(Opaska uredništva: Donosimo reportažu Borisa Dežulovića koja je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji nedugo nakon pada grada Vukovara. Činimo to zato da bi oni koji sada “laju” na kolegu Dežulovića shvatili da smjesta moraju zaustavili lavež, da se shvati zašto Dežulović psuje u ime grada Vukovara i odakle mu pravo na psovku, da čitatelji Autografa budu obogaćeni tim strašnim uvidom kolege Dežulovića u mrtav grad, da oni koji razmišljaju da se bave novinarstvom iz prve ruke vide kako to izgleda kada se profesiji pristupa korektno i odvažno i zato jer je uvijek vrijeme za dobru reportažu. Nakon toga, donosimo osvrt Borisa Dežulovića koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji godine 2010., uz reprint izvornoga teksta, jer Dežulović već tada objašnjava kako se smije, zašto se možda mora, a kako se ne smije čitati i pamtiti, što ne shvaćaju svi oni koji, nakon objavi kolumne “Jebo vas Vukovar” na portalu N1TV, stadoše “lajati” na Dežulovića i prijetiti mu).

REPORTAŽA KOJA SE PAMTI Novinar Slobodne Dalmacije ušao 1991. u okupirani Vukovar

Piše PSD., 19. studenog 2010. – 00:07

***

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu. [Read more…]