Da je proljeće vrijeme kada treba obaviti temeljito čišćenje stana zna svaka dobra domaćica: sve treba usisati, iščetkati i prozračiti, ne samo sagove, već jogije i ostale madrace, ukrasne jastuke, presvlake i perine… Oprati prozore i vrata… očistiti ledenicu i hladnjak… Pospremiti podrum, smočnicu i ormare…

 

Proljetno je čišćenje obred stariji od hladnjaka. Pojedine su ga religije uvele kao pripremu za važnije vjerske praznike iako je obred stariji i od njih. Najvjerojatnije potječe još iz vremena pećinskih praljudi kada su iz svoje špilje izbacili oglodane kosti, natrulo meso, očistili ognjište i protegnuli sva četiri ekstremiteta, sretni što je prošla smrzavica, što je sunce utoplilo zemlju i njegove stanovnike. Da je noć prestala tlačiti dan, koji je ponovo postao svjetlošću obasjan. Što je vrijedno praznovanja. A prije praznovanja treba očistiti prebivalište i pripremiti prostor za darove koje donosi Svjetlo.

 

Većina religija, ne bih rekla sve, jer uopće ne znam koliko ih je bilo i koliko ih još postoji, slušale su glas prirode. U davnim je vremenima, dok čovjek još nije bio subjektom, a kamoli u sebe zagledani selfiš man ili woman, živeći u zajednici – jer bez nje nije mogao preživjeti, ukratko, u onim davnim vremenima dok prirodu nismo zloupotrebljavali i uništavali, već s njome bivali, ljudi su znali da prvo moraju očistiti sebe.

Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci. Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice…

 

Ono stanište u kojem borave od rođenja pa do smrti. Odatle tisućljetna tradicija posta. U našoj je kulturi najpoznatiji onaj četrdesetodnevni, jer Isus je u pustinji postio četrdeset dana. A približno toliko (točnije trideset i šest dana) traje i post, od Pepelničke srijede pa do Velike subote, što bi nas trebalo pripremiti na tajne Uskrsa.

 

Radi se o proljetnom čišćenju. Čišćenju iznutra. Loših navika i razmaženosti, iskvarenih odnosa, nepotrebnih briga. Naime, nema ih onaj tko vjeruje; tko ima povjerenje u Boga da će sve biti dobro. Rekavši: ‘‘Danu je dovoljna njegova vlastita težina“ odgovorno se pobrine za današnji dan, a budućnost povjeri višoj instanci.

 

Većina ljudi pod riječju post podrazumijeva patnju. Postimo kada smo predebeli, masni, nezadovoljni centimetrima izmjerenim oko pasa i stražnjice… Vaša se kolumnistica još kao mladica zarekla da nikada neće postiti. A tko voli, neka izvoli! Nikada ne reci nikad, jer upravo se tada Bog najslađe smije.

 

No, ja sam se smijala upravo sebi kada sam se jednog dana, prije šest godina, odlučila da ću, usprkos svojoj ranijoj odluci, svejedno postiti. Naime, nakon što sam u časopisu pročitala intervju s poštovanom osobom, gdje kaže kako se nakon posta dobro osjeća, sinulo mi je da nešto takvoga ni meni ne bi štetilo. Tako je započela jedna od najzanimljivijih avantura mog života. Proljetno čišćene usred ljeta, pa i poneki vikend tijekom godine!

 

Započelo je u kolovozu, 2009. godine, kada sam prvi puta krenula s postom. Od tada to nanovo izvodim svake godine i tako namjeravam sve do kraja svojih dana. Ići na post s karizmatičnim motivatorom trajnog zdravog življenja, u harmoniji s prirodom i samom sobom, Marjanom Videnšekom, osnivačem ustanove Preporod (među njegovim je sljedbenicima svake godine sve više onih iz Hrvatske). Tada sam, kod kuće, najavila kako ne vjerujem da ću, bez prave hrane, izdržati više od deset dana: ‘‘Što ako neće ići? Ništa, ranije ću doći kući.“

 

Taj je post, usred planina na Jezerskom, završio tako da mi je na kraju bilo žao otići. Jer svakodnevno su mi se događala čuda: nisam bila gladna, ja – inače poznata po bezgraničnom uživanju u jelu. Nisam bila umorna, iako smo za prijepodneva i po tri sata plazili po bregovima, pa i poneki poslijepodnevni sat, a ja sam bila nenavikla na planinarske hodnje.

Knjige o milovanju tijela, duše i duha (…) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!

 

Najčudnije je bilo to što sam nadvladala strah. Kada mi je brat poginuo na Velikoj planini¹⁾ – pao je u 200 metara duboku provaliju – zaklela sam se kako nikada neću krenuti putem na kojem se treba hvatati za sajle, nikako, hodati ću samo sigurnim stazama. Koje ne prolaze iznad provalija, jer mi se, zbog dubine, rado zavrti u glavi. Kao što je već rečeno: nikada ne kaži nikad – i od tada stvarno to više ne govorim! – jer u životu se radi upravo o tome da učinimo ono za što smo mislili da nam je nedohvatno. Načinimo promjenu. Tako sam, s pola litre obične vode i prazna želuca, uz pomoć sućutnog Marjana, dopuzala do Češke kuće i zaurlala: ‘‘Huraaaa! Pobijedila sam!“ Uvjerila sam se da je sve u glavi. A što može u glavu može i iz nje van!

 

Nakon toga se u mom životu koješta promijenilo. Najveća je promjena to što od 2009. godine više ne idem na ljetni morski odmor. Tada sam ustanovila da se moje oči bolje odmore gledajući u zelenilo nego u blještavilo mora. A mislila sam kako mi bez mora nema života, ta po horoskopu sam riba, a one se – bez mora –umore, osuše. Više ne bih mijenjala hodanje po mekanim, smrekovim iglicama posutim šumskim putima, za izležavanje na vrelom suncu, na plažama prepunim ljudi!

 

Zeleno, kako te volim zeleno, postaje mojim vanjskim i unutrašnjim odmorištem, jer od tadašnjeg mi posta najviše odgovara i prehrana zelenim povrćem. Gomilom zelene salate, slasne juhe s blitvom, zeljem, špinatom, kelerabom, porilukom…i obiljem svježeg peršina. Mljac, mljac.

 

Mnogi smatraju da se posti zbog mršavljenja. Ne tvrdim da takvih, među preporodašima nema , ali svake nas je godine sve više koji ne dolazimo smršavjeti nego učiti i utvrđivati zdrav način življenja. Dolazimo po nadahnuće koje, na krilima očekivanja, donosi svaki učesnik posta. Kako zanimljivi ljudi dolaze, kako su fantastične životne priče koje pričamo! A kolika tek znanja razmijenimo uz stol s jušnicima, iz kojih se puši povrtni uvarak za ručak ili večeru!

 

Povezujemo se u snažne skupine podrške koje pomažu tamo gdje treba pomoći: uši smo za slušanje teškoća i usta koja, u pravom trenutku, znaju izreći pravu riječ, pa da mine glad, popusti glavobolja, da tijelo više ne osjeća toliku bol… Za posta ne trebamo psihologa ni psihoterapeuta, jer svi smo jedni drugima psihoterapeuti. Za ovih godina posta još nisam srela osobu kojoj se nije otvorilo srce i čija duša nije progovorila. Što je, za zdrav život, ionako najvažnije: osjetiti svoja čuvstva i ispovijedati ih.

Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja usred ljeta kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove pred velikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!

 

Oni koji dolaze smršavjeti uglavnom poste od obilja nezdrave hrane i prežderavanja. Dotle ljudi mojeg soja pokušavaju postiti od koječega drugoga. Tako moje oko nije ni okrznulo računalni zaslon, jer za vrijeme posta računala nemaju što tražiti. Televizor nijednom nisam upalila. Pa i mobilni mi telefon uglavnom šuti, tek ponekada pogledam neku poruku ako je baš nužno ili nazovem nekoga za koga mi srce kaže da ga nazovem. Čitam manje no obično, a i tada samo odabrane knjige.

 

Knjige o milovanju tijela, duše i duha (recimo knjige dragog mi angažiranog budiste, majstora zena, Thic Nhat Hanha²⁾) jer se za posta i iscjeljujemo. Ako ikad, tada u doba posta postajem svjesna: da sam tijelo, i da sam duša i duh, sve u jednom i jedno u svemu. Zbog toga je post za me nadasve čišćenje mene cijele. Čišćenje crijeva i mozga, čišćenje misli i duhovnih slika kojih je prepun moj duhovni tavan. Manje, manje, šapće mi moj unutrašnji glas, ne nasjedaj na površnost i zasićenost svijeta ništavilom. Manje, manje neka bude tvoja vodilja!

 

Svake me godine poneka spoznaja posebno potrese, tako da poslije tog proljetnog čišćenja kući dođem s drukčijim viđenjem. Na kraju sam postala potpuno svjesna od kolike je važnosti JEDNOSTAVNOST. Ta me potresenost još nije napustila. Zbog toga u ove predvelikoposne dane uglavnom vježbam strpljivost i jednostavnost. Jednostavnost u svemu!

 

Jednostavnost je tako nježno lijepa! Jednostavnost u odnosima, jednostavnost u riječima, uopće jednostavnost bivanja. Kada bih znala, napisala bih o jednostavnosti takvu pjesmu kakvu je napisao kineski pjesnik Yuan Mei³⁾. Zapjevao je tako jednostavno, a tako duboko čuvstveno o tome kako je u magli vidio selo s tek nekoliko krovova i radosno mu se divio. Neka ta jednostavna pjesma bude poklon na kraju posnih dana i pozdrav životu koji simbolizira proljeće:

 

Tamo je potok, tamo je bambus,

tamo su murya i konoplja.

Tamo je, u magli skriveno, u oblake odjenuto selo,

mio, spokojan kraj.

Tek nešto obrađenih polja.

Samo nekoliko pokrivenih krovova.

Kolike bih živote

proživjeti morao, pa da postanem

tako jednostavan.*

 

^{____________________________________}

 

¹⁾ Velika planina, visoka planinska zaravan u sklopu Kamniških Alpa, SSI od Kamnika, prosječne visine oko 1500 metara.

²⁾ Thic Nhat Hanh (11. listopada 1926. u Thua Theien-u, u središnjem Vijetnamu) vijetnamski ekspatrijirani zen budistički monah, pisac, učitelj, pjesnik i mirovni aktivist.

³⁾ Yuan Mei (1716.-1797., Qiantang, pokrajina Hangzhou, Kina), pisao poeziju, eseje i bavio se slikarstvom, naglašavao je važnost osobnih osjećaja.

* Slobodan prijevod

 

(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).