autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Populizam razara demokraciju i razjeda društvo

Autor: Josip Kregar / 30.11.2017. 1 Comment

autograf-josip-kregar-bb2Populizam je tema dana. S razlogom. Logika populizma je demagogija i njegovo prirodno tlo nije demokracija.

Je li populizam vlast naroda, ideologija sloge i solidarnosti? Nije. To je način i tehnologija manipulacije radi postizanja političkih ciljeva. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Barack Obama, demagogija, Društvo, Hrvatska, ideologija, Josip Kregar, Knjaz Miloš, logika, netrpeljivost, populizam, Porok Pravde, različitost

Sestra Vesna Zovkić: ”Hrvatska je u Opatovcu pokazala humanost”

Autor: Drago Pilsel / 06.11.2015. Leave a Comment

Vesna Zovkić Foto: Drago Pilsel

Vesna Zovkić
Foto: Drago Pilsel

Sestra Vesna Zovkić, redovnica, porijeklom iz Slavonije (Županja), postala je medijski zapažena zbog angažmana u izbjegličkoj krizi i volontiranja u izbjegličkom kampu u Opatovcu, gdje je pomagala i zbog znanja arapskog jezika. Posljednje dvije godine radila je u Tunisu na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila je bolnička ”kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje, kao jedina kršćanka među zaposlenima. Među pacijentima bilo je vrlo malo kršćana, uglavnom su to, kaže sestra Vesna, stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja supsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije. Gotovo svi su je zvali Besma, često ime u tim krajevima, što u prijevodu znači ”osmijeh”. A izbjeglicama u Opatovcu je često upravo njen osmijeh i osmijeh drugih volontera jako puno značilo.

Ovaj intervju objavljujemo nekoliko dana nakon što je pušten u pogon tzv. zimski kamp u Slavonskome Brodu. Kako biste iz vlastite perspektive saželi iskustvo pomaganja izbjeglicama u kampu Opatovac?

U utorak je stigao prvi vlak s izbjeglicama u kamp u Slavonskom Brodu, u kojem su uvjeti znatno bolji nego u Opatovcu koji je imao ulogu ”hitne pomoći”. S obzirom na težinu cijele situacije, mislim da je u Opatovcu svatko doista odradio svoj posao najbolje što se moglo u danim uvjetima. Važno je kazati i to da smo tamo gradili mostove, ne zidove. Drago mi je što Hrvatska pokazuje svoju humanost zahvaljujući MUP-u, volonterima i svima koji u tome na bilo koji način sudjeluju.

Vjerojatno ćete u sjećanju imati neke slike koje su jače od drugih, iako ste svjedočili mnogim scenama patnje, ali i mnogim epizodama solidarnosti i ljubavi. Molim vas da istaknete neke od najpotresnijih situacija kojima ste svjedočili.

Nedavno je jedan policajac visoka rasta i široka srca primijetio da u mnoštvu ljudi koji čekaju odlazak na autobuse jedna žena plače, pa me zamolio da je pitam da li joj nešto treba. Jedva sam je vidjela jer je stajala prilično daleko, pa su je ostali na zahtjev policije propustili naprijed. Bila je iz Kurdistana, sama, s bebom u naručju i jednostavno se slomila. Nije joj trebalo ništa, samo netko tko bi prešao prag njezine samoće. Nakon toga policija mi je rekla da je odmah, bez čekanja, odvedem na autobus. Pa iako se time ništa bitno nije promijenilo, ipak joj je ta gesta vratila nadu i zaustavila suze

U moru potresnih situacija teško je izdvojiti najpotresniju. Mogu samo reći nešto o posljednjoj koju sam srela. U ambulanti u Opatovcu sam vidjela mladog Sirijca kojem previjaju ranu na stopalu. Sam je, odbija bolnicu, traži svoju ženu s tromjesečnom bebom. Potkoljenica jezivo otečena, rana mu nije previjana već dva mjeseca. A žena mu je medicinska sestra! Nakon tko zna koliko dana zaspao je na poljskom krevetu u ambulanti, dok sam ja s megafonom otišla tražiti njegovu ženu među tisućama novopristiglih.

Nakon nekog vremena pali su si u zagrljaj plačući. Liječnica inzistira da vidi cijelu nogu i nakon mukotrpnog skidanja hlača vidjeli smo da bedra gotovo i nema, samo šavovi na onom što je preostalo nakon eksplozije bombe. Liječnica je zabrinuta, i dalje inzistira na bolnici, ali čovjek ustaje i sa svojima nastavlja put u neizvjesnost. Umjesto bolnice uzeo je štake. Možete misliti iz kakvog pakla netko dolazi kad radije preuzima rizik amputacije, nego rizik zatvaranja granice!?

Koja je vaša ocjena ukupnog ponašanja policije s obzirom na to da sam čitao neke izvještaje volontera građanske akcije ”Dobrodošli” koji su govorili da je ovih posljednjih dana u Opatovcu bilo i scena u kojima su policajci bili grubi prema izbjeglicama?

Moje iskustvo suradnje s ogromnom većinom policajaca je pozitivno, mnogi pomažu i rade puno više od onoga što je njihova dužnost. Na primjer, nedavno je jedan policajac visoka rasta i široka srca primijetio da u mnoštvu ljudi koji čekaju odlazak na autobuse jedna žena plače, pa me zamolio da je pitam da li joj nešto treba.

Jedva sam je vidjela jer je stajala prilično daleko, pa su je ostali na zahtjev policije propustili naprijed. Bila je iz Kurdistana, sama, odnosno s bebom u naručju i jednostavno se slomila. Nije joj trebalo ništa, samo netko tko bi prešao prag njezine samoće. Nakon toga policija mi je rekla da je odmah, bez čekanja, odvedem na autobus. Pa iako se time ništa bitno nije promijenilo, ipak joj je ta gesta vratila nadu i zaustavila suze.

Vesna Zovkić Foto: Drago Pilsel

Vesna Zovkić
Foto: Drago Pilsel

Mnogi iz policije pamte iskustvo vlastitog izbjeglištva devedesetih i kažu da u tim ljudima vide sebe i svoju djecu. Neki su u ratu izgubili roditelja i to bolno iskustvo učinilo ih je ljudskijima. Nažalost, bilo je i grubih riječi, koji puta su išle i na moju adresu, ali po onome što sam ja vidjela, to su bili doista rijetki izuzeci.

Od kada, odnosno u kakvom aranžmanu ste se uključili u ovu akciju?

Malo prije dolaska izbjeglica u Hrvatsku počela sam volontirati u JRS-u (Isusovačka služba za izbjeglice), a nakon otvaranja kampa u Opatovcu odmah smo otišli na teren i stavili se na raspolaganje. Od onda smo prisutni 24 sata na dan; u suradnji s drugim strukturama pomažemo tamo gdje smo u dotičnom trenutku najpotrebniji. Drago mi je vidjeti te mlade, motivirane ljudi koji dolaze volontirati u JRS, kao i dobru ekipu koja ga vodi.

Jeste li zadovoljni razinom angažmana tijela Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom izbjegličke krize?

Ne bih procjenjivala ničiji angažman jer mi se čini da bi to pitanje svatko od nas trebao postaviti samome sebi: da li sam ja zadovoljan/na vlastitim angažmanom? Što se tiče moje obitelji, mojih sestara i prijatelja, njima je drago da volontiram, a i u JRS-u su većinom katolici.

Malo prije dolaska izbjeglica u Hrvatsku počela sam volontirati u JRS-u (Isusovačka služba za izbjeglice), a nakon otvaranja kampa u Opatovcu odmah smo otišli na teren i stavili se na raspolaganje. Od onda smo prisutni 24 sata na dan; u suradnji s drugim strukturama pomažemo tamo gdje smo u dotičnom trenutku najpotrebniji. Drago mi je vidjeti te mlade, motivirane ljudi koji dolaze volontirati u JRS, kao i dobru ekipu koja ga vodi

Recite nešto više o redovničkoj zajednici kojoj pripadate?

Pripadam međunarodnom redu Isusovih malih sestara koji uz molitvu njeguje i međureligijski dijalog. Vjerujemo da je Isus umro ”da raspršenu djecu Božju skupi u jedno” ( Iv 11, 52). Zato nastojimo graditi mostove među različitim vjerama i kulturama, biti znak jedinstva u različitosti.

Kamo vas je sve odvelo vaše redovničko zvanje?

Odvelo me na mnoga mjesta i među različite narode, od putujućih Roma u Francuskoj, preko Kosova do Sjeverne Afrike. Iskustva su vrlo različita, ali zajedničko im je to da su me svi obogatili i uvelike proširili moje unutarnje vidike. Bitno je da od drugoga ne očekujem da bude ”na moju sliku”, nego na sliku Božju.

Što definira karizmu vaše zajednice?

Naše poslanje je molitva i solidarnost, odnosno prijateljstvo s Bogom i ljudima. Naša utemeljiteljica, mala sestra Magdalena (+1989.), u tekstu naslovljenom ”Moja oporuka” između ostaloga piše: ”Ne izdvajaj se iz ljudskog društva. Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Jednom prilikom napisala je i ovo: ”Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporučuje redovnicama…, o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska. Dosta je nekakve velike, općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo.”

To je ono što vas je privuklo?

Ne bih procjenjivala ničiji angažman jer mi se čini da bi to pitanje svatko od nas trebao postaviti samome sebi: da li sam ja zadovoljan/na vlastitim angažmanom? Što se tiče moje obitelji, mojih sestara i prijatelja, njima je drago da volontiram, a i u JRS-u su većinom katolici

Da, to je ono što me je privuklo, voljeti sve, biti prijateljica i sestra svakom čovjeku. U ”Oporuci” sestre Magdalene piše i ovo: ”Ni jednu rasu, ni jedan narod, ni jedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine”. Kada bismo odlazile na drugi kraj svijeta u sasvim nepoznate sredine, podsjećala nas je na to da je Duh Sveti bio tamo prije nas.

Što ste, malo preciznije vas pitam, radili na sjeveru Afrike, u Tunisu?

Prošle godine sam se vratila iz Tunisa gdje sam radila na klinici Sv. Augustin koja pripada Crkvi, a koja je zbog pomanjkanja osoblja iznajmljena tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička ”kapelanka”, podrška za bolesnike, umiruće i njihove obitelji, uglavnom muslimane, jer je kršćana bilo vrlo malo. I među osobljem sam bila jedina kršćanka – dragocjeno iskustvo zajedništva koje nadilazi razlike. S nekim pacijentima i zaposlenicima i sada kontaktiram, jer je taj svijet postao dio mog unutarnjeg svijeta, dio mene.

Kako izgleda rad u Tunisu i suživot s Arapima?

Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, koji put i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na ”iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.

Zajednica Isusovih malih sestara Foto: Drago Pilsel

Zajednica Isusovih malih sestara
Foto: Drago Pilsel

Kako je pratiti umiruće?

Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju… Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek… U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: ”Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi.” Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.

Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe ”moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom ”Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25, 34).

Što ste mogli ”dati” umirućoj osobi?

U toj svakodnevnici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi ‘isti, jednostavno ljudi: ”Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3, 28).

Naša utemeljiteljica, mala sestra Magdalena (+1989.), u tekstu naslovljenom ”Moja oporuka” između ostaloga piše: ”Ne izdvajaj se iz ljudskog društva. Usuđujem ti se još reći: prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Jednom prilikom napisala je i ovo: ”Sanjam o ljubavi kakvu još nisam našla opisanu u nekoj knjizi, pogotovo ne u knjizi koja se preporučuje redovnicama…, o jednoj ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska. Dosta je nekakve velike, općenite ljubavi, potrebno nam je prijateljstvo”

Sasvim sigurno nosite puno ljudi u srcu. Koga na primjer?

Mnoge: Ahmeda, Emnu, Džemu, Shahed, Samanthu, Rafika, Ines, Turkan… Ne stanu svi na papir, ali stanu u srce.

Ne mogu zaboraviti Hosnija, četrdesetogodišnjaka, jednog od onih očajnika koji su se na početku tuniske revolucije polili benzinom i zapalili. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi puta sam uspio staviti zalogaj u usta! Bolni i neprestani kirurški zahvati… Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.

Ili Isufa, dvanaestogodišnjeg dječaka iz Obale Bjelokosti, koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje; imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno… Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki puta uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi puta u životu imao je drvene bojice, pa mi je i s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Između ostalog dobila sam i krasan portret s afričkom verzijom imena: Vessinah! Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio… Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.

Kako je bilo biti ”manjina”? Kako su vas prihvatili?

Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam ”pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih postala muslimanka. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo, ali da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obje imamo prije svega ”ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.

S obzirom na to da govorimo o izbjeglicama, jako me se dojmilo to što papa Franjo ne pravi razliku između izbjeglica i emigranata; on jednostavno kaže: ”Migranti su za mene veliki izazov zato što sam ja pastir jedne Crkve bez granica. Zato pozivam sve zemlje na velikodušnu otvorenost koja bi, umjesto straha od gubitka lokalnog identiteta, bila sposobna za stvaranje novih kulturnih sinteza.” To nam je budućnost – nove kulturne sinteze

Vratili ste se bogatiji. U čemu sve?

Prije svega obogaćena sam prijateljstvom onih koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca, obogaćena susretom s jednom drugom kulturom, obogaćena siromaštvom Crkve… Obogaćena Bogom!

Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! ”Blago čistima srcem, oni će Boga gledati…” (Mt 5, 8).

Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista stostruko. Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svima onima koje ću upoznati ovdje. Od Opatovca na dalje.

Obogatilo me je i učenje arapskog koji mi je sada dragocjen. A i dalje me obogaćuju svi oni s kojima se susrećem u zagrebačkoj svakodnevnici i u izbjegličkom kampu.

Henry Verger, svećenik ubijen u Alžiru devedesetih lijepo je to izrekao: ”Svaki susret je susret s Bogom, zato ga molim da ih promašim što je manje moguće.“ Izvrsna molitvena nakana.

Što mislite da su glavne oznake dosadašnjeg pontifikata pape Franje?

Zajednica Isusovih malih sestara s gošćom Foto: Drago Pilsel

Zajednica Isusovih malih sestara s gošćom
Foto: Drago Pilsel

On je dar Božji za Crkvu 21. stoljeća. Ukratko – idealan spoj isusovačkog i franjevačkog! S obzirom na to da govorimo o izbjeglicama, jako me se dojmilo to što papa Franjo ne pravi razliku između izbjeglica i emigranata; on jednostavno kaže: ”Migranti su za mene veliki izazov, zato što sam ja pastir jedne Crkve bez granica. Zato pozivam sve zemlje na velikodušnu otvorenost koja bi, umjesto straha od gubitka lokalnog identiteta, bila sposobna za stvaranje novih kulturnih sinteza.” To nam je budućnost – nove kulturne sinteze.

A što se vas najviše doima iz poruka i pastorala pape Franje?

Papa je čovjek za ovo vrijeme, dovoljno mudar da očuva jedinstvo Crkve i dovoljno hrabar da je pozove na obraćenje.

Živite u zajednici koju odlikuje i karakterizira različitost. Zašto tvrdite da je vama to veliko bogatstvo?

Zato što različitost obogaćuje! Da sam čitav život ostala u istom okruženju, zacijelo ne bih bila manje sretna, ali bih vjerojatno bila drugačija. U susretu s onima koji vjeruju drugačije imala sam priliku produbiti svoju vjeru. I upoznati njihovu. S onima koji misle drugačije mogla sam propitivati vlastite stavove, vidjeti na čemu se zapravo temelje.

Da sam čitav život ostala u istom okruženju, zacijelo ne bih bila manje sretna, ali bih vjerojatno bila drugačija. U susretu s onima koji vjeruju drugačije imala sam priliku produbiti svoju vjeru. I upoznati njihovu. S onima koji misle drugačije mogla sam propitivati vlastite stavove, vidjeti na čemu se zapravo temelje. U susretu s onima koji su druge rase imala sam priliku otkriti bezočnu okrutnost rasizma. Zahvaljujući onima koji nisu sa ”starog kontinenta”, uvidjela sam koliko su moji pogledi bili eurocentrični’, koliko se zapadna kultura nameće kao jedina kultura

U susretu s onima koji su druge rase imala sam priliku otkriti bezočnu okrutnost rasizma. Zahvaljujući onima koji nisu sa ”starog kontinenta”, uvidjela sam koliko su moji pogledi bili eurocentrični, koliko se zapadna kultura nameće kao jedina kultura. Učenje nekog drugog jezika daje vam puno više od jednostavnije komunikacije. Ukratko, različitost može dovesti do susreta koji obogaćuje, ali i do sukoba koji razara. Izbor je na nama.

Bili ste i drugdje u Africi, u Libiji…

Prije rata u Libiji neko vrijeme bila sam u Tripoliju; u župi je bilo osam različitih denominacija, a nedjeljna misa slavila se na devet jezika. Među tim mnoštvom postane vam jasno da se kršćanstvo u različitim kulturama može živjeti na različite načine. Ukoliko smo spremni izaći iz svojih uskih okvira i otvoriti se za nešto novo.

Mislim da je u vrijeme globalizacije nemoguće ostati u svom ”dvorištu” i zato trebamo, kako kaže papa Franjo, ”graditi mostove, a ne zidove”. Ne znamo kako će se razvijati te nove kulturne sinteze, ali rado mislim na Hemingwaya koji kaže ”da se trebamo naviknuti na to da na najvažnijim raskrižjima našeg života nema prometnih znakova”. I još više na Isusa koji nam govori: ”Ne bojte se… ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”.

Zanima me vaše duhovno iskustvo, pa ću vam nešto ispričati. Ja vam to ne mogu točno opisati, ali doživio sam iskustvo molitve i prisutnost Duha Božjeg u džamiji, u BiH, i u jednom hramu religije koja se zove Konkokyo u Japanu. Razgovaramo o 50. godišnjici koncilske Deklaracije Nostra Aetate i o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama; možete li moliti zajedno s muslimanima? Trebalo bi?

Vesna Zovkić Foto: Drago Pilsel

Vesna Zovkić
Foto: Drago Pilsel

Iskustvo Duha je univerzalno iskustvo, nije vezano uz neki poseban prostor. Nijedna religija nema monopol na Duha Svetoga! Nekoliko puta imala sam priliku za vrijeme molitve biti u džamiji sa ženama; bilo je to duboko iskustvo zajedništva, iako nisam sigurna da bi se moglo reći da smo molile zajedno, jer molitva muslimana podrazumijeva riječi i geste koje ja kao kršćanka ne mogu pratiti. Ali uvijek možemo moliti jedni za druge. Možemo moliti i u istom prostoru kada se za to ukaže prilika. Točnije, kada mi tu priliku stvorimo.

Žao mi je što se zaziv ”Allahu akbar” kod nas prevodi sa ”Bog je velik”, jer izvorni oblik sadrži komparativ – ”Bog je veći”- koji meni osobno više govori. Jer Bog je ne samo velik, nego je veći od svega, veći i od svih naših razlika. Srećom!

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Drago Pilsel, Duhi svet, ekumenska molitva, Hrvatska, humanost, intervju tjedna, Isusove male sestre, izbjeglice, JRS, Katolička crkva, ljubav, međureligijski dijalog, molitva, mostove, mup, Opatovac, papa Franjo, različitost, Slavonski Brod, solidarnost, Tunis, Vesna Zovkić, volunteri

Papa Franjo u Sarajevu (15)

Autor: Autograf.hr / 21.09.2015. Leave a Comment

Papa Franjo - Jorge Bergoglio(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).

Govor pape Franje na ekumenskom i međureligijskom susretu [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: Bosna i Hercegovina, bratstvo, budućnost, ekumenski susret, Fejlton, Grigorije, Huesein f. Kavazović, Jakob Finci, međureligijski dijalog, mir, papa Franjo, različitost, Sarajevo, Studenski centar, Vijeće za međureligijski dijalog, Vinko Puljić, Vjerske zajednice

Panika raste kao plima u plitkome mozgu

Autor: Davor Krile / 22.08.2015. Leave a Comment

Davor Krile

Davor Krile

Domovina nam je pred strašnom pogibelji. Deseci tisuća, stotine tisuća, neki apokaliptički tvrde i milijuni izbjeglica iz Sirije i drugih arapskih zemalja nezaustavljivo nadiru prema našim istočnim pragovima.

Srbija se već napunila očajnicima, a kako su se Mađari na sjeveru sebično odlučili ograditi zidom, jedini put u spas te goleme rijeke ljudske nesreće vodi – avaj! – preko našega svetoga korita. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: arapske zemlje, barbarstvo, civilizacije, Claude Levi Strauss, Davor Krile, El Shatt, Europa, Hrvatska, izbeglice, izbeglički logor, kršćani, Laith Majid, Lampeduza, mađarska, muslimani, osvrt dana, različitost, Sirija, Srbija, sućut, Tzvetan Todorov

Pravo na različitost

Autor: Jadranka Brnčić / 04.01.2014. Leave a Comment

Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, treba da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti. Naš identitet nikad nije samo naš: on je drugome ”drugi” jednako kao i što je identitet drugoga nama ”drug” sve dok ga ne pripitomimo i ne prisvojimo.

 

Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti. Ova suprotstavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije. Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite, kao i drugosti drugog. Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja” svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja” se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugom i jesam – drugi.

 

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra.

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra

 

Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga. Uvažavati druge znači poštovati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.

 

Kada pristajemo svijet dijeliti na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni, ‘‘mi’‘ smo, dakako, ispravni, normalni, isti, a ‘‘oni’‘ su oni ‘‘drugi’‘: ne samo različiti od nas, nego najčešće, kako mislimo, i nama inferiorni. Srbi Hrvatima i Hrvati Srbima, kršćani muslimanima i muslimani kršćanima, vjernici nevjernicima i nevjernici vjernicima, muškarci ženama i žene muškarcima itd.

 

Dakako, sve ovisi iz koje perspektive promatramo: onima tko su za nas ‘‘drugi’‘ i mi smo to isto njima. Između nas i drugih, bez obzira na to s koje smo strane, odnos moći. A moć koja sebi prisvaja prava bez dužnosti, počiva na ‘‘imati’‘. Ne na ‘‘biti’‘, ne na prepoznavanju.

 

Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uza svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegija prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.

 

Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama? Dok sve to ‘‘imamo’‘, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.

 

Bojimo se onih koji su različiti od nas jer se bojimo naših vlastitih mogućnosti da sami budemo drukčiji, da dopustimo da nas ljudi i život mijenjaju, da se prepustimo dinamici sazrijevanja, trajnoga rasta i otkrivanja.

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih

 

Svijet dijelimo na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas jedinstva. Jedinstva u kojem pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kojoj su sve mogućnosti otvorene.

 

Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima.

 

A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću.

 

Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi.

 

Moje najdublje ‘‘ja’‘ ne može biti obuhvaćeno nikakvim ‘‘mi’‘. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ‘‘ja’‘ više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.

 

Jedino ‘‘mi’‘ koje doista postoji, jest ‘‘mi’‘ kao zajednički nazivnik ljudskim bićima. A i to ‘‘mi’‘ tijesno je povezano s cjelokupnošću živih bića, svemira, života. S Bogom samim koji daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima i da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, nad istima i drukčijima.

 

Za dijalog s drugima nismo kadri prije nego što zapodjenemo dijalog sa samima sobom, prije nego što sebi priznamo da i u nama prebiva mnoštvo glasova u prijeporu, pa ih je razabirati pritom ne dajući prednost jednom glasu dok ne čudnemo i druge.

Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku

 

Drugi nam može značiti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznajući mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se čine po sebi razumljivim. Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili čak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom.

 

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih.

 

Dakako, ima zgoda kad nam vlastita uvjerenja nalažu reći Ne, ali to razgovor ne čini nedijalogičnim. Razgovarati s drugim ne znači nastojati da on bude istoga mišljenja kao i ja, nego znači ozbiljno uzeti u obzir njegovu istinu te biti kadar učiti od njega. Tek tada možemo ne samo izraziti našu vlastitu samostojnost, nego i prihvatiti samostojnost drugoga.

 

Prihvatiti dijalog s drugima znači prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedničke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budući da smo dionici različitih iskustava, ne dajmo da nas to ograničava, nego nek nas učini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.

 

Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo drukčijemu.

 

Razlike između ‘‘ja’‘ i ‘‘ti’‘, ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘, između vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, prirode i kulture potječu od našega uvjerenja da možemo biti izgovoreni tek jednim glasom. Međutim, u polifoniji svijeta mnoštvo je glasova u kozmičkom skladu.

 

Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku.

 

A jedan je jedini kralj u kraljevstvu dijaloga: slušanje.

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: autograf.hr, biće, čovjek, dijalog, ja, Jadranka Brnčić, kolumna, Krist, ljubav, moral, Parrhēsia, pravo, različitost, svijet, život

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT