Ines Sabalić
Zanima me tzv. poruka ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Mislim da je ona odaslana. [Read more…]
Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu
Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma
Dragan Markovina
Od prvog časa, od kad je objavljeno da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijski pisac Peter Handke, bilo je jasno da će to na ovim prostorima izazvati buru vrlo predvidivih reakcija. Sve je tu bilo unaprijed poznato, od euforičnog slavlja u srpskim medijima, do konsternacije i povrijeđenosti u bosanskohercegovačkim. [Read more…]
Ivu Josipovića moramo vratiti na Pantovčak
Kao što sam u više navrata istaknuo, to što Ivo Josipović piše kolumne za naš portal ne znači da je Autograf.hr megafon ili PR glasilo Josipovićeve stranke. Niti će zbog toga što je prof. Josipović naš kolumnist na ovome portalu biti lišen kritika. Ova kolumna, pak, nije dogovorena sa Josipovićem, dapače, on nema pojma što će u njoj biti do trenutka objave. [Read more…]
Nagrade i nagrde
Književne nagrade se dodeljuju širom zemaljskog šara, u nekim kulturama one se prihvataju kao deo društvene igre, ali ne kao ulaznica za književni Panteon. U Americi je na najvećoj ceni Pulitzerova nagrada u raznim kategorijama, ozbiljni ljudi retko polemišu sa odlukama, premda je ovih dana poznati književni i pozorišni, filmski pa čak i muzički kritičar John Simon (1925) napisao da bi Pulicerovu nagradu valjalo dodeliti svakom američkom građaninu. U tom slučaju, po Simonu, ne bi se dogodilo da neki važni autori budu zaobiđeni!
Ima tamo i drugih priznanja, ali njihov domet u javnosti je znatno manji, jer se ugled nagrade potvrđuje dobrim pogocima u dugom nizu godina. U Francuskoj, kažu pouzdani hroničari književne scene, ima približno hiljadu nagrada. Dodeljuju ih razne izdavačke kuće, udruženja građana, univerziteti i gradovi sa snažnom kulturnom tradicijom. Sve ima svoju meru i domete, ali se dobro zna da su najvažnije nagrade Goncourtova, Renodot, Medicis, Grand prix Francuske akademije… One deluju na tiraže nagrađenih knjiga, a njima valja pridodati nagrade u različitim književnim kategorijama, koje dodeljuje književni magazin Lire… Sve ostalo, čak i kad dodiruje zonu malih lokalnih prevara i nameštanja, ne stiže do šire javnosti, jer ipak postoji skala vrednosti.
Najčudnija je nagrada koju su 1903. godine uvela braća Goncourt. Od tada ona ima svoj ritual, žiri, sastavljen od akademika i poznatih pisaca, zaseda u jednom čuvenom pariskom restoranu, svaki član žirija služi se escajgom obeleženim njegovim imenom, a niko ne krije da nije pročitao najvažnije knjige (ne stižu, pišu svoje), pa se nagrada dodeljuje na osnovu javnih odjeka, minulog rada i od oka. Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao dagodišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti.
Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao da godišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti
U srpskoj književnoj žabokrečini nagrade se prihvataju kao dar sa neba, ili kao deo domanovićevske tradicije, zavisno od ugla posmatranja. Najveću pozornost svake jeseni izaziva Nobelova nagrada za književnost, i odjednom se pojave ljudi koji su prvi čuli za Remunku Heru Miler, ili austrijanku Elfridu Jelinek, a već imaju sumnju da li je nagrada otišla u prave ruke. Poslednjih decenija barem desetak pisaca sa našeg atara pomno iščekuje dobre vesti sa Severa, nekolicina među njima ima već napisane govore zahvalnosti. Samo treba da stigne ta prokleta vest.
Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja. E, pa to smo mi, dotle je došlo.
U Srbiji se godišnje dodeli oko 400 nagrada. Niko to tačno ne zna, ko bi još to brojao, ali našao se neko. Pesnik, satiričar i kritičar Predrag Čudić objavio je knjigu ‘‘Practicum – velika žetva lovorika“ (izdanje Gradinar, Rožaje, 2001) u kojoj je poimence naveo ukupno 387 nagrada! Što će reći da se gotovo svakog dana u kalendarskoj godini dodeli neko zvučno ili besomučno priznanje. Zato nije čudno kad u knjižari naletite na knjigu nekog anonimusa, koji na koricama istakne listu osvojenih književnih nagrada. Nije uopšte važno što se autor bori sa gramatičkim pravilima i sintaksom, ali ko bi još o tome vodio računa!
U svojoj novoj knjizi ‘‘Vejači ovejane suštine – nova histerija srpske književnosti“ (izdavač Braničevo, Požarebac) Čudić se bavi nekim nagradama ponaosob, ali ga je mrzelo da ponovo prebrojava književna priznanja. Po mom uvidu, neke nagrade sa prvobitnog Čudićevog spiska su nestale (možda su se pritajile kao virusi), a neke nove su se pojavile.
Ako dosad niste znali, postoje nagrade u kojima preovlađuju odevni predmeti i zlato (ne košta ništa, ali dobro zvuči). Pomenimo Matićev šal, Zlatna značka Vukova, Zlatna kaciga (sa njom na glavi se bole piše!), Zlatna kolajna…
Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja
I dalje, kako to lepo zvuči: Mikina čaša, Kondir Kosovke devojke, Zlatni krčag, Zlatna fontana, Zlatna maslina, Zlatna plaketa Car Dušan, Kosovski božur, Pesničko uspenje (do neba, naravno!), Zlatni talir, Drvo života, Hrisovulje, Plaštanice…
Teško je ustanoviti ko su osnivači ovih priznanja. Neka se dodeljuju svake godine, neka povremeno. Pokretači su grupe građana, pisci okupljeni oko nekog festivala ili doma za kulturu, nekadašnje boračke (Subnor) organizacije, kako kome padne na pamet. Postoje tri nagrade iz različitih pravaca koje nose ime Ive Andrića (laka mu zemlja!) a nedavno je i Kusturica iz svog Kamengrada (povremeno ga nazivaju Andrićgrad) najavio da pokreće nagradu sa imenom IA, koja će zaseniti sve ostale (!).
Atmosfera oko većine nagrada je negde između britanske serije “Mućke” i “Monty Pythona”. Najpoznatija, NIN-ova, samo jednom nije dodeljena, 1958, kad je žiri nadmeno ocenio da nijedna knjiga te godine sa srpsko-hrvatskog jezičkog područja nije zaslužila nagradu! Ovaj skandal je ubrzo otkrio da je većina članova žirija odbila da nagradi fascinantnu knjigu Miodraga Bulatovića “Crveni petao leti prema nebu”. Potom je većina članova žirija smenjena.
Nešto slično, dovoljno skandalozno, ali u suprotnom smislu, dogodilo se 2005, kad je žiri nagradu dodelio knjizi Mira Vuksanovića “Semolj zemlja”. U velikoj anketi u nekoliko kulturnih rubrika su se učesnici složili samo u jednom: ova knjiga sve može da bude samo ne roman. Nakon toga je uredništvo NIN-a, mimo običaja da se deo žirija zadrži za sledeći mandat, radi kontinuiteta, smenio ceo žiri i postavio nove ljude.
Valjda je najbizarniji sticaj okolnosti oko Vitalove nagrade “Zlatni suncokret”. Obično se koji mesec dana ranije proglasi tročlani žiri, koji bira najbolju od svih knjiga, nezavisno od žanra, objavljenih u prethodnoj godini. Tako ovi nesrećnici biraju između više od hiljadu knjiga. Šta je od toga pročitano, niko ne zna, ali za čitanje svih ukupno potrebna je decenija života. Nema veze, u javnosti se ova nagrada po navici, neprofesionalnoj lenjosti i brzopletosti naziva uglednom.
Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo kako je sam govorio večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu”
U godinama kad je novinska književna kritika maltene nestala, a ona akademska ili univerzitetska jedva da daje života, već podugo Večernje novosti dodeljuju nagradu Meša Selimović. Ove godine, kao i prethodnih, u glasanju za sve žanrove sudeluje 56 osoba, a redakcija se hvali da je to najmnogoljudniji žiri kritike na svetu. Najmnogoljudniji, bez ikakve sumnje, ali za dve trećine glasača niko nikada nije čuo.
I nemojte misliti da neka od ovih neobičnih priznanja ide nekim lokalnim genijima. Često se dodeljuju akademicima, piscima koji su miljenici beogradske čaršije, a ne pamti se da je neko diskretno odbio ovakva visoka priznanja. Kad pogledate beleške o autoru na kraju knjige, neki od njih beleže i po 40-ak nagrada, od kojih su polovina uvreda zdravoj pameti.
Ima, istinu govoreći, uglednih nagrada koje su se urušile pod navalom provincijske alavosti. Tako je nagrada ‘‘Branko Miljković“, po definiciji namenjena mladim, novim autorima (B. M. je umro u 27 godini), sredinom osamdesetih dodeljena Oskaru Daviču, koji je već bio trostruko stariji od nesrećnog Branka. I Oskaru to nije bilo čudno. Palo sa neba, pa šta!
Za neke nagrade smo čuli kad se dogodi skandal najnižeg reda. Pre desetak godina, u Kruševcu je dodeljen Zlatni krst cara Lazara (ni do tada ni posle nikad nismo čuli za ovo čudo od nagrade). Tročlani žiri je nagradu dodelio Vuku Draškoviću. Niko ne bi dao ovoj vesti ni pišljivog boba, da se nije javio vrsni pisac Danilo Nikolić, jer je iz novina saznao da je i on sudelovao u odluci za ovu nagradu. Ali njemu je odgovorio pisac-večiti disident, u to vreme na visokom položaju u srpskom Ministarstvu kulture, do kojeg je stigao sa kadrovske liste VD. On je Nikoliću učtivo odbrusio: Nas dvojica smo odlučili, a ti nisi mogao da promeniš ništa!
Neko bi sad mogao da cinično kaže: pa šta, neka cvetaju svi cvetovi!
Ovde je nevolja što je korov prevladao, i što su mediji potpuno razrušeni, te sve što stigne do redakcija, ima istovetan tretman. Kulturna javnost je zbunjena i sluđena, teško joj je da se snađe u ovom bunilu.
Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo, kako je sam govorio, večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu!”
Pisci i sistemi
Što čuješ u Sarajevu o svojoj malenkosti: da o tebi “treba razmisliti” jer “vodiš ratove”. I još: da su Obašašća nekome, ne možeš znati kome ni zašto, grdno zasmetala. Ne vjeruješ ni u jedno ni u drugo, ali i kad ne vjeruješ, ne prestaje te progoniti…
***
Traže od tebe da budeš jasan i iskren. I tvoja šutnja im je neiskrenost. A kad ne šutiš, kad se objavljuješ, iskreno i istinito, naljute se, počnu u te upirati prstom. Jer, od tebe se ne očekuje to. Od tebe se očekuje da “iskreno” i “otvoreno” priznaš ono što ionako o tebi misle.
(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću)
Svijet se usitnjava u podjelama. Mišljenje se transformira u izjašnjavanje u matrici “za” ili “protiv”. To je postala dominanta epistemološka odrednica savremenog svijeta i zapravo jedina stvar u kojoj su saglasni i saobrazni svi ideološki pravci na svijetu. Zbog toga zapravo i nema alternative. Jedna dogma samo smjenjuje drugu dogmu. Takav svijet ne trpi dublje razmišljanje, a istovremeno traži samo jednu stvar: izjašnjavanje.
Alper Yagci iznosi par teza o tome zašto Turci ne vole svoga najpoznatijega pisca. Rad daje dosta široku sliku kretanja u Turskoj od pedesetih godina, kada (po tome je možda Turska presedan) desničarska čvrsta ruka hara zemljom politički, dok je intelektualni mainstream činila komunistička ljevica koja je forsirala ruske pisce i time trajno obilježila književna poimanja svog čitateljstva. S druge strane u radu nije dovoljno nijansirano ono što se često moglo čuti nakon što je Pamuk dobio Nobela
Postoji međutim jedna pozicija koja ne odgovara niti jednom od zadanih obrazaca. Pozicija koja nije niti za, niti protiv. Pozicija koja problematizira i za i protiv. Pozicija pisca. I to ne bilo kojeg pisca već pisca koji nije ničiji, pisca koji obitava u onom između. S takvim se piscima ideologije najbrutalnije obračunavaju i uvijek se prema njima određuju – protiv. U radu pod nazivom “Zašto Turci ne vole Orhana Pamuka?” Alper Yagci iznosi par teza o tome zašto Turci ne vole svoga najpoznatijega pisca. Rad daje dosta široku sliku kretanja u Turskoj od pedesetih godina, kada (po tome je možda Turska presedan) desničarska čvrsta ruka hara zemljom politički, dok je intelektualni mainstream činila komunistička ljevica koja je forsirala ruske pisce i time trajno obilježila književna poimanja svog čitateljstva.
S druge strane u radu nije dovoljno nijansirano ono što se često moglo čuti nakon što je Pamuk dobio Nobela. Pamuk je prodao dušu đavolu, javljaju se (književni) čistunci. A to prodavanje duše đavolu je eufemizam za izlazak iz zatvorenog kruga romantičarskih predodžbi o divnoj, istovremeno vojnički slavnoj i suštinski humanoj naravi svoje zemlje. Ovaj sveprožimajući paradoks je postao opće mjesto čitanja prošlosti bilo gdje na svijetu. A paradoks je jer ne može se biti vojni ekspanzist i humanist. Osim ako se humanizam podvede pod imperijalno oplemenjivanje onih koji se smatraju nižim rasama. A taj je humanizam zapravo antihumanizam.
Svaki put kada neki pisac osvijetli prošlost vlastitog naroda iz pozicije koja ne odgovara vladajućim oligarhijama, u bilo kom dijelu svijeta, on se proglašava izdajnikom, mešetarom, ili sarajevski rečeno, prodanom dušom. Književno rečeno: Faustom koji je prodao svoju dušu đavolu za neku šačicu slave.
Orhan Pamuk je dobra ilustracija da svugdje u svijetu postoji ovakvo shvatanje književnosti: ili je politički pragmatična ili je izdajnička.
Međutim, ovo ima posebnu težinu na Balkanu. Ovdje se pisci proglašavaju braničima, čak utemeljiteljima genocida. Ako nisu to, onda su neprincipijelni izdajnici koji “šuruju” sa svima. Često su dva u jedan. Nerijetko će se za jednog pisca čuti etikete da je, naprimjer, ustaša i komunista u jednom, zavisno od toga ko interpretira njegovo djelo, odnosno, ispravka, zavisno od onoga ko interpretira tog pisca. Jer, u ideološki osmišljenom čitanju književnosti uvijek se interepretira pisac. Ponekad samo djelo, ali i tada površno.
Da ozbiljan pisac ne može imati nacionalnost u poimanju kakvo je danas preovlađujuće na Balkanu, sasvim je jasno. Kada se u obzir uzmu usitnjavanja identiteta koja su posljedica neprestanih podjela na nacije, ali i podjela unutar nacija koje nisu nikakva pluralnost, već bjesomučno markiranje svakoga ko drugačije misli, moguće je vidjeti jednu stvar. Upravo zbog ovako složene strukture kod nas postoje pisci koji su zbilja ničiji
Prostor bivše Jugoslavije je postao ishodišno mjesto brojnih nacionalizama i možda je najbolje u kontekstu ex-yu nacionalizama promisliti o piscima koji su ničiji. Da ozbiljan pisac ne može imati nacionalnost u poimanju kakvo je danas preovlađujuće na Balkanu, sasvim je jasno. Kada se u obzir uzmu usitnjavanja identiteta koja su posljedica neprestanih podjela na nacije, ali i podjela unutar nacija koje nisu nikakva pluralnost, već bjesomučno markiranje svakoga ko drugačije misli, moguće je vidjeti jednu stvar. Upravo zbog ovako složene strukture kod nas postoje pisci koji su zbilja ničiji.
A pitanje pripadanja pisca je suštinski pitanje fokalizacije. Fokalizacija je inače jedan jako pragmatičan pojam koji se u domaćoj literarnoj tradiciji gleda kao navrat-nanos sklepano pomodarstvo, iako taj pojam ima ozbiljnu književnu prošlost. Naime, fokalizacija je, krajnje pojednostavljeno, viđenje. Ili, malo složenije, problemaitiziranje i artikuliranje onoga što je Uspenski nazvao tačkom gledišta. U nacionalističkim se interpretacijama sjedinjuju pisac i djelo, a poliperspektivnost u književnim tekstovima svodi na proste za-protiv obrasce.
Paradoksalno, zamjera se piscu što njegovi likovi nemaju pogled na svijet vladajuće elite. U ozbiljnim i ideološki neostrašćenim književnim djelima poliperspektivnost je sasvim redovna pojava. Moglo bi se reći uobičajen postupak oblikovanja književnog svijeta. Piscu je zabranjeno da opisuje neprijatelja. Neprijatelj se mora markirati i njegov se lik smije risati samo po unaprijed zadanim obrascima. Inače je to neprijateljstvo spram žrtve koju je “vlastiti” narod podnosio, podnosi i uvijek će podnositi (jer nacionalizam pledira na vječnost).
Poimanja svijeta sabranog u književni tekst koja počivaju na poliperspektivnosti i višeznačnosti se ne toleriraju. Književno djelo mora odgovarati zamislima otaca nacije, inače je loše. A pisac je izdajnik, skupa s onima koji njegov rad ocijene kao dobar.
Vratimo se Obašaćima i basanjima, koja su smetala u bivšem sistemu. Smetaju i u ovom sistemu, odnosno u ovim mikrosistemima, mini-klerikalnim inačicama totalitarizma. Iz toga se da vidjeti da ne postoje ljudi ovog i ljudi onog sistema. Postoje samo ljudi sistema i oni koji to nisu. Postoje pisci sistema i pisci koji to nisu. Oni koji su ljudi ili pisci jednog sistema, smjenom sistema se obično prilagode
U ovakvom besmislenom sažimanju su sadržana sva kulturološka, epistemološka, aksiološka i književno-kritička te estetička poimanja i tumačenja književnosti koja sebe nazivaju nacionalno osviještenim. Književnost u tom smislu postoji samo da artikulira nacionalne mitove. Ukoliko ona to ne učini, pisac postaje “sumnjivo lice”. Književnost mora biti pamflet da bi bila dobra. Mora se razračunavati sa neprijateljem, unutrašnjim ili vanjskim.
Ovako otprilike izgledaju osnove nacionalno čistih promišljanja o književnosti. Nevjerovanje u to da jedan pisac može imati snagu da čita svijet iz raznih perspektiva za nacionalne čistunce je ravno vjerovanju u život na Marsu. Ustvari, život na Marsu je vjerovatniji. A upravo pisci su osobe koje najviše stradavaju zbog ovakve uskogrudosti.
Pisac se nužno situira u “za” ili “protiv” poziciju. Ako nije “za nas”, onda je “protiv nas”. A to “protiv nas” se uobliči u interpretaciju. Pisac može završiti i u zatvoru.
Tako je bošnjačka desnica u Sarajevu najavila snimanje filma o Ivi Andriću. Zapravo o genocidnim porukama nepoćudnog Ive Andrića. Kakve su to Andrićeve genocidne poruke, ostaje da se vidi. Tek je u natuknicama rečeno da će se slijediti metoda prebrojavanja “dobrih” i “loših” junaka. A kod Andrića zapravo ne postoje dobri i loši junaci. Ako ćemo slijediti logiku onih koji književnost svode na pisca, valjalo bi reći da je pisac koji je znao iznimno prikazati ljudsku prirodu valjda isto tako dobro znao da niko nije samo dobar niti samo loš. A samim tim nije mogao svoj svijet uobličiti na dihotomiji dobrih i loših likova u svojim djelima. O Andriću se sa sigurnošću može reći samo jedno: nikada nikome nije valjao.
Vratimo se Obašaćima i basanjima, koja su smetala u bivšem sistemu. Smetaju i u ovom sistemu, odnosno u ovim mikrosistemima, mini-klerikalnim inačicama totalitarizma. Iz toga se da vidjeti da ne postoje ljudi ovog i ljudi onog sistema. Postoje samo ljudi sistema i oni koji to nisu. Postoje pisci sistema i pisci koji to nisu. Oni koji su ljudi ili pisci jednog sistema, smjenom sistema se obično prilagode. Ljudi jednog sistema su ljudi svakog sistema. Ljudi nijednog sistema su ljudi koji nikada ne pripadaju nijednom sistemu. I to je jedina postojeća dihotomija. Ona kojoj nas uče ničiji pisci.
Kopile ovjenčano Nobelom
Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Banac za Andrića tvrdi da je “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.
Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom. Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
Solženjicin po meri
U petak, 20. decembra, avion privatne nemačke kompanije sleteo je na berlinski aerodrom pravo iz Rusije, a iz njega je izašao znamenit putnik, do koji sat pre toga sibirski zatvorenik: Mihail Hodorkovski, čovek koji je jednom imao para više nego što obični smrtnici poput nas mogu i zamisliti; sada ih, po svoj prilici, ima mnogo manje, ali to je i dalje više nego što bi običan smrtnik poput mene ili vas mogao i znao potrošiti, jer i za sticanje i za trošenje tolikog novca treba ona vrsta dara i, hm, mašte, kakvu ovakvi kao mi nemaju. Jer da je imaju, imali bi šta i (po)trošiti.
Zanimljiva je ta politička istorija nemačko-ruskih putničkih civilnih letova, vanlinijskih, ponekad upravo i ilegalnih. Izgleda da ruski Sistem (svaki, naime, ruski sistem!) ima potrebu da povremeno izluči iz sebe i sa teritorije koju kontroliše ponekoga ko mu osobito smeta, a za međunarodnu mu je reputaciju štetno da ga dalje drži u pržunu, bilo bukvalnom ili onom ’’otvorenog tipa’’ (što je u nekim periodima istovetno sa zemljom kao takvom). I šta onda učiniti nego posesti smetalo na prvi avion i uputiti ga na zapad, ali ne predaleko – Nemačka se tu čini kao baš zgodna destinacija.
E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca
Tako je 12. februara davne 1974. na frankfurtski aerodrom sleteo Aleksandar Solženjicin, doslovno izbačen iz Sovjetskog saveza (i državljanstvo mu je momentalno poništeno) kao kakva vreća krompira, bez da ga se išta pita. Eh, takva je bila sovjetska imperija: ako hoćeš da izađeš iz zemlje moraš da zatražiš dozvolu, ali teško da ćeš je dobiti, ali ako počneš opasno da smetaš, ona će te isto tako silom izbaciti – i još ćeš biti srećan jer si mogao proći mnogo gore, kao što mnogi i jesu. Nisu, naime, svi Solženjicin ili Hodorkovski pa da imaju tako luksuzan tretman: za milione anonimnih dostajao je metak u potiljak i anonimni ukop u zaleđenu zemlju negde u Bestragiji.
E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca. Ne, upravo nezamislivo mnogo novca. Stečenog na način koji se nikako ne uklapa u onu weberovsku ’’protestantsku etiku i duh kapitalizma’’. Samo, nisu momci-ex komsomolci imali ni vremena ni volje za čitanje Webera, valjalo je brzo i efikasno nalapati se gasno-naftnih i ko zna još kakvih milijardi.
Dosta godina kasnije, jeljcinovsku piramidu moći odmeniće Putin, stari i tvrdi KGB kadar, a Hodorkovski će odnekud pomisliti da može raditi mimo, ako ne i protiv novog šerifa u gradu. Šerif je, gle, mislio drugačije. The rest is history. Hodorkovski je imao više nego dovoljno vremena da u zatvoru nadoknadi propuštenu lektiru; ko zna, možda se mašio i Webera.
Deo zapadne štampe sada gotovo da slavi Hodorkovskog kao nekog ’’novog Solženjicina’’, naravno u postsovjetskom, brutalno kapitalističkom ključu. Deo ’’istočne’’ štampe (uključujući i srpsku) na to se mršti. I zaista, vrlo je lako uočiti koliko su Solženjicin i drugi sovjetski disidenti na jednoj strani, a Hodorkovski, Berezovski etc. na drugoj, nešto kao bog i šeširdžija. Ali, biće da to što ih se u izvesnom smislu dovodi u neku bizarnu vezu ne govori samo o buđenju hladnoratovskih resantimana, nego govori nešto bitno o sadašnjem stanju stvari.
Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas
Šta je, naime, putinovska Rusija ako ne svojevrsno ’’povampirenje’’ sovjetske imperije, ali ne kroz ideologiju, nego u čisto praktično-tehničkom smislu, sa knutom državne sile i gomilom novca od eksploatacije resursa u prvom planu? Šta je onda Vladimir Vladimirovič Putin ako ne svojevrsni Brežnjev državnog kapitalizma? Dakako, takvom autoritarnom socijalističkom kapitalizmu (nemojte mi samo reći da to ne postoji i ne može postojati!) glavni neprijatelji nisu pisci, umetnici, novinari. To jest, i takvi su mu neprijatelji, ali sitni i imperatorskog prezira dostojni, za njih je rezervisan pedagoški tretman u vidu cenzure, ostajanja bez posla ili drugih formi šikane. U krajnjem slučaju, poneko trajno nerazrešeno i nerazrešivo ubistvo, od nepoznatog ili ’’neuračunljivog’’ počinioca.
Sa odviše svojeglavim tajkunima se radi drugačije: oni su otpadnici iz zajedničkog ’’bojševičkog’’ gnezda, pri tome im novac daje izvesnu moć – a moć se u tim krugovima uvek respektuje, bez obzira na poreklo i predznak – i ima ih se egzemplarno dovesti u red. Jer, na koncu je važno da se pokaže da je ’’ruka Kremlja’’ uvek najjača i najčvršća, a da se ’’izmi’’, ideologije i poretci mogu menjati kako im je volja. Kremlj je suština, ostalo je retorika.
Da li sve ovo nešto govori zapadu, i nama kao klatećem se donjem rubu tog sveta? Nije malo onih, ne baš nerelevantnih, koji proglašavaju odlazeću 2013. ’’godinom Putina’’. Nije li Vladimirovič nadigrao Zapad i u Siriji i u Ukrajini i još ponegde? I sada mu je, kada je demonstrirao efikasnu silu, lakše da se malo igra humanizma i renesanse i poboljšava svoj predolimpijski imidž ’’humanitarnim’’ puštanjem Hodorkovskog, ili onih dveju cura iz Pussy Riot, pravih duhovnih naslednica starih disidenata.
Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto
A stara, dobra Evropa zapravo je paralisana i pomalo zadivljena Putinom i putinizmom (na onaj način na koji je kakav ’’dobar dečak i mamin sin’’ fasciniran huliganom koji sve može i sve sme) mada ga baš i ne bi volela ’’kod kuće’’, onako kako je zapravo bila paralisana i sirovim, brahijalnim staljinizmom, hruščovizmom ili brežnjevizmom. To jest, dopola gadljiva, otpola strašljivo impresionirana… Ali tada je ipak bilo lakše, bio je tu prekookeanski Veliki brat u punoj snazi i svežini, a nije bilo ni ruskih petrodolarskih milijardi, te je na koncu sibirska imperija – osim za ponekog left bank intelektualnog snoba – kao model za život i za ugledanje imala zavodljivost prašnjave krpe.
Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas. Na Balkanu se to osobito dobro vidi, a i Kremlj je izgleda odlučio da kroz Balkan, recimo kroz Srbiju, pa i Bugarsku, pokaže šta sve zna i može.
Zato će Hodorkovski biti lepo potapšan po ramenima i brzo zaboravljen, jer nije Međeda ljutiti kad ide zima; uostalom, poneko će se setiti i da je onomad, kada je Solženjicin dobio Nobela, a Kremlj ga, dakako, nije pustio da odleti na dodelu, švedska ambasada u Moskvi odbila da bude domaćin uručenja nagrade ruskom piscu, jer Kraljevska vlada ipak nije htela da kvari odnose sa supersilom zbog tamo nekog piskarala…
Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto. Nije to mnogo, i nema to iza sebe nikakvih divizija, ali opet, to je jedino što vredi, mada se ne može osobito dobro utržiti na berzama kapitalizma, socijalizma ili bilo kojeg drugog kurentnog pseudonima za neprestane Igre Moći.