novinarstvo s potpisom
Ivo Josipović
Najava da će Vlada u Sabor pustiti izmjene Kaznenog zakona kojim bi se ustašovanje i četnikovanje tretiralo kao kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora, ravna je čudu. [Read more…]
Kada je u listopadu 2011. tadašnji potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks sav euforičan pozdravio uvođenje kaznenog djela sramoćenja, tvrdio je da se tom odredbom jamči sloboda – sloboda za istinu.
Kazao je da novinarima koji poštuju Kodeks, ne kleveću i ne posežu za skandalima od ovog instituta Kaznenog zakona ne prijeti ama baš nikakva opasnost…I onda, ni godinu i pol nakon tog olako danog obećanja, jedna od ponajboljih hrvatskih novinarki, autorica koja ne viri u ložnice, ne izmišlja ljubavnice i afere, ne vrijeđa one o kojima piše, biva nepravomoćno kažnjena za tekstove o “Medikolu” objavljene u Jutarnjem listu.
Serija njezinih napisa o monopolu na PET/CT pretrage, omogućenom jednoj privatnoj medicinskoj tvrtki, koji je rezultirao poslom vrijednim pola milijarde kuna nije urodio preispitivanjem ovog presedana zdravstvene administracije, već kažnjavanjem po principu: Ajmo zatuć’ donosioca loše vijesti! I što sad?
Jedino što novinarima preostaje nakon odluke suca Općinskog suda u Zagrebu Marka Benčića je “sramoćenje sramotne presude” i ultimativno zahtijevanje izmjene Kaznenog zakona.
Novinarka Lukić prva je žrtva odredbe o sramoćenju. No, prema informacijama objavljenim na stranicama HND-a i u dijelu medija ne i posljednja. Slična bi sudbina, ukoliko se pod hitno Zakon u tom dijelu ne promijeni, mogla snaći još četrdesetak njezinih kolega iz Rijeke, Osijeka, Zagreba. Postupak se, naime, vodi protiv 42 novinara.
Slavici Lukić sudac je nepravomoćno odrezao 80 dnevnih dohodaka, preciznije 26.133 kune ili prevedeno u eure – 3500 eura. Ukoliko presuda bude ne daj, Bože, prihvaćena i na višoj sudskoj instanci, tužiteljica, suvlasnica Medikola, može u parničnome postupku zatražiti i znatno veću odštetu i financijski dotući, egzistencijalno doslovno uništiti novinarku.
Danas nju, a sutra neki drugi tužitelji iz triju spomenutih gradova druge kolege novinare. I zato ne treba šutjeti i miriti se s hudom novinarskom sudbinom.
No najstrašnije od svega je sudačko obrazloženje presude. Njegova procjena motiva zbog kojih se kolegica Lukić odlučila pisati o toj privatnoj poliklinici u koju se slila ogromna svota novca, javnih sredstava. Novca svih nas. Svaki mjesec iz bruto dohotka izdvajamo za zdravstveno osiguranje . Naša vlast, i bivša i sadašnja, voli ga zvati besplatnim zdravstvenim, mada svi na platnim vrećicama mogu vidjeti koliko je besplatno. Medikolu je, dakle, otišlo pola milijarde javnih para, a sudac Benčić procjenjuje da je motiv pisanja ostao sudu nepoznat!?
Je li se i jedanput u toku suđenja, onako pravde i naroda u ime kojeg sudi, zapitao zašto je HZZO PET/CT pretrage povjerio samo toj ustanovi. Izgleda da po njegovom mišljenju javnost ne smije znati na što se troši njezin novac. Zašto je to tajna? Po meni, narod koji mu je u zaglavlju presude ima pravo znati u lipu kako se i na što troši njegov novac. Ukoliko je privatna tvrtka opravdano i legalno imala privilegiranu poziciju da obavlja sofisticiranu i skupu pretragu namijenjenu prvenstveno onkološkim, kardiološkim i neurološkim pacijentima s teškim dijagnozama, zašto bi ju zasmetalo pisanje tako seriozne autorice kao što je Slavica Lukić.
Ona ne ide ispod pojasa, ne poseže za žutilom i senzacionalizmom, ne vrijeđa ničije dostojanstvo. Ljudi i tvrtke koje nemaju što skrivati u takvim situacijama moraju biti spremni novinaru i javnosti podastrijeti ugovore i argumente na temelju kojih će svima nama biti jasno zašto se naš novac godinama slijeva upravo na njihove račune.
Slavica Lukić i svi drugi novinari imaju puno pravo tražiti i istražiti, pitati i propitivati čime je upravo ta privatna tvrtka zaslužila poziciju koju joj je HZZO dao. Ozbiljni i odgovorni novinari, a kažnjena kolegica to jest, u svim razvijenim društvima imaju i ulogu svojevrsnih socijalnih kontrolora; njihovo je pravo da sumnjaju, pitaju i pišu o svemu što je javni interes…
Što u vremenima krize može biti veći javni interes od javnoga novca i načina njegovog trošenja?
Kao da je nekome cilj vratiti nas devedesete, zastrašiti i zatući ono malo ozbiljnoga novinarstva što je u Hrvatskoj preostalo, poručiti kako će preživjeti samo konformistički nastrojene kolege, spremne napisati ispričnicu za svaku pogrešku vlasti, svake vlasti… Već su počeli – te Zakon je donesen za vladavine bivših, te sucima treba dodatno obrazovanje i obuka, a ni presuda još nije pravomoćna.
Za njih opravdanja nema, ali je zato opravdan zahtjev HND-a (mada je na njemu trebalo inzistirati u listopadu 2011.) da se iz Kaznenog zakona izbaci djelo sramoćenja. Po mom mišljenju ne treba čekati, kao što poručuju pravni stručnjaci i ministar pravosuđa. Što će pokazati sudska praksa što nije pokazao sudac Benčić, pa da se onda na temelju toga ostavi ili ukine ovaj institut. Slavica Lukić s pravom poručuje da ne želi biti zamorac u tom zakonskom eksperimentu…
Ministrovo obećanje da neće dopustiti da pojedine odredbe naruše novinarske slobode nije dovoljno; mnogi će novinari već i zbog ove nepravomoćne presude osjećati grč u želucu pri svakom iole osjetljivijem istraživačkom zadatku. Nikome nije ugodno čuti da mu je kolega kriv u ime onih zbog kojih je pisao, pa makar iza toga stajalo samo sudačko nesnalaženje s novom odredbom i time što javni interes jest.
Čini mi se da je ministrica kulture Andrea Zlatar znatno bolje uočila opasnost koja vreba iz sporne presude od ministra pravosuđa Orsata Miljanića. Nazvala ju je pritiskom na novinarske slobode, što ona, pa makar i iz nehata, jest.
Stoga novinari i njihove cehovske udruge preventive radi trebaju nastaviti sa “sramoćenjem sramotne presude” sve dok sporna odredba ne postane prošlost.
U protivnome ne samo da neće biti novinarske slobode već ni one Šeksove slobode za istinu.
U krugovima profesionalnih i amaterskih bodibildera već je odavno poznato kako se u gotovo svakoj malo ”boljoj” teretani s lakoćom mogu nabaviti steroidi – umjetno proizvedeni hormoni koji ubrzavaju izgradnju mišićne mase. Posebno je zabrinjavajuća, međutim, raširenost zloupotrebe dopinga među mladima. Prema podacima zadnjeg istraživanja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pod okriljem ESPAD-a (The European School Survey Project on Alcohol and Other Drugs), od 3000 mladih u dobi od 16 godina čak je 3,2 % dječaka i 0,5 % djevojčica bar jednom uzelo steroide.
Hrvatska, kao jedna od zemalja u kojima je provedeno spomenuto istraživanje, nije pri vrhu gledajući ukupni europski prosjek. Primjerice, Ciprani prednjače s više od 6 %. No ipak statistike su bile dovoljno alarmantne da potaknu čak i vlastodršce na uvođenje rigoroznijih zakonskih odredaba kojima je primarni cilj stati na kraj zloupotrebi dopinga među mladim sportašima.
Stoga je početkom ove godine kao jedna od novina u Kazneni zakon između ostaloga uvedena i kriminalizacija tvari zabranjenih u sportu, primjerice anaboličkih steroida, odnosno dopinških sredstava. S obzirom na to da se uzimanje nedopuštenih dopinških sredstava ili trgovanje njima prema Zakonu o sportu ne odnosi na trgovanje tim sredstvima izvan sporta, tom odredbom u novome Kaznenom zakonu propisana je kaznena odgovornost za manipulaciju navedenim sredstvima jednaka kaznenoj odgovornosti kao za manipulaciju drogama.
Doktorica HZJZ-a Ivana Pavić Šimetin, koja je bila i dio istraživačkog tima u ESPAD-ovu projektu, ističe kako je doping sve veća opasnost za mlade generacije sportaša, posebno zbog brojnih neželjenih učinaka i nuspojava.
”Anabolički steroidi imaju, kao što samo ime kaže, anabolički učinak, odnosno potiču rast stanica i androgeni učinak, potiču razvoj maskulinih obilježja. Posljedica je povećanje tjelesne snage i definicije tijela, posebno u gornjem dijelu tijela. No isto tako steroidi mijenjaju razinu krvnog tlaka, srčanu akciju i metabolizam lipida te se pojavljuju promjene u krvožilnom i imunosnom sustavu i oštećuje jetra. Dalje, potiču dlakavost svih dijelova tijela osim tjemena, gdje uzrokuju ćelavljenje. Utječu na reproduktivne organe i dovode do hormonalnog disbalansa, a u najgorem scenariju i do neplodnosti. Glas postaje dublji, pojavljuju se akne i ginekomastija, odnosno rast dojki u muškaraca. Trudnice mogu ozbiljno narušiti zdravlje čeda ako za trudnoće uzimaju steroide. Tu su i brojne psihičke promjene, ponajprije agresivnost i promjene raspoloženja koje variraju od manije pa sve do pojave depresije”, istaknula je dr. Pavić Šimetin.
Osim nedopuštene uporabe anaboličkih steroida u sportu kao oblika dopinga raširena je uporaba tih sredstava i trgovanje njima među sportašima amaterima, rekreativcima i drugim osobama koje tako žele utjecati na svoje tijelo i izgled. Sredstva se nabavljaju preko osoba koje nelegalno preprodaju takve preparate, a osim direktne prodaje u zadnje vrijeme najčešći je način internetska prodaja. Do dobavljača se lako dolazi iako je trgovina steroidima kvalificirana kao kazneno djelo.
Postavlja se stoga pitanje kojim se preventivnim mjerama može utjecati na negativnu statistiku. Jedini odgovor koji smo dobili jest edukacija. Ponajprije informiranje mladih u sklopu Nacionalnog programa prevencije ovisnosti, koji je dio odgojno-obrazovnog sustava i sustava socijalne skrbi. Također Ured za suzbijanje zlouporabe droga Vlade Republike Hrvatske organizira niz aktivnosti u suradnji sa školama, roditeljima i ostalim institucijama kojima je zajednički cilj poticanje mladih sportaša na zdrav život. Ipak, kao i svaka druga prevencija, i prevencija zlouporabe steroida treba uključivati sve one koji na bilo koji način utječu na odgoj djece i mladih sportaša, smatra dr. Pavić Šimetin.
”Važnu ulogu imaju obitelj, škola, vršnjačke skupine, šira zajednica i mediji, ali u ovom slučaju i treneri te sportski djelatnici općenito. Sama edukacija o štetnosti djelovanja steroida nije dovoljna. Mlade sportaše potrebno je svakodnevno usmjeravati na usvajanje i razvijanje zdravog načina bavljenja sportom, a to znači osnaživanje pozitivne slike o sebi, razvoj samopoštovanja, samopouzdanja i navike donošenja odluka koje ne ugrožavaju vlastito zdravlje”, ustvrdila je dr. Pavić Šimetin.
