novinarstvo s potpisom
Vanesa Gregorc
(Opaska uredništva: Donosimo najvažnije dijelove iskaza doktorice i profesorice Vanese Gregorc, liječnice iz Pule koja 20-ak godina radi u poznatoj milanskoj bolnici te predaje na fakultetu. Razgovor je vodio kolega Mladen Pleše za portal Telegram). [Read more…]
Igor Galo
Foto: Drago Pilsel
Pita se prosječni građanin Republike Hrvatske – što nas je to snašlo i kuda sve to vodi… ”Bezazleni” virus iz ranih devedesetih kodnog naziva ”HDZ-ZDS-1941-1991.” ušao je na velika vrata u Hrvatsku, ne s Istoka, nego s demokratskog Zapada. Hoću reći da svekolika idejna pošast dolazi češće s tzv. Zapada, nego s tzv. Istoka. Uzrokuje i svjetske ratove, ali kratko nam je pamćenje, a još i selektivno!
Naravno, uvijek najebu slabi i oni bez imuniteta. Antitijela nema tko proizvesti u tom slabašnom tijelu pod vjekovnim stresovima vlastite neostvarenosti… I onda, u prvom, jurišnom naletu ranih devedesetih, virus je podigao temperaturu nacionalno ostrašćenim Hrvatima do usijanja. Tada na granice nismo postavljali detektore za otkrivanje ”povišene temperature” kao što se diljem svijeta postavljaju sada.
Nije bilo zapreke niti za vidljivo nabrekle nacionalističke žile na vratovima prijenosnika virusa… sve smo ih prihvatili i udomili mi – ”socijalistički osviješteni” ali željni ”demokracije i slobode”, odnosno kruha preko pogače – ne znajući jadni ništa niti o jednom niti o drugom, a kamoli trećem.
Virus je u Hrvatskoj dobio legitimitet, hoću reći dokumente (domovnicu, putovnicu i osobnu iskaznicu), netom nakon slijetanja na Pleso ili na druga mjesta, kako je već slobodno ulazio.
Imunitet krhkog tijela mlade Hrvatske u osnivanju, tada pod vodstvom ”SKH-SDP-a”, kojeg je ”blagoslovio” virus i pomogao da se slobodno širi diljem Lijepe Naše i šire, bio je srozan na nulu.
Virus je izgledao zavodnički izazovno i benigno, na prvi pogled, kako rekoh, iako su eksperti s malo mozga u glavi, nenametljivo, bez šanse da budu saslušani, upozoravali na pogubni smjer u kojem će se virus razvijati i pogotovo ukazivali na njegova razarajuća djelovanja iznutra ljubljene domovine.
Jadni i zakržljali organizam ”države sanjane od stoljeća sedmog” jednostavno nije imao antitijela, pa niti antifašista kako vidimo, da se virusu odupre. Tu i tamo otkriju se enklave koje virus nije još poharao, ali i to je pitanje vremena kad će ”posljednji PROZOR prema slobodnom svjetonazoru” – pasti!
”Tiha voda brda razara”, veli mudrost narodna… glavni je moto i princip djelovanja virusa koji je uspješno mutirao iz izvornog NDH originala zamrznutog na apsolutnu nulu 1945. da bi onda bio naglo odmrznut 1991. sa stravičnim, degeneričnim nuspojavama.
Čini se da je hladnjak, gdje je bio virus zamrznut, ostao bez struje na neko vrijeme i u nekoliko navrata, a posljedice su bile nepredvidive – mutirao je u CRO-ronalni virus i takav se usadio u svaku stanicu ovog krhkog tijela u trajnoj tranziciji, a cjepiva nema, niti ga tko traži, a i što će nam. Od tada živimo, zapravo, u karanteni, ograđeni od donekle ”sanitarno” sigurne Europe… Europa ovaj virus ne pušta olako preko svojih granica… Ostaje na nama da ga zbrinemo ili da se s njime nosimo u tri p…. materine.
Sjećam se jedne analize, kratkoročne projekcije kretanja – koju je uradio prof. dr. Slavko Sakoman… ako se ne varam – davno je bilo, odnosno njegove procjene o broju psihopata i latentnih ubica u Hrvatskoj za razdoblje nakon 1995. godine. Uvaženi psihijatar objavio je stravičnu brojku od mogućih 400.000 odraslih osoba s takvom dijagnozom?!
Moguće je da se i dalje rade slična istraživanja, međutim nema relevantnih i običnim ljudima dostupnih podataka ni o onim prijašnjim istraživanjima niti o ovim recentnim… Na četiri milijuna stanovnika, ako ne računamo maloljetne osobe i onih nekoliko stotina tisuća što je otjerano ili se svojevoljno iselilo da izbjegne pošast, stravičan je podatak.
Tome treba dodati nepoznat broj, barem meni, osoba s utvrđenim PTSP-om, koji su ŠTO? – latentni ubice, psihopati, obiteljski nasilnici, ovisnici o lakim i teškim drogama, alkoholu ili su ”elita” opijena VLAŠĆU, što je najgori oblik PTSP-a – podjednako pogibeljni za ono malo građana koji su izvan opisane grupe, ako nas takvih uopće ima.
Volio bih čuti svježu analizu profesora Sakomana ili nekog drugog relevantnog stručnjaka za tu temu. A tomu kad dodamo reketare – zaštitare, specijalne i obične policije, elitna vojna grla koja idu u lov na veprove zrakomlatima… gdje je kraj epidemiji? Gdje su pusti CRO akademici, mudri starci, čime se oni bave u ovakvom okruženju – naukom i kulturom?
Kad bi se barem udružili, skupili petlju i objavili ”zdravstveno stanje hrvatske nacije”.
Nemaju petlje to stanje objaviti jer je utvrđeno da je – beznadežno. Crkva mudro šuti, stado je na sigurnom – u štali od države!
E naš novi predsjedniče Republike Hrvatske! Završio si zakletvu domovini s ”Tako mi Bog pomogao”. Nema mnogo drugih u Hrvatskoj koji će ti iskreno pomoći na novoj dužnosti.
CRO-ronarni virus nas je desetkovao.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Odrubljivanje glave, sasvim je jasno, postaje novi trend među islamskim teroristima. Čin je toliko šokantan da apsolutno ne postoji šansa da ne privuče globalnu pozornost medija i svekolike javnosti.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća otimali su se putnički zrakoplovi i brodovi, nakon toga došli su bombaši samoubojice i automobili bombe te je sve to u svoje vrijeme bilo šokantno, no svijet kao da se navikao na takve vrste zlodjela pa su bombaši samoubojice koji upadnu negdje u Iraku i eksplozijom pobiju pedesetak ljudi postali trećerazredne vijesti, nešto što više ne privlači previše pozornosti.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike.
O odrubljivanju glave nevjernicima govore dva stiha iz Kur’ana, no brojni teolozi islama kažu da rečenica “udari ih preko vrata” nikako ne mora značiti da neprijateljima druge vjere treba obvezno odrubiti glavu. No, pripadnici ISIL-a i sličnih organizacija vole jednoznačna i konkretna tumačenja, a i te kako su dobro shvatili kako je sam taj čin zapadnjacima toliko stravičan da će zasigurno izazvati velik šok.
Taj šok i osjećaj bespomoćnosti produbljuje se zbog jasne činjenice da ne postoji način da itko te ljude spasi iz ruku onih koji hladno najavljuju i obavljaju brutalna smaknuća, snimaju ih i pokazuju cijelom svijetu.
No, čelnici zapadnih zemalja ne znaju što bi s ovim. Rečenica da je “britanski premijer David Cameron predvodio međunarodnu osudu ritualnog ubojstva Davida Hainesa” više nalikuje montipajtonovskom uratku nego reakciji premijera čijem je državljaninu zakukuljeni terorist upravo odrezao glavu.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL.
Obamin ćopavi plan kojim misli potući ISIL potpisalo je tridesetak zemalja. Na papiru sve to izgleda lijepo i odlučno, no kvaka je u tome da to samo lijepo izgleda i zvuči, no iz toga gotovo sigurno neće izaći ništa konkretno ni djelotvorno.
U ovakvim situacijama uvijek se sjetim genijalne Matoševe “Basne” u kojoj je perad na prelu zaključila da susjed lisac trijebi naciju pa mu odluči poslati izaslanstvo koje će mrskom krvniku predati deklaraciju. “Majstor kao uvijek družinu zakolje i spremi za užinu sve bez zbora i bez dogovora”. Preživjela perad samo je konstatirala da se lisac izblamirao i prekršio odredbe nekakva dogovora do kojeg je, prema njihovu mišljenju, moglo doći da potonji nije klao.
Upravo to se jučer događalo u Parizu – sabor nemoćne peradi koji će iznjedriti nekakvu deklaraciju na koju će lisac ISIL samo pljunuti i pogubiti još jednog nesretnog zarobljenika te najaviti neko novo i opet novo brutalno smaknuće.
Mislim da bi trebalo napisati pojmovnik zapadne političke nemoći i u njemu pobrojiti sve nebuloze koje su izmišljene da bi se izbjegla konkretna akcija te kako bi se stvorio privid da se nešto radi i pokušava. Koliko smo puta čuli da je netko napravio akcijski plan za rješavanje nečega ili osnovao radnu skupinu čiji je zadatak pronaći rješenje nekog ozbiljnog i teškog problema?
Može li itko pobrojiti koliko je “posebnih izaslanika” za nešto imenovano u posljednjih tridesetak godina? Može li itko ući u trag bilo čemu konkretnom što su oni učinili, postigli, riješili, spasili? Tu su i donatorske konferencije koje su se pretvorile u nekakav javni poligon za hvalisanje vlastitim altruizmom i darežljivošću!
No, netko je na Zapadu shvatio da se na istinsku nevolju i pošast treba odgovoriti.
Riječ je o organizaciji Liječnici bez granica, koja već mjesecima upozorava da će se epidemija ebole oteti kontroli ne poduzmu li se uistinu drastične mjere. Oni koji su bili prozvani da ih poduzmu napravili su akcijski plan. Sada Liječnici bez granica pozivaju da se protiv ebole poduzme velika i sveobuhvatna VOJNA akcija zato što ne postoji drugi način da se sve to zaustavi.
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
I dogodi se tako da je novopridošla zajednica na američkom kontinentu bila otpornija na zarazu. Nakon dugih stoljeća uzdizanja svoje visoke civilizacije starosjedioci padaše kao pokošeni pred naletom nove pošasti, sve dok im sâm opstanak ne bi ugrožen, sve dok im se samo ime ne nađe na pragu zaborava. A onda novopridošlice posegnuše za još ubojitijim oružjem, štapovima iz kojih riga vatra, i šačici preživjelih domorodaca doista zaprijeti posvemašnje izumiranje…
Da, dobar dio originalnosti filma ”Planet majmuna: Revolucija” leži u apokaliptičnim paralelama između stvarne američke povijesti i njezine alternativne budućnosti koju ovaj serijal opisuje. Genetski modificirani čovjekoliki majmuni koji su na kraju filma ”Planet majmuna: Postanak” pronašli utočište u šumi Muir sjeverno od San Francisca više nisu puka šačica laboratorijskih životinja kojima se omaknuo bijeg u prirodu i pokušaj preživljavanja u njoj.
Ne, oni su praktički preko noći postali starosjedioci svojeg novog domicila zahvaljujući drugom organizmu koji je zajedno s njima pobjegao iz bioteholoških pogona preambiciozne tvrtke Gen-Sys. Virus ALZ-113, kojim je dr. Will Rodman (Larry Franco) u ”Postanku” nastojao izliječiti Alzheimerovu bolest, pokazao se pogubnim za čovječanstvo, po kojem ga je u dojmljivo rječitoj odjavnoj špici tog filma raznio zlosretni Rodmanov susjed pilot.
”Revolucija” nas smjesta vraća u svijet filma koji nas je tako ugodno iznenadio u ljeto 2011. kad u svojoj uvodnoj sekvenci ponavlja grafički prikaz širenja virusa putem mreže zrakoplovnih linija svijeta. Samo, ta je vizualizacija ovaj put popraćena kontekstom alternativne povijesti postanka Planeta majmuna: a ta povijest kaže da se negdje krajem prvog mandata Baracka Obame virus “majmunske gripe” oteo kontroli i poharao čovječanstvo.
Slično kao kod virusa H5N1, zvanog “ptičja gripa”, koji nas je strašio prije desetak godina, naziv je postao sinonim za nadolazeću prijetnju čovječanstvu. I zato, kad na početku ”Revolucije” malobrojni preživjeli ljudi susretnu začudno razvijenu i vidljivo opasnu zajednicu majmuna u divljini, tek jedan čovjek zbroji dva i dva i ustrijeli čovjekolikog suparnika. I taj pucanj se razlegne šumom i nastavi odjekivati.
Zgodna stvar u scenariju Ricka Jaffe i Amande Silver – koji su napisali i predložak za prvi film, dok im ovdje ispomaže Mark Bomback, scenarist vrlo dobrog ”Wolverinea” iz 2013. – jest ta ideja da je čovječanstvo dulje od desetljeća umiralo od posljedica vlastitog rada na GMO majmunima, ali s njima samima suočava se tek sada. Nije ni čudo da je prva reakcija na njih slična onoj koju bi svatko od nas imao pri susretu s inkarnacijom kuge, AIDS-a ili, jasno, Alzheimerove bolesti; istinski je dojmljivo, pak, što većina ljudi uspijeva potisnuti taj početni nagon. Premda suočeni s krajem vlastitog svijeta, ljudi su u ovoj priči još u stanju protegnuti svoju ljudskost izvan sebe.
A protežu je na zajednicu koja je došla do stadija nas samih u prapovijesnom dobu lovaca-sakupljača. Čopor iz prvog filma još uvijek je na broju; u njemu su i predvodnik čimpanza Caesar i istraumatizirani bonobo Koba, i mudri orangutan Maurice, ali drugi naraštaj već je stasao do zrelosti. Njihov modificirani DNK, za kojeg smo u prvom filmu saznali da je prenosiv, omogućio im je da stvore naselje značajno složenije od svih životinjskih nastambi. Ovo malo pleme na dobrom je putu zauzimanja mjesta čovjekovih nasljednika na planetu, koliko god toga zasad ne bilo svjesno.
Komunikacija im je još uvijek utemeljena na znakovnom jeziku, ali govor više nije Caesarova iznimka. Nakon njegova povijesnog “Ne” iz prvog filma progovorila ih je još nekolicina, uključujući i potomke. A oba plemena, i ljudsko na svojem zalasku i majmunsko u svojem usponu, doći će u situaciju odabira između izricanja povijesnog “Da” i povijesnog “Ne” mogućnosti suživota koja se pred njima našla.
Svi ovi pomno postavljeni čimbenici radnje daju ovom nastavku majmunske snage specifičnu snagu koja usložnjava uloge iz priča o sukobu civilizacija poput ”Pocahontas” ili ”Avatara”: ni ljudi ni majmuni ovdje nemaju matičnu civilizaciju kojoj bi se mogli vratiti, domicil iz kojeg jedni odlaze u kolonijalno osvajanje, dok se drugi brane. ”Revolucija” je priča o dvije podjednako ugrožene strane u borbi za puko preživljavanje – borbi koja se, kako će pronicaviji sudionici svake od njih shvatiti, zapravo ne vodi protiv one druge strane, nego protiv ratobornih frakcija unutar svoje.
Još jedna činjenica ide na čast scenaristima: pomno razlaganje i obrazlaganje poteza koje će ljudski, odnosno majmunski parovi mirotvorca i ratnog huškača tijekom radnje vući, te njihovo prelamanje kroz modalitete aktualnih debata o sukobima civilizacija, od Huntingtona naovamo. Najveća koncesija dramaturškoj konvenciji ovdje je dragocjeni resurs koji se nalazi na teritoriju jedne od suprotstavljenih strana – ali ovdje nije riječ o metalu kojim se kolonizator želi obogatiti, kao u uobičajenoj varijanti ovakvih priča, nego o hidroelektrani koja ugroženijem plemenu znači jedinu preostalu nadu u opstanak na iole civiliziranoj razini.
Ako su, dakle, preživjeli Amerikanci ovdje stavljeni u situaciju američkih domorodaca s početka priče o europskom naseljavanju kontinenta, majmuni ipak nisu stavljeni u položaj kolonizatora; svaki impuls prema agresivnom zatiranju suprotne strane neće se temeljiti na pohlepi, nego na čistom preživljavanju.
Među ljudima predvodnik zajednice Dreyfus (Gary Oldman) živi u onome što se izgubilo: dane provodi u pokušajima da uspostavi vezu s ostacima ljudske civilizacije koji će značiti ne samo nadu nego i vojnu silu, te u prisjećanju na voljene kroz fotografije na ekranu iPada. I za jedno i za drugo treba mu struja, struja koju još može dati samo hidroelektrana. Njegov suradnik Malcolm (Jason Clarke) može uspostaviti primirje i osposobiti elektranu ne zato što i sâm nije pretrpio bolne gubitke tijekom zaraze, nego zato što je pronašao snage da započne iznova kroz novu vezu i novu obiteljsku zajednicu.
Sličan pandan odnosu prema prevladavanju gubitka, odnosno življenja uz kivnju, tvore Caesar (Andy Serkis) i Koba (Toby Kebbell) unutar majmunske zajednice. Njihov je odnos prema ljudima zacrtan iskustvima iz vremena kad su bili laboratorijske životinje: ako smo na kraju ”Postanka” bili uz Kobu kad je usmrtio pohlepnog šefa Gen-Sysa bacanjem s mosta Golden Gate, ”Revolucija” nam otkriva kamo takav osvetnički put neizbježno vodi. Ali dok je Koba od samog početka vođen ratobornim nepovjerenjem, Caesar je taj koji tek tijekom radnje ovog filma osvješćuje upitnost svojeg temeljnog šovinizma prema majmunskoj strani.
Političke alegorije nikad nisu bile strane ovom serijalu, ali kroz ”Revoluciju” se provlače na dosad najsuptilniji način. Odustajanjem od jasnih pozitivaca i negativaca ovaj film uspijeva svoju političnost utemeljiti na iskustvima povijesti – kako davne, tako i one koju proživljavamo sada, u vremenskom slijedu što teče naporedo filmskome nakon tog račvanja iz 2011. Odluke koje četiri glavna lika ovdje vuku prije su primjenjive na slične historijske situacije nego što im žele biti izravan znanstvenofantastični pandan: a to je otprilike najbolje što se od žanra može i očekivati.
Ako postoji slaba točka ”Revolucije”, onda je to doista slabašna slaba točka. Tamo gdje je ”Postanak” bio brz i besprijekorno ispripovijedan, pun ideja i emocija do te mjere da zadržava intrigantnost kroz nebrojena gledanja, ”Revolucija” zna biti ležerna i predana sitnim trenucima između likova koji do te mjere zaokupe redatelja da načas iz vida izgubi širu sliku priče. Utoliko se osjeća izostanak Britanca Ruperta Wyatta, kojemu je ”Postanak” bio tek drugi film u karijeri i koji je i dalje jedna od najvećih nada komercijalne kinematografije.
”Revoluciju” potpisuje Amerikanac Matt Reeves, cijenjeni profesionalac koji je karijeru započeo na televiziji kao tvorac serije ”Felicity” (otud Keri Russell u filmu, a otud i sklonost melodramatskim trenucima), da bi se žanrovski dokazao kroz kaiju-kvazidokumentarac ”Cloverfield” i cijenjenu horor-preradu ”Pustite me unutra”. Koliko god Reevesova režija bila najčvršća dosad, dvadeset i pet minuta dulje trajanje ovog filma otkriva razliku u pristupu između Britanca i Amerikanca: nitko ne može ozbiljno reći da ”Revolucija” ima radnju čija bi složenost zahtijevala toliko produljenje.
S Reevesom se ipak moramo pomiriti – uspjeh ovog filma već ga je doveo na redateljsko mjesto nastavka, predviđenog za ljeto 2016. Bit će zanimljivo vidjeti kamo namjerava odvesti radnju nakon točke gdje završava ”Revolucija”.
Majmuni nakon ovog filma moraju prestati biti lokalni i postati zaista globalni fenomen: moramo doći do Planeta majmuna obećavanog kroz ova dva nastavka čak i ako to znači dolazak na situaciju iz prvotnog filma Franklina J. Schaffnera iz 1968. (jer, začudo, jedino ova franšiza u današnjem Hollywoodu još pretendira na kontinuitet kroz gotovo pet desetljeća postojanja).
A ako nas zanima što će biti dalje, pogledajmo samo naznake skrivene u imenima majmunskih likova – jedinih koji se provlače iz filma u film (čak i ako ih, zahvaljujući podatnosti vizualnih efekata, ne moraju uvijek tumačiti isti glumci).
Agresivni Koba, recimo, nosi nadimak koji je Josif Visarionovič nosio prije nego što si je pronašao bolji: u ”Revoluciji” on proživljava sudbinu svih revolucionara kojima je genocid draži od snošljivosti. A koliko god naspram njega djelovao trockistički, predvodnik Caesar ne može u završnici ovog filma izbjeći aluziju na rimskoga vojskovođu koji je pristao postati car: njegova apoteoza u svevladara majmunske zajednice pred kojom je osvajanje svijeta tek zbog trijumfalne glazbe Michaela Giacchina djeluje kao epski sretan svršetak.
U svemu ostalome ”Planet majmuna: Revolucija” donosi prebogat niz paralela između onoga što je današnja Amerika bila, što jest i što će tek biti. Vidjet ćemo hoće li se željno očekivani treći dio zadovoljiti dolaskom do situacije u kojoj nam iz svemira stiže Charlton Heston ili će radije odlučiti kazati koju o alternativnoj povijesti američkog imperija.
Dvije vrste očaja prožimaju ”Dobre dilere iz Dallasa”. Jedan je onaj koji osjećaju naslovni likovi – skupina ljudi neočekivano oboljelih od AIDS-a sredinom osamdesetih. Drugi je onaj koji osjećaju njihovi liječnici, suočeni s neshvatljivom bolešću koja ljudskom organizmu oduzima imunost.
Pomislilo bi se da su jedni i drugi na istoj strani, zar ne? Očekivalo bi se da liječnik bude na strani pacijenta u borbi protiv začudnog i smrtonosnog virusa kakav je tada bio HIV.
Činjenica da to doista nije bilo tako u to vrijeme, za te pacijente, glavni je razlog postojanja ovog filma – okosnica ovog vrlo izravnog i snažnog doprinosa žanru biografske drame, temelja povelikog dijela prestižne produkcije Hollywooda posljednjih godina. A kako to već u zadnje vrijeme biva, i ovaj je film snimljen bez pristupa studijskim resursima. Rizik vaš, prestiž naš, slobodno bi mogla biti krilatica kojom se pristupa proizvodnji autorski ambicioznih a na prvi pogled nekomercijalnih naslova. Isto vrijedi i za liječnički dio protagonista filma.
Scenarij Craiga Bortena i Melise Wallack razrađivao se puna dva desetljeća otkako je Borden otkrio ovu priču u listu The Dallas Morning News, dovoljno dugo da likovi medicinske struke dobiju posve fiktivne identitete i pretoče se u apstrakcije dvaju pristupa njihovom očaju.
S jedne strane, tu je dr. Sevard (Denis O’Hare), nominalni antagonist filma: on ne priznaje da se radi o radikalno novoj bolesti i tvrdoglavo se drži ustaljenih procedura odobravanja lijekova i tretmana. A to u ovom slučaju znači prihvaćanje slamke spasa u vidu postojećeg lijeka koji bi mogao pomoći pri suzbijanju HIV-a. Dokle god uz dugotrajan proces kliničkog testiranja dolazi i pozamašna financijska pomoć farmaceutske korporacije, za Sevarda je sve to uobičajen posao. Sličnosti sa stvarnim liječnicima po karijeri, ako ne i pozivu, ne treba naročito isticati.
S druge se strane liječničkog stava nalazi dr. Eve Saks (Jennifer Garner), koja shvaća da vrijeme potrebno za odobravanje pojedinog lijeka u slučaju oboljelih od AIDS-a jednostavno ne postoji: ljudima je dijagnosticirano još samo mjesec dana života. Što je još gore, pacijentima ne smije izravno davati čak ni taj dubiozni farmaceutski proizvod na testiranju, jer iskustvo struke zahtijeva da se pokusi izvode tako da oboljeli ne znaju primaju li lijek ili placebo. Čak ni pristanak na ulaženje u program pacijentu ne znači pristup jedinom zasad postojećem tretmanu.
Saks stoga ima razumijevanja kada se Ron Woodroof (Matthew McConaughey), stvarni protagonist filma, odluči ilegalno pribavljati dotični lijek, famozni AZT. Ima razumijevanja i kad Woodroof potraži alternativne metode nakon što počne zaključivati da mu od AZT-a ne biva nimalo bolje. Saks napokon počne prema Woodroofu gajiti nešto više od razumijevanja, s puninom shvaćanja da između njih – koliko se zasad zna – ne može doći ni do poljupca.
Ovo malo beznađe usamljene, nevoljene žene posvećene dobrobiti drugih nepatvoreno je dirljiv začin priče prvenstveno posvećene razumijevanju izopćenika posve druge vrste. Prostor i vrijeme u koje je film smješten nipošto nisu bili prijemčivi prema pripadnicima onoga što sada nazivamo LGBT zajednicom – prema onima koji su se tada nazivali frikovima, čudacima i degenericima. A Ron Woodroof, jedva obrazovani električar i poklonik jahanja na bikovima, svakako ne spada u one Teksašane koji bi imali iole naprednije stavove prema populaciji u čijim se redovima odjednom sâm zatekao i to samo zahvaljujući “pederskoj bolesti” koju ima.
Narativna okosnica ”Dobrih dilera iz Dallasa” počiva na ovom polaganom procesu prihvaćanja i razumijevanja onoga što se dotad odbacivalo pri suočavanju s većim, neshvatljivijim neprijateljem koji – kako Woodroof s vremenom shvaća – nimalo ne diskriminira prema rodnoj orijentaciji, usprkos svim tumačenjima koja su u osamdesetima bila kurentna. Ta ljudska spoznaja u njemu odvija se sporije od naporednog (i samog po sebi dojmljivog) Woodroofova upoznavanja s odobrenom i manje odobrenom farmakopejom koja mu stoji na raspolaganju.
U svemu ovome ima nečega neodoljivo teksaškog. Isti onaj duh koji danas od bijelih Teksašana kroz izdašno korporativno financiran pokret Tea Party stvara bastion zagriženog (da ne kažem zadrtog) otpora svemu progresivnom – u rasponu od pružanja punih građanskih prava gej osobama do uvođenja zdravstvene zaštite za sve – tada je, u jeku Reaganove ere, još bio dobrano neinstrumentaliziran.
”Dobri dileri iz Dalasa” zgodan su podsjetnik na ono što je taj neovisni individualizam Teksasa u stanju učiniti kad je stjeran uza zid – na ono što Teksašani (a kroz njih i Amerikanci kao cjelina) vole misliti o samima sebi – te, u konačnici, na ono što tvori suštinu tog tako kontroverznog američkog pojma o vlastitoj iznimnosti. Jedan običan bolestan čovjek bio je u stanju prkositi i ljudima s doktoratom i državnim agencijama, te donijeti više dobra braći i sestrama po HIV-u nego cjelokupni, slabo prilagodljivi institucionalni aparat.
Jer, kako to već u istinski dirljivim pričama o samaritanstvu biva, Woodroof svojem djelovanju ne pristupa iz naročito humanitarnih pobuda. Da, uspio je pronaći preparate i tretmane koji mu mnogo bolje nego AZT omogućavaju da živi s AIDS-om. Nijedan od njih, jasna stvar, nije još odobren za korištenje kao lijek unutar SAD-a.
Potrebno je odlaziti na daleka putovanja – isprva u Meksiko, a zatim do Japana i dalje – kako bi se došlo do njih. Za sve to treba imati novca. A kako doći do novca? Tako da se cijela stvar monetizira, pretvori u biznis. Baš kao što to radi farmaceutska industrija s ove, a narkoindustrija s one strane zakona.
Što se Woodroofa tiče, prebrzo otkucavanje preostalih životnih sati oduzima zakonima svaku relevantnost. McConaughey ga u ovom filmu portretira na način koji gotovo da zanemaruje tešku tjelesnu preobrazbu koju je glumac prošao za ulogu; Woodroofova bolest jednostavno je datost, nešto što čini njegovo tijelo nemoćnim, ali samo mu dodatno usredotočuje duh.
Vidimo da je on bolestan: gotovo ništa u izvedbi ne potencira bolest kao takvu – sav naglasak je na životu u tom iscrpljenom tijelu. Na prkosnom, nedokazanom, vulgarnom i prljavom životu koji ne traži da ga drugi odobravaju i vole kako bi imao pravo postojati.
Za razliku od premnogih filmova o neizlječivim bolesnicima, ”Dobri dileri iz Dallasa” ne upadaju u stupicu zazivanja sentimentalnog suosjećanja prema svojem protagonistu. Woodroof je samo čovjek od krvi i mesa kojem je stalo do te krvi i tog mesa, ma koliko zaraženi bili: više od ovoga za sućut ne treba.
Odnos Woodroofa prema svojim klijentima iz kluba kupaca preparata za liječenje AIDS-a još je najsličniji odnosu Oskara Schindlera prema židovskim radnicima svoje tvornice u ”Schindlerovoj listi” – s tom razlikom da je Woodroof jedan od njih. Treba mu vremena da to shvati, da: a film njegovo samoosvješćivanje utjelovljuje u još jednom fiktivnom liku, apstraktno sastavljenom od mnogih sličnih koji su prodefilirali životom samog Woodroofa.
Jared Leto gotovo da nema nikakve karakterne građe koju bi ovdje tumačio: o njegovom Rayu, samopreimenovanom u Rayon, znamo samo da je transseksualna osoba koja u Woodroofovim očima ne može ne izgledati groteskno. A premda on u dramaturgiji filma ima tek ulogu vodiča u službi protagonista, Leto mu u svakom trenutku i svakoj situaciji daje opipljivu stvarnost, gdje se sastavnice od kojih se uloge inače oblikuju – podrijetlo, socijalni status, emotivna stanja – otkrivaju kao nebitne u jednakoj mjeri koliko i njegova vanjština.
Rayon je tim upečatljiviji što mu film nikada ne zalazi pod kožu; u isti mah, od prvih smo kadrova isključivo u Woodroofovoj koži – čujemo što on čuje, vidimo što on vidi, htjeli-ne htjeli dijelimo njegovo iskustvo. To je iznimno vješt pripovjedački postupak redatelja Jeana-Marca Valéeja, kanadskog veterana međunarodnoj publici poznatoj uglavnom po melodrami ”Viktorija: Život mlade kraljice” – iz koje se tek retroaktivno može iščitati sposobnost stvaranja nečeg ovakvog.
Jer ”Dobri dileri iz Dallasa” veći je film i od svoje priče o očajnim protagonistima i od svojeg osviještenog angažiranja oko odabranih tema. Cijelo djelo Valée odbija svesti na bilo koji pojedinačni nazivnik, čime mu daje širi i trajniji etički kontekst – kontekst koji bi Teksašani, uvijek spremni dohvatiti se Biblije, prepoznali kao Luku 4,23, te spremno izrecitirali citat “Liječniče, izliječi sâm sebe!” U ovome filmu to vrijedi baš za sve.
”Voli i budi zdrav!” poruka je s plakata Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a u edukativnoj kampanji koju provodi u povodu 1. prosinca, Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a/HIV-a. Na svojim službenim stranicama udruga ističe kako je u našem društvu problem nelagode i neznanja i dalje prisutan unatoč svjetskim naporima da se prevencijom postotak zaraženih svede na nulu.
HIV je virus humane imunodeficijencije. Pripada porodici retrovirusa, a nakon ulaska u ljudski organizam napada specifičnu vrstu bijelih krvnih stanica, T-limfocite, u njima se množi, uništava ih i postupno slabi imunitet, piše na stranicama Ministarstva zdravlja, koje također provodi edukativnu kampanju ”Znanje pobjeđuje”. Iako je široj javnosti poznato kako se HIV prenosi nezaštićenim spolnim odnosom, prema istraživanjima mladi u Hrvatskoj i dalje se nedovoljno koriste zaštitom prilikom spolnih odnosa. Isto tako važno je redovito testiranje jer je to jedini način kako ustanoviti svoj HIV status.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2012. godine, procjenjuje se da 35,3 milijuna ljudi u svijetu živi s HIV infekcijom. HIV je do sada uzeo 36 milijuna života. Prema podacima Registra za HIV Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od prvih zabilježenih slučajeva HIV zaraze u Hrvatskoj 1985. do sredine studenoga 2013. u Hrvatskoj su ukupno registrirane 1102 osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija, od toga 420 oboljelih od AIDS-a. U istome je razdoblju 176 osoba umrlo od AIDS-a.
”Godišnji pobol od HIV infekcije u Hrvatskoj kreće se u vrijednostima 12 – 17 na milijun stanovnika, što Hrvatsku i dalje svrstava u zemlje niskog pobola od HIV infekcije. Tijekom 27 godina praćenja broj prijava oboljelih od AIDS-a razmjerno je nizak i uglavnom ujednačen, između ostaloga zahvaljujući poboljšanom i u Hrvatskoj dostupnom liječenju, koje je prema parametrima preživljavanja i zadržavanja u skrbi dobro i uspješno. Zadnjih godina vidljiv je određen trend porasta broja otkrivenih novih slučajeva HIV infekcije, što dijelom objašnjavamo djelovanjem deset HIV savjetovališta za besplatno i anonimno savjetovanje i testiranje u osam gradova u Hrvatskoj”, kazala je dr. med. Sanja Kurečić Filipović, specijalistica epidemiologinja iz Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Zanimljivi su podaci HZJZ-a iz Registra za HIV o načinu zaraze. Najviše osoba zarazilo se spolnim odnosom: 87 %. U toj vrsti prijenosa dominira muški homoseksualni spolni odnos s 56,1 %, slijedi visokorizični heteroseksualni spolni odnos, a riječ je o osobama s većim brojem partnera koje ih često mijenjaju. Takvih se zarazilo 20,8 %. Nakon toga slijedi postotak zaraženih osoba kojima su partneri prenijeli HIV: 10,4 %. Od ukupno oboljelih od HIV-a/AIDS-a 6,4 % osoba infekciju je steklo dijeljenjem pribora za intravensko uzimanje droga. Ostali načini prijenosa, na primjer primanje zaražene krvi ili krvnih preparata i prijenos s majke na dijete, čine manje od 5 % od ukupnog broja registriranih slučajeva zaraze HIV-om.
”U Hrvatskoj se već 27 godina zajedničkim radom zdravstvene službe i brojnih sudionika izvan zdravstva kontinuirano i intenzivno provode mjere sprečavanja, suzbijanja i liječenja HIV-a/AIDS-a. U sklopu mjera prevencije neprekidno se prati broj oboljelih i inficiranih, analizira epidemiološko stanje u zemlji, provodi nadzor nad krvi, imunobiološkim lijekovima i hospitalnim infekcijama te edukacija čitave populacije, a posebno osoba s rizičnim ponašanjima”, istaknula je doktorica Kurečić Filipović.
HIV savjetovališta u Hrvatskoj osnovana su u zavodima za javno zdravstvo u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Korčuli, Zatvorskoj bolnici u Zagrebu i u Klinici za infektivne bolesti ”Fran Mihaljević”. Savjetovališta su od osnutka do sredine 2013. omogućila 40 829 individualnih savjetovanja za 22 328 korisnika, a 21 809 osoba testirano je na HIV. U tom razdoblju otkrivene su 203 osobe zaražene HIV-om, koje su upućene u medicinske i druge službe liječenja i skrbi.
”Rad centara temelji se na preventivnim aktivnostima kojima se savjetovanjem i testiranjem nastoje smanjiti pobol i smrtnost od HIV-a/AIDS-a te udio rizičnih ponašanja u populaciji. Dobrovoljno testiranje na HIV omogućuje otkrivanje HIV infekcije u ranom stadiju i pravovremeno liječenje. Time se poboljšava prognoza i kvaliteta života oboljelih te sprečava nehotično širenje infekcije na druge. Vrlo je važno infekciju otkriti u što ranijem stadiju i zaraženu osobu uputiti na liječenje. Pravilnim liječenjem bolesnika smanjujemo viremiju i time djelujemo preventivno jer smanjujemo mogućnost širenja infekcije. Isto tako vrlo je važno kontinuirano raditi na smanjivanju stigme i diskriminacije oboljelih”, smatra doktorica Kurečić Filipović.
Sve veća otpornost na antibiotike jedan je od vodećih problema današnje medicine, istaknuto je na nedavno održanom simpoziju hrvatskih liječnika u povodu obilježavanja Europskog dana svjesnosti o antibioticima.
Antibiotici postaju neučinkoviti zbog prekomjerne uporabe. Voditeljica Odjela za kliničku mikrobiologiju Klinike za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” profesorica dr. sc. Arjana Tambić Andrašević upozorava kako trebamo provoditi akcije širenja svjesnosti o upotrebi antibiotika jer izgube li oni učinkovitost, alternativnih lijekova takve vrste nema.
Gledajući brojeve, Hrvatska najviše troši antibiotike za liječenje infekcija gornjih dišnih putova i bronhitisa, zatim zbog kihanja, kašljanja, promuklosti, a katkad i povišene temperature. No takve su vrste infekcija u pravilu izazvane virusima i antibiotici u njihovu liječenju uopće ne pomažu.
”Prema istraživanjima iz 2012. godine, Hrvati u izvanbolničkom sektoru troše oko 22 DDD/TID, što su definirane dnevne doze na tisuću stanovnika dnevno, i oko 2 DDD/TID u bolnicama. Time se ubrajamo u zemlje s visokom, ali ne i najvišom potrošnjom antibiotika. Kad govorimo o izvanbolničkoj potrošnji, zemlje koje u tome prednjače jesu Grčka, Francuska i Italija”, objasnila je dr. Tambić Andrašević te dodala kako takvoj praksi visoke potrošnje antibiotika u europskim zemljama treba stati na kraj.
Iz svijeta također stižu alarmantna istraživanja o učinkovitosti, odnosno sve većoj neučinkovitosti antibiotika. Naime, prema nedavno provedenoj studiji australskog ministra znanosti Iana Chubba, već za dva desetljeća antibiotici će biti potpuno beskorisni.
Antibiotici su relativno nisko toksični lijekovi, vjerojatno su zato toliko ”popularni”. Međutim, svaki lijek, pa i antibiotik, može imati i brojne neželjene posljedice. Posljedice uzimanja antibiotika najčešće su mučnina, proljev, gljivična infekcija, osip različite težine. Neki antibiotici mogu oštetiti bubrege ili jetru. Te su posljedice obično reverzibilne, tj. prolaze nakon prestanka uzimanja antibiotika. Najozbiljnija je nuspojava anafilaktički šok, koji je reakcija preosjetljivosti, i ako se pravodobno, tj. odmah, i ispravno ne liječi, bolesnik može i umrijeti.
”Uloga liječnika u potrošnji antibiotika ključna je uloga. Jedino liječnik treba donositi odluku kada primijeniti antibiotik, a kada ne. Medicina, međutim, nije matematika i treba imati na umu da nije uvijek lako, pogotovo u prvim satima bolesti, odlučiti treba li dati antibiotik ili ne. Puno je lakše dati antibiotik i dalje se ne brinuti negoli se sustegnuti od davanja antibiotika i preuzeti određeni stručni rizik te naručivati pacijenta na kontrole”, kazala je dr. Tambić Andrašević, koja rješenje problema vidi u tome da iza liječnika, koji je voljan preuzeti rizik u odlučivanju, trebaju stajati i struka i pacijenti.
”Ako opće stanje pacijenta nije jako teško – puno ljudi koji piju antibiotike uopće nije na bolovanju, što znači da im opće stanje nije znatno poremećeno – može se pričekati dan ili dva i vidjeti u kojem se smjeru infekcija kreće. Za takav odgovoran pristup potreban je savjestan liječnik, ali i strpljiv, dobro educiran pacijent. Odmah dati antibiotik, lakše je za liječnika, udobnije i popularnije kod pacijenata, ali nažalost to ima skupu cijenu: gubitak djelotvornosti tih dragocjenih lijekova”, upozorila je doktorica Tambić Andrašević.
Novina na području istraživanja novih djelotvornih antibiotika nema. No istraživači i struka slažu se u jednome: najviše nam trebaju novi antibiotici koji bi mogli liječiti otporne acinetobactere i pseudomonase, a toga nema na vidiku pa moramo čuvati i ne zloupotrebljavati ono što još imamo.
Nažalost, liječnici u Hrvatskoj odviše lako propisuju antimikrobne lijekove, često pod pritiskom bolesnika, koji su se naviknuli da pri svakom povišenju temperature moraju dobiti antimikrobni lijek. Takva praksa ozbiljna je prijetnja učinkovitosti antibiotika u budućnosti. Stoga znanstvenici ističu sve veću važnost edukacije i liječnika i bolesnika o liječenju antibioticima.
Iako je do konca godine preostalo tek nešto više od mjesec dana, cijepljenje protiv gripe još nije počelo. U Službi za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) tvrde da će javnost o tijeku vakcinacije biti upoznata preko medija. Ove je godine naručeno samo 295 000 doza cjepiva, od čega je 1000 za djecu. Iako u Europi, ponajprije Skandinaviji, Turskoj, Rusiji, Velikoj Britaniji, Škotskoj i Francuskoj, već ima oboljelih od sezonske gripe, ona se u Hrvatskoj očekuje oko Božića.
Cirkulirajući virusi slični su prošlogodišnjima. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u sezoni gripe 2013./2014. preporučuje upotrebu trovalentnog cjepiva.
U prošloj su sezoni gripe u čak 63 % slučajeva bili dokazani virusi tipa A, 37 % ih je bilo tipa B, a od podtipova dvije je trećine oboljelih imalo gripu tipa A (H1N1), dok se trećina ljudi zarazila virusom A(H3N2). U teškim je slučajevima infekcije uglavnom bila riječ o virusu tipa A(H1N1)pdm 09 i gripi tipa B.
Pandemijski virus tipa A, podtipH1N1, u javnosti poznat i kao svinjska gripa, još cirkulira jer se prilagodio čovjeku. Istraživanja pokazuju da je, za razliku od sezonskih virusa, pandemijski soj aktualan i po nekoliko godina. Prošle godine epidemiolozi su evidentirali 29 415 zaraženih.
Virusolog dr. Vladimir Draženović, voditelj Nacionalnog centra za influencu Svjetske zdravstvene organizacije, objašnjava da je gripa teška virusna bolest koja počinje vrućicom iznad 39 stupnjeva, glavoboljom, kostoboljom i bolovima u mišićima te općom slabošću.
”Posebno je rizična za kronične bolesnike, kakvi su dijabetičari, metaboličari, astmaši, srčani i plućni bolesnici, jer pogoršava osnovnu bolest. Lijeka za tu virusnu bolest nema, a jedina je preventiva cijepljenje. Takva je redovita mjera svojevrsno bildanje imuniteta organizma, koji s vremenom ojačava i lakše se nosi s nestalnim i inače promjenjivim virusom gripe, koji virusolozima zato zadaje glavobolje”, naglasio je dr. Draženović.
Osim dosad poznatog virusa ptičje gripe AH5N1, koji je uzrokovao smrtnost od oko 50 %, u srpnju 2013. godine u Kini se pojavila ”nova” ptičja gripa A(H7N9), koja je nastala ”preslagivanjem” jednog soja virusa gripe divljih ptica i dvaju sojeva virusa gripe peradi. Pobol i tijek bolesti te vrste ptičje gripe koja se ne prenosi s čovjeka na čovjeka, kaže dr. Draženović, nemalo se razlikuje od sezonske jer ima visoku stopu smrtnosti (višu od 50 %), uzrokuje komplikacije (okidač je astme) i tešku kliničku sliku zaraženoga, koji može oboljeti od pneumonije, bronhitisa, bronhiolitisa, a mogu mu i zatajiti unutarnji organi.
”Od srpnja ove godine laboratorijski su potvrđena 134 slučaja zaraze ptičjom gripom A(H7N9), od čega 43 smrtna. Cjepiva nema, a općenito kada je riječ o uobičajenim sojevima gripe, nisu učinkoviti ni lijekovi poput Tamiflua jer se trebaju uzeti odmah, odnosno dan nakon infekcije. Najbolja je prevencija cijepljenje, koje po preporuci SZO-a može početi već sa šest mjeseci života jer se prije toga ne mogu razviti protutijela koje imunosni sustav stimulira”, ustvrdio je dr. Draženović.
Obrazlažući prošlogodišnje medijske špekulacije o tome kako se u nekih oboljelih od gripe kao posljedica cijepljenja razvio tzv. Guillain-Barréov sindrom, poznat i kao mlohava kljenut, dr. Draženović naglasio je kako je zbog toga osnovano povjerenstvo, koje je ustvrdilo upravo suprotno. ”Cijepljenje štiti od pojave tog sindroma”, kazao je dr. Draženović.
U Hrvatskoj su za besplatno i preporučeno procjepljivanje prioritetne sljedeće skupine stanovništva: kronični bolesnici, imunokompromitirane osobe i stariji od 65 godina bez obzira na to jesu li i kroničari. Osim njih besplatno cjepivo na teret HZZO-a imaju i zdravstveni djelatnici u kontaktu s pacijentima.
Kad je klinička manifestacija zaraze gripom teška, upotrebljavaju se i tzv. ECMO uređaji, poznati i kao ”umjetno srce i pluća”. Njima se izvantjelesno oksigenira organizam kako bi ”pluća predahnula”, a imunosni se sustav uspio izboriti s bolešću. Postotak preživljavanja u takvim je slučajevima ispod 50 %. Hrvatska ima 37 takvih uređaja.
