Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić
‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“.
Tako dokumentarni film Abeceda1) najavljuje njegova ekipa sa slavnm austrijskim režiserom Erwinom Wagenhoferom2) na čelu. Film je bio uspješan u Austriji i Njemačkoj, a u Ljubljani, mjesec dana nakon premijere, još uvijek puni kino dvoranu. Sve to zbog poznate kritike neoliberalnog kapitalističkog sustava i globalizacije, na što je udario već dva puta: 2005. godine filmom ‘‘Mi hranimo svijet“, te tri godine kasnije dokumentarcem ‘‘Novac, vladar svijeta“.
U prvom nas je osupnuo gadostima prehrambene industrije, a u drugom je prikazao novčane tokove i nepravednu raspodjelu bogatstva. ‘‘Abecedom“ ukazuje na školstvo kojim se obrazuju kadrovi za upravo takav svijet. Koje ih obučava za robove rada i porobljene potrošače. Ima li takav život smisla pitaju nas sva tri dokumentarca, a Wagenhofer kaže: ‘‘Moramo živjeti na drugi način“.
‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“
”Abecedi” su mediji poklonili veliku pozornost, mnoge su intelektualce pitali za mišljenje u filmu i o našem školstvu, a Dnevnikov je Objektiv (12. travnja 2014.) objavio izvrstan intervju s Wagenhoferom. Nakon premijere osobno sam, pred punom dvoranom, vodila razgovor i osjetila iznimno zanimanje publike za u filmu realistički prikazane probleme. Vrijeme je zrelo za promjenu načina razmišljanja, ali i načina življenja, u protivnom će cio svijet otići dođavola, zajedno s našom djecom.
Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) , oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi.4)“
Takvi su visokoobrazovani, prema školskim standardima uspješni i u neoliberalnom sustavu učinkoviti ‘‘zombiji“ stvorili ropske okolnosti u kojima živi većina zapadnjačkog stanovništva. Koje, pak, našu djecu obrazuje da budu to isto. A isto se istim nikada ne može promijeniti. Za promjene i drukčiji svijet potrebni su mladi, ne oni s nadasve visokom kognitivnom inteligencijom, već osjećajno i socijalno inteligentne suosjećajne osobe. Koje se usuđuju razmišljati na neprilagođen način. Drukčiji od onog jednodimenzionalnog razmišljanja.
Na filmskom je platnu zabilježena tvrdnja sir Kena Robinsona,5) a njegovo predavanje na TED-u preko interneta je pogledalo više od deset milijuna gledatelja, da se 98% djece rađa kao vrlo nadareno, a nakon školovanja nadarenih ostane tek 2%. ‘‘Četverogodišnja djeca postavljaju po četiri stotine pitanja dnevno, nakon toga krenu u školu i radoznalost ih mine. U dobi od deset godina više ne postavljaju nikakva pitanja jer ih stvari više ne zanimaju.“ Kamo nestaje mašta, na koji to način većina škola uspije zatrti djetetove talente i stvaralaštvo?
U intervjuu danom Vesni Vaupotič, novinarki Dnevnika, Wagenhofer je rekao: ‘‘Ljudi moraju funkcionirati i to je jedino što je važno, ali ljudima koji samo funkcioniraju jednostavno nedostaje stvaralaštvo.“ I podsjeća nas na način kako su, na ovim prostorima, nastale škole. Prve obavezne javne škole uvela je 1774. godine Marija Terezija.
Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi
Kako su pruski vojnici uvijek namlatili austrougarsku vojsku, Mariji su Tereziji objasnili da se to dešava zato što Prusi imaju škole za obuku vojnika i časnika. Vojarne. I dan danas mnoge građevine u Austriji, ali i kod nas, nalikuju vojarnama. ‘‘Nakon toga su, u vrijeme industrijske revolucije, trebali industrijski školovane ljude, takve koji su znali posluživati strojeve, a od onda se nije mnogo toga promijenilo“, tvrdi Wagenhofer.
‘‘Austrija ima za sobom šezdeset godina gospodarskog rasta i, usprkos tome, više dugova i veći broj nezaposlenih nego poslije 2. svjetskog rata. To vodi u katastrofu“, uvjeren je režiser. Zbog toga smatra kako bismo se morali oprostiti od života koji je u cijelosti podređen samo gospodarskoj koristi.
Naime, s konkurentnošću se nećemo moći suprotstaviti klimatskim promjenama, a ni novac se ne može jesti… Je li nam stvarna svrha postati tako ‘‘uspješnima“ kao što su to Kinezi, pita Wagenhofer i dodaje: ‘‘Među mladima u Kini najčešći je uzrok smrti samoubojstvo. Desetine mladih, u cvijetu života, jednostavno podliježu neizdrživom pritisku. Ima li to smisla?“
Ima li smisla to što djeca u školu odlaze u sedam sati, a kući se vraćaju poslije 21 sat, a na kraju tjedna još imaju i instrukcije? I zavide roditeljima na tome što mogu na miru gledati televiziju, dok ona moraju samo učiti do potpune iscrpljenosti? Tako izgleda školovanje najnadarenije djece u Kini.
Ne, mučenje i dresura djece u potpunoj su suprotnosti sa željama većine roditelja: da im djeca budu sretna! U ‘‘Abecedi“ je prikazano nekoliko primjera drukčijih načina učenja kakvih je svakog dana sve više. Na primjer, sve troje mojih unuka polazi Waldorfsku školu, u kojoj prepoznaju talente svakog pojedinog učenika, te ih potiču da se razvijaju u ono za što su najnadarenija. Njeguju njihove duše i razgibavaju im tijela, a posebno naglašavaju maštu i stvaralaštvo, te ih uče kako biti dobrim ljudima, sposobnima za zajedništvo u svakodnevnom životu.
Ista je novinarka, Vesna Vaupotič, u Objektivu (26. travnja) predstavila njemačkog posebnog pedagoga Niklasa Gidiona, učitelja i neformalnog ravnatelja slobodne demokratske škole Kapriole, u Freiburgu. Posjetio je Ljubljanu kako bi predstavio koncept škole u kojoj se djeca slobodno igraju, a uče dobrovoljno i to tada kada ih to zanima. U Europi je sada više od trideset demokratskih škola, a neke već imaju nekoliko desetljeća dugu tradiciju. Najstarija, Sumerhill School, u V. Britaniji, bila je osnovana još 1921. godine, a mnogo je takvih škola osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…
Kao što rekoh, u školi Kaprioli djeca – ne upotrebljavaju riječ učenik – uče samo onda kada to sama žele i samo ono što ih stvarno i zanima. Odrasli im vjeruju da rado uče samo ako ih pustimo na miru, jer su na učenje spremna od rođenja. Nema potrebe za prisilom jer ih pokreće vlastita radoznalost i želja za znanjem.
Škola je otvorena od 8 do 16 sati, a prisutnost je obavezna između 8.30 i 13 sati. Najviše školsko tijelo, koje je i donijelo odluku o takvom radnom vremenu, je školska skupština. Sastaje se jednom tjedno, a vode je sama djeca. Na skupštini mogu glasati svi prisutni, svaki od 150 učenika i 24 učiteljice i učitelja i svatko ima jedan glas. U školi nema razreda kao ni satnice. Radionice i predavanja nastaju na poticaj djece i omladine, koji svoje želje napišu na listiće papira, a odabrani su oni koji dobiju najviše glasova.
Gideon je svake godine iznenađen činjenicom da djeca žele učiti klasične predmete: materinski jezik, matematiku i engleski jezik. Naime, takav je kulturni obrazac u kojem živimo te zbog toga smatramo kako su za naš život najvažniji upravo ti predmeti.
Usprkos tome škola ima niz radionica u kojima se izgrađuju sljedeća znanja: drvodjeljska radionica – koja bi, nakon strašne prirodne šumske katastrofe – u Sloveniji sada bila najpotrebnija, radionica pisanja – pisarnica, razne umjetničke radionice, kazališna gluma, zatim povezani prirodoslovni predmeti s laboratorijskim pokusima, vrtlarska radionica (hura!), kuhanje i pečenje, sportske igre, čitanje mlađima i tako dalje.
Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…
Kada shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni, tada će se svijet početi mijenjati. Kada broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!
Dok sam, za potrebe ove kolumne, lutala internetom, pogledala sam i dokumentarni film ‘‘Children Full of Life“ (Djeca puna života), o učitelju Toshiro Kanamoriju, koji podučava 4 razreda osnovne škole u školi blizu Tokija. Uglavnom ih podučava u tome kako živjeti, kako otkriti svoje najdublje osjećaje, kako prijateljevati i sudjelovati, kako timski zajedno raditi za zajednicu. Kada ulazi u razred, Kanamori pozdravlja učenike pitanjem zbog čega su u školi, a djeca skaču, dižu ruke i uzvikuju: ‘‘Da budemo sretna!“
Kad shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni tada će se svijet početi mijenjati. Kad broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!
________________
1) ‘‘Abeceda“, dokumentarni film prikazan i u Zagrebu na ovogodišnjem Doxu.
2) Edwin Wagenhofer, rođen 27. svibnja u Amstettenu, Donja Austrija, austrijski režiser mnogobrojnih dokumentarnih filmova. Diplomirao na Bečkom institutu za tehnologiju. Godinama je radio kao pomoćni snimatelj da bi, od 1987. godine krenuo u samostalne projekte.
3) Alojz Ihan, rođen 23. lipnja 1961. godine u Ljubljani, 1987. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirao 1993. godine. Specijalist kliničke mikrobiologije. Uz pisanje strukovne medicinske literature izdano mu je šest knjiga poezije, tri romana i dvije knjige eseja. Za svoj literarni rad primio je brojne nagrade, a 1996. i Prešernovu nagradu.
4) Zombi, haićanski ruralni termin koji označava ljudsko nemrtvo truplo u pokretno stanje vraćeno vuduu magijom. Općenito označava ljudsko biće bez vlastite svijesti i pod tuđom mentalnom kontrolom.
5) Sir Ken Robinson, rođen 4. ožujka 1950. godine u Liverpoolu, engleski pisac, doktorirao 1981. godine na sveučilištu u Londonu, profesor emeritus na sveučilištu u Warwicku, dobitnik brojnih nagrada i počasnih akademskih titula, zagovornik slobodnog školskog obrazovanja.
