Sestra Vesna Zovkić, redovnica, porijeklom iz Slavonije (Županja), postala je medijski zapažena zbog angažmana u izbjegličkoj krizi i volontiranja u izbjegličkom kampu u Opatovcu, gdje je pomagala i zbog znanja arapskog jezika. Posljednje dvije godine radila je u Tunisu na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila je bolnička ”kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje, kao jedina kršćanka među zaposlenima. Među pacijentima bilo je vrlo malo kršćana, uglavnom su to, kaže sestra Vesna, stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja supsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije. Gotovo svi su je zvali Besma, često ime u tim krajevima, što u prijevodu znači ”osmijeh”. A izbjeglicama u Opatovcu je često upravo njen osmijeh i osmijeh drugih volontera jako puno značilo.

Ovaj intervju objavljujemo nekoliko dana nakon što je pušten u pogon tzv. zimski kamp u Slavonskome Brodu. Kako biste iz vlastite perspektive saželi iskustvo pomaganja izbjeglicama u kampu Opatovac?

U utorak je stigao prvi vlak s izbjeglicama u kamp u Slavonskom Brodu, u kojem su uvjeti znatno bolji nego u Opatovcu koji je imao ulogu ”hitne pomoći”. S obzirom na težinu cijele situacije, mislim da je u Opatovcu svatko doista odradio svoj posao najbolje što se moglo u danim uvjetima. Važno je kazati i to da smo tamo gradili mostove, ne zidove. Drago mi je što Hrvatska pokazuje svoju humanost zahvaljujući MUP-u, volonterima i svima koji u tome na bilo koji način sudjeluju.

Vjerojatno ćete u sjećanju imati neke slike koje su jače od drugih, iako ste svjedočili mnogim scenama patnje, ali i mnogim epizodama solidarnosti i ljubavi. Molim vas da istaknete neke od najpotresnijih situacija kojima ste svjedočili.

Nedavno je jedan policajac visoka rasta i široka srca primijetio da u mnoštvu ljudi koji čekaju odlazak na autobuse jedna žena plače, pa me zamolio da je pitam da li joj nešto treba. Jedva sam je vidjela jer je stajala prilično daleko, pa su je ostali na zahtjev policije propustili naprijed. Bila je iz Kurdistana, sama, s bebom u naručju i jednostavno se slomila. Nije joj trebalo ništa, samo netko tko bi prešao prag njezine samoće. Nakon toga policija mi je rekla da je odmah, bez čekanja, odvedem na autobus. Pa iako se time ništa bitno nije promijenilo, ipak joj je ta gesta vratila nadu i zaustavila suze

U moru potresnih situacija teško je izdvojiti najpotresniju. Mogu samo reći nešto o posljednjoj koju sam srela. U ambulanti u Opatovcu sam vidjela mladog Sirijca kojem previjaju ranu na stopalu. Sam je, odbija bolnicu, traži svoju ženu s tromjesečnom bebom. Potkoljenica jezivo otečena, rana mu nije previjana već dva mjeseca. A žena mu je medicinska sestra! Nakon tko zna koliko dana zaspao je na poljskom krevetu u ambulanti, dok sam ja s megafonom otišla tražiti njegovu ženu među tisućama novopristiglih.

Nakon nekog vremena pali su si u zagrljaj plačući. Liječnica inzistira da vidi cijelu nogu i nakon mukotrpnog skidanja hlača vidjeli smo da bedra gotovo i nema, samo šavovi na onom što je preostalo nakon eksplozije bombe. Liječnica je zabrinuta, i dalje inzistira na bolnici, ali čovjek ustaje i sa svojima nastavlja put u neizvjesnost. Umjesto bolnice uzeo je štake. Možete misliti iz kakvog pakla netko dolazi kad radije preuzima rizik amputacije, nego rizik zatvaranja granice!?

Koja je vaša ocjena ukupnog ponašanja policije s obzirom na to da sam čitao neke izvještaje volontera građanske akcije ”Dobrodošli” koji su govorili da je ovih posljednjih dana u Opatovcu bilo i scena u kojima su policajci bili grubi prema izbjeglicama?

Moje iskustvo suradnje s ogromnom većinom policajaca je pozitivno, mnogi pomažu i rade puno više od onoga što je njihova dužnost. Na primjer, nedavno je jedan policajac visoka rasta i široka srca primijetio da u mnoštvu ljudi koji čekaju odlazak na autobuse jedna žena plače, pa me zamolio da je pitam da li joj nešto treba.

Jedva sam je vidjela jer je stajala prilično daleko, pa su je ostali na zahtjev policije propustili naprijed. Bila je iz Kurdistana, sama, odnosno s bebom u naručju i jednostavno se slomila. Nije joj trebalo ništa, samo netko tko bi prešao prag njezine samoće. Nakon toga policija mi je rekla da je odmah, bez čekanja, odvedem na autobus. Pa iako se time ništa bitno nije promijenilo, ipak joj je ta gesta vratila nadu i zaustavila suze.

Mnogi iz policije pamte iskustvo vlastitog izbjeglištva devedesetih i kažu da u tim ljudima vide sebe i svoju djecu. Neki su u ratu izgubili roditelja i to bolno iskustvo učinilo ih je ljudskijima. Nažalost, bilo je i grubih riječi, koji puta su išle i na moju adresu, ali po onome što sam ja vidjela, to su bili doista rijetki izuzeci.

Od kada, odnosno u kakvom aranžmanu ste se uključili u ovu akciju?

Malo prije dolaska izbjeglica u Hrvatsku počela sam volontirati u JRS-u (Isusovačka služba za izbjeglice), a nakon otvaranja kampa u Opatovcu odmah smo otišli na teren i stavili se na raspolaganje. Od onda smo prisutni 24 sata na dan; u suradnji s drugim strukturama pomažemo tamo gdje smo u dotičnom trenutku najpotrebniji. Drago mi je vidjeti te mlade, motivirane ljudi koji dolaze volontirati u JRS, kao i dobru ekipu koja ga vodi.

Jeste li zadovoljni razinom angažmana tijela Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom izbjegličke krize?

Ne bih procjenjivala ničiji angažman jer mi se čini da bi to pitanje svatko od nas trebao postaviti samome sebi: da li sam ja zadovoljan/na vlastitim angažmanom? Što se tiče moje obitelji, mojih sestara i prijatelja, njima je drago da volontiram, a i u JRS-u su većinom katolici.

Malo prije dolaska izbjeglica u Hrvatsku počela sam volontirati u JRS-u (Isusovačka služba za izbjeglice), a nakon otvaranja kampa u Opatovcu odmah smo otišli na teren i stavili se na raspolaganje. Od onda smo prisutni 24 sata na dan; u suradnji s drugim strukturama pomažemo tamo gdje smo u dotičnom trenutku najpotrebniji. Drago mi je vidjeti te mlade, motivirane ljudi koji dolaze volontirati u JRS, kao i dobru ekipu koja ga vodi

Recite nešto više o redovničkoj zajednici kojoj pripadate?

Pripadam međunarodnom redu Isusovih malih sestara koji uz molitvu njeguje i međureligijski dijalog. Vjerujemo da je Isus umro ”da raspršenu djecu Božju skupi u jedno” ( Iv 11, 52). Zato nastojimo graditi mostove među različitim vjerama i kulturama, biti znak jedinstva u različitosti.

Kamo vas je sve odvelo vaše redovničko zvanje?

Odvelo me na mnoga mjesta i među različite narode, od putujućih Roma u Francuskoj, preko Kosova do Sjeverne Afrike. Iskustva su vrlo različita, ali zajedničko im je to da su me svi obogatili i uvelike proširili moje unutarnje vidike. Bitno je da od drugoga ne očekujem da bude ”na moju sliku”, nego na sliku Božju.

Što definira karizmu vaše zajednice?

Naše poslanje je molitva i solidarnost, odnosno prijateljstvo s Bogom i ljudima. Naša utemeljiteljica, mala sestra Magdalena (+1989.), u tekstu naslovljenom ”Moja oporuka” između ostaloga piše: ”Ne izdvajaj se iz ljudskog društva. Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Jednom prilikom napisala je i ovo: ”Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporučuje redovnicama…, o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska. Dosta je nekakve velike, općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo.”

To je ono što vas je privuklo?

Ne bih procjenjivala ničiji angažman jer mi se čini da bi to pitanje svatko od nas trebao postaviti samome sebi: da li sam ja zadovoljan/na vlastitim angažmanom? Što se tiče moje obitelji, mojih sestara i prijatelja, njima je drago da volontiram, a i u JRS-u su većinom katolici

Da, to je ono što me je privuklo, voljeti sve, biti prijateljica i sestra svakom čovjeku. U ”Oporuci” sestre Magdalene piše i ovo: ”Ni jednu rasu, ni jedan narod, ni jedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine”. Kada bismo odlazile na drugi kraj svijeta u sasvim nepoznate sredine, podsjećala nas je na to da je Duh Sveti bio tamo prije nas.

Što ste, malo preciznije vas pitam, radili na sjeveru Afrike, u Tunisu?

Prošle godine sam se vratila iz Tunisa gdje sam radila na klinici Sv. Augustin koja pripada Crkvi, a koja je zbog pomanjkanja osoblja iznajmljena tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička ”kapelanka”, podrška za bolesnike, umiruće i njihove obitelji, uglavnom muslimane, jer je kršćana bilo vrlo malo. I među osobljem sam bila jedina kršćanka – dragocjeno iskustvo zajedništva koje nadilazi razlike. S nekim pacijentima i zaposlenicima i sada kontaktiram, jer je taj svijet postao dio mog unutarnjeg svijeta, dio mene.

Kako izgleda rad u Tunisu i suživot s Arapima?

Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, koji put i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na ”iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.

Kako je pratiti umiruće?

Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju… Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek… U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: ”Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi.” Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.

Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe ”moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom ”Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25, 34).

Što ste mogli ”dati” umirućoj osobi?

U toj svakodnevnici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi ‘isti, jednostavno ljudi: ”Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3, 28).

Naša utemeljiteljica, mala sestra Magdalena (+1989.), u tekstu naslovljenom ”Moja oporuka” između ostaloga piše: ”Ne izdvajaj se iz ljudskog društva. Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Jednom prilikom napisala je i ovo: ”Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporučuje redovnicama…, o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska. Dosta je nekakve velike, općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo”

Sasvim sigurno nosite puno ljudi u srcu. Koga na primjer?

Mnoge: Ahmeda, Emnu, Džemu, Shahed, Samanthu, Rafika, Ines, Turkan… Ne stanu svi na papir, ali stanu u srce.

Ne mogu zaboraviti Hosnija, četrdesetogodišnjaka, jednog od onih očajnika koji su se na početku tuniske revolucije polili benzinom i zapalili. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi puta sam uspio staviti zalogaj u usta! Bolni i neprestani kirurški zahvati… Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.

Ili Isufa, dvanaestogodišnjeg dječaka iz Obale Bjelokosti, koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje; imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno… Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki puta uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi puta u životu imao je drvene bojice, pa mi je i s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Između ostalog dobila sam i krasan portret s afričkom verzijom imena: Vessinah! Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio… Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.

Kako je bilo biti ”manjina”? Kako su vas prihvatili?

Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam ”pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih postala muslimanka. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo, ali da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obje imamo prije svega ”ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.

S obzirom na to da govorimo o izbjeglicama, jako me se dojmilo to što papa Franjo ne pravi razliku između izbjeglica i emigranata; on jednostavno kaže: ”Migranti su za mene veliki izazov zato što sam ja pastir jedne Crkve bez granica. Zato pozivam sve zemlje na velikodušnu otvorenost koja bi, umjesto straha od gubitka lokalnog identiteta, bila sposobna za stvaranje novih kulturnih sinteza.” To nam je budućnost – nove kulturne sinteze

Vratili ste se bogatiji. U čemu sve?

Prije svega obogaćena sam prijateljstvom onih koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca, obogaćena susretom s jednom drugom kulturom, obogaćena siromaštvom Crkve… Obogaćena Bogom!

Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! ”Blago čistima srcem, oni će Boga gledati…” (Mt 5, 8).

Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista stostruko. Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svima onima koje ću upoznati ovdje. Od Opatovca na dalje.

Obogatilo me je i učenje arapskog koji mi je sada dragocjen. A i dalje me obogaćuju svi oni s kojima se susrećem u zagrebačkoj svakodnevnici i u izbjegličkom kampu.

Henry Verger, svećenik ubijen u Alžiru devedesetih lijepo je to izrekao: ”Svaki susret je susret s Bogom, zato ga molim da ih promašim što je manje moguće.“ Izvrsna molitvena nakana.

Što mislite da su glavne oznake dosadašnjeg pontifikata pape Franje?

On je dar Božji za Crkvu 21. stoljeća. Ukratko – idealan spoj isusovačkog i franjevačkog! S obzirom na to da govorimo o izbjeglicama, jako me se dojmilo to što papa Franjo ne pravi razliku između izbjeglica i emigranata; on jednostavno kaže: ”Migranti su za mene veliki izazov, zato što sam ja pastir jedne Crkve bez granica. Zato pozivam sve zemlje na velikodušnu otvorenost koja bi, umjesto straha od gubitka lokalnog identiteta, bila sposobna za stvaranje novih kulturnih sinteza.” To nam je budućnost – nove kulturne sinteze.

A što se vas najviše doima iz poruka i pastorala pape Franje?

Papa je čovjek za ovo vrijeme, dovoljno mudar da očuva jedinstvo Crkve i dovoljno hrabar da je pozove na obraćenje.

Živite u zajednici koju odlikuje i karakterizira različitost. Zašto tvrdite da je vama to veliko bogatstvo?

Zato što različitost obogaćuje! Da sam čitav život ostala u istom okruženju, zacijelo ne bih bila manje sretna, ali bih vjerojatno bila drugačija. U susretu s onima koji vjeruju drugačije imala sam priliku produbiti svoju vjeru. I upoznati njihovu. S onima koji misle drugačije mogla sam propitivati vlastite stavove, vidjeti na čemu se zapravo temelje.

Da sam čitav život ostala u istom okruženju, zacijelo ne bih bila manje sretna, ali bih vjerojatno bila drugačija. U susretu s onima koji vjeruju drugačije imala sam priliku produbiti svoju vjeru. I upoznati njihovu. S onima koji misle drugačije mogla sam propitivati vlastite stavove, vidjeti na čemu se zapravo temelje. U susretu s onima koji su druge rase imala sam priliku otkriti bezočnu okrutnost rasizma. Zahvaljujući onima koji nisu sa ”starog kontinenta”, uvidjela sam koliko su moji pogledi bili eurocentrični’, koliko se zapadna kultura nameće kao jedina kultura

U susretu s onima koji su druge rase imala sam priliku otkriti bezočnu okrutnost rasizma. Zahvaljujući onima koji nisu sa ”starog kontinenta”, uvidjela sam koliko su moji pogledi bili eurocentrični, koliko se zapadna kultura nameće kao jedina kultura. Učenje nekog drugog jezika daje vam puno više od jednostavnije komunikacije. Ukratko, različitost može dovesti do susreta koji obogaćuje, ali i do sukoba koji razara. Izbor je na nama.

Bili ste i drugdje u Africi, u Libiji…

Prije rata u Libiji neko vrijeme bila sam u Tripoliju; u župi je bilo osam različitih denominacija, a nedjeljna misa slavila se na devet jezika. Među tim mnoštvom postane vam jasno da se kršćanstvo u različitim kulturama može živjeti na različite načine. Ukoliko smo spremni izaći iz svojih uskih okvira i otvoriti se za nešto novo.

Mislim da je u vrijeme globalizacije nemoguće ostati u svom ”dvorištu” i zato trebamo, kako kaže papa Franjo, ”graditi mostove, a ne zidove”. Ne znamo kako će se razvijati te nove kulturne sinteze, ali rado mislim na Hemingwaya koji kaže ”da se trebamo naviknuti na to da na najvažnijim raskrižjima našeg života nema prometnih znakova”. I još više na Isusa koji nam govori: ”Ne bojte se… ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”.

Zanima me vaše duhovno iskustvo, pa ću vam nešto ispričati. Ja vam to ne mogu točno opisati, ali doživio sam iskustvo molitve i prisutnost Duha Božjeg u džamiji, u BiH, i u jednom hramu religije koja se zove Konkokyo u Japanu. Razgovaramo o 50. godišnjici koncilske Deklaracije Nostra Aetate i o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama; možete li moliti zajedno s muslimanima? Trebalo bi?

Iskustvo Duha je univerzalno iskustvo, nije vezano uz neki poseban prostor. Nijedna religija nema monopol na Duha Svetoga! Nekoliko puta imala sam priliku za vrijeme molitve biti u džamiji sa ženama; bilo je to duboko iskustvo zajedništva, iako nisam sigurna da bi se moglo reći da smo molile zajedno, jer molitva muslimana podrazumijeva riječi i geste koje ja kao kršćanka ne mogu pratiti. Ali uvijek možemo moliti jedni za druge. Možemo moliti i u istom prostoru kada se za to ukaže prilika. Točnije, kada mi tu priliku stvorimo.

Žao mi je što se zaziv ”Allahu akbar” kod nas prevodi sa ”Bog je velik”, jer izvorni oblik sadrži komparativ – ”Bog je veći”- koji meni osobno više govori. Jer Bog je ne samo velik, nego je veći od svega, veći i od svih naših razlika. Srećom!