Što čuješ u Sarajevu o svojoj malenkosti: da o tebi “treba razmisliti” jer “vodiš ratove”. I još: da su Obašašća nekome, ne možeš znati kome ni zašto, grdno zasmetala. Ne vjeruješ ni u jedno ni u drugo, ali i kad ne vjeruješ, ne prestaje te progoniti…
***
Traže od tebe da budeš jasan i iskren. I tvoja šutnja im je neiskrenost. A kad ne šutiš, kad se objavljuješ, iskreno i istinito, naljute se, počnu u te upirati prstom. Jer, od tebe se ne očekuje to. Od tebe se očekuje da “iskreno” i “otvoreno” priznaš ono što ionako o tebi misle.
(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću)
Svijet se usitnjava u podjelama. Mišljenje se transformira u izjašnjavanje u matrici “za” ili “protiv”. To je postala dominanta epistemološka odrednica savremenog svijeta i zapravo jedina stvar u kojoj su saglasni i saobrazni svi ideološki pravci na svijetu. Zbog toga zapravo i nema alternative. Jedna dogma samo smjenjuje drugu dogmu. Takav svijet ne trpi dublje razmišljanje, a istovremeno traži samo jednu stvar: izjašnjavanje.
Alper Yagci iznosi par teza o tome zašto Turci ne vole svoga najpoznatijega pisca. Rad daje dosta široku sliku kretanja u Turskoj od pedesetih godina, kada (po tome je možda Turska presedan) desničarska čvrsta ruka hara zemljom politički, dok je intelektualni mainstream činila komunistička ljevica koja je forsirala ruske pisce i time trajno obilježila književna poimanja svog čitateljstva. S druge strane u radu nije dovoljno nijansirano ono što se često moglo čuti nakon što je Pamuk dobio Nobela
Postoji međutim jedna pozicija koja ne odgovara niti jednom od zadanih obrazaca. Pozicija koja nije niti za, niti protiv. Pozicija koja problematizira i za i protiv. Pozicija pisca. I to ne bilo kojeg pisca već pisca koji nije ničiji, pisca koji obitava u onom između. S takvim se piscima ideologije najbrutalnije obračunavaju i uvijek se prema njima određuju – protiv. U radu pod nazivom “Zašto Turci ne vole Orhana Pamuka?” Alper Yagci iznosi par teza o tome zašto Turci ne vole svoga najpoznatijega pisca. Rad daje dosta široku sliku kretanja u Turskoj od pedesetih godina, kada (po tome je možda Turska presedan) desničarska čvrsta ruka hara zemljom politički, dok je intelektualni mainstream činila komunistička ljevica koja je forsirala ruske pisce i time trajno obilježila književna poimanja svog čitateljstva.
S druge strane u radu nije dovoljno nijansirano ono što se često moglo čuti nakon što je Pamuk dobio Nobela. Pamuk je prodao dušu đavolu, javljaju se (književni) čistunci. A to prodavanje duše đavolu je eufemizam za izlazak iz zatvorenog kruga romantičarskih predodžbi o divnoj, istovremeno vojnički slavnoj i suštinski humanoj naravi svoje zemlje. Ovaj sveprožimajući paradoks je postao opće mjesto čitanja prošlosti bilo gdje na svijetu. A paradoks je jer ne može se biti vojni ekspanzist i humanist. Osim ako se humanizam podvede pod imperijalno oplemenjivanje onih koji se smatraju nižim rasama. A taj je humanizam zapravo antihumanizam.
Svaki put kada neki pisac osvijetli prošlost vlastitog naroda iz pozicije koja ne odgovara vladajućim oligarhijama, u bilo kom dijelu svijeta, on se proglašava izdajnikom, mešetarom, ili sarajevski rečeno, prodanom dušom. Književno rečeno: Faustom koji je prodao svoju dušu đavolu za neku šačicu slave.
Orhan Pamuk je dobra ilustracija da svugdje u svijetu postoji ovakvo shvatanje književnosti: ili je politički pragmatična ili je izdajnička.
Međutim, ovo ima posebnu težinu na Balkanu. Ovdje se pisci proglašavaju braničima, čak utemeljiteljima genocida. Ako nisu to, onda su neprincipijelni izdajnici koji “šuruju” sa svima. Često su dva u jedan. Nerijetko će se za jednog pisca čuti etikete da je, naprimjer, ustaša i komunista u jednom, zavisno od toga ko interpretira njegovo djelo, odnosno, ispravka, zavisno od onoga ko interpretira tog pisca. Jer, u ideološki osmišljenom čitanju književnosti uvijek se interepretira pisac. Ponekad samo djelo, ali i tada površno.
Da ozbiljan pisac ne može imati nacionalnost u poimanju kakvo je danas preovlađujuće na Balkanu, sasvim je jasno. Kada se u obzir uzmu usitnjavanja identiteta koja su posljedica neprestanih podjela na nacije, ali i podjela unutar nacija koje nisu nikakva pluralnost, već bjesomučno markiranje svakoga ko drugačije misli, moguće je vidjeti jednu stvar. Upravo zbog ovako složene strukture kod nas postoje pisci koji su zbilja ničiji
Prostor bivše Jugoslavije je postao ishodišno mjesto brojnih nacionalizama i možda je najbolje u kontekstu ex-yu nacionalizama promisliti o piscima koji su ničiji. Da ozbiljan pisac ne može imati nacionalnost u poimanju kakvo je danas preovlađujuće na Balkanu, sasvim je jasno. Kada se u obzir uzmu usitnjavanja identiteta koja su posljedica neprestanih podjela na nacije, ali i podjela unutar nacija koje nisu nikakva pluralnost, već bjesomučno markiranje svakoga ko drugačije misli, moguće je vidjeti jednu stvar. Upravo zbog ovako složene strukture kod nas postoje pisci koji su zbilja ničiji.
A pitanje pripadanja pisca je suštinski pitanje fokalizacije. Fokalizacija je inače jedan jako pragmatičan pojam koji se u domaćoj literarnoj tradiciji gleda kao navrat-nanos sklepano pomodarstvo, iako taj pojam ima ozbiljnu književnu prošlost. Naime, fokalizacija je, krajnje pojednostavljeno, viđenje. Ili, malo složenije, problemaitiziranje i artikuliranje onoga što je Uspenski nazvao tačkom gledišta. U nacionalističkim se interpretacijama sjedinjuju pisac i djelo, a poliperspektivnost u književnim tekstovima svodi na proste za-protiv obrasce.
Paradoksalno, zamjera se piscu što njegovi likovi nemaju pogled na svijet vladajuće elite. U ozbiljnim i ideološki neostrašćenim književnim djelima poliperspektivnost je sasvim redovna pojava. Moglo bi se reći uobičajen postupak oblikovanja književnog svijeta. Piscu je zabranjeno da opisuje neprijatelja. Neprijatelj se mora markirati i njegov se lik smije risati samo po unaprijed zadanim obrascima. Inače je to neprijateljstvo spram žrtve koju je “vlastiti” narod podnosio, podnosi i uvijek će podnositi (jer nacionalizam pledira na vječnost).
Poimanja svijeta sabranog u književni tekst koja počivaju na poliperspektivnosti i višeznačnosti se ne toleriraju. Književno djelo mora odgovarati zamislima otaca nacije, inače je loše. A pisac je izdajnik, skupa s onima koji njegov rad ocijene kao dobar.
Vratimo se Obašaćima i basanjima, koja su smetala u bivšem sistemu. Smetaju i u ovom sistemu, odnosno u ovim mikrosistemima, mini-klerikalnim inačicama totalitarizma. Iz toga se da vidjeti da ne postoje ljudi ovog i ljudi onog sistema. Postoje samo ljudi sistema i oni koji to nisu. Postoje pisci sistema i pisci koji to nisu. Oni koji su ljudi ili pisci jednog sistema, smjenom sistema se obično prilagode
U ovakvom besmislenom sažimanju su sadržana sva kulturološka, epistemološka, aksiološka i književno-kritička te estetička poimanja i tumačenja književnosti koja sebe nazivaju nacionalno osviještenim. Književnost u tom smislu postoji samo da artikulira nacionalne mitove. Ukoliko ona to ne učini, pisac postaje “sumnjivo lice”. Književnost mora biti pamflet da bi bila dobra. Mora se razračunavati sa neprijateljem, unutrašnjim ili vanjskim.
Ovako otprilike izgledaju osnove nacionalno čistih promišljanja o književnosti. Nevjerovanje u to da jedan pisac može imati snagu da čita svijet iz raznih perspektiva za nacionalne čistunce je ravno vjerovanju u život na Marsu. Ustvari, život na Marsu je vjerovatniji. A upravo pisci su osobe koje najviše stradavaju zbog ovakve uskogrudosti.
Pisac se nužno situira u “za” ili “protiv” poziciju. Ako nije “za nas”, onda je “protiv nas”. A to “protiv nas” se uobliči u interpretaciju. Pisac može završiti i u zatvoru.
Tako je bošnjačka desnica u Sarajevu najavila snimanje filma o Ivi Andriću. Zapravo o genocidnim porukama nepoćudnog Ive Andrića. Kakve su to Andrićeve genocidne poruke, ostaje da se vidi. Tek je u natuknicama rečeno da će se slijediti metoda prebrojavanja “dobrih” i “loših” junaka. A kod Andrića zapravo ne postoje dobri i loši junaci. Ako ćemo slijediti logiku onih koji književnost svode na pisca, valjalo bi reći da je pisac koji je znao iznimno prikazati ljudsku prirodu valjda isto tako dobro znao da niko nije samo dobar niti samo loš. A samim tim nije mogao svoj svijet uobličiti na dihotomiji dobrih i loših likova u svojim djelima. O Andriću se sa sigurnošću može reći samo jedno: nikada nikome nije valjao.
Vratimo se Obašaćima i basanjima, koja su smetala u bivšem sistemu. Smetaju i u ovom sistemu, odnosno u ovim mikrosistemima, mini-klerikalnim inačicama totalitarizma. Iz toga se da vidjeti da ne postoje ljudi ovog i ljudi onog sistema. Postoje samo ljudi sistema i oni koji to nisu. Postoje pisci sistema i pisci koji to nisu. Oni koji su ljudi ili pisci jednog sistema, smjenom sistema se obično prilagode. Ljudi jednog sistema su ljudi svakog sistema. Ljudi nijednog sistema su ljudi koji nikada ne pripadaju nijednom sistemu. I to je jedina postojeća dihotomija. Ona kojoj nas uče ničiji pisci.
