Prije nekoliko tjedana poslovodstvo The New York Timesa je odlučilo ukinuti ulogu ombudsmana toga uvaženog dnevnog lista. Mene je to jako zabrinulo.

U Hrvatskoj se borimo protiv užasne količine govora mržnje u komentarima čitatelja na portalima. Malo portala zaista moderira ili onemogućuje govor mržnje. Autograf.hr je u tomu pionir i drago nam je da smo motivirali i neke druge portale da spriječimo medijsku kanalizaciju, ali smo u manjini i u stalnoj defanzivi.

Hrvatsko novinarsko društvo je također nemoćno. Kretanja u Vijeću za elektroničke medije su obeshrabrujuća, ne čini se da bi nova postava imala znanja ili želju se s tim uhvati u koštac.

Ne prođe dan da nisam žestoko napadnut uvredama, prijetnjama ili izmišljotinama koje generiraju novi ciklus mržnje.

Nedavno je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić izjavio: ”Mi kršćani propovijedamo Boga koji je ljubav. Stoga nam je poziv i poslanje reći ‘ne’ mržnji, reći ‘ne’ govoru mržnje. I dok to govorim, sanjam društvo u kojemu ćemo jedni druge poštovati, jedni druge štititi, jedni za druge se zauzimati. Sanjam društvo u kojemu neće biti mržnje nego društvo u kojemu će vladati ljubav. I zato govorim ‘ne’ mržnji, ‘ne’ govoru mržnje, zato govorim ‘da’ ljubavi!”

Najnoviji slučaj je krivotvorenje mojega Twitter računa. Ekstremno desni portali kao što su oni braniteljski kriptoustaški ili neoustaški Maxportal Marka Markovića plasirali su, a onda nerazumni ljudi kao što je potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Igor Peternel na Facebooku, znajući da manipulira, servira/prenio kako se Drago Pilsel kani živ spaliti.

Manipulacija, izmišljotina, podvala na moj račun, glasi ovako:

”@dragopilsel: PROMIJENE LI IME TRGA MARŠALA TITA, SAMOZAPALIT ĆU SE MOLOTOVLJEVIM KOKTELOM ISPRED HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA.”

Nedavno je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić izjavio: ”Mi kršćani propovijedamo Boga koji je ljubav. Stoga nam je poziv i poslanje reći ‘ne’ mržnji, reći ‘ne’ govoru mržnje. I dok to govorim sanjam društvo u kojemu ćemo jedni druge poštovati, jedni druge štititi, jedni za druge se zauzimati. Sanjam društvo u kojemu neće biti mržnje nego društvo u kojemu će vladati ljubav. I zato govorim ‘ne’ mržnji, ‘ne’ govoru mržnje, zato govorim ‘da’ ljubavi!”

Citiram i jedan članak nekadašnje odvjetnice čitatelja Večernjeg lista Ružice Cigler: ”Neki ljudi na internetu traže ventil za nagomilanu frustraciju uglavnom uzrokovanu osjećajem nemoći – tvrdi američki profesor psihologije Ryan Martin objašnjavajući čitateljske komentare ispod novinarskih tekstova koji vrve mržnjom svih vrsta, uvredama, klevetama, bijesom, pozivanjem na odmazdu… Profesor Martin je definirao čitatelja komentatora kojemu nije stalo izreći vlastiti sud o temi, niti mu je do rasprave s drugim čitateljima ili samim autorom teksta, nego mu je cilj samopromocija, isticanje i provokacija (…)

Rijetki su, nažalost, komentari koji odražavaju čitateljevo poznavanje teme, argumentirani stav, analitičnost i tolerantni pristup diskusiji, a prečesti su oni ‘ratnički’ pa je prostor koji je na internetu dan čitateljima za njihova mišljenja češće korišten za svađu i nadmudrivanje tipa: tko će biti odvratniji.”

Ispod koje god teme komentari čitatelja dokazuju podijeljenost društva. Najčešće po političkoj i etničkoj liniji, no govor mržnje nije rezerviran samo za to; čitamo ga i kad se piše o nečijem fizičkom izgledu, psihičkom stanju, pripadnosti nekoj grupi ili o detaljima iz privatnog života.

Prije nekoliko tjedana poslovodstvo The New York Timesa je odlučilo ukinuti ulogu ombudsmana toga uvaženog dnevnog lista. Mene je to jako zabrinulo

Verbalni ratnici koriste baš svaki novinarski tekst kao povod za napad i uvredu, istodobno skriveni iza korisničkih imena, s lažnim e-mail računima i maskirani iza IP adresa liječe svoje nezadovoljstvo i frustraciju. A morali bi znati da se do svakoga može doći, samo da se netko počne aktivnije baviti procesuiranjem tih tipova.

MUP je konačno počeo djelovati i dobro da je tako, premda još nemamo dojam da policija sve nas tretira jednako: Janicu Kostelić i Vladu Košića će ekspresno zaštititi, ali većina nas ostaje nezaštićena i na vjetrometini internetskih divljaka, siledžija i terorista.

Vidjeli smo u proteklih godina zaista svašta. Ni biskupi nisu imuni na govor mržnje i etničke netolerancije. Tako je već umirovljeni pomoćni zagrebački biskup isusovac Valentin Pozaić, optužujući vlast da pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se “zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”.

A to je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet. Da pojasnim: biskup Pozaić želio je sugerirati da se homoseksualne osobe ”ima mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu, u tom ”Stevu”) podrazumijeva i pozdravlja.

Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo ”čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje.

Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na Zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ali u nas je već duže pred Crkvom izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takvu religiju, onu koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana, itd., možemo označiti lažnom.

Manipulacija, izmišljotina, podvala na moj račun, glasi ovako: ”@dragopilsel: PROMIJENE LI IME TRGA MARŠALA TITA, SAMOZAPALIT ĆU SE MOLOTOVLJEVIM KOKTELOM ISPRED HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA”

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da prijeđemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena.

Ponavljam: zastrašujući su razmjeri govora mržnje u pojedinim medijima i na internet forumima nekih dnevnih novina i portala. Sloboda medija ne znači slobodu širenja mržnje, jer se na taj način destabiliziraju odnosi većinskog i manjinskog naroda ili među građanima općenito.

Ali ja tvrdim da se to može i mora staviti pod kontrolu. Kao što ja neću dozvoliti takav govor mržnje na ovome portalu i ispod naših članaka, tako to ne dozvoljava ni Goran Borković na portalu Forum.tm, ni Nikola Bajto na portalu Novosti. Još je portala gdje nema mjesta govoru mržnje: Lupiga.com, Net.hr, Telegram.hr, itd.

Neki me primjeri srozavanja digniteta redakcija izuzetno pogađaju. Tako je u slučaju portala Novoga lista, jer sam riječkoj novini dao 14 godina života, a najčešće se komentari ispod komentara i kolumni mojih kolegica i kolega pretvaraju u čistu medijsku kanalizaciju. Tako je i u slučaju Tportala gdje sam objavio preko 2000 tekstova, pa mi nije svejedno što se kao medij također srozao.

Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno.

Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

Hrvatsko novinarsko društvo je također nemoćno. Kretanja u Vijeću za elektroničke medije su obeshrabrujuća, ne čini se da bi nova postava imala znanja ili želju se s tim uhvati u koštac

Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Naime, društvo koja poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.