Nedavni slučaj izjave o Srbima kao bubama koje treba istrijebiti podsjetio me je na to kako sam negdje devedesetih godina prošlog stoljeća razmišljala o ljudima koje sam znala ili su bili javne ličnosti, a koji su me nakon uspostave samostalnosti RH začudili naglom promjenom u izražavanju svojih političkih stavova. Kažu i da je autorica spomenute izjave jedna od tih.

Imali su već u svemu dosta staža u Jugoslaviji, nekakve pozicije, možda i neki ugled… Od devedesetih nadalje kao da su zaboravili tko su i što su do tada bili (ili su se takvima prikazivali). Naglo i barem naoko nekako glatko, mnogi su osvanuli kao veliki domoljubi, progonjeni vjernici, žrtve prethodnog sistema…

Nisam im se mogla dovoljno načuditi, nekad razočarana, nekad žalosna, ljuta, a ponekad pokušavajući shvatiti koji su to psihološki mehanizmi, osjećaji, okolnosti iza takvih promjena u kojima se netko odriče sebe ranijeg.

Mnogi drugi su, međutim, zadržali svoja prijašnja uvjerenja: shvativši da se događa veliki društveni preokret u kakvome nisu spremni sudjelovati – utihnuli su, povukli se, ili su bili brzo marginalizirani.

U to doba radila sam u socijalnoj službi. S poštovanjem se sjećam imena osoba koje su odgovorno i profesionalno obavljale svoj posao, zaslužnih za razvoj tadašnje socijalne zaštite.

Istovremeno, mnogi koji su bili kritični prema ranijem sistemu, izražavali svoj osjećaj nacionalne pripadnosti, bivali vjernici koji to ne skrivaju – podjednako su to i ostali: nisu imali potrebu to naglašavati. Nisam sigurna da su i oni, u novim okolnostima baš imali šanse biti pozvani djelovati u skladu sa svojim iskustvom, sposobnostima i kvalitetama…

Da na malo drukčiji način ilustriram to doba, navodim sljedeću crticu iz ranih devedesetih. Prijateljica (energična Dalmatinka – otočanka, Hrvatica, vjernica), ljutita, probijajući se kroz masu vjernika komentira u pola glasa u crkvi: ”Ne možeš se progurati do oltara od ovih komunista što su napunili prve redove”.

Danas gledamo kako su, sada već sredovječni ljudi (muškarci i žene), potomci nekadašnje boljestojeće klase (dobro, nisu ni u besklasnom društvu baš bili svi jednaki), valjda zaboravili (svakako ne ističu) kako je njima bilo udobno i sigurno studirati (dok su roditelji to financirali, možda osigurali i stan, posao), a sada na važnim položajima revnosno promiču vrijednosti i narative suprotne onima na kojima su odrastali… i koji ne vode društvo naprijed.

Obraćenici. Konvertiti (provjeravam: u religijama, konvertit je osoba koja je prešla na drugu vjeru ili se odrekla ateizma. U širem značenju, onaj tko (iz uvjerenja???) prihvati filozofski, politički i sličan nauk koji je prije pobijao).

Naravno da ljudi s vremenom mijenjaju neke stavove i ponašanja, ali ovdje nije riječ o onima koji kroz procese iskustva, promišljanja, propitivanja i otvorenosti za nove činjenice, spoznaje (često mukotrpno), sagledavaju sebe i svijet na novi način, ne gubeći osjećaj vlastite koherentnosti.

Uvijek sam zazirala od onih koji naglo promijene retoriku, uvjerenja, ”otkriju” neke vrijednosti, neke nove istine, koje onda nameću drugima.

Nisam imala priliku kontaktirati s onima koji su se od devedesetih naglo osvijestili o pravim i jedinim vrijednostima. Ostalo je nejasno jesu li onda glumili ili to čine sada, koje mehanizme koriste da izbjegnu nelagodu.

Pa dobro, možda su nekada bili ustrašeni, poslušni konformisti, a sada su željeli doći na ”pravu stranu”… Bit će ipak da su naprosto pragmatični – ostati u povlaštenom sloju pod svaku cijenu bilo i jest neodoljivo! Ona psihološka cijena – slika o sebi, osjećaj kontinuiteta u svom identitetu ionako je nevažna u odnosu na moć, privilegije.

Uglavnom, nekako s vremenom smo došli do pojava i izjava koje su postale dio svakodnevnice, nešto što se ne propituje te tako postaje ”normalno” u smislu uobičajenog, a ne što bi to doista bilo normalno i dobro.

Ima toga puno, pa tako i nedavna izjava o jednom narodu – bubama za istrebljenje. Obzirom na to da je autorica izjave, kako se piše, postigla visoke akademske titule i pozicije u Matici hrvatskoj, pitam se: Ako je jedna od glavnih uloga Matice hrvatske od samog njezina osnutka (1842.), bila poticanje znanosti, hrvatske književnosti i naobrazbe hrvatske mladeži, a samim time očuvanje i promicanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, kakav je to doprinos hrvatskom identitetu bio istup gospođe autorice spomenute izjave?

Što je to s institucijama uopće, ne samo u ovom slučaju?

Protekle sedmice susrela sam se s nekoliko grupa u kojima superviziram rad u psihološkim savjetovalištima (u civilnom sektoru, među kojima su i obiteljska savjetovališta vezana uz Katoličku Crkvu).

S poštovanjem pratim zahtjevan rad pružanja psihološke pomoći osobama u potrebi, u čemu je za suradnju i pomoć najvažnije postići povjerenje, pokazati poštovanje i prihvaćanje bez prosuđivanja. Svakako i uz potrebna znanja.

Profesionalci, ponegdje i volonteri ulažu svoje znanje, predanost, skromnost i osiguravaju povjerljivost. U tom pravcu izgrađuju i propituju svoj ljudski i profesionalni identitet. Ustrajavaju unatoč sve većim potrebama i sve slabijoj efikasnosti i povezanosti različitih sistema za zaštitu građana.

Čini mi se da se na tim bazičnim razinama može postići ljudsko povjerenje, poštovanje i solidarnost, osjećaj koherentnog identiteta.

Nailazim na rečenicu iz jednog teksta o političkoj kulturi: ”Nužan preduvjet za izgradnju složenih ljudskih organizacija je snažan osjećaj ljudskog povjerenja” i pitam se kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.