autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Moramo živjeti drugačije

Autor: Manca Košir / 29.04.2014. Leave a Comment

Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić

 

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“.

 

Tako dokumentarni film Abeceda1) najavljuje njegova ekipa sa slavnm austrijskim režiserom Erwinom Wagenhoferom2) na čelu. Film je bio uspješan u Austriji i Njemačkoj, a u Ljubljani, mjesec dana nakon premijere, još uvijek puni kino dvoranu. Sve to zbog poznate kritike neoliberalnog kapitalističkog sustava i globalizacije, na što je udario već dva puta: 2005. godine filmom ‘‘Mi hranimo svijet“, te tri godine kasnije dokumentarcem ‘‘Novac, vladar svijeta“.

 

U prvom nas je osupnuo gadostima prehrambene industrije, a u drugom je prikazao novčane tokove i nepravednu raspodjelu bogatstva. ‘‘Abecedom“ ukazuje na školstvo kojim se obrazuju kadrovi za upravo takav svijet. Koje ih obučava za robove rada i porobljene potrošače. Ima li takav život smisla pitaju nas sva tri dokumentarca, a Wagenhofer kaže: ‘‘Moramo živjeti na drugi način“.

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“

 

”Abecedi” su mediji poklonili veliku pozornost, mnoge su intelektualce pitali za mišljenje u filmu i o našem školstvu, a Dnevnikov je Objektiv (12. travnja 2014.) objavio izvrstan intervju s Wagenhoferom. Nakon premijere osobno sam, pred punom dvoranom, vodila razgovor i osjetila iznimno zanimanje publike za u filmu realistički prikazane probleme. Vrijeme je zrelo za promjenu načina razmišljanja, ali i načina življenja, u protivnom će cio svijet otići dođavola, zajedno s našom djecom.

 

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) , oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi.4)“

 

Takvi su visokoobrazovani, prema školskim standardima uspješni i u neoliberalnom sustavu učinkoviti ‘‘zombiji“ stvorili ropske okolnosti u kojima živi većina zapadnjačkog stanovništva. Koje, pak, našu djecu obrazuje da budu to isto. A isto se istim nikada ne može promijeniti. Za promjene i drukčiji svijet potrebni su mladi, ne oni s nadasve visokom kognitivnom inteligencijom, već osjećajno i socijalno inteligentne suosjećajne osobe. Koje se usuđuju razmišljati na neprilagođen način. Drukčiji od onog jednodimenzionalnog razmišljanja.

 

Na filmskom je platnu zabilježena tvrdnja sir Kena Robinsona,5) a njegovo predavanje na TED-u preko interneta je pogledalo više od deset milijuna gledatelja, da se 98% djece rađa kao vrlo nadareno, a nakon školovanja nadarenih ostane tek 2%. ‘‘Četverogodišnja djeca postavljaju po četiri stotine pitanja dnevno, nakon toga krenu u školu i radoznalost ih mine. U dobi od deset godina više ne postavljaju nikakva pitanja jer ih stvari više ne zanimaju.“ Kamo nestaje mašta, na koji to način većina škola uspije zatrti djetetove talente i stvaralaštvo?

 

U intervjuu danom Vesni Vaupotič, novinarki Dnevnika, Wagenhofer je rekao: ‘‘Ljudi moraju funkcionirati i to je jedino što je važno, ali ljudima koji samo funkcioniraju jednostavno nedostaje stvaralaštvo.“ I podsjeća nas na način kako su, na ovim prostorima, nastale škole. Prve obavezne javne škole uvela je 1774. godine Marija Terezija.

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3)  oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi

 

Kako su pruski vojnici uvijek namlatili austrougarsku vojsku, Mariji su Tereziji objasnili da se to dešava zato što Prusi imaju škole za obuku vojnika i časnika. Vojarne. I dan danas mnoge građevine u Austriji, ali i kod nas, nalikuju vojarnama. ‘‘Nakon toga su, u vrijeme industrijske revolucije, trebali industrijski školovane ljude, takve koji su znali posluživati strojeve, a od onda se nije mnogo toga promijenilo“, tvrdi Wagenhofer.

 

‘‘Austrija ima za sobom šezdeset godina gospodarskog rasta i, usprkos tome, više dugova i veći broj nezaposlenih nego poslije 2. svjetskog rata. To vodi u katastrofu“, uvjeren je režiser. Zbog toga smatra kako bismo se morali oprostiti od života koji je u cijelosti podređen samo gospodarskoj koristi.

 

Naime, s konkurentnošću se nećemo moći suprotstaviti klimatskim promjenama, a ni novac se ne može jesti… Je li nam stvarna svrha postati tako ‘‘uspješnima“ kao što su to Kinezi, pita Wagenhofer i dodaje: ‘‘Među mladima u Kini najčešći je uzrok smrti samoubojstvo. Desetine mladih, u cvijetu života, jednostavno podliježu neizdrživom pritisku. Ima li to smisla?“

 

Ima li smisla to što djeca u školu odlaze u sedam sati, a kući se vraćaju poslije 21 sat, a na kraju tjedna još imaju i instrukcije? I zavide roditeljima na tome što mogu na miru gledati televiziju, dok ona moraju samo učiti do potpune iscrpljenosti? Tako izgleda školovanje najnadarenije djece u Kini.

 

Ne, mučenje i dresura djece u potpunoj su suprotnosti sa željama većine roditelja: da im djeca budu sretna! U ‘‘Abecedi“ je prikazano nekoliko primjera drukčijih načina učenja kakvih je svakog dana sve više. Na primjer, sve troje mojih unuka polazi Waldorfsku školu, u kojoj prepoznaju talente svakog pojedinog učenika, te ih potiču da se razvijaju u ono za što su najnadarenija. Njeguju njihove duše i razgibavaju im tijela, a posebno naglašavaju maštu i stvaralaštvo, te ih uče kako biti dobrim ljudima, sposobnima za zajedništvo u svakodnevnom životu.

 

Ista je novinarka, Vesna Vaupotič, u Objektivu (26. travnja) predstavila njemačkog posebnog pedagoga Niklasa Gidiona, učitelja i neformalnog ravnatelja slobodne demokratske škole Kapriole, u Freiburgu. Posjetio je Ljubljanu kako bi predstavio koncept škole u kojoj se djeca slobodno igraju, a uče dobrovoljno i to tada kada ih to zanima. U Europi je sada više od trideset demokratskih škola, a neke već imaju nekoliko desetljeća dugu tradiciju. Najstarija, Sumerhill School, u V. Britaniji, bila je osnovana još 1921. godine, a mnogo je takvih škola osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“  Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

 

Kao što rekoh, u školi Kaprioli djeca – ne upotrebljavaju riječ učenik – uče samo onda kada to sama žele i samo ono što ih stvarno i zanima. Odrasli im vjeruju da rado uče samo ako ih pustimo na miru, jer su na učenje spremna od rođenja. Nema potrebe za prisilom jer ih pokreće vlastita radoznalost i želja za znanjem.

 

Škola je otvorena od 8 do 16 sati, a prisutnost je obavezna između 8.30 i 13 sati. Najviše školsko tijelo, koje je i donijelo odluku o takvom radnom vremenu, je školska skupština. Sastaje se jednom tjedno, a vode je sama djeca. Na skupštini mogu glasati svi prisutni, svaki od 150 učenika i 24 učiteljice i učitelja i svatko ima jedan glas. U školi nema razreda kao ni satnice. Radionice i predavanja nastaju na poticaj djece i omladine, koji svoje želje napišu na listiće papira, a odabrani su oni koji dobiju najviše glasova.

 

Gideon je svake godine iznenađen činjenicom da djeca žele učiti klasične predmete: materinski jezik, matematiku i engleski jezik. Naime, takav je kulturni obrazac u kojem živimo te zbog toga smatramo kako su za naš život najvažniji upravo ti predmeti.

 

Usprkos tome škola ima niz radionica u kojima se izgrađuju sljedeća znanja: drvodjeljska radionica – koja bi, nakon strašne prirodne šumske katastrofe –  u Sloveniji sada bila najpotrebnija, radionica pisanja – pisarnica, razne umjetničke radionice, kazališna gluma, zatim povezani prirodoslovni predmeti s laboratorijskim pokusima, vrtlarska radionica (hura!), kuhanje i pečenje, sportske igre, čitanje mlađima i tako dalje.

 

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

Kada shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni, tada će se svijet početi mijenjati. Kada broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

Dok sam, za potrebe ove kolumne, lutala internetom, pogledala sam i dokumentarni film ‘‘Children Full of Life“ (Djeca puna života), o učitelju Toshiro Kanamoriju, koji podučava 4 razreda osnovne škole u školi blizu Tokija. Uglavnom ih podučava u tome kako živjeti, kako otkriti svoje najdublje osjećaje, kako prijateljevati i sudjelovati, kako timski zajedno raditi za zajednicu. Kada ulazi u razred, Kanamori pozdravlja učenike pitanjem zbog čega su u školi, a djeca skaču, dižu ruke i uzvikuju: ‘‘Da budemo sretna!“

 

Kad shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni tada će se svijet početi mijenjati. Kad broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

________________

 

1) ‘‘Abeceda“, dokumentarni film prikazan i u Zagrebu na ovogodišnjem Doxu.

 

2) Edwin Wagenhofer, rođen 27. svibnja u Amstettenu, Donja Austrija, austrijski režiser mnogobrojnih dokumentarnih filmova. Diplomirao na Bečkom institutu za tehnologiju. Godinama je radio kao pomoćni snimatelj da bi, od 1987. godine krenuo u samostalne projekte.

 

3) Alojz Ihan, rođen 23. lipnja 1961. godine u Ljubljani, 1987. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirao 1993. godine. Specijalist kliničke mikrobiologije. Uz pisanje strukovne medicinske literature izdano mu je šest knjiga poezije, tri romana i dvije knjige eseja. Za svoj literarni rad primio je brojne nagrade, a 1996. i Prešernovu nagradu.

 

4) Zombi, haićanski ruralni termin koji označava ljudsko nemrtvo truplo u pokretno stanje vraćeno vuduu magijom. Općenito označava ljudsko biće bez vlastite svijesti i pod tuđom mentalnom kontrolom.

 

5) Sir Ken Robinson, rođen 4. ožujka 1950. godine u Liverpoolu, engleski pisac, doktorirao 1981. godine na sveučilištu u Londonu, profesor emeritus na sveučilištu u Warwicku, dobitnik brojnih nagrada i počasnih akademskih titula, zagovornik slobodnog školskog obrazovanja.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Abeceda, Alojz Ihan, autograf.hr, dijete, Dnevnik, Doks, Dubravko Poletti Kopešić, Erwin Wagenhofer, film, Gideon, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Objektiv, obrazovanje, profesor, škola, život

Ne treba!

Autor: Manca Košir / 22.04.2014. Leave a Comment

Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice. [Read more…]

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Alenka Rebula, autograf.hr, Dubravko Poletti Kopešić, duhovnost, Isus Krist, kolumna, križ, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Manca Košir, muka, pasija, pjesma, Slovenija, Uskrs, Veliki tjedan

Vrt – vrata novog svijeta

Autor: Manca Košir / 15.04.2014. Leave a Comment

Uhvatih dah u dubinu grla:

svjetlo se ražarilo u meni,

rasvijetlilo tko sam.

Čvrsto se uhvatih unutrašnja svjetla,

na dugom putu kroz kraljevstvo tmine.

Koracajući sijah svjetlosti sjeme,

gdjegod noga moja tlo dodirnu.

Lalla1)

 

Tema je česta. Tema ovoga svijeta. Strašno je i znamenje na nebu, govore astrolozi i majstori jyotiska.2) . Mediji iznose grozne novosti, ljudi su u beznađu, krše prste i jadikuju o tome kako je teško. Što nam je činiti, što li?

 

A beznađe i tužbalice tamu samo još zacrnjuju. I siju strah, najlošiju od sviju energija. Mrak se rastjeruje na drugi način. Vrlo jednostavno: treba upaliti svjetlo.

 

Svjetlo je unutra. Ražarilo se u meni, kaže mistikinja Lalla, koji je živjela i žarila u Kašmiru tijekom 14. stoljeća. Žarila je tako snažno da je prekoračila svoje vrijeme i prostor te nas, jednako snažno, osvjetljava i danas. Poput svih najvećih, koji nikada ne umiru, jer njihovo ”sjeme svjetlost” uvijek i nanovo razgoni tamu.

Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenuo rekavši da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu

 

Čovjek rasvijetljen iznutra gleda iste stvari kao i ostali, ali vidi nešto drugo. Vidi ono što je svjetlošću osvijetljeno. Ne skriva se pred tamom, već svoje srce otvara svjetlosti, njegovoj svakodnevnoj hrani. I tako, u ovom tamnom vremenu, kada se svijet raspolućuje, on s osvijetljenima gradi drukčiji svijet. Novi svijet, koji je već ovdje. Vidni su njegovi obrisi. Ruke koje ga grade označene su znamenjem novog vremena.

 

Zahvalna sam što živim baš u tom vremenu. Kolika je to privilegija na vlastite oči pratiti rast novog vrta, vrta u kojemu je čovjek doma!

 

Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenu rekavši im da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu.

 

Ali nisu svi ljudi izgubili taj dom. Prognanici su samo oni ljudi koji umišljaju da nisu priroda. Davna plemena, čiji duh još uvijek živi u takozvanim ‘‘primitivnim narodima“, živjela su u takvom domu, a njihovi potomci nikada nisu zaboravili da su dio prirode. Da im je majka Zemlja, a otac Nebo. Da je svemir sve oko nas i u nama samima. Da smo ovisni jedni o drugima. Zato nikada ne gospodari nikime, već služi svakome tko diše i živi. Ljudi, bilje i životinje braća smo i sestre iste majke. Majke Zemlje.

 

Zbog toga su na mnogim rukama koje grade novi svijet znameni zemlje. Na drugima iskre zvijezde koje pletu mreže unutrašnjeg i vanjskog svemira. Mnogi imaju otvoreno treće oko koje razabire svejedinstvo. Mnogi odluke donose intuitivno, jer imaju dobar dodir sami sa sobom, a time i sa svima i svime oko sebe…

I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ‘‘Filozofijom ničeg“ u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito

 

Nedavno sam bila među onima koji na rukama imaju znamenje zemlje. Prividno rade nešto sasvim obično, ali stvaraju neobično, što će, njihovom zaslugom, postati uobičajenim. Naime, za djecu stvaraju školske eko-vrtove. Prije nekoliko bismo ih godina mogli prebrojati na prste jedne ruku, a danas je vrtića i škola s eko-vrtovima već više od stotine.! Kako li su to čarobni vrtovi. A još su čarobnije posljedice koje osjećaju djeca, roditelji, pa čak i lokalni okoliš. Zajednički grade novi svijet.

 

Od samog sam početka ambasadorica školskih eko-vrtova. I ove sam godine dodijelila znakove ”Školski eko vrt” najaktivnijim članovima Mreže školskih eko-vrtova, radosna što smijem biti među onima koji stvaraju novi svijet. Srce mi se razigralo dok sam gledala snimke vrtova uz vrtiće i škole, jer: vrt nije samo komad obrađene zemlje već istovremeno simbol novog svijeta koji stvaraju ručice i ruke malih i velikih ljudi pod mentorstvom mudrih, koji imaju znamen sijača svjetlosti.

 

Upravo je takvo učenje kakvo omogućavaju školski eko-vrtovi bitno za novo vrijeme. Ne radi se o pamćenju podataka; za to danas imamo računala. Radi se o pedagogiji doživljenog. O iskustvenom učenju koje je najuspješnije učenje, od rođenja pa do smrti. Ono učenje koje je učenje iz života za život.

 

Prigodom dodjele oznaka ”Školski eko-vrt” – za motivatora, organizatora, vrhovnog učitelja i sve ostalo što dodjeljuje Institut za trajni razvoj iz Ljubljane – stalno izražavam zahvalnost učiteljicama i (rijetkim) učiteljima koji s djecom sade sve, od sadnje sadnica stabala do povrća, okopavanja zemlje i zalijevanja, tvorbe gredica i zastiranja bilja, uklanjanja korova i sakupljanja plodova onoga što su zajedno zasijali i zasadili. A to često skuhaju i pojedu. Tako je, pred dječjim očima, zatvoren krug čuda, od početka, rasta, uroda, pa do kraja, te zatim opet novog početka. Sve pred dječjim očima, pod njihovim rukama i nogama, u njihovim ustima i tijelima…

Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju  agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”

 

Tako škola odgaja djecu u duhu prirode. Doživljavati četiri godišnja doba, suše i poplave, pun mjesec i mrak… A nadasve doživjeti čudo rođenja i smislenost smrti. Smrti koja nije kraj, već poklon. Dar za nekog drugog, klijalište novog života.

 

U vrtu djeca izrastaju u odgovorne ljude. Ta osobno su odgovorna za to da pravovremeno zaliju salatu, plijeve pljevu, okopavaju cvijeće, pokupe otpale jabuke, da… Odgovorna su za život i brinu o njemu. Najvažnije se vrijednosti ne uče iz udžbenika etike, već radom u vrtu. Radom koji će nastaviti, pa makar u teglama na prozorima ili sandučićima na balkonima. A možda i u vrtovima, kojih će biti svakim danom sve više i više.

 

Naime, rapidno raste svijest o važnosti samoopskrbe. Zbog toga organiziramo obradive površine na rubovima i u središtima gradova. Urbani su vrtovi odgovor na neoliberalizam i njegovu jedinu ”vrijednost” – novac. I u Sloveniji je sve više gradova s urbanim vrtovima. Neke općine sklapaju ugovore o besplatnom obrađivanju, druge godišnju najamninu naplaćuju između 10 i 20 €. Već duže od desetljeća gdje god stignem govorim: Ne pitajte se koliko imate na svom bankovnom računu, već se zapitajte imate li vi, odnosno netko od vaših, u blizini njivu i izvor pitke vode. Jer kad zagusti, nitko neće moći jesti novac, a pitka voda već postaje dragocjenijom od nafte…

 

I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ”Filozofijom ničeg”u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito.

Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena

 

Ono što me uvijek iznova razveseli kod naših novih ”seljaka” je dimenzija poduzetništva. Njihova snalažljivost i ostvarivanje izreke da je ”sve za nešto dobro”. Tako je jedan naš seljak, sada milijunaš, prije nešto godina razmišljao o tome što bi učinio s jabukama koje mu je potukla tuča. Za prodaju nisu, nikako. Što da učini s ogromnom količinom oštećenih jabuka? Tada se sjetio strica koji je, za domaću upotrebu, radio odličan jabučni ocat.

 

Prihvatio se posla i po starom, prirodnom receptu proizveo jabučni ocat i odmah stvorio prepoznatljivu robnu marku – njegov odličan ocat kupuje većina nabavljača velikih slovenskih trgovina. Ohrabren, u Poljskoj je kupio staru tvornicu i u njoj sada proizvodi prepoznatljiv jabučni ocat. A uskoro će početi s proizvodnjom gorčice i kečapa…

 

Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju  agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”.

 

Njihova je inovativna linija proizvoda za prirodno trajno vrtlarenje, bez agrokemikalija, uspješnica u Sloveniji. Osvaja i susjede, jer Hrvatska i Austrija već prodaju njihove proizvode; uskoro počinju s prodajom u Italiji i Švicarskoj, a osvojit će i Njemačku.

 

Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena.

 

(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).

 

___________________

 

1) Lalla, Lallashwari (1320. Pandrethan, Kašmir – 1392. (?)), mistikinja iz kašmirske sekte Shaivite (šivista- od imena boginje Šive), osnivačica mističkog poetskog smjera, vatsun

2) Jyotish, od Sanskrt jyótis – svjetlo nebeskog tijela (svjetlost božanskog tijela); spada u vedsku astrologiju, vedang

3) Masanobu Fukuoke, (2. veljače 1913. – 16. kolovoza 2008.), japanski poljoprivrednik, mislilac i filozof, razvio je metodu prirodnog poljodjelstva koje bi moglo zaustaviti destruktivni zamah suvremene agrikulture. Knjiga ”Revolucija jedne slamke” osim o poljodjelstvu govori i o prehrani, zdravlju i kulturnim vrijednostima, a izdana je u brojnim zemljama, poput SAD-a, Španjolske, Njemačke, Portugala, Italije…

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Adam, autograf.hr, Dubravko Poletti Kopešić, ENO, Eva, filozofija, jyotisk, Kašmir, kolumna, Lalla, Lallashwari, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Masanobu Fukuoke, Pandrethan, raj, vrt

Moja učiteljica – SMRT

Autor: Manca Košir / 08.04.2014. Leave a Comment

Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.

 

Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).

 

Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.

 

To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la? Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE. Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života

 

Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.

 

Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.

 

Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…

 

Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.

 

Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…

 

Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi bez poziva nemamo pravo posezati. Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU

 

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?

 

Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.

 

Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.

 

Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.

 

Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“

 

Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“

 

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.

 

Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…

 

Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!

 

Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“

 

Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.

 

Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš. Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV? Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…

 

Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…

 

Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“  Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“

 

Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.

 

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.

 

Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?

 

Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, bolnica, brodolom, čovjek, dijagnoza, Dubravko Poletti Kopešić, Golnik, hotel, kolumna, ljubav, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Manca Košir, mudrost, rak, smrt, srce, TEDx, učiteljica, život

Hvalospjev učiteljima

Autor: Manca Košir / 01.04.2014. Leave a Comment

Prije nekoliko je dana Slovenski radio u svojim središnjim vijestima javio da su u Hrvatskoj učiteljima u osnovnim i srednjim školama povećali plaće. Naravno, nisu javili da su prije toga učitelji štrajkali. Stvarno bitno povećanje plaća, ali nedovoljno. Naime, plaće bi trebalo povećati još više!

 

Kao diplomirana učiteljica matematike i fizike, kao četvrtstoljetna učiteljica na fakultetu, s neprestanim praćenjem školske politike i željom da ona postane dobra za učitelje, a time i za učenike, dakle dobra za njihovu i našu budućnost, suvereno tvrdim: Ne trebamo reformu školstva, ali trebamo autonomiju škola i učitelja, za učitelje veće plaće, te prijemne ispite na svim fakultetima na kojima se obrazuju učitelji. Njima neka pristupe samo najbolji, samo oni koji su duboko motivirani za obavljanje učiteljskog poziva. I za nj opremljeni ne samo visokim kvocijentom inteligencije već socijalnom i emotivnom inteligencijom.

 

Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti.

Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti. Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole

 

Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole. I kakvi su u njima učitelji!

 

Sai Babinu sam poslanicu pronašla u izvrsnim knjigama mističarke Vesne Krmpotić2). I ona zna da se ključ za našu svijetlu budućnost nalazi u  rukama današnjih učitelja. Prema ‘‘Shri Sathyja Sai programu odgoja u duhu ljudskih vrijednosti“ priredila je pet opsežnih knjiga za poticaj roditeljima, odgajateljima i učiteljima kod duhovnog odgoja učenika sviju vjera i kultura ‘‘jer (zbornik) pruža gradivo i pristup univerzalnoj ljudskoj vrijednosti – ljubavi“.

 

Uz odgajanja vrline ljubavi tu su još četiri knjige posvećene vrlini istine, pravilnom djelovanju, miru i nenasilju. Za svaku od vrlina jedna debela knjiga s najmanje pet stotina stranica (sic) i brojnim poglavljima. Kako u uvodu kaže autorica: ‘‘Knjige možete čitati kao književna djela, kao izbor zgoda iz svjetovne narodne književne baštine, kao zbirku anegdota i odlomaka iz nadahnjujućih životopisa, koje radi za antologiju ljudskog pronicanja stvarnosti, preko čovjekovih vrlina.“ Uvod u te izvrsne knjige počinje mišlju Sathyja Sai Babe: Kakva je korist od sveobuhvatnosti  znanja ovog svijeta, ako uz to znanje nismo dobili vrijedan karakter? I završava:

 

AKO JE VRLINA U SRCU, TADA JE LJEPOTA U KARAKTERU.

AKO JE LJEPOTA U KARAKTERU, TADA JE SKLAD U OBITELJI.

AKO JE SKLAD U OBITELJI, TADA JE RED U NARODU.

AKO JE RED U NARODU, ONDA JE MIR U SVIJETU.

 

Na početku svake knjige nalazi se Poslanica Sathyja Sai Babe učiteljima koju citiram u cijelosti:

 

Dragi učitelji,

učiteljevanje je najplemenitiji od sviju poziva. Isto je tako najsvetiji duhovni put k samoostvarivanju. Ta ono sadrži njegovanje nesebične ljubavi, te obilje darivanja i podjele te ljubavi. Dolazeći naraštaj učitelj oblikuje u osobe sa samopouzdanjem, oslonjene na sebe, u boga svjesne osobe. Učitelj je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica i miroljubivih naroda. I ne mora se učitelj opskrbiti samo znanjem i vještinom što i kako podučavati i kakvu poruku pružati već vizijom i uvidom u to kako nadahnjivati i preobražavati.

 

Djeca upijaju običaje i navike, ponašanje i vjerovanje koje vide kod učitelja i roditelja. Zbog toga bi učitelj morao biti neprestanim uzorom onih ideala koje želi usaditi u dječja srca. Mora se odlikovati skromnošću, jednostavnošću, čuđenjem i čašću – tako da odgoj urodi plodom izvrsnih osobina. Takav učitelj može postati svjetionikom istine, ljubavi i velikog poštovanja. Djeca koja rastu pod njegovom mudrom skrbi u svojim će domovima  zasvijetlit poput svjetiljki ljubavi, radosti i nade. Neka se ti svjetionici nikada ne ugase. Neka svjetiljke svijetle blistavim sjajem.

 

Dobar učitelj + dobri učenici = dobar narod.

…pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj 

 

Čega se sjećamo iz svojih učeničkih dana? Naravno, učitelja! Izvrsnih i onih najlošijih. Onih koji ne bi smjeli obavljati to zanimanje. Moju malenkost neki nazivaju ‘‘učiteljskom legendom novinarstva“ na Fakultetu društvenih znanosti. Ali ne zbog toga što sam ih učila novinarstvu, već zbog toga što sam s njima dijelila svoje ideale, vizije, ljudske vrline i mane. Zato što sam pred njima bila to što jesam. Odlični se studenti, oni s kojima sam i dan danas u kontaktu, sjećaju još nečega. Toga s kakvim sam žarom u očima i s kakvim sam oduševljenjem govorila o knjigama. Tako da su i sami počeli oduševljeno čitati, zbog čega su mi i danas zahvalni.

 

Prije pet sam godina počela razmišljati o tome kako slovenske javne škole u mnogim stvarima nisu dobre. Da treba promijeniti školsku politiku. Zbog toga sam organizirala javnu tribinu pod nazivom ‘‘Kakvu školu želimo“, na kojoj su se okupili zanesenjaci i osnovali civilnu inicijativu istog imena. Tijekom triju njih i kroz brojne skupine oblikovali smo Manifest koji možete pročitati na kraju ove kolumne.

 

Prije toga vam moram reći i to da smo imali razgovore sa svim ministrima, da su nam svi kimali glavama, da su nam ljubazno u Ministarstvu školstva3) dozvolili besplatno korištenje prostora za održavanje javne tribine o gorućim problemima slovenskog školstva danas, pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj. Evo našeg:

 

MANIFEST ZA ODLIČNU JAVNU ŠKOLU

 

Tko zaista voli djecu taj za njih želi budućnost, odlično školstvo i ostvarivanje radosne škole.

Želimo najbolje učitelje. Učiteljevanje nije(samo) zanimanje, ono je poslanstvo, koje može obavljati voleća, sućutna, slobodna, samostalna i strukovno odlična osoba. Zbog toga zahtijevamo da se na studiju pedagogije više pozornosti posveti razvoju čuvstvene, socijalne i duhovne inteligencije. Sposobnost učitelja za dijaloško stvaranje, zajednički rad i odgoj jednako je važna kao i stručna znanja
  1. Želimo svima dostupan pristup besplatnom javnom školstvu, školu za bolji život, za bolje društvo, školu koja će podržavati sudjelovanje u učenju svih njenih članova: učenika – roditelja – učitelja i okoline.
  2. Želimo najbolje učitelje. Učiteljevanje nije (samo) zanimanje, ono je poslanstvo koje može obavljati voleća, sućutna, slobodna, samostalna i strukovno odlična osoba. Zbog toga zahtijevamo da se na studiju pedagogije više pozornosti posveti razvoju čuvstvene, socijalne i duhovne inteligencije. Sposobnost učitelja za dijaloško stvaranje, zajednički rad i odgoj jednako je važna kao i stručna znanja.
  3. Želimo drukčije obrazovanje učitelja. Da učitelji budu visoko motivirane, emotivno zrele, duhovno bogate i etički odgovorne osobe, koje su u stanju kod djece prepoznati različite talente te ih poticati na njihov razvoj.
  4. Želimo drukčiji status učitelja. Veći društveni ugled, veće plaće, fleksibilno zapošljavanje, na svakih sedam godina rada slobodnu godinu za dopunsko osobno i stručno obrazovanje te više vremena za njihovu kreativnost koja mora biti primijećena i nagrađena. Društvo mora učiteljima vratiti povjerenje i rasteretiti ga nepotrebnog birokratiziranja.
  5. Želimo vrhunsko obrazovanje i odgoj učenika. Škola neka odgaja samostalne, odgovorne, opuštene i samosvjesne osobe koje se znaju brinuti za svoje zdravlje, osjećaje, samodisciplinu, koje znaju komunicirati, suosjećati, surađivati i povezivati se s drugima. Poštovati sebe, prirodu i druge ljude – pa i one koji su drukčiji. U pedagoškom procesu valja u većoj mjeri uvažavati razvojnu psihologiju.
  6. Želimo manje škole, ugodnih oblika i boja, s vrtovima i razredima do 15 učenika, sa zdravom prehranom i podukom koja će započinjati u skladu s ritmom okoline.
  7. Želimo školu u kojoj ocjenjivanje neće biti namijenjeno selekciji, nego vrednovanju vlastitog napretka. Cilj je odličnost svih učenika. Škola mora poticati učenika u razvijanju njegovih potencijala i socijalnih vještina, naučiti ga učiti i biti odgovornim za vlastita znanja.
  8. Želimo rasterećivanje školskih programa. Zahtijevamo smanjivanje informativnih sadržaja te više vremena za iskustveno učenje i eksperimentiranje. Sadržaji moraju biti tematski povezani i interdisciplinarno isprepleteni. Školske programe treba učiniti međunarodno usporedivima, te u njih uključiti više sadržaja globalnog učenja.
  9. Želimo školu koja će razvijati međusobnu pažljivost učenika, mentorstvo učitelja i suradnju s roditeljima. Razvijamo mrežu međusobne podrške i suradnje, a ne takmičarstvo. Potičemo međugeneracijsku povezanost i suodgovornost. Mentorstvo treba postati, nakon navršavanja određenog vremena provedenog u školstvu, jedan od mogućih oblika zapošljavanja učitelja.
  10.  Želimo autonomne i raznolike škole, mogućnost odabira raznih programa i pristupa, te jednaku vrijednost predmeta: prirodnih, društvenih, tehničko-praktičnih i umjetničkih.

 

_______________

 

1) Sai Baba, Sathya (23. studenog 1926. –  26. travnja 2011.), rođen kao Sathyanarayana Rayu, poznati hinduistički guru i učitelj. Za sebe je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija.

2) Vesna Krmpotić (17. lipnja 1932., Dubrovnik). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u New Delhiju. Pjesnikinja, književnica i prevoditeljica. Napisala je, između ostalog: ‘‘Portret  majke Indije“, ‘‘Bijela kula“, ‘‘Brdo iznad oblaka“…

3) Ministarstvo za izobaževanje, znanost in šport, trenutni ministar dr. sc. Jermej Pikalo.

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, Dubravko Poletti Kopešić, Hrvatska, hvalospjev, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Manifest, profesor, Prosvjeta, Sai Baba, škola, Slovenija, učenik, učitelj, Vesna Krmpotić

Proljetno čišćenje

Autor: Manca Košir / 25.03.2014. 1 Comment

Da je proljeće vrijeme kada treba obaviti temeljito čišćenje stana zna svaka dobra domaćica: sve treba usisati, iščetkati i prozračiti, ne samo sagove, već jogije i ostale madrace, ukrasne jastuke, presvlake i perine… Oprati prozore i vrata… očistiti ledenicu i hladnjak… Pospremiti podrum, smočnicu i ormare…

 

Proljetno je čišćenje obred stariji od hladnjaka. Pojedine su ga religije uvele kao pripremu za važnije vjerske praznike iako je obred stariji i od njih. Najvjerojatnije potječe još iz vremena pećinskih praljudi kada su iz svoje špilje izbacili oglodane kosti, natrulo meso, očistili ognjište i protegnuli sva četiri ekstremiteta, sretni što je prošla smrzavica, što je sunce utoplilo zemlju i njegove stanovnike. Da je noć prestala tlačiti dan, koji je ponovo postao svjetlošću obasjan. Što je vrijedno praznovanja. A prije praznovanja treba očistiti prebivalište i pripremiti prostor za darove koje donosi Svjetlo.

 

Većina religija, ne bih rekla sve, jer uopće ne znam koliko ih je bilo i koliko ih još postoji, slušale su glas prirode. U davnim je vremenima, dok čovjek još nije bio subjektom, a kamoli u sebe zagledani selfiš man ili woman, živeći u zajednici – jer bez nje nije mogao preživjeti, ukratko, u onim davnim vremenima dok prirodu nismo zloupotrebljavali i uništavali, već s njome bivali, ljudi su znali da prvo moraju očistiti sebe.

Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci. Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice…

 

Ono stanište u kojem borave od rođenja pa do smrti. Odatle tisućljetna tradicija posta. U našoj je kulturi najpoznatiji onaj četrdesetodnevni, jer Isus je u pustinji postio četrdeset dana. A približno toliko (točnije trideset i šest dana) traje i post, od Pepelničke srijede pa do Velike subote, što bi nas trebalo pripremiti na tajne Uskrsa.

 

Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci.

 

Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice… Vaša se kolumnistica još kao mladica zarekla da nikada neće postiti. A tko voli, neka izvoli! Nikada ne reci nikad, jer upravo se tada Bog najslađe smije.

 

No, ja sam se smijala upravo sebi kada sam se jednog dana, prije šest godina, odlučila da ću, usprkos svojoj ranijoj odluci, svejedno postiti. Naime, nakon što sam u časopisu pročitala intervju s poštovanom osobom, gdje kaže kako se nakon posta dobro osjeća, sinulo mi je da nešto takvoga ni meni ne bi štetilo. Tako je započela jedna od najzanimljivijih avantura mog života. Proljetno čišćene usred ljeta, pa i poneki vikend tijekom godine!

 

Započelo je u kolovozu, 2009. godine, kada sam prvi puta krenula s postom. Od tada to nanovo izvodim svake godine i tako namjeravam sve do kraja svojih dana. Ići na post s karizmatičnim motivatorom trajnog zdravog življenja, u harmoniji s prirodom i samom sobom, Marjanom Videnšekom, osnivačem ustanove Preporod (među njegovim je sljedbenicima svake godine sve više onih iz Hrvatske). Tada sam, kod kuće, najavila kako ne vjerujem da ću, bez prave hrane, izdržati više od deset dana: ‘‘Što ako neće ići? Ništa, ranije ću doći kući.“

 

Taj je post, usred planina na Jezerskom, završio tako da mi je na kraju bilo žao otići. Jer svakodnevno su mi se događala čuda: nisam bila gladna, ja – inače poznata po bezgraničnom uživanju u jelu. Nisam bila umorna, iako smo za prijepodneva i po tri sata plazili po bregovima, pa i poneki poslijepodnevni sat, a ja sam bila nenavikla na planinarske hodnje.

Knjige o milovanju tijela, duše i duha (…) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!

 

Najčudnije je bilo to što sam nadvladala strah. Kada mi je brat poginuo na Velikoj planini1) – pao je u 200 metara duboku provaliju – zaklela sam se kako nikada neću krenuti putem na kojem se treba hvatati za sajle, nikako, hodati ću samo sigurnim stazama. Koje ne prolaze iznad provalija, jer mi se, zbog dubine, rado zavrti u glavi. Kao što je već rečeno: nikada ne kaži nikad – i od tada stvarno to više ne govorim! – jer u životu se radi upravo o tome da učinimo ono za što smo mislili da nam je nedohvatno. Načinimo promjenu. Tako sam, s pola litre obične vode i prazna želuca, uz pomoć sućutnog Marjana, dopuzala do Češke kuće i zaurlala: ‘‘Huraaaa! Pobijedila sam!“ Uvjerila sam se da je sve u glavi. A što može u glavu može i iz nje van!

 

Nakon toga se u mom životu koješta promijenilo. Najveća je promjena to što od 2009. godine više ne idem na ljetni morski odmor. Tada sam ustanovila da se moje oči bolje odmore gledajući u zelenilo nego u blještavilo mora. A mislila sam kako mi bez mora nema života, ta po horoskopu sam riba, a one se – bez mora –umore, osuše. Više ne bih mijenjala hodanje po mekanim, smrekovim iglicama posutim šumskim putima, za izležavanje na vrelom suncu, na plažama prepunim ljudi!

 

Zeleno, kako te volim zeleno, postaje mojim vanjskim i unutrašnjim odmorištem, jer od tadašnjeg mi posta najviše odgovara i prehrana zelenim povrćem. Gomilom zelene salate, slasne juhe s blitvom, zeljem, špinatom, kelerabom, porilukom…i obiljem svježeg peršina. Mljac, mljac.

 

Mnogi smatraju da se posti zbog mršavljenja. Ne tvrdim da takvih, među preporodašima nema , ali svake nas je godine sve više koji ne dolazimo smršavjeti nego učiti i utvrđivati zdrav način življenja. Dolazimo po nadahnuće koje, na krilima očekivanja, donosi svaki učesnik posta. Kako zanimljivi ljudi dolaze, kako su fantastične životne priče koje pričamo! A kolika tek znanja razmijenimo uz stol s jušnicima, iz kojih se puši povrtni uvarak za ručak ili večeru!

 

Povezujemo se u snažne skupine podrške koje pomažu tamo gdje treba pomoći: uši smo za slušanje teškoća i usta koja, u pravom trenutku, znaju izreći pravu riječ, pa da mine glad, popusti glavobolja, da tijelo više ne osjeća toliku bol… Za posta ne trebamo psihologa ni psihoterapeuta, jer svi smo jedni drugima psihoterapeuti. Za ovih godina posta još nisam srela osobu kojoj se nije otvorilo srce i čija duša nije progovorila. Što je, za zdrav život, ionako najvažnije: osjetiti svoja čuvstva i ispovijedati ih.

Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja usred ljeta kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove pred velikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!

 

Oni koji dolaze smršavjeti uglavnom poste od obilja nezdrave hrane i prežderavanja. Dotle ljudi mojeg soja pokušavaju postiti od koječega drugoga. Tako moje oko nije ni okrznulo računalni zaslon, jer za vrijeme posta računala nemaju što tražiti. Televizor nijednom nisam upalila. Pa i mobilni mi telefon uglavnom šuti, tek ponekada pogledam neku poruku ako je baš nužno ili nazovem nekoga za koga mi srce kaže da ga nazovem. Čitam manje no obično, a i tada samo odabrane knjige.

 

Knjige o milovanju tijela, duše i duha (recimo knjige dragog mi angažiranog budiste, majstora zena, Thic Nhat Hanha2)) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo, i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!

 

Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove predvelikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!

 

Jednostavnost je tako nježno lijepa! Jednostavnost u odnosima, jednostavnost u riječima, uopće jednostavnost bivanja. Kada bih znala, napisala bih o jednostavnosti takvu pjesmu kakvu je napisao kineski pjesnik Yuan Mei3). Zapjevao je tako jednostavno, a tako duboko čuvstveno o tome kako je u magli vidio selo s tek nekoliko krovova i radosno mu se divio. Neka ta jednostavna pjesma bude poklon na kraju posnih dana i pozdrav životu koji simbolizira proljeće:

 

Tamo je potok, tamo je bambus,

tamo su murya i konoplja.

Tamo je, u magli skriveno, u oblake odjenuto selo,

mio, spokojan kraj.

Tek nešto obrađenih polja.

Samo nekoliko pokrivenih krovova.

Kolike bih živote

proživjeti morao, pa da postanem

tako jednostavan.*

 

____________________________________

 

1) Velika planina, visoka planinska zaravan u sklopu Kamniških Alpa, SSI od Kamnika, prosječne visine oko 1500 metara.

2) Thic Nhat Hanh (11. listopada 1926. u Thua Theien-u, u središnjem Vijetnamu) vijetnamski ekspatrijirani zen budistički monah, pisac, učitelj, pjesnik i mirovni aktivist.

3) Yuan Mei (1716.-1797., Qiantang, pokrajina Hangzhou, Kina), pisao poeziju, eseje i bavio se slikarstvom, naglašavao je važnost osobnih osjećaja.

* Slobodan prijevod

 

(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Alpe, autograf.hr, čišćenje, Dubravko Poletti Kopešić, duša, filotofija, hladnjak, Kamnik, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, proljeće, religija, Thic Nhat Hanh, Vijetnam, vjera, Yuan Mei

O mutirajućoj generaciji

Autor: Manca Košir / 18.03.2014. Leave a Comment

Živimo u prijelomnom vremenu. Svijet puca po šavovima jer ovako kako živimo dalje jednostavno ne ide. Morat će se promijeniti društveno uređenje, mi ćemo se morati promijeniti. Ja, ti, svi mi. Jer tako više ne ide niti će ići!

 

Alternativa postoji. No postoji i pitanje: koliko ljudi vidi tu alternativu? Koliko ljudi razumije tu alternativu? Koliko je ljudi spremno glasati za nju? I ključno pitanje: koliko je ljudi spremno RADITI drukčije, tako da zrak više ne bude zatrovan, da vode još budu pitke, da stabla još raste, a da ljudska vrsta ne propadne?

 

Želiš li vidjeti kakva će biti budućnost, tada pogledaj u mlade oči. Dječje oči. Što u njima piše, tko su naša djeca, kakva su i kakav je svijet koji se s njima rađa?

Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg

 

Čitam knjige o odgoju, a one kažu da su ta djeca razmažena, neodgovorna i nesposobna za samostalan život. Jer smo ih permisivno1) odgajali. S njima, umjesto njih, rješavali školske zadaće, umjesto njih donosili odluke, odlučivali umjesto njih – sukladno našim predstavama i ambicijama… Nismo im dozvolili raditi pogreške i iz njih učiti, radije smo, umjesto njih, napravili kako treba. Kakvim će svijet ti naši potomci napraviti?

 

Čitam intervju s poznatim talijanskim piscem Antoniom Scuratijem2) (Delo, 15. ožujka 2014.), u kojem novinarki Patriciji Maličev kaže: ‘‘ Ne živimo iskustva. Za bivanje naše generacije značajno je to što ne živi život. (…) Veći dio naše kvote životne bilance čine takozvana medijska iskustva. (…) Nalazimo se usred nekakve mutacije. Ta duboka antropološka mutacija, koja nas je izvukla iz seoske civilizacije, čiji su životni ciklusi sukladni s onim kozmičkim – te mutacije se događaju sada, ovog trenutka. Naše vrijeme bivanja više se ne odvija sukladno s našim biološkim životom, ali ni s vremenom svijeta.’‘

 

A ta i takva mutirana ljudska priroda kuca na vrata bioloških granica kaže umni Scurati: ‘‘Taj nerazmjer, između vremena bivanja i vremena svijeta, na nas ima velik utjecaj, a nadasve na odgoj naše djece, čije posljedice još nismo u stanju procijeniti. Radi se o području koje tek istražujemo.’‘

 

Dakle, područje koje tek istražujemo. Znači da o njemu nemamo pojma. Jednako kao što nemamo pojma o tome tko su naša djeca, u što se razvijaju i kakva će biti. Kakva će, uz njih, biti budućnost svijeta?

 

‘‘Zapadna su društva već preživjela dvije revolucije: prijelaz iz usmenog na pismeno, a nakon toga od pismenog na tiskano. Treći je prijelaz onaj od tiskanog u nove tehnologije’‘, kaže o novoj generaciji filozof i i povjesničar znanosti Michel Serres 3) u intervjuu prigodom izlaska njegove nove knjige ‘‘Petite poucette“ (Palčica). Tu mutirajuću generaciju, koja je prisiljena sve postaviti nanovo, on naziva palčicom zbog toga što nevjerojatnom brzinom palcem piše SMS poruke, tako da mi stariji samo buljimo. Generacija palčica učenici su i studenti današnjeg vremena, koji, zbog brzine kojom se oko njih svijet mijenja, izgledaju kao da žive usred tzunamija. Serres tvrdi da: ‘‘Živimo u vremenu velikih potresa, koji sliče onima iz vremena Rimskog carstva ili renesanse’‘.

Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“

 

Michel Serres, poput Antonija Scuratija, misli da se taj veliki preokret dogodio unutar desetljeća između 1965. i 1975. godine, ovisno o regijama. Kada je priroda, naša majka, postala našom kćerkom. Godine 1900. se 70% francuskog stanovništva bavilo zemljoradnjom, a danas je takvih jedva 1%! Životni se prostor promijenio, a s njime i ‘‘biti na svijetu’‘. Selo, mjesto teškog rada, postalo je mjestom u koje se ide na odmor. Palčica pozna samo idiličnu prirodu, koja je za nj tek prostor zabave i turizma.’‘

 

Serres je uvjeren kako, prije nego li ikoga krenemo ičemu podučavati, prvo moramo tog nekog poznati. Tko, zapravo, danas ide u osnovnu školu, srednju školu, na fakultet? To je pitanje na koje postoji jedan istinoljubiv odgovor, već ranije napisan: Nemamo pojma!

 

Zemlja se napunila ljudima. Od dvije smo se milijarde razmnožili na njih sedam! Da bi moja generacija napisala dobar doktorat, morali smo se fizički pomaknuti. Zbog knjiga koje su bile u nekim drugim bibliotekama, a ne u našima. Moja kćerka sjedi kod kuće, u papučama, za računalom i pregledava relevantnu literaturu sa svih strana svijeta. Kao da je za nju svijet jedan, a za mene ih je bilo toliko kolika je bila udaljenost od biblioteka i sveučilišta svijeta. Kao dijete trčala sam travnjacima i valjala se po gomilama sijena, a moja mi je unučica, koja je rad na računalu savladala već prije škole, iz njega pročitala kakvo će biti vrijeme na moru, kamo su se spremali otići. Ja sam s njime, i dan danas, još uvijek na vi, s tim čudom tehnike…

 

Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg.

Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeti? Najvjerojatnije ne!

 

Kako podučavati djecu koja više nemaju jednake glave, koja više ne žive u istom prostoru i vremenu, koja govore drukčiji jezik? ‘‘Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban’‘, tvrdi francuski filozof. I što onda možemo učiti ako je naše znanje zastarjelo i ako nemamo pojma koga uopće podučavamo?

 

Serres: ‘‘S vremenom, nakon 40 godina podučavanja, postalo mi je jasno da ne prenosimo znanje već sebe. Jedini savjet koji mogu proslijediti nasljednicima i roditeljima jest: budite što jeste!“

 

No, većina odraslih ljudi ne zna biti takvima. Ne žive u dodiru sa sobom jer žive rutiniran, automatiziran život u neprestanoj jurnjavi za potrošnim dobrima. Mnoštvo njih čak za golim preživljavanjem. Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“

 

Palčica će morati izgraditi novi svijet!

 

Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeli? Najvjerojatnije ne!

 

_____________________

 

1) Permisivan odgoj – slobodan odgoj

2) Antonio Scurati, talijanski pisac i znanstvenik, rođen 1969. u Napulju, predaje na sveučilištu u Bergamu i Milanu. Piše eseje, romane.

3) Michel Serres, francuski filozof, rođen 1. rujna 1930. u Agenu, Francuska. Od 1990. član Francuske akademije; trenutno na sveučilištu u Stanfordu predaje francuski jezik.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, bajka, carstvo, facebook, generacija, knjiga, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Michel, mutiranje, novinar, Palčica, politika, Serres, SMS, Wikipedija

Živjele razlike!

Autor: Manca Košir / 11.03.2014. Leave a Comment

Kad ovo budete čitali, Međunarodni je dan žena već prošao, no dok pišem ovu kolumnu nalazim se usred njega. Dolaze čestitke SMS-om, čestitke na FB-u, čestitke elektroničkom poštom… Čestitke zbog toga što sam žena? Ne, hvala! To što sam žena za mene je užitak i zahvalna sam na tome. Ni s jednim se muškarcem ne bih mijenjala ni na jedan dan.

 

Mediji javljaju o jezivim okolnostima u kojima su žene svakodnevno silovane, napadane, zloupotrebljavane i iskorištavane. Afrika, Azija… Tamo je biti ženom smrtonosno opasno! U tim je krajevima bitka koje su izvojevale žene diljem svijeta tek na početku.

 

U Demokratskoj Republici Kongu, koja slovi kao po žene najopasnija zemlja na svijetu, muškarci su se bojali toga prihvatiti. Denis Mukwege1), izniman liječnik koji je osnovao kliniku za liječenje žrtava silovanja na istoku DR Konga, nalazi se na čelu dvadesetorice muškaraca koji su prije nekoliko dana osnovali feministički pokret rekavši: ‘‘Radi se o našoj zajedničkoj ljudskosti i budućnosti društva!“

Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!

 

Već je Karl Marx pisao o tome kako je rješavanje ženskog pitanja spašavanje cjelokupnog društva. Žena je ključ. Jer lanac je toliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika.

 

U tamnim, kriznim vremenima na tom kraju svijeta na kojem muškarci misle kako ne treba osnivati feminističke pokrete žene su za isti posao još uvijek lošije plaćene, žene su još uvijek one koje pretežno brinu o domaćinstvu i obitelji, a najviše se nasilja dešava upravo nad ženama… O tome čitam ovih dana i svjesna sam koliko je važna ZAJEDNIČKA borba kako bi se promijenilo ponašanje prema ženama. Jer ako se promijeni prema ženama, promijenit će se i prema muškarcima, mladima, starima i bolesnima. Prema svima.

 

Ali! Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!

 

Zbog toga me smeta kada čitam  o zahtjevima za JEDNAKOŠĆU spolova. Ravnopravnost je moguća, a jednakost između spolova nikada! Dakle, različiti smo i, barem zbog toga, jedni bez drugih ne možemo i ne smijemo biti. Kada je Simone de Beauvoir2) objavila legendarnu bibliju ženske emancipacije ‘‘Drugi spol“, u kojoj je ustvrdila da se žena ne rađa, već se gradi, da je društveno konstruirana, nisam se nalazila među onima koji su joj pljeskali.

 

Žena koja me nadahnjivala imala je sasvim drukčije poglede – filozofkinja, lingvistica, psihoanalitičarka i književnica Luce Irigaray (rođena 1932., u Belgiji). Njena studija ‘‘Ja, ti, mi – Za kulturu razlike“ na slovenski je prevedena 1995. godine (na hrvatski 1999. – kao ‘‘Ja, ti, nous“). Kada je moj uzor, u proučavanju razlika između spolova, došla u Ljubljanu, imala sam tu čast da s njom vodim razgovor. Nije samo potvrdila već je u mene urezala spoznaju kako se ‘‘ljudi neprestano međusobno dijele u najrazličitijim, često i smrtonosnim takmičenjima, a da ne shvaćaju kako je prava i nemilosrdna podjela samo ona na dva spola“.

Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!

 

Mnoge žene i mnogi muškarci međusobno se takmiče. Kako pogrešno i kako neproduktivno, kako je to štetno po njih, njihove obitelji i zajednicu u kojoj žive ti takmičari. Ipak se tu radi o kulturi dvaju subjekata, muškog i ženskog, različitih po biološkom i psihološkom ustroju, po svom etičkom kanonu. I muški I ženski subjekti podjednako su važni za građenje međusobnih harmoničnih odnosa, kao i ravnopravnih i pravednih društvenih odnosa.

 

Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!

 

Pri tome se Luce Irigaray oslonila na predsokratske kozmološke teze, u kojima glavnu ulogu ima dah kao oživljavajuća sila čija je čuvarica žena, na koncept prane3), odnosno qia 4, iz azijskih filozofskih tradicija. U knjižici ‘‘Marijina tajna“ prepoznaje ženi povjerenu temeljnu ulogu ‘‘utjelovljenja božanskoga na zemlji“. To znači da muška narav naše kulture sprečava žene ‘‘u cijenjenju svoje temeljne uloge u postajanju duhovnom supstancom čovječanstva“.

 

U muku i tišini, koja je uranjanje u se i počivanje u sebi kako bismo se obnovile i nahranile svoju punoću, dešava se ulazak u budućnost. ‘‘Budućnost koju još čekamo budućnost je ženske prisutnosti. Žene koja je, zahvaljujući svome djevičanstvu, brizi za dah i oživljavajuće nadahnuće, što nije moguće skučiti ni na jednu osobu ili stvar, vremenski most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i most u prostoru između svih kultura svijeta.“

 

Žena, kao čuvarica daha zna da život zahtijeva povezivanje. Da su osjećaji i socijalna osjetljivost podjednako važni čimbenici gibanja kao što je (nažalost još uvijek idealiziran, dominantan i instrumentaliziran) razum. Da je etika osnova osobnog i društvenog djelovanja, a ne profita ovakve i onakve vrste.

‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa kod objavljivanja rezultata zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“ Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!

 

Vjerujem da u tom i takvom smislu dolazi žensko vrijeme. Najavljivala sam ga još prije tri desetljeća, no tada me nitko nije slušao. Sjećam se da sam, u Cankarevom domu, imala predavanje o ženskom načinu vođenja. Moje je predavanje u cijelosti objavio tadašnji jedini časopis za menadžere. No, promijenili su naslov koji je, nakon njihova ciničnog zahvata, glasio: ‘‘Pamflet o muškarcima“. Danas o ženskom načinu vođenja uče na svim ozbiljnim fakultetima, a uspješne ga tvrtke i prakticiraju.

 

Prije desetak sam godina bila izvrgnuta još većem podsmijehu kada sam za zdravstveno osoblje održala predavanje o različitosti doživljavanja boli kod muškaraca i žena. Ugledna se znanstvenica, gospođa dr. dr. izrugivala mojem uvjerenju kako nije daleko vrijeme kada će farmaceutske tvrtke početi izrađivati lijekove za žene. Naime, ovi na tržištu izrađeni su po ‘‘muškoj mjeri“.

 

A onda, prije nekog vremena, pročitam mišljenje svjetski poznatog profesora dr. Gregora Majdiča5) o lijekovima za muškarce i žene. U Delu, pod naslovom ‘‘Farmaceutska revolucija“ piše o tome ‘‘kako skoro sva tkiva i organi unutar našeg tijela, kod muškaraca i žena, djeluju različito, zbog čega se razne bolesti kod raznih spolova pojavljuju s različitom učestalošću“. To znači da se u proteklom vremenu tome pridavala premala pozornost.

 

Velika je većina kliničkih ispitivanja lijekova bila obavljena isključivo na muškarcima. No nedavno se dogodio povijesni obrat. Naime, kako piše dr. Majdič, američka je Uprava za hranu i lijekove, FDA, za neki lijek prvi puta izdala uputu da lijek muškarci i žene trebaju uzimati u različitim dozama. ‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa, kod objavljivanja rezultata, zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“

 

Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!

 

___________________

 

1) Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, operirao na stotine žena rastrganih genitalija, žrtava masovnih silovanja, dobitnik mnogobrojnih UN-ovih i inih nagrada za medicinu i zaštitu ljudskih prava. Godine 2012., 25. listopada, preživio je pokušaj atentata.

2) Simone de Beauvoir, francuska filozofkinja i književnica (Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz 14. travnja 1986.), istaknuta pripadnica francuskog egzistencijalizma, napisala je više romana te kultni ‘‘Drugi spol“, svojevrsnu bibliju ženske emancipacije.

3) Prana, riječ iz sanskrita, koja u prakticiranju orijentalne medicine, joge i borilačkih vještina označava životnu snagu.

4) Qi, u japanskom jeziku predstavlja energiju koja struji tijelom i oko njega.

5) Prof. dr. Gregor Majdič, slovenski znanstvenik, endokrinolog, embriolog, pisac. Doktorirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, te u Edinburgu, kao postdoktorant radio u SAD-u, 2003. godine izabran za stalnog gostujućeg profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na brojnim fakultetima diljem svijeta.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, Biblija, Denis Mukwege, FB, FDA, feminizam, Gregor Majdič, kolumna, Kongo, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Luce Irigaray, Manca Košir, prana, razlike, Simone de Beauvoir, SMS, spol

Maska ili ono ispod nje?

Autor: Manca Košir / 04.03.2014. Leave a Comment

Nevjerojatno je kako često rubrika Ljubljanski zvon naiđe na praznički dan. Kao da posljednjih mjeseci praznici padaju uglavnom u utorak. Baš. Danas je mesopust. Dan kada je, sakrivenima pod maske, dozvoljeno gotovo sve. Ljudi si smiju dati oduška: ismijavati političare, karikirati medijske zvijezde, odijevati ono što su odavno željeli…

 

Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života. Priroda nas zove neka ustanemo.

 

U davna su vremena vjerovali kako zli dusi borave u tami, a da ih svjetlost razgoni. Rastjeruju ih smijeh, radost, buka, a za trajanja mesopusta meso se nije jelo – znanost je dokazala da su ljudi koji jedu meso, agresivniji, skloniji napadanju od onih koji ga ne jedu, zbog čega su plemena mesoždera nadvladala ona vegetarijanaca, što je najvjerojatnije i uzrok današnjoj modi ‘‘paleodijete“1) – – jer se moglo do mile volje bučati i zabavljati. Nekada su maske bile karikirani životinjski likovi; jer su, navodno, životinje trebale biti posrednici kod ‘‘viših“ sila da bi se postiglo blagostanje. U waldorfskim školama i danas preporučuju da se djeca u nižim razredima maskiraju u životinje: mačke, zmije, pčele i leptire, ptice…

Jesmo li svjesni toga što mesopust ustvari znači? Radi se o pretkršćanskom prazniku koji u sebi nosi snažan arhetipski naboj, tako da ga još uvijek slavimo. Sama riječ ‘‘pust“ dolazi iz povezanih riječi ‘‘meso i pust“, dakle, ostavi meso, nemoj ga jesti. Jer u ovo se mesopusno vrijeme treba pročistiti, očistiti od zimskih zaliha tijelo i dušu, te se probuditi u proljeću. Priroda pupa, sunce postaje snažnijim, dani se produžuju. Zima se oprašta, a čovjek bi trebao ući u novi ciklus života

 

Mene, nadasve, zanima zašto se netko maskira u određenu masku. Je li istinitiji onakav kakav je ispod maske, odnosno bez maske, ili s maskom koju je sam odabrao?

 

Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“. A u realnom je životu to napisala, recimo, domaćica koja umire od dosade, majka dvojice raspuštenih klipana i s mužem koji nikada nije kod kuće, koja je kao mlada čeznula za trajnim odnosom, dakle svetim brakom s jednim muškarcem do kraja svojih dana. Zbog toga je odustala od fakulteta, na brzinu zatrudnjela, nakon prvog djeteta ubrzo imala drugo, nikada se nije zaposlila, jer je željela učvrstiti trajan odnos…

 

Razmišljam o svojim fašničkim maskama. Kao dijete sam se voljela maskirati, jer to su činila sva djeca, i tada sam željela, više no išta na svijetu, da budem ista kao što su bili svi. Raznježim se kada se sjetim kako sam željela biti princem. Mama se tada iskazala, svaka joj čast! Rijetko me podržavala, nije registrirala moje želje, a još manje ih ispunjavala, ali je shvatila to da sam ja, štrkljasta, iskompleksirana i žalosna djevojčica, s osjećajem usamljenosti, zaželjela biti princem. I od crne mi je kadife sašila prinčevsku odjeću, na glavu mi stavila crnu beretku od kadife, obula mi bijele papučice, pod nosom mi nacrtala brkove i postala sam očaravajući princ. Sudbina mi je bila zapečaćena: više od desetljeća sam sanjala o takvom princu na bijelom konju, ha, ha …

 

Ne znam koliko sam bila stara, no grudi su mi propupale, u očima zasvjetlucale iskre, strast je počela kolati mojim žilama. I maskirala sam se u Ciganku. Duga suknja, raskošna šarena bluza, na glavi marama, na ušima ogromne naušnice, oko vrata zvoncave ogrlice, a na zapešćima brojne narukvice, koje su zveckale dok sam se samouvjereno kretala prostorom.

Naravno, tu se nadasve radi o pitanju identiteta: tko sam, a možda još više što želim biti. Od kada na internetu u kojekakvim grupama i forumima možemo proizvoljno izmišljati svoj identitet, fašničke su maske, po svoj prilici, izgubile svoju snagu, jer na internetu svoj lik možemo oblikovati do mile volje. Na primjer: ‘‘Komad sam od žene, snažnog erotskog potencijala, mjera 102-65-98, čvenkovi od vremena do vremena, ozbiljna veza nije poželjna“

 

Moja je sudba bila zapečaćena za nekoliko sljedećih godina. Toliko sam bila oduševljena svojom ciganskom krvlju da sam se i u svakodnevnom životu počela odijevati slično toj ciganskoj krinki. Ponekad bih zaplesala na nekom stolu, slušala cigansku glazbu i družila se, naravno, s mađarskim Ciganinom (ovo uzmite s rezervom, jer taj je lijepi momak, koji je odlično plesao, stvarno bio mađarskog roda, ali s Ciganima, najvjerojatnije, nije imao nikakve veze. A i one su dugačke suknje, najvjerojatnije, bile tek dio hipijevske mode, iako sam se zaklinjala da sam Ciganka.)

 

Moj je otac bio tamnoput, orlovskog nosa i poput ugljena crnih očiju, rođen u Novom Mestu. A zna se da je u okolici Novog Mesta živjelo mnogo Cigana. Otac je više puta pričao kako su u tom kraju bile dvije velike ciganske obitelji: Hotorovići i Brajdići. Tijekom onih ludih godina odlučih da sam Ciganka, i to Brajdićeva roda. Voljela sam slušati romsku glazbu, a kada sam, nakon nekoliko godina, vidjela film ‘‘Cigani lete u nebo“, činio mi se tako prisnim. Biti slobodan, disati punim plućima, veseo i radostan. Letjeti! Pa to sam ja!

 

No, došle su godine u kojima su mi se poklade učinile vrlo nespretnim praznikom, a maskiranje još blesavijim i prestala sam se maskirati. Ovakva je bila moja posljednja maska: odjenula sam staru haljinu, negdje sam pronašla mamine stare dugačke pamučne čarape, na glavu stavila vlasulju, pogrbila se i metlom neumorno pometala na sve strane, gdje god bih se pojavila. Bila sam izvrsna čistačica, ha, ha.

 

A nije smiješno. I ta je maska postala mojom sudbom. Činjenica je da nisam čistačica, nego već cijeli niz godina marljiva domaćica. Sada sam ono što nikada nisam željela biti. I ne samo to. Prijateljujem s čistačicama, jednu iz BiH sam pretvorila u mentoricu čitateljskog kružoka i, skoro, u spisateljicu na slovenskom (!), drugu sam poslala na studij psihologije za treću životnu dob i snabdijevam ju knjigama. Na fakultetu sam bila sindikalna aktivistica koja se bori za radnička prava kao da sam osobno profesionalna čistačica. Kada je u hospiciju sve bilo mirno i tiho, najradije sam u ruke uzimala metlu i mela dvorište i stubište…

Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama koje si zadajemo ili ponekad bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm2). Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…

 

Rado čistim i na drugim područjima! Već desetljećima svoje vlastito potkrovlje. Temeljito sam ga očistila kada sam, 2000. godine, na tri mjeseca odselila u maleno englesko selo, u samoću i potpunu tišinu, koju sam tek ponekada prekidala na sat ili dva. Čistila sam svoj unutrašnji prostor, ustrajno čistila. Vrativši se napustila sam svog tadašnjeg partnera, a moja je poslije-pubertetska kći izrasla u divnu i milu osobu. Ne znam bili se dogodilo to prvo i drugo da se nisam, tako ozbiljno, prihvatila uloge čistačice…

 

A čistim“čak i šire“, kako bi rekao drug Tito. Kao što sam najavila u posljednjoj kolumni Ljevičarske litanije, u Ljubljani smo 1. ožujka 2014. godine osnovali Udruženu ljevicu. I kažem vam da smo suzvučno čistili Sloveniju i Europu tako da se sve dimilo. Čistili neoliberalnu paradigmu, čistili korupciju, odnarođenu vlast, čistili banke i kapitalne saveze, klastere. Istoglasno smo zapjevali Internacionalu i pozvali: ‘‘Proleteri svih zemalja, ujedinimo se!“ U meni je zapjevalo plamteće proletersko srce. I ne treba se čuditi. Naime, bila je to fašnička subota, pa se rascvjetala ranije opisana čistačica, posljednja maska koju sam nosila.

 

Nije li više no na mjestu moje uvodno pitanje: jesmo li istinitiji s maskom ili ispod nje? I što ako odgovor nije ili – ili, već i – i: najistinitiji smo kada smo u različitim maskama/ulogama, koje si zadajemo, ili ponekada bez njih, kada ih se riješimo. ‘‘Jesam što jesam“, nekada je davno rekao gorući grm 2). Stvarno naše je ionako samo ono što ne možemo izgubiti u brodolomu (sufijska izreka)…

 

_____________________

 

1) Peleodijeta – dijeta kod koje nije dozvoljen unos namirnica koje nisu bile poznate prije desetak i više tisuća godina. Tako u zabranjene namirnice spadaju kruh, riža, tjestenina, mliječni proizvodi i suvremene žitarice (pšenica ne spada među njih), a dozvoljeno je konzumiranje mesa, morskih plodova, jaja, iznutrica, voća i povrća te orašastih plodova i sjemenki.

 

2) Gorući grm, u Bibliji, Knjiga izlaska, 3,1 – 6, Bog koristi gorući grm kako bi se kroz njega obratio Mojsiju. Tom je prilikom na Mojsijevo pitanje kako se zove odgovorio tetragramom ‘‘JHVH“  (ja koji jesam) što se, najčešće, izgovara kao Jahve.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, Biblija, Gorući grm, indetitet, kolumna, ljubav, Ljubljanski zvon, Manca Košir, maska, mesopust, Mojsije, Peleodijeta, priroda, vjera, zima

Ljevičarske litanije

Autor: Manca Košir / 25.02.2014. Leave a Comment

‘‘Jučer je, u Washingtonu, nekoliko mudrih ekonomista, financijskih stručnjaka i kapitalista sjelo za stol s Dalaj Lamom te su ga na kraju, pomalo bogobojažljivo, zapitali što to čovjeka čini sretnim. To očigledno nije novac, rekoše, valjda iz vlastitog iskustva.“ Tako, u Delu od 22. veljače svoju kolumnu, u dragoj mi rubrici Dobro jutro, započinje jedna od najboljih novinarki – Zorana Baković. Dalaj Lama je ponovo, a što bi drugo, rekao ono što stalno ponavlja: ‘‘Prvo moramo početi od sebe. Na svijetu živi sedam milijardi pojedinaca, a sreću i mir gradi baš svatko od nas. Isto vrijedi za nesreću i nasilje.“

 

Zorana Dalaj Lamu opisuje ‘‘s osmijehom od kojeg se ne možete obraniti, koji razotkriva naivnu ironiju svetačkog života“, te dalje izvještava: ‘‘Nakon toga su brižno počešljani akademici, bankari i ulagači sa živim Budom razmijenili nekoliko dosjetki i prigovorili mu kako se u javnosti govori da je marksist i da ne voli kapitalizam. I na to se samo osmjehnuo i dio svoje kase1) prebacio na lijevo (pozor! op. M. K) rame te nekoliko puta ponovio da pojedinac, u kojega vjeruje, dobije više kad daje, nego kad uzima, te ako im se takvo razmišljanje čini protukapitalističkim i ljevičarskim, tada neka sami potraže odgovor na pitanje o sreći.“

 

Pročitavši taj tekst odmah mi je postalo jasno da je Zorana Baković ljevičarka! U nju sam sumnjala već dugo vremena čitajući njene potresne tekstove o ropskom iskorištavanju djece i žena u Kini, ali i kojekuda drugdje, o srušenoj zgradi koja je pobila šivačice košulja za razvikane robne marke, o đacima naguranim u negrijane, ledene učionice…

Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo

 

Istovremeno je postalo neupitno jasno da sam i ja ljevičarka jer ovdje pišem te ljevičarske litanije. Dapače, sukriva sam što se u Sloveniji uspostavlja Udružena ljevica, u kojoj su, na početku, ulazak u savez potvrdili Stranka za trajni razvoj Slovenije  – TRS (izrasla iz istoimenog pokreta koji sam ja, njegova majka, suustanovila u jesen 2011. godine), Demokratska stranka rada i stranka Inicijativa za demokratski socijalizam. U subotu 1. ožujka u Ljubljanu dolaze osobno oni  Aleksis Cipras2) kako bi nas povezao s europskom ljevicom, a onda u zajednički boj za europski parlament: ‘‘U boj za drukčiju Sloveniju, ali i za drukčiju Europu i svijet, u kojem na prvom mjestu više neće biti profit već čovjek!“

 

Ljevičarstvo se širi poput epidemije! Mislite kako? Poput gljiva poslije kiše u Sloveniji raste nenovčana razmjena, što je sigurno ljevičarska urota! Imamo Zelerazmjenu (Zelemenjavo), Knjigomenjačnicu (Knjigobežnico), Tekstilnicu (Tekstilnico), da nabrojim samo nekoliko robnih mjenjačnica: doneseš povrće, gljive orahe, sadnice, domaću marmeladu, čajeve i ljekovito bilje i zamijeniš za ono što trebaš. Doneseš knjige koje si pročitao i uzmeš jednak broj onih koje još nisi. Doneseš odjeću koja ti je dodijala i odneseš isto toliko komada koji su dodijali drugima. Odjeću možemo pokloniti malenim socijalnim poduzećima koja ju prerađuju i jeftino preprodaju.

 

U tim poduzećima –strepite, sve ih je više – imaju posao i plaću, zajedno sa svim ostalim davanjima, ljudi koji se teško zapošljavaju: invalidi, bivši narkomani, poneki bivši zatvorenik… Trgovinicu s rabljenom odjećom imaju i moji frendovi Kraljevi ulice3). To su klošari koji stvaraju i prodaju časopis Kraljevi ulice, popravljaju nekakve stare aparate, pomažu kod najrazličitijih radova, stvarno pravi dečki. Okuženi ljevičarskom bolešću, he, he…

 

Posljednjih se godina Slovenijom trči posebna štafeta – Štafeta sjemenja. Ljudi razmjenjuju autohtono sjemenje kako bi sačuvali domaće sorte. Sjemenka za sjemenku, bez novaca! A da ne govorimo o lokalnim zajednicama koje su počele upotrebljavati svoj vlastiti novac. Postoje. I bit će ih još više. Jer zašto bi plaćali novcem koji nam posuđuju velekapitalisti kako bi nas njime vezali za sebe, a onda isisavali naše prenapuhane kamate te jeftino kupovali državno ‘‘obiteljsko srebro“.? Fuj i fuj takav novac koji od nas radi ovisnu koloniju – ljevičarska je litanija!

‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“

 

Čitam novine i vidim kako ljevičarstvo prodire preko granica i prelazi vremenske udaljenosti. Uvjerena sam da je i k nama od nekamo uletilo. Čitam kako na Zemlju dolazi sve više vanzemaljaca. Zato jer vide u kojoj smo mjeri uništili naš planet, zato jer misle da ćemo ga pogubiti ako odmah ne stanemo na kočnicu i kažemo NE iskorištavanju, potrošaštvu, profiterstvu, dakle svemu što je svojstveno vulgarno pohlepnom neoliberalizmu. Pa neka se radi samo o zatrovanom zraku, vodi i zemlji u nekoj Nedođiji, adio čovječanstvo!

 

I dolaze vanzemaljci da bi nas osvijestili, piše, kako bi nam pomogli ponovo uspostaviti prirodnu ravnotežu i kako bi nas podržavali u trajnom, prirodi prijaznom razvoju. Pri tome se ne govori o povećanom gospodarskom rastu, o konkurentnosti i nadmetanju, nimalo! Ma gledaj, ovdje se sigurno radi o ljevičarskoj uroti iz svemira čim se govori o brižnom čuvanju onoga što nam je dano na upravljanje i korištenje: života! Našeg vlastitog, pa života svih životinja i biljaka, uopće svega što diše i živi. Svi smo Jedno, svi smo međusobno suodgovorni tobože mrmljaju tu ljevičarsku litaniju ta bića s drugih planeta…

 

Policija više ne čuva palaču ukrajinskog predsjednika, stala je na stranu ustanika. Ljevičarska urota! Ustanici su obećali: Ne, više nećemo uništavati, pa ni rezidenciju Viktora Janukoviča u kojoj je golf igralište, pa čak i zoološki vrt, nećemo to uništiti; i to je, najvjerojatnije, posljedica uputa ljevičarskih vanzemaljaca. Jer kako bismo inače objasnili činjenicu da su policajci stali na stranu poniženih i obespravljenih, te da u bijesu nije spaljena rezidencija čovjeka koji utjelovljuje korupciju, diktaturu i odnarođenost vlasti?

 

Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo.

 

‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“

 

Tako neka bude! Amen.

_________________

 

1) Kasa, odjeća budističkih redovnika.

2) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) lider grčke oporbene partije SYRIZA

3) Kralji ulice, ne odnosi se na zagrebačku glazbenu skupinu Kraljevi ulice.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Alexis Tsipras, autograf.hr, Buda, budizam, Dalaj lama, Delo, filozof, kapitalizam, kolumna, ljevičari, Ljubljanski zvon, Manca Košir, molitva, papa Franjo, Washington, Zoran Baković

  • 1
  • 2
  • 3
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT