Foto: Dnevni list Mostar
(Nastavljajući Književni ogled od prije dva tjedna, u onom u kojem naš suradnik Ivan Lovrenović traži da ga se ispiše iz Društva pisaca Bosne i Hercegovine, objavljujemo i ovaj u kojem se opisuje kako sarajevski dnevni list ”Oslobođenje” tretira nemile događaje u vezi s Društvom pisaca u BiH).
Četiri istupanja iz članstva u Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini (E. Kazaz, A. Kujundžić, I. Lovrenović, G. Simić) poslužila su sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje da o tome u broju od 17. 7. 2014. donese cijele četiri stranice priloga. Tu su sugestivno nalijepljene ogromne slike autora i njihova pisma ostavki, donesena je i Povelja Društva pisaca BiH iz 1992, a prilog je (da čitalac slučajno ne bi ispravno pročitao ono što u ostavkama piše) intoniran uvodnim komentarom punim izvrtanja i laži, iz nekoga razloga nepotpisanim.
Sve je napravljeno s očiglednim ciljem da se zabašuri meritum, a pažnja i odium javnosti usmjeri na pogrešnu stranu i na pogrešne lične adrese.
To djelanje – voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – nazvao sam jakim, stajaćim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava
Prva je manipulacija Oslobođenja koju valja razobličiti: četiri individualne, individualno motivirane i obrazložene javne ostavke anonimni komentator kolektivizira i sugerira nekakav njihov grupno-zajednički karakter.
Ostavljam postrani nesuvisle i promašene kvalifikacije kojima se opisuju ostavke (“ratovi”, “spisateljske strasti”, “lomljenje kopalja” itd.).
Važno je osvijetliti ono što se u tom tekstu, prvo, podmeće, i, drugo, ono što se prešućuje.
O podmetanju i laži.
Oslobođenje objavljuje Povelju Društva pisaca iz 1992. godine, uz tvrdnju da “četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo” zbog nje. Prijesna laž!
U svojemu pismu ostavke navodim da tu Povelju nisam nikada imao priliku vidjeti ni znati da postoji, te da to ne bih znao ni danas, 22 godine poslije svega, da nisam pročitao što je o njoj nedavno govorio A. Sidran na tribini Društva pisaca.
A govorio je, podsjećam, kako je “u maju 1992. organizirao u svojoj kući” sastanak na kojemu se “pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije”, i na kojemu su svi “morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.” I ponovo je iznosio svoje pogubne izmišljotine o Goranu Simiću, što Oslobođenje u svome prilogu uopće ne spominje.
Upravo to, taj način mišljenja i djelanja, a ne Povelja, bilo je ono o čemu sam pisao. A to djelanje – voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – nazvao sam jakim, stajaćim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
O Povelji, ovakvoj kakva je sada napokon izronila iz dvadesetdvogodišnjega mraka, moglo bi se i trebalo govoriti posebno, i uz određeno razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala, ali i uz nužnu analitičku kritičnost koju taj tekst iziskuje. No, to Oslobođenju očito nije cilj; njemu je zbog nečega potrebno da čitatelje, prema svojim preferencijama, hajkački usmjerava.
O prešućivanju.
“Jedan od uglednijih članova Društva”, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi kako su ove reakcije “bez imalo supstance”, pa komentator poziva na povratak “debate na teren činjenica”. Jedno i drugo, po mome dubokom uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer su razlozi koje navodim i u tekstu ostavke i sada, ovdje, itekako supstancijalni i činjenični
Oslobođenje ne nalazi potrebu da se niti jednom jedinom riječju dotakne flagrantne harange protiv G. Simića, koju je A. Sidran započeo davno, a obnovio ju je, uz “pljesak prisutnih”, i na spomenutoj tribini.
Te su optužbe sadržajno i argumentacijski besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu svjedoče neugodnosti na nacionalnoj osnovi što ih Simić već doživljava na sarajevskim ulicama, koje se lako mogu izvrgnuti i u nešto gore.
Ogluhom članova Društva pisaca na “slučaj Simić”, potpunom nezainteresiranošću šire javnosti za nj, a sada i više nego indikativnim prešućujućim stavom Oslobođenja prema tom slučaju, on poprima razmjere ozbiljnoga alarma za javnost glavnoga grada. Notorno je, naime, poznato kakvu zloslutnu težinu i kakvo značenje u društvenoj patologiji ima prešućivanje ili neprimjećivanje ovakvoga šikaniranja u većinsko-manjinski strukturiranoj sredini kakvo je današnje Sarajevo. I kakve posljedice može imati.
“Jedan od uglednijih članova Društva”, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi kako su ove reakcije “bez imalo supstance”, pa komentator poziva na povratak “debate na teren činjenica”.
Jedno i drugo, po mome dubokom uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer su razlozi koje navodim i u tekstu ostavke i sada, ovdje, itekako supstancijalni i činjenični.
Možda te činjenice nisu ugodne za nečije uši, ali to ih ne čini manje stvarnim ni manje alarmantnim, niti ih manipulacije poput ovih u Oslobođenju mogu načiniti nevidljivima. A ne mogu spriječiti ni moje pravo da ne pripadam onima koji za sve opisano imaju stav ogluhe ili aplaudiranja.
(Prenosimo s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Brišite me sa svojega spiska
- O Markušiću, kvislingu
- Njih je život razočarao
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.