Klecaj Verana Matića, kada je ispred spomenika na Ovčari sklopio dlanove u neku svoju molitvu, najprije je sunuo društvenim mrežama kao plamen suhe hartije, pa se kontrolirano širio po rubovima i marginama hrvatskih informativnih portala, ali tako da ne dođe u središte interesa, niti da ga se, ne daj Bože, prekomjerno istakne i pohvali, da bi se na kraju našlo i načina da se kaže da to nije ništa i da sve do daljnjega ostaje isto. [Read more…]
Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?
Epidemija covida-19 u Hrvatskoj je počela onoga dana u veljači, ili je to već bio početak ožujka, kad još nije bilo nijednoga službeno inficiranog, ali su mediji objavili kratku vijest da su domaći ljudi u jednome našem gradu kamenjem gađali skupinu kosookih turista, vičući: Kinezi, Kinezi… Divljaci, reći ćete, primitivci, ne može se po njima mjeriti cijela zajednica! [Read more…]
Već je Lincoln izabran glasovima koji su stigli poštom
Grdan je gnjev Donalda Trumpa na poštu i na poštare. Krenulo ga je još mjesecima pred izbore, kada je pozivao svoje glasače – koji ni inače ne pišu pisma i ne glasaju preko pošte – da se ne plaše, nego da slobodno izađu na birališta, jer korona ionako ne postoji. [Read more…]
Naši u Beču ili kako je to kad korona postane dobra vijest
Prije nekoliko večeri zbio se teroristički napad u Beču. I, kako to već biva, prvi ti na um padnu oni tvoji koji su u Beču. Odmah je Ana putem Facebooka pitala prijateljicu je li sve u redu. Prođe minut, ona se ne javlja. Prođe pet minuta, ona se i dalje ne javlja. Prođe deset minuta, a deset je minuta on-line užasno dugo vrijeme, ona se i dalje ne javlja. [Read more…]
Ljudsko pravo jedne djevojke da umre svojom smrću
U Splitu je jedna mlada djevojka, maturantica, umrla od astme, bolesti podmukle i neprijatne, s kojom mnogi ljudi žive cijeli život. I žive dugo i relativno zdravo. Ali astma je i bolest od koje se umire, na način koji je vrlo težak, i traumatičan za bližnje koji ne mogu pomoći. Slobodno dišeš zrak, a kraj tebe netko tvoj nije ga u stanju udahnuti.
O ovoj smrti ne bismo doznali ništa da nije procedure koja je posljednjih mjeseci uobičajena. I prema toj proceduri, umiruća je djevojka bila pozitivna na covid-19. Zahvaljujući tome, njezina je muka postala vijest, sazvana je izvanredna tiskovna konferencija, diljem interneta buknuli su naslovi, na radiju s njom su započinjale vijesti.
To je strašno uznemirilo obitelj, stiglo im je kao uvreda na tugu pa je sestra te mlade djevojke, vjerojatno tek malo starija, napisala pismo javnosti. Pametno, suzdržano i dostojanstveno, ali u biti obično pismo, jedne sasvim obične cure, kojoj ne bi bilo ni na kraj pameti da se naokolo pokazuje sa svojom nevoljom, da nije morala braniti mrtvu sestru i zanijemjele roditelje, koji, za razliku od nje, nisu više ni vjerovali da se pismom može išta postići.
Ona je u svom pismo samo jedno htjela reći, to da njena sestra nije umrla od korone. Umrla je od onoga od čega je bolovala, nije preživjela jedan od onih napada kakve je već imala, “jednostavno je više bila preumorna”.
Ona to neće reći na takav način, ali u tom pismu, važnom, jer se na neki način tiče sviju nas, brani se čovjekovo pravo na njegovu vlastitu smrt, a ne na onu i onakvu smrt kakva bi zajednici u ovom trenutku odgovarala.
Smrt splitske maturantice podrazumijevala je anonimnost, žalovanje njene obitelji i cijele jedne školske generacije, podrazumijevala je i štošta drugo u tom predvidljivom i žalobnom nizu društvenih običaja i ceremonijala, ali nikako nije podrazumijevala to da se njena smrt poopći za javnu upotrebu, da to prestane biti smrt jedne Antonije, nego da postane plakat u borbi protiv covida-19
Smrt splitske maturantice podrazumijevala je anonimnost, žalovanje njene obitelji i cijele jedne školske generacije, podrazumijevala je i štošta drugo u tom predvidljivom i žalobnom nizu društvenih običaja i ceremonijala, ali nikako nije podrazumijevala to da se njena smrt poopći za javnu upotrebu, da to prestane biti smrt jedne Antonije, nego da postane plakat u borbi protiv covida-19 i upozoravanju narodnih masa na ozbiljnost situacije i poštivanje mjera koje donosi Nacionalni stožer Civilne zaštite, na čelu s primarijusom Capakom, kao i na redovne dnevne poslanice lokalnih stožera.
Mjesecima već traje ta čudna i proturječna kampanja, kojom epidemiolozi (specijalisti i oni koji to nisu, ali ih je priučilo), koje je vlast delegirala da usmjeravaju društvo, te da sudjeluju u političkom vođenju države i lokalnih samouprava, nagovaraju građane da se ponašaju u skladu s pravilnicima koje oni donose.
Cilj je, naravno, da se što više razvuče epidemija covida-19, i da se u nekoj, još uvijek neizvjesnoj budućnosti, kolektivno ozdravi od ove bolesti.
Jedan od proturječnih i duboko problematičnih elemenata kampanje jest da se strah unutar zajednice generacijski nekako redistribuira.
Naime, covid-19 je, uglavnom, opasan za stare ljude, te za one koji boluju od niza specifičnih bolesti. Ali umjesto da se na tome zaustavimo, umjesto da se motiviramo na solidarnost i na bezrezervnu brigu za stare i bolesne, koristi se baš svaka prilika da se pronalaze ti zlosretni izuzeci, ne bi li se mladima i zdravima poručilo: i ti možeš biti jedan od njih!
A kada se još i pokaže da je taj netko umro od svoje, a ne od naše zajedničke smrti, premda je, istina, bio pozitivan na covid-19, tada svi peru ruke, jedni tvrde da nisu mislili ono što su rekli, drugi da nisu rekli ono što su mislili, a treći su ionako medicinski neuki, pa nisu u stanju ni shvatiti od čega je netko umro, kao ni zbog čega smrti nisu javne, nego su privatne. Osim ako je netko umro od infektivne bolesti, pa bi žive trebalo štititi od njegove smrti.
Osim što je uvredljivo po bližnje, po sve te matere i očeve, svu tu braću i sestre oko naših mrtvačnica i oko svježe iskopanih grobova po svim našim grobljima, činiti ovakve stvari, to samo pridonosi nepovjerenju ljudi u sve te stožere, u epidemiologiju, u medicinu i u zdrav razum.
Ništa tako ne pridonosi kojekakvim teorijama zavjere kao manipulacija smrću splitske maturantice.
Općenito, opasno je u vezi covida-19 i epidemije išta lagati.
Opasno je uzdati se u uvjerenje da bi se od zajednice nešto moglo sakriti.
Prvi put smo to mogli vidjeti još proljetos, moglo je to biti u travnju, kada je u bolnici Fran Mihaljević od korone umro mladi pacijent, inače iz Zagorja.
Bilo je to vrijeme kada su se još pobožno gledali izravni prijenosi tiskovnih konferencija, pa je ravnateljica bolnice Alemka Markotić, heroina tog ranog doba, kojoj je zajednica svakodnevno povjeravala svoj strah i svoju nadu, izgovorila je da umrli nije bolovao od drugih bolesti. Da bi se do sutra saznalo da se radilo o tetraplegičaru, koji je pritom bio i pretio.
Mjesecima već traje ta čudna i proturječna kampanja, kojom epidemiolozi (specijalisti i oni koji to nisu, ali ih je priučilo), koje je vlast delegirala da usmjeravaju društvo, te da sudjeluju u političkom vođenju države i lokalnih samouprava, nagovaraju građane da se ponašaju u skladu s pravilnicima koje oni donose
Sutradan se doktorica Markotić ispričavala, rekla je da nije znala, da je bila krivo informirana, da je došlo do nesporazuma, ali već je bilo kasno.
Nije važno je li znala, ili nije znala, vjerovala je da nastupa s dobrim namjerama, ali je učinila nešto što je otpočetka bilo krivo. Jer čak i da je od korone umro mlad i zdrav čovjek, njegova se smrt ne smije koristiti kao upozorenje. Ljudi na takvu vrstu upozorenja uvijek reagiraju loše.
Epidemija covida-19 novo je iskustvo našega doba i naše civilizacije. Susreli smo se s virusom o kojem se nije znalo ništa, a saznalo se vrlo malo. Našli smo se u situaciji u kojoj nismo bili, nakon što se u posljednjih dvjestotinjak godina sve, ili gotovo sve, odvijalo prema već doživljenim i mnogo puta ponovljenim obrascima.
Još od vremena naših pra-pradjedova, ljudima se nije dogodilo ništa novo. I kako sad reagirati? Možda zdravim razumom?
Primjerice, to da si na fizičkoj distanci od drugih ljudi, zdravorazumsko je rješenje, čiji je smisao svakom dohvatljiv. Kao i to da bi ti krpa preko usta u tome mogla pomoći.
Ali zdravorazumski je i zastati dok ulicom prolazi sprovod. I ne služiti se smrću u propagandne svrhe, čak ni ako ti se čini da propagiraš nešto dobro.
(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez dozvole autora. Prenosimo s autorova portala).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Oskar Fiuri, policajac s Markova trga
Oskar Fiuri nikada nije trebao doći u novine. Jer kada policajac dođe u novine, kada mu se ime prvi put javno spomene, dogodilo se nešto jako loše. Ili je promijenio stranu, pa se priklonio zločincima, ili je izgubio razum, pa je ustrijelio kolegu na poslu, ili je na neki strašan način postradao na dužnosti. I to smrtno, jer se imena živih ne spominju. [Read more…]
Izumirujuća školjka koja može pomoći u epidemiji covida-19
Prvi sam put o stradanju periske čuo u nekoj radijskoj emisiji, koju sam slušao na frankfurtskom aerodromu, dok sam čekao let za Zagreb. O izumiranju te školjke, čijih se ljuštura razbacanih po plaži sjećam još iz vrlo ranog djetinjstva, komentirao je, očajnim glasom, splitski stručnjak za život u moru. [Read more…]
Danijel Bezuk nije Anders Breivik
Kad god se u zadnje vrijeme dogodi ubojstvo, obični ljudi, eksperti, psihijatri i samozvani predstavnici javnosti počinju učitavati razloge i motive. Ti razlozi uvijek se tiču društvenih zbivanja, korupcije, lopovluka, općeg beznađa, proklamiranog egoizma, divljeg kapitalizma… [Read more…]
Konavle, jesen na kraj svijeta
Prvi je tjedan listopada, vozim se kroz Molunat, posljednje, najjužnije naseljeno mjesto na hrvatskom dijelu Jadrana. U Konavlima smo da sahranimo posljednjega Aninog dunda (ujaka) i da pripremimo varenik – prokuhani grožđani sok – za mantalu, sir od grožđa, grubo mljevenog pšeničnog brašna i oraha, drevnu zimnicu ovoga kraja. Bavimo se, dakle, tradicijom u njezinom krajnjem obliku. [Read more…]
Zašto je Dragan Kovačević gradio grobnicu među velikanima?
Tri godine od mene je mlađi Dragan Kovačević i, po kriterijima društva u kojemu obojica živimo, nesagledivo uspješniji. Bio je kandidat za predsjednika SDP-a, jedan je od najuglednijih članova HNS-a, kadroviran od HDZ-a. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 18
- 19
- 20
- 21
- 22
- …
- 60
- Next Page »