiju. I govore kako ništa nisu znali. Vrlo zanimljivo. Koga god privedu, taj pojma nema ni o čemu. Još će najpošteniji ispasti upravo uhićeni Josip Sapunar iz HAC-a, koji je priznao da “nije oprao pet, već samo tri milijuna eura”. Čovjek je ipak pošteno priznao, možda bi mu zato trebalo odrezati manju kaznu pa da stvari dovedemo do krajnjega apsurda.
Još tekstova ovog autora:
- Visokorizična nedjelja za budućnost
- Živeti kao sav normalan svet
- Teškom mukom do odricanja
- I u SDP-u kontrolirani izbori
- Za Toyote imamo, ali za vrtiće ne
- Dosta je gaženja po žrtvama
- Sramota koja ostaje urezana u povijest
- Stožer ne poštuje vukovarske žrtve
- Ne postoji ”vukovarska” i ”nevukovarska” Hrvatska!
- Ustavni sud za referendum o braku
Ne samo da ode N. Vidoševič. To je prilika da sve takve posredničke ustanove u kojima se ne zna kako se radi “ispod stola”, prestanu postojati. Svi uplaćuju za njhovo postojanje, a one postoje samo za neke, po povlaštenim informacijma. Dobar, žestok komentar Andreje Latinović o svim privilegiranima koji nam se svakodnevno cere u lice, kao da im nitko ne može stati na rep.
Hvala, gospodine Žignić. Nažalost, u ovoj je državi takvo licemjerje moguće, a bez sankcija.