Najčešća riječ koju smo slušali, čitali i gledali prelaskom iz Stare u Novu godinu jamačno je sretno. Sretno u 2014. u svim mogućim jezicima, tekstovima i kontekstima. Dok smo poznanica i ja jedna drugoj u uho cvrkutale to sretno, sretno, sretno na prvom ovogodišnjem susretu, željela sam biti originalna. I izrekla sam drugu najčešću riječ koja se u takvoj prigodi može čuti: “Zdrava mi bila!” Na to me dugogodišnja predsjednica slovenske udruge Europa Donna, po zanimanju liječnica, koja je prije nekoliko desetljeća preživjela i pobijedila rak dojke, prekinula: “Ako si sretan, onda si i zdrav!”
Dakle, ako si sretan, tada si i zdrav. Zato treba razmišljati o sreći, o njoj govoriti i pisati, a nadasve biti sretnim. “Sretna i zadovoljna majka najljepši je poklon svom djetetu”, piše na plakatu koji sam, još davno, nalijepila na vrata WC-a. Neka to pročita svatko tko ulazi kamo ulazimo po nekoliko puta dnevno!
A biti sretnim nije tako jednostavno kako se čini. Naime, sreća stanuje u duši.
Mijenjale su se civilizacije, od hodanja na sve četiri došli smo do hodanja po Mjesecu, a duša, u kojoj caruje nesvjesno, stanuju i burkaju se naši osjećaji, nije se gotovo nimalo promijenila. S njom se dogodilo nešto drugo, nešto što mnogi shvaćaju kao najveću katastrofu čovječanstva.
Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili
Teška bolest koja prožima sve naše teškoće jest − “gubljenje duše”, u što je u knjizi Njega duše* uvjeren jungovski psihoterapeut, muzikolog i teolog te dugogodišnji franjevački redovnik, a sada slavni pisac Thomas Moore. On tvrdi: “Zanemarena se duša ne povlači, već se simptomatički manifestira, ovisno o vanjskim okolnostima, u prepuštanju razuzdanosti, nasilju i gubitku smisla. Simptome pokušavamo izdvojiti ili izbrisati, a osnovni je problem u tome što smo izgubili mudrost o duši, ali i svoje zanimanje za nju.
Govorim o kulturi takozvanog “razvijenog društva”. Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili.
Kada sam 1992. godine na TV Sloveniji otpočela s prvim slovenskim talk-šouom Muškarci, žene, nije se sumnjalo samo u gledanost takvih razgovora, već i u to da bi itko htio govoriti o temama duše, koje su mene, kao voditeljicu emisije, zanimale.
A gosti su rado dolazili. U drugoj je emisiji, posvećenoj upravo sreći, jedan inozemni živući erudit rekao: “Sreća nema previše veze s intelektom. Ona je nadasve čuvstveno stanje, stvar srca, a intelekt je u glavi… Intelektualci su, što se tiče te riječi, sramežljivi, kao da se radi o nečemu ispod njihove razine. Skoro da im je ispod časti govoriti o nečemu tako jednostavnom poput sreće.”
Lomi se stara neoliberalistička i pohlepna materijalistička paradigma, rađa se nov svijet u kojem riječ sreća i njezino ostvarivanje ponovno dobivaju na značaju. Sve nas je više koji zahtijevamo drugačije mjerenje društvenog blagostanja, ne više nacionalnim BDP-om, već dobrobriću svih nas. Slično onome u Butanu, gdje mjere sreću svih svojih građanki i građana.
Istočnjački učitelji, kao i zapadnjački mudraci, tvrde da je sreća stanje duše, za što je bitan unutarnji mir, koji postižemo meditacijom i djelovanjem uma. Tvrde i da se sreću može naći samo u sebi, duboko unutra. Sretni smo kada više nemamo želja i čežnji, te kada sve prihvaćamo takvim kakvo jest. “Međutim, novija psihološka istraživanja pokazuju da su Buda i Epiktet** oko tog pitanja malo pretjerali.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma
Za nekim stvarima vrijedi čeznuti, a sreća djelomično dolazi i izvana, naravno, ako znate gdje trebate tražiti”, napisao je profesor Jonathan Haidt*** u odličnoj knjizi Hipoteza o sreći. U njoj je krenuo na putovanje od antičke mudrosti i filozofije pa do pokusa u modernoj znanosti. Putovanje koje me najviše zanima, mene, mistički usmjerenu poetsku dušu koja traga za mudrošću i sućuti, ali i racionalnu znanstvenicu, suosnivateljicu Društva za kognitivnu znanost.
Slovenski je krasan jezik, a tvorba riječi mnogo nam govori o njihovu sadržaju. Pogledajmo spomenutu riječ sreća. U slovenskom jeziku riječ sreća dolazi od glagola sretati (srečat, srečevati). Sretni smo ako se srećemo. Sami sebe i druge.
Kineska poslovica kaže: “Učenje u samoći planina nema takvu vrijednost kao ono kada sjedneš na raskrižju putova i osluhneš što govore ljudi.” Nekoga stvarno sresti može samo onaj tko stvarno zna slušati! A stvarno sluša samo onaj koji ljubi! Sreća se rađa kroz odnose i tada odlazi k onima koji se otvaraju prema ljudima. Dakle, važan ključ za sreću jesu drugi!
U pravu je bila liječnica s početka zgode, koja me je prekinula rekavši: “Tko je sretan, također je zdrav!” To potvrđuju mnogi znanstveni pokusi i brojne životne priče. Siromašna crnkinja, koja pjeva u crkvenom zboru i osjeća se prihvaćenom u zajednicu, mnogo je sretnija od bijelog bogataša koji, zatvoren u četiri zida, sjedi pred računalom i povećava iznos na svojem bankovnom računu − napisao je Haidt. To vidimo u svojoj okolini.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma, a ne samo sebičan gen.
Rečeno kratko i jednostavno: povezujmo se. Nemojmo biti sebični! Održavajmo dobrosusjedske odnose i njegujmo prijateljstva! Budimo dobri partneri, jer statistika pokazuje da vjenčani i oni u dugotrajnim vezama duže žive. Zato što su sretni, hehe…
____________________
* Thomas Moore, 1940, Detroit, USA: Njega duše, 1992., o filozofiji života i njezi duše u svakodnevnom životu, kako njegovati dubinu karaktera, mir i dubinu duše.
** Epiktet, (55.-135. god. n.e.) grčki filozof, predstavnik kasnijeg stoicizma, u svom učenju naglašava potrebu za milosrđem, pokornošću i poniznošću, ali i čovjekovoj dužnošću da oblikuje vlastiti karakter.
*** Jonathan Haidt, New York, 1963., američki socijalni psiholog, bavi se i moralnom političkom psihologijom.
Još tekstova ovog autora:
- Moramo živjeti drugačije
- Ne treba!
- Vrt – vrata novog svijeta
- Moja učiteljica – SMRT
- Hvalospjev učiteljima
- Proljetno čišćenje
- O mutirajućoj generaciji
- Živjele razlike!
- Maska ili ono ispod nje?
- Ljevičarske litanije
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.