Prema anketama demoskopskih instituta u srednjoeuropskim zemljama, pitanje 2020. godine je kakav će svijet biti poslije korone. Prosječno svaki drugi Europljanin, dakle prosjek svih zemalja Europske unije, priznao je da ga ovo pitanje ne samo zanima, nego i zabrinjava, nakon što su se Europljani suočili s lockdownom u ožujku ove godine.

Međutim, tada je isti postotak ispitanika vrijeme ”poslije korone” predviđao za drugu polovinu 2020. godine, ili ”u doglednoj budućnosti”, a svoja predviđanja ograničavao na ”dogledni”, ”relativno izdrživ” rok.

Za razdoblje ”žeđi”, ali s izgledom da će se vratiti vrijeme za opuštanje, razmišljalo se: ”Svaka kriza nas nečemu uči. Ne što nam oduzima, nego čemu nas uči…” (Jadranka Brnčić).

A uči nas disciplini, solidarnosti, povjerenju u stručnost ljudi koji trenutno odlučuju o mjerama zaštite te pomažu nezaštićenima. Nadalje, uči nas da cijenimo zalaganje, trud i stručnost medicinskog osoblja, pomaže nam da se suočavamo s vlastitim strahovima, uči nas kako da se nosimo s traumama, prolaznošću, poniznosti i odricanjem od osjećaja superiornosti, uči nas humoru, odgovornosti…

Koliko god kriza bila traumatična, ona je u nečemu i vrlo korisna. Ako smo shvatili da u svakom slučaju, ma kolikogod to žarko željeli, nema povratka na staro, imamo prigodu raditi na sebi, i kao pojedinci i udruženi kao društvo, te ponovno svjesno odabirati. Ne samo kako ćemo prebroditi krizu, nego i kako ćemo nastaviti živjeti poslije.

Socijalni mediji, dakako, nisu socijalni u smislu solidarnosti, spremnosti na pomoć i komunikacije – to su ljudi koji se njima služe u cilju socijalnog i solidarnog djelovanja

A koje ćemo karakterne osobine nužno morati usvojiti ili razvijati, to je u navedenom tekstu već pojasnila Jadranka Brnčić.

Potrebne vještine treba ”uzemljiti”. To znači da ih treba prilagoditi za potrebe svakodnevice i preispitati sferu u kojoj će morati djelovati. To može biti solidarnost, odgovornost, savjesnost, uvažavanje svakog ponaosob…

Gore navedeno pitanje ove jeseni je i dalje aktualno, a ”dogledni rok” pretvorio se u neizvjesnu vječnost. Ljudi traže utjehu, solidarnost i socijalnu sigurnost.

U Beču, za kojeg su se i domaći i stranci zaklinjali da ”nikad ne bi očekivali da će i taj grad dospjeti pred nišane IS-ovih boraca, doživio je stravičan teroristički napad. Samo da podsjetimo, glavni grad Austrije osamdesetih godina bio i te kako učestala meta PLO-a, njihovih oružanih ”ratnika” i oružano-zločinačkih guerillerosa.

Nije samo teroristički napad na Dušni dan mnoge usmjerio prema digitalnim medijima kao novim ”dušobrižnicima” i ”savjetnicima”, već je korona socijalne medije uzdigla na pijedestal komunikacije, nezamjenjive u uvjetima socijalne apstinencije.

Osamljenost stanovnika velikih, ali i malih gradova pa čak i sela bila je već dugo tema arhitekata stanogradnje, a kriza zbog korone je već prisutni problem samo zaoštrila.

Socijalni mediji, dakako, nisu socijalni u smislu solidarnosti, spremnosti na pomoć i komunikacije – to su ljudi koji se njima služe u cilju socijalnog i solidarnog djelovanja.

No vidljivo povećan broj pozitivnih socijalnih akcija u koje se građani uključuju, prema nalazima socioloških istraživanja, proizlazi da su ljudi doista postali solidarniji i socijalno osjetljiviji.

Umjesto govora mržnje, netrpeljivosti i huškanja, sada dolazi do izražaja pozitivna strana socijalnih mreža. Umjetnici streamaju koncerte, preko medija se upućuju pozivi na dobrotvorne akcije, javljaju se spontane akcije solidarnosti pacijenata s medicinskim sestrama i liječnicima protiv kritika iz javnosti.

Vjerske vođe prepoznali su mogućnost virtualnog komuniciranja s vjernicima u vidu slavljenja misa i bogoslužja. Iako to nije ”ono pravo”, ipak nadoknađuju sve što vjernicima nedostaje u ovim vremenima.

Do sada su socijalne mreže funkcionirale paralelno s fizičkim socijalnim kontaktima. U sadašnjoj krizi društvene mreže moraju u potpunosti fizički kontakt nadomjestiti svojom tehnikom.

Ali moram iznijeti osobnu opasku i kritičnu primjedbu. Možda nisam dovoljno informirana, ali nedostaju mi spontani kontakti svećenika s vjernicima. Ne bi bilo zgorega da ponekad telefonski pozovu pojedince i upitaju ih kako su i treba li im nešto.

Prema anketama demoskopskih instituta u srednjoeuropskim zemljama, pitanje 2020. godine je kakav će svijet biti poslije korone

Pretpostavljam da osamljene osobe imaju potrebu za kontaktom, a zaziru od toga da same pozovu za pomoć.

Dostupnost informacija brzo i simultano s događajima, doprinosi osjećaju osobne sigurnosti. Umjesto fizičkog kontakta uspostavljena je digitalna veza – home-office. Očito će se to uvriježiti kao glavni način funkcioniranja radnih procesa, a u to su sigurni mnogi današnji menadžeri.

I u tom kontekstu će osamljenost biti ”tema”, koja mora zaokupirati ne samo osamljene osobe, nego i njihove poslodavce.

Prijedlog je da se organizira zajednički rad u stambenim jedinicama, a to bi bila jedna radna soba za više osoba koje se povežu. U tom kontekstu nije zanemariva ušteda energije i resursa.

Analogno se taj projekt (Vertical Village) preporuča i u domovima umirovljenika, gdje korisnici pate zbog odvojenosti od svojih obitelji.

Što se toga tiče ne treba izmišljati toplu vodu jer zajedničko stanovanje, rad i planiranje slobodnog vremena postoje već u modelima diljem svijeta, gdje se razmišlja o provedivosti, ekonomičnosti i zadovoljavanju što više osobnih, emocionalnih i fizičkih potreba korisnika, a uz to uče mlađi od starijih i vice versa.

Povratak na stari stil života daleka je i nesaglediva perspektiva. Ima, hvala Bogu, ljudi koji ne žele sanjati o budućnosti. Nekima je budućnost sadašnjost. Što se manje može kontrolirati i kalkulirati život izvan svojih četiriju zidova, to je važnije mjesto i kutak u koji se netko može skloniti i povući.

Novi odnos prema našim domovima nije radi generalnog preuređenja i temeljite obnove, nego proizlazi iz reorganizacije u cilju odbacivanja ili odricanja od obilja, od nepotrebnog i to suvislim darivanjem, odnosno dijeljenjem s drugima kojima su neke stvari nužne.

U tome ima i ekonomskog razmišljanja prijeko potrebnog u narednom vremenu koje karakterizira neizvjesna socijalna sigurnost, vezana uz zadržavanje radnih mjesta i primanje plaća.

Skromnost se vraća, zamjećuju arhitekti i dizajneri. Ljudi imaju potrebu vratiti sebi osjećaj doma, a time kontrolu nad prostorom, što je jednako kontroli nad vlastitim životima.

Zapitat ćemo se jednog dana, kako smo se prije vraćali u naše domove i sve u njima koristili bez razmišljanja i bez zahvalnosti.

Promatramo li sada naše ponašanje prema stvarima kojima se okružujemo, kritičnije i s više pažnje prema njihovoj svrsi, izoštrit ćemo našu svijest da ništa nije razumljivo samo po sebi, nego djelo nečijih ruku. Obzirnost prema stvarima polučuje obzirnost prema čovjeku.

Neka to bude prizemni, down-to-earth poticaj za riječ globalnog značenja solidarnost. U sadašnjoj situaciji izgleda da trend prema pozornosti i pažljivosti, nije tek kratkotrajni pokušaj da se iz nužde pravi vrlinu, nego se radi o promjeni paradigme.

Osamljenost stanovnika velikih, ali i malih gradova pa čak i sela bila je već dugo tema arhitekata stanogradnje, a kriza zbog korone je već prisutni problem samo zaoštrila

Čovjek koji se ponosio time da je suvremeni nomad, kod kuće, svugdje, bilo gdje. ”Sažaljevao” je sebe zbog toga (jer je i to pravi stres), sažaljeva se na visokom nivou. Najviše cijene dom oni koji ga (više) nemaju, nemaju kutka u koji se mogu povući od (previše) javnosti.

Kriza je iznudila pretvorbu stana u središte životnih interesa. Čovjek više ne izlazi ujutro da bi krenuo na radno mjesto. Sada živi, radi i odmara se na jednome mjestu.

Arhitekti vjeruju da će se stubokom promijeniti stil stambene arhitekture, da će se vratiti od posve otvorenog stanovanja ”kao u staklarni”, natrag prema manjim jedinicama, jer je svakom čovjeku potrebna ”niša” privatnosti.

Anselm Grün je svoju knjigu o tome što znači dobar život za ”izazovna vremena” (Was gutes Leben ist. Orientierung in herausfordernden Zeiten; Freiburg, 2020.) sažeo u perspektivu: ”Skromnost, vidjeti što čini dobro nama svima i okolišu”.

Doista, kriza je šansa ili kako Nijemci kažu: Nužda potiče stvaralaštvo (Not macht erfinderisch), potiče razmišljanje od planova za budućnost prema sadašnjosti.

Što mogu ostvariti već danas od onoga što kanim poduzeti u budućnosti, ili kako dizajnerica i arhitektica Oona Horx-Strathern kaže: ”Re-gnoza umjesto prognoza”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.