Karl Gustav Jung

Evo, dragi moji, da vam se javim u dobrom raspoloženju i zdravlju koje i vama želim.

Tako su otprilike u proteklim decenijama i stolećima započinjale dopisnice i pisane poruke. A onda je u naše domove pristigao telefon, potom elektronska pošta i čuveni mobilni…

Izgubila se naivno ritualna matrica porodičnog i javnog saobraćanja, nestale su navike da porodici i prijateljima uputimo pismeni trag o tome šta nam se događa kad zamaknemo iza prve planinske čuke. Dopisnica je ostala jedan arhaičan i drag način ophođenja, ali više navika da slikom na poleđini ostavimo trag o mestima sa kojih se javljamo. Kao mali, zbunjeni desetogodišnjak javio sam se početkom pedesetih majci negde sa mora, uz fotografiju na kojoj sam priljubljen uz jednog dugouhog (kojeg su u Dalmaciji od milja zvali tovar) i napisao, na poleđini ove dopisnice: Ovo levo sam ja. Po povratku domu majka me je žestoko izgrdila rekavši: Baš si bio duhovit, šta su pomislili oni ljudi u pošti!

Kao mali, zbunjeni desetogodišnjak javio sam se početkom pedesetih majci negde sa mora, uz fotografiju na kojoj sam priljubljen uz jednog dugouhog (kojeg su u Dalmaciji od milja zvali tovar) i napisao, na poleđini ove dopisnice: Ovo levo sam ja. Po povratku domu majka me je žestoko izgrdila rekavši: Baš si bio duhovit, šta su pomislili oni ljudi u pošti!

Ali nije samo dopisnica-razglednica pala u civilizacijski zapećak. Sa novijim vremenima izgubila se i navika pisanja pisama, osim onih službenih, naravno. Nestala je i važna grana epistolarne književnosti, o kojoj imamo trag u golemoj knjižurini prepiske između dva velikana našeg doba – Henrya Millera i Lawrenca Durrela, sličnoj onoj kakvu su načinili svojim pismima Simone De Bovoir i Jean Paule Sartre, Gunther Grass, Herman Hesse i Karl Gustav Jung, a kod nas Miloš Crnjanski, Mladen Leskovac, Danilo Kiš…

Pukovniku, ali ni piscu, nema ko da piše.

Ovo nije nekakvo nostalgično kukanje nad sudbinom svakodnevnih ljudskih komunikacija koje se sada naširoko obavljaju sms porukama, tvitovima, beleškama na Facebooku. Stvar je otišla predaleko kad sam primetio da je jedan krug mojih prijatelja i poznanika, saopštavajući mi nešto preko e-maila, počeo da koristi neke skraćenice i šifre koje jedva uspevam da odgonetnem.

Morao sam neke da upozorim da bi lepo i uljudno bilo kad bi zadržali punu, negovanu rečenicu kojom su se decenijama služili.

Pa ipak, dopisnica kao spisateljski oblik iznenada se pojavila sredinom poslednje decenije minulog milenija, u vreme najvećeg moralnog sloma ove sredine, patnji naroda i tonjenja u klaustrofobiju i depresiju.

Nezavisni list Danas u vrh svoje poslednje stranice stavio je stalnu rubriku ”Dopisnica” u kojoj su se demokratski pojavljivala poznata novinarska pera, pisci, manje ili više poznati. I to je ostalo u ovom listu do današnjeg dana.

Nezavisni list Danas u vrh svoje poslednje stranice stavio je stalnu rubriku ”Dopisnica” u kojoj su se demokratski pojavljivala poznata novinarska pera, pisci, manje ili više poznati. I to je ostalo u ovom listu do današnjeg dana. Kako spadam u onu polovinu pismenog čovečanstva koja čita novine naopačke, od poslednje stranice (postupak flashbacka u modernom filmu), dan mi je sa Danasom često otpočinjao čitanjem njegove ”Dopisnice”. I tu se videlo da je reč o klizavom književnom žanru: neki poznati pisci više su se trudili da na ovom suženom prostoru dokazuju svoj nabrekli ego, dok drugima jednostavno nije išlo, tonući u opšta mesta i banalnosti

Kako spadam u onu polovinu pismenog čovečanstva koja čita novine naopačke, od poslednje stranice (postupak flashbacka u modernom filmu), dan mi je sa Danasom često otpočinjao čitanjem njegove ”Dopisnice”.

I tu se videlo da je reč o klizavom književnom žanru: neki poznati pisci više su se trudili da na ovom suženom prostoru dokazuju svoj nabrekli ego, dok drugima jednostavno nije išlo, tonući u opšta mesta i banalnosti.

Poznati beogradski pisac, rovinjski moreplovac, advokat i intelektualac (ne znam da li je redosled dobar) Miša D. Jovanović (1947.) najčešće je ispunjavao ovaj prostor nesputanom strašću, radoznalošću i nenametljivom željom da svedoči o nekim prostorima, o tajnim vezama (Rimbaud bi rekao korespodencijama) različitih kultura, o duhu mesta u kojima ima više sličnosti nego razlika. Jovanović je zaslužan za manufakturu kulture Vračarski breg koja neguje sluh za očuvanje grada protiv kojega su se urotili loši političari i novokomponovani mondijalisti.

To se dobro videlo iz njegovih zbirka priča ”Čuburski svici” (2002.), ”Dolinom Čubure” (2004.) kao i iz prustovskih posveta Rovinju u knjigama ”Stari Rovinju, zbogom” (2000.) i ”Costantini 28” (2003.).

Kada mi je Jovanović pre sedam-osam godina dao na čitanje rukopisnu knjigu ”Miris mora na zaboravljenoj pruzi”, odmah sam video da su u njoj okupljene 42 dopisnice iz Danasa koje sam svojevremeno čitao. Čovek bi u prvom trenu pomislio da tu iznenađenja ne može biti, ali dobro znam da nije tako.

Neke novinske serije, koje su u prvom čitanju delovale pitko i duhovito, kasnije pokažu kako tu ima mnogo praznog hoda i rutinske dramaturgije, sa istim krugom konverzacijskih obrta i patentiranih asocijacija. U slučaju Jovanovićeve knjige iznenađenje je, moram priznati, na drugoj strani: rukopis sam pročitao u jednom dahu (istina, knjiga je relativno skromnog obima, ali to nije glavni razlog).

U ovde okupljenim dopisnicama otkriva nam se pisac promišljene filosofije života i svetonazora, ako ova reč nije preteška za vaše uši. Vodeći nas od vrhova Alpa do mediteranskih luka i gradića, pa sve do srpskih sela i na kraju Čubure kao malog univerzuma, ili, kako je ovih dana glumac Dragan Nikolić primetio, Čubure kao glavnog grada Beograda, Jovanović pokazuje kako se moderno piše za novine (manje kod nas, češće u svetu).

Kada mi je Jovanović pre sedam-osam godina dao na čitanje rukopisnu knjigu ”Miris mora na zaboravljenoj pruzi”, odmah sam video da su u njoj okupljene 42 dopisnice iz Danasa koje sam svojevremeno čitao. Čovek bi u prvom trenu pomislio da tu iznenađenja ne može biti, ali dobro znam da nije tako…

U sećanje nam pristižu neki novinsko-književni žanrovi koji su u međuvremenu gotovo nestali ili su užasno potcenjeni, pa se niko ne trudi da se u njima pokaže. Reč je o novinskoj reportaži kakvu su pisali jedan Vasa Popović, Vladimir Bulatović Vib, Libero Markoni ili Vasko Ivanović, potom o putopisu u sažetim crtama, ali i o novinskom feljtonu u kojem su se uvek iskazivali srpski pisci, od Crnjanskog i Stanislava Vinavera do Miodraga Pavlovića i Aleksandra Tišme u ranim šezdesetim i sedamdesetim. Kao da je Jovanović sve to čitao i u sažetom obliku ponudio svoju skromnu ali dragocenu sintezu.

Idući od mesta do mesta, on pokazuje oštro oko, slikarsko čulo da u kratkim oznakama nagovesti ambijente i duh malih, zaturenih mesta, uz nešto istorijsko-kulturoloških povezivanja. Nije onda čudo da je u novogodišnjem broju Danasa (31. decembar 2004. – 1.-2. januar 2005.) ponovljena jedna od Jovanovićevih ”Dopisnica” kao priznanje najboljem.

U svakoj pričici ove knjige ima čudnih otkrića i tragalačkih bisera, poput onog u završnoj (to je ta koju je urednički tim Danasa stavio u praznični broj), u kojoj se otkriva rasprostranjenost jedne budističke biljke na Vračaru i bližoj okolini.

Ostale bisere ove vrste pronaći ćete sami ako negde nađete ovu knjigu koju je, kao i sve druge iz svog pera, autor objavio u nezavisnom izdanju. Gospodski, nema šta.

I pošto je ovo samo jedna dopisnica u čast dopisnice kojoj je jedan talentovani Vračarac (nedavno preminuo) udahnuo novi život kao nepostojećem književnom žanru, pozdravljam vas ritualno sa

vaš Milan Vlajčić

Na nedavnom sajmu knjiga u Frankfurtu uživala sam u društvu omiljenoga mi pisca i njegove mnogo mlađe supruge. Kad kažem ”mnogo”, pod tim ne mislim na razliku od kojeg desetljeća, već na onu koja je veća od broja godina njegove supruge. Ili, da skratim priču, on je starac, a ona gotovo djevojka. Možda je takvu vezu najbolje objasnio Karl Gustav Jung kada je pisao o jednom arhetipskom paru, naime o ”Iliji i Salomi”, koji su mu se za njegovih vizija nekoliko puta ukazali. Ilija kao stari ”gromovnik” (u našem poganstvu poistovjećuje ga se s Perunom) i zavodljiva plesačica Saloma, koja se napaja mudrošću svojeg pratitelja, baš kao on njezinom ljepotom.

Starac i djevojka omiljeni su motiv venecijanskog slikara Giambattista Tiepola, koji im, seleći ih s oslikanog stropa na strop, samo mijenja imena. No najčešće se zovu Venera i Vrijeme. Tiepolov je starac Vrijeme krilat i atletske građe, te samo duga sijeda brada svjedoči o njegovim godinama. Banaliziramo li taj odnos, dolazimo do one već otrcane teze o muškarcima koji robuju ljepoti, a žene moći. Učestali brakovi Ruperta Murdocha sa sve mlađim suprugama svjedoče nam o tom trendu. Moćni osamdesetogodišnjak, služeći se modernim medikamentima, ne mora se plašiti samoće ili staračkog doma. Dapače, njegova meta neće biti dobro uščuvane gospođe, već dramatično mlađe gospođice.

Ono što ljubav ne propušta učiniti u našim životima, jest da nam dobro opeče ego: uz nju je neizbježna solidna mjera patnje, poniženja, padanja s tronova, razočaranja, očaja. Kada ne bismo nikoga voljeli i zbog njega patili, bili bismo toliko umišljeni da nam pretjerano dobro mišljenje o sebi (poput krila albatrosovih u poznatoj pjesmi) ne bi dalo da hodamo po zemlji

Uvijek me zanimala dinamika tog odnosa jer, dok se u nečiji um doista možemo zaljubiti, kao i u nečiju ljepotu, kako to funkcionira na dulje staze, kad se žena zasiti svoje uloge lijepe pratilje, a muškarac uloge starog mudraca, svojevrsnoga centaura? Što ako se pokaže da je čak i različitim moćima obdaren starac ipak samo starac, a ljepotica, pak, svojom razdraganom blagoglagoljivošću samo izaziva glavobolju svom suprugu djedu?

Isprva mi se činilo da je tako i u slučaju spomenutog para, pisca i njegove supruge, jer on kao da je jedva dočekao da raspravlja sa mnom o literaturi, i to ne samo o svojoj. Razgovor se proširio i na filozofiju, povijest, mitologiju, na sve divne stvari koje mora da su mu nedostajale svih ovih godina. Međutim, onog trenutka kad se njegova supruga udaljila od stola da bi se javila nekim mladim nakladnicima, pisac se uznemirio. Njegov interes za mudrost ovog svijeta splasnuo je. Samo se navirivao preko mojeg ramena i provjeravao što njegova supruga radi s onim mladićima. I nije to više bio šarmantni, stariji, ugledni autor, već zbunjeni starčić koji se plaši da ne izgubi svoju lijepu ženu u vrtlogu mlađih mužjaka.

Kad je ona nestala iz našeg vidokruga, shvatila sam da moramo u akciju. Zaboravili smo Borgesa, Prousta, Matoša (za kojega je netom prije iskazao zanimanje) i krenuli tragom njegove žene. Jedini autor na kojega smo se u tom trenu mogli pozvati bio je Shakespeare sa svojim ”Othellom”. Kad smo je konačno našli u nekoj malo mračnijoj hotelskoj niši, zabavljenu koketnim razgovorom s ne baš trijeznim sugovornikom, učinilo mi se da je moj omiljeni pisac na milimetar od toga da je zadavi svojim svilenim šalom, kako je to bilo na sceni u Diderotovo vrijeme, kada se ”obično” davljenje golim rukama smatralo preagresivnim za kazalište.

Svakako, naložio joj je strogim glasom da se vrati u našu sigurnu zavjetrinu, u kojoj se do maloprije dosađivala, nakon čega nam je otišao po piće. Ona mi je u međuvremenu povjerila da je dobro prošla jer prošli ju je put u sličnoj situaciji pljusnuo pred svima… Moj omiljeni pisac? Jedan od darovitijih ljudi na svijetu? Od čijih sam knjiga opijena mjesecima pošto ih pročitam?

Zbog te mi se anegdote poljuljao tron na kojemu je dotad u mojoj mašti sjedio i gotovo da sam ga vidjela njezinim očima: kao nemogućega, posesivnoga, makar bogatoga i moćnog starca. Ničeg romantičnog, a još manje poetičnoga nije bilo u tome, ničega od zanosa u koji me inače bacaju njegove knjige. Bolje je ne upoznati one za koje mislimo da su bogovi što su pali na zemlju jer mogli bismo se razočarati: na kraju smo svi ipak samo ljudi. I svi prije ili poslije ostarimo.

U mojem slučaju, distanca je učinila svoje: nakon kojeg tjedna iz svojeg vrta u malenoj zemlji iznova mu se divim i uzdišem nad njegovim knjigama, a što je s onom koja mi je rekla da se uz njega osjeća kao ptica u krletci? Pa i nju sam prepustila njezinoj sudbini jer nikad ne znamo kako se sve ljubav može manifestirati, katkad čak i kao užas, želja za bijegom, bijes… Tko bi mogao sa sigurnošću utvrditi da ona njega zapravo ne voli? Uostalom, za njegovih brojnih putovanja uvijek bi mogla pobjeći iz njihova dvorca, kad bi to toliko htjela. Kao što Ljepoticu zapravo nitko ne tjera da živi sa Zvijeri, a ponajmanje Zvijer.

Ono što ljubav ne propušta učiniti u našim životima, jest da nam dobro opeče ego: uz nju je neizbježna solidna mjera patnje, poniženja, padanja s tronova, razočaranja, očaja. Kada ne bismo nikoga voljeli i zbog njega patili, bili bismo toliko umišljeni da nam pretjerano dobro mišljenje o sebi (poput krila albatrosovih u poznatoj pjesmi) ne bi dalo da hodamo po zemlji.

Treba se dobro napatiti zbog ljubavi, a mudraci kažu da bismo na svakom poniženju, bilo ljubavnome ili kojem drugom, trebali biti zahvalni Bogu. Bilo bi lijepo kada bi se tako osjećali i oni koji su u zadnje vrijeme popadali poput gnjilih krušaka sa svojih sasvim zemaljskih tronova, na čelu sa šefom Gospodarske komore, zbog kojega mi je račun blokiran jer mu nisam platila godišnju članarinu u iznosu jedne njegove ljubičaste kravate. No zašto mi se čini da svi oni zajedno, čak i kad se nađu u pritvoru, a pogotovo dok još nisu u njemu, samo misle o tome hoće li ih njihove skrivene vreće novca mirno dočekati kad se jednog lijepog dana opet sve zaboravi…

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Dopisnica kao književni žanr

Ljubav kao talionica ega

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

UPUTE