novinarstvo s potpisom
Radomir Konstantinović
Čitati Konstantinovića u Sarajevu 2018., točno 90 godina nakon što se taj ”čovek suštine”[i] 27. ožujka 1928. rodio u Subotici, što bi to značilo?
Što bi značilo, pak, čitati ga danas?
Što bi to značilo u vrijeme globalne ”preobrazbe svijeta u palanačku mrežu”[ii] kad lutajući duh palanke nesmetano pronalazi gostoprimstvo posvuda u svijetu, uzimajući sve više pod svoje i SAD i Europu? [Read more…]
Europa se raspada pred našim očima – to je bit manifesta kojim se tridesetoro pisaca, intelektualaca, dobitnika Nobelove nagrade obratilo europskoj javnosti u dramatičnom apelu za očuvanje osnovnih vrijednosti Europe. [Read more…]
Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti. [Read more…]
Orhan Pamuk
Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti. [Read more…]
U petak, nešto prije 12 sati, stigao sam, sa nemalim uzbuđenjem, na parkiralište ispred štamparije i skladišta izdavačkog poduzeća Profil koje je, zahvaljujući dobroj volji, a možda i dobrom njuhu Danijela Žderića za priču koju mnogi iščekuju pročitati, upravo dan ranije dovršilo tiskanje mojega prvog romana. Prije nego što sam krenuo pokupiti primjerke knjige koji mi pripadaju sjedio sam nekoliko minuta u autu u tišini, zatvorenih očiju, slušajući kako mećava udara na prozore vozila, ali sam, i više od toga, slušao glas srca i savjesti.
Naime, vrtjela mi se slika kako sam, prije početka pisanja prve redove knjige, koju je moj urednik i dobar drug Miljenko Jergović nazvao ”Argentinski roman”, a taman sam bio pročitao roman ”Bijeli zamak” Orhana Pamuka, u bilježnicu s kojom uvijek putujem, napisao da ne mogu pobjeći od glasa savjesti i od činjenice da je zaljubljeni mladić, pun očekivanja i dobrih nakana u svijetu potrebitih i siromašnih, mladić koji je nekad bio u mojoj koži, taj isti mladić koji, izranjajući iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života, u ovo gluho doba noći (moje duše, razumije se) vjeruje da ovo ne piše samo za sebe. Da, bilo je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mi je naložio da se ispovjedim i razgolitim.
Evo zašto.
“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima knjige postati jasno kasnije, kako budu čitali) – nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti.
Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.
Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko od sada budem drugačiji. I ukoliko i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomogne u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.
U rukama ćete, ako knjigu nabavite, imati moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelj europskih naroda.
Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja.
Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.
A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam – za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojem želim svjedočiti ovom knjigom – odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti odredbe hrvatskog Ustava.
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.
Moj je cilj bio probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.
Eto, zato sam se razgolitio: da pomognem, ako je moguće i ako se ta milost dogodi, svima onima koji su u zabludi, jer vjerujem u kategorički imperativ suočavanja s prošlošću, napuštanja mitova i nacionalizma, dijaloga, ekumenizma, praštanja i suživota.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam, stoga, otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest.
Da tomu nije tako, ne bih se lavovski borio da održim ovaj portal na životu, što ne znači i da ću u tome uspjeti. Jer sve, na kraju krajeva, ovisi o vama: hoćete li nam pomoći donacijama, hoćete li nas preporučivati prijateljima i znancima, cijenite li ono što radimo i, jer se i o tome radi, vjerujete li da možemo bolje živjeti, da smo zaslužili bolje?
Ja u to vjerujem. I zato vas molim da pročitate moj roman. Hvala. Mir i radost. Dobrota vaša neka vas prati.
Što čuješ u Sarajevu o svojoj malenkosti: da o tebi “treba razmisliti” jer “vodiš ratove”. I još: da su Obašašća nekome, ne možeš znati kome ni zašto, grdno zasmetala. Ne vjeruješ ni u jedno ni u drugo, ali i kad ne vjeruješ, ne prestaje te progoniti…
***
Traže od tebe da budeš jasan i iskren. I tvoja šutnja im je neiskrenost. A kad ne šutiš, kad se objavljuješ, iskreno i istinito, naljute se, počnu u te upirati prstom. Jer, od tebe se ne očekuje to. Od tebe se očekuje da “iskreno” i “otvoreno” priznaš ono što ionako o tebi misle.
(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću)
Svijet se usitnjava u podjelama. Mišljenje se transformira u izjašnjavanje u matrici “za” ili “protiv”. To je postala dominanta epistemološka odrednica savremenog svijeta i zapravo jedina stvar u kojoj su saglasni i saobrazni svi ideološki pravci na svijetu. Zbog toga zapravo i nema alternative. Jedna dogma samo smjenjuje drugu dogmu. Takav svijet ne trpi dublje razmišljanje, a istovremeno traži samo jednu stvar: izjašnjavanje.
Postoji međutim jedna pozicija koja ne odgovara niti jednom od zadanih obrazaca. Pozicija koja nije niti za, niti protiv. Pozicija koja problematizira i za i protiv. Pozicija pisca. I to ne bilo kojeg pisca već pisca koji nije ničiji, pisca koji obitava u onom između. S takvim se piscima ideologije najbrutalnije obračunavaju i uvijek se prema njima određuju – protiv. U radu pod nazivom “Zašto Turci ne vole Orhana Pamuka?” Alper Yagci iznosi par teza o tome zašto Turci ne vole svoga najpoznatijega pisca. Rad daje dosta široku sliku kretanja u Turskoj od pedesetih godina, kada (po tome je možda Turska presedan) desničarska čvrsta ruka hara zemljom politički, dok je intelektualni mainstream činila komunistička ljevica koja je forsirala ruske pisce i time trajno obilježila književna poimanja svog čitateljstva.
S druge strane u radu nije dovoljno nijansirano ono što se često moglo čuti nakon što je Pamuk dobio Nobela. Pamuk je prodao dušu đavolu, javljaju se (književni) čistunci. A to prodavanje duše đavolu je eufemizam za izlazak iz zatvorenog kruga romantičarskih predodžbi o divnoj, istovremeno vojnički slavnoj i suštinski humanoj naravi svoje zemlje. Ovaj sveprožimajući paradoks je postao opće mjesto čitanja prošlosti bilo gdje na svijetu. A paradoks je jer ne može se biti vojni ekspanzist i humanist. Osim ako se humanizam podvede pod imperijalno oplemenjivanje onih koji se smatraju nižim rasama. A taj je humanizam zapravo antihumanizam.
Svaki put kada neki pisac osvijetli prošlost vlastitog naroda iz pozicije koja ne odgovara vladajućim oligarhijama, u bilo kom dijelu svijeta, on se proglašava izdajnikom, mešetarom, ili sarajevski rečeno, prodanom dušom. Književno rečeno: Faustom koji je prodao svoju dušu đavolu za neku šačicu slave.
Orhan Pamuk je dobra ilustracija da svugdje u svijetu postoji ovakvo shvatanje književnosti: ili je politički pragmatična ili je izdajnička.
Međutim, ovo ima posebnu težinu na Balkanu. Ovdje se pisci proglašavaju braničima, čak utemeljiteljima genocida. Ako nisu to, onda su neprincipijelni izdajnici koji “šuruju” sa svima. Često su dva u jedan. Nerijetko će se za jednog pisca čuti etikete da je, naprimjer, ustaša i komunista u jednom, zavisno od toga ko interpretira njegovo djelo, odnosno, ispravka, zavisno od onoga ko interpretira tog pisca. Jer, u ideološki osmišljenom čitanju književnosti uvijek se interepretira pisac. Ponekad samo djelo, ali i tada površno.
Prostor bivše Jugoslavije je postao ishodišno mjesto brojnih nacionalizama i možda je najbolje u kontekstu ex-yu nacionalizama promisliti o piscima koji su ničiji. Da ozbiljan pisac ne može imati nacionalnost u poimanju kakvo je danas preovlađujuće na Balkanu, sasvim je jasno. Kada se u obzir uzmu usitnjavanja identiteta koja su posljedica neprestanih podjela na nacije, ali i podjela unutar nacija koje nisu nikakva pluralnost, već bjesomučno markiranje svakoga ko drugačije misli, moguće je vidjeti jednu stvar. Upravo zbog ovako složene strukture kod nas postoje pisci koji su zbilja ničiji.
A pitanje pripadanja pisca je suštinski pitanje fokalizacije. Fokalizacija je inače jedan jako pragmatičan pojam koji se u domaćoj literarnoj tradiciji gleda kao navrat-nanos sklepano pomodarstvo, iako taj pojam ima ozbiljnu književnu prošlost. Naime, fokalizacija je, krajnje pojednostavljeno, viđenje. Ili, malo složenije, problemaitiziranje i artikuliranje onoga što je Uspenski nazvao tačkom gledišta. U nacionalističkim se interpretacijama sjedinjuju pisac i djelo, a poliperspektivnost u književnim tekstovima svodi na proste za-protiv obrasce.
Paradoksalno, zamjera se piscu što njegovi likovi nemaju pogled na svijet vladajuće elite. U ozbiljnim i ideološki neostrašćenim književnim djelima poliperspektivnost je sasvim redovna pojava. Moglo bi se reći uobičajen postupak oblikovanja književnog svijeta. Piscu je zabranjeno da opisuje neprijatelja. Neprijatelj se mora markirati i njegov se lik smije risati samo po unaprijed zadanim obrascima. Inače je to neprijateljstvo spram žrtve koju je “vlastiti” narod podnosio, podnosi i uvijek će podnositi (jer nacionalizam pledira na vječnost).
Poimanja svijeta sabranog u književni tekst koja počivaju na poliperspektivnosti i višeznačnosti se ne toleriraju. Književno djelo mora odgovarati zamislima otaca nacije, inače je loše. A pisac je izdajnik, skupa s onima koji njegov rad ocijene kao dobar.
U ovakvom besmislenom sažimanju su sadržana sva kulturološka, epistemološka, aksiološka i književno-kritička te estetička poimanja i tumačenja književnosti koja sebe nazivaju nacionalno osviještenim. Književnost u tom smislu postoji samo da artikulira nacionalne mitove. Ukoliko ona to ne učini, pisac postaje “sumnjivo lice”. Književnost mora biti pamflet da bi bila dobra. Mora se razračunavati sa neprijateljem, unutrašnjim ili vanjskim.
Ovako otprilike izgledaju osnove nacionalno čistih promišljanja o književnosti. Nevjerovanje u to da jedan pisac može imati snagu da čita svijet iz raznih perspektiva za nacionalne čistunce je ravno vjerovanju u život na Marsu. Ustvari, život na Marsu je vjerovatniji. A upravo pisci su osobe koje najviše stradavaju zbog ovakve uskogrudosti.
Pisac se nužno situira u “za” ili “protiv” poziciju. Ako nije “za nas”, onda je “protiv nas”. A to “protiv nas” se uobliči u interpretaciju. Pisac može završiti i u zatvoru.
Tako je bošnjačka desnica u Sarajevu najavila snimanje filma o Ivi Andriću. Zapravo o genocidnim porukama nepoćudnog Ive Andrića. Kakve su to Andrićeve genocidne poruke, ostaje da se vidi. Tek je u natuknicama rečeno da će se slijediti metoda prebrojavanja “dobrih” i “loših” junaka. A kod Andrića zapravo ne postoje dobri i loši junaci. Ako ćemo slijediti logiku onih koji književnost svode na pisca, valjalo bi reći da je pisac koji je znao iznimno prikazati ljudsku prirodu valjda isto tako dobro znao da niko nije samo dobar niti samo loš. A samim tim nije mogao svoj svijet uobličiti na dihotomiji dobrih i loših likova u svojim djelima. O Andriću se sa sigurnošću može reći samo jedno: nikada nikome nije valjao.
Vratimo se Obašaćima i basanjima, koja su smetala u bivšem sistemu. Smetaju i u ovom sistemu, odnosno u ovim mikrosistemima, mini-klerikalnim inačicama totalitarizma. Iz toga se da vidjeti da ne postoje ljudi ovog i ljudi onog sistema. Postoje samo ljudi sistema i oni koji to nisu. Postoje pisci sistema i pisci koji to nisu. Oni koji su ljudi ili pisci jednog sistema, smjenom sistema se obično prilagode. Ljudi jednog sistema su ljudi svakog sistema. Ljudi nijednog sistema su ljudi koji nikada ne pripadaju nijednom sistemu. I to je jedina postojeća dihotomija. Ona kojoj nas uče ničiji pisci.
Osim što je verificirao duboke antagonizme u našem nacionalnom korpusu, referendum o braku pokazao je da su ljudska prava zajamčena samo na papiru. A papir gori, u stvarnosti, u fašistoidnim razdobljima planetarne povijesti, ali i u mašti, kao što je to slučaj u ”Fahrenheitu 451”. Bradburyjev roman, objavljen prvi put prije 60 godina, slika je totalitarno ustrojenog društva čiji se stanovnici hrane televizijskim smećem. U tako projiciranom svijetu, koji više nije fikcija, nego opipljiva stvarnost, knjige su suvišne i strogo zabranjene, a da bi se tom korovu stalo na kraj, angažirane su satnije vatrogasaca koje brišu svaki trag onoga što je ostalo od Gutenbergove prašume.
Početkom devedesetih godina 20. stoljeća, funkcije vatrogasaca u našoj domaji prihvatila se jedna vrsta domoljuba i domoljupki, čisteći gradske i lokalne biblioteke od knjiga nepoćudnog sadržaja. Zahvaljujući učinkovitim hrvatskim deterdžentima i talibanskoj ustrajnosti njihovih korisnika, knjige pisane ekavicom i ćirilicom su adaktirane, reciklirane i eutanazirane. U toj higijenskoj raboti sudjelovali su visoki državni dužnosnici, ali isto tako anonimne knjižničarke i manje anonimne ravnateljice. Rezultati su bili impresivni, jer je na taj način zbrisano oko 2, 8 milijuna naslova.
Posrijedi je klasični bibliocid kakvim se u posljednjih pola stoljeća ne može pohvaliti nijedna europska država, pa ako smo po stopi ekonomskog rasta na dnu, eto makar jednog indikatora kojim stršimo nad elitnim članicama Unije. Svjetski dan ljudskih prava koji se obilježava 10. prosinca, bio je prilika da se podsjetimo kako se ta prava tretiraju u našoj zemlji, to više što taj dan koincidira s datumom smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Od kolektivnog zanosa, izazvanog činjenicom da su dobili samostalnu državu, Hrvati su prošli vrletan put na kojem su stare zablude zamijenjene novim i na kojem je sloboda nerijetko shvaćana kao plemenski i etnički strogo zadana kategorija.
Nakon spaljivanja inorodnih knjiga, a onda i inorodnih sela, referendum o braku pokazao je da s ljudskim pravima ne stojimo najbolje i da pozivanje na zakonske odredbe nerijetko služi kao dimna zavjesa kojom se prikriva stvarno stanje. Ne slučajno, na Svjetski dan ljudskih prava obnarodovana je peticija ”Pisci protiv masovnog nadzora” koju je podržalo gotovo 600 pisaca iz 83 zemlje. O razmjerima akcije svjedoči podatak da su peticiju potpisali Günter Grass, J. M. Coetzee, Elfriede Jelinek, Orhan Pamuk, Tomas Tranströmer, Umberto Eco, Margaret Atwood, Don DeLillo, Peter Sloterdijk, Arundhati Roy, Julian Barnes, Tariq Ali, Javier Marais, Amos Oz, Ian MacEwan, Juli Zeh (jedna od inicijatorica akcije) i mnogi drugi.
Peticiju su također podržali, odnosno potpisom ovjerili autori iz Hrvatske te drugih zemalja iz regije, kako u nedostatku odgovarajućeg naziva, ili u strahu od pojmova kao što su Balkan i Jugoslavija, tepamo jugoistočnoj periferiji Staroga kontinenta. Naravno, nije teško pretpostaviti da su peticiju potpisali oni hrvatski pisci koji se i inače zalažu za permanentno razmicanje granica slobode, a koje jedan dio konzervativne javnosti tretira kao renegate, krsteći ih repertoarom pridjeva koji su svojstveni totalitarnom mentalitetu.
Upozoravajući da se sustavnim zloupotrebljavanjem digitalne tehnike uskraćuju ljudske slobode, peticijom se apelira na Ujedinjene nacije i sve vlade da stanu u obranu privatnosti. Bojim se da protuzakonito manipuliranje kompjutorima, zbog čega su pisci stvorili novu Internacionalu, nije prvi, a bogme ni zadnji put da se blagodati tehnološkog napretka pretvaraju u bumerang, služeći kao perfidan, ali ne manje opasan oblik porobljavanja. Oswald Spengler je tvrdio da nekadašnju religiju supstituira tehnika (koja ukida rad i zabavlja!), a zaokupljen pitanjem o smislu bitka (Sinn des Seins), njegov sunarodnjak Martin Heidegger zaključio je da moderna tehnika znači krajnju točku zaborava bitka koja je karakteristična za razdoblje svjetske noći, imenovano i kao ”oskudno vrijeme”.
Od peticije koja je ujedinila spisateljsku elitu iz gotovo cijelog svijeta, put logično vodi prema protagonistima antiutopijske književnosti. Čije su prognoze bile najtočnije i najdalekovidnije? U već citiranome romanu ”Fahrenheit 451” Bradbury je oslikao društvo militantnog pragmatizma čiji se pripadnici, vođeni medijskim napastima i jeftinim užicima, svojevoljno zatvaraju u totalitarnu kulu, u Huxleyjevu ”Vrlom novom svijetu” embrijima se u inkubatorima ucjepljuje onoliko inteligencije koliko propisuje planetarna vlada, a u Orwellovoj ”1984” zajednicom upravlja Veliki brat, toliko užasniji, koliko je sveprisutan i koliko naizgled i ne postoji.
A parola ”sloboda je ropstvo”, nije li to slogan koji se iz skrivenih zakutaka orwellovske mašte preselio u gorku, rukom opipljivu svakodnevicu? Stječe se dojam da su pisci najegzaktniji kad se potpuno prepuste mašti! Ali ono o čemu svjedoči Bradbury, što je mučilo Huxleyja i Orwella i što provocira potpisnike peticije, daleko je od naivne fantazmagorije. To je stvarnost u koju nas je kapitalizam sa svojom ozakonjenom pohlepom, sa stambenim kreditima i kreditima za školovanje djece, sa svojom korporativnom logikom i korporativnim reklamama zagnjurio preko glave.
Onom što se događa ne treba se pretjerano čuditi. Ne samo zbog Edwarda Snowdena, koji je kao insider optužio američke tajne službe, dokazujući da su Sjedinjene Države deklarativno najslobodnija zemlja, iako im titulu svjetskog policajca broj 1 teško itko može oduzeti.
Televizijski program Big Brother, s grupom međusobno nepoznatih individua koje sretno prihvaćaju danonoćnu kontrolu, kao ovce koje jure za svojim pastirom, tek su derivat fiktivne slobodoljubivosti kreirane po logici nakaradno krojenog humanizma. Gledati i biti gledan, kud ćeš veće sreće. Doduše, u uvjetima tobožnje borbe za opću dobrobit, ta parola zahtijeva stanovitu korekciju: gledati i bili gladan! Nisam moralist, ali i idiotizam celebrity kulture ne forsira se samo radi zabave.
Osim titranja na najjeftinije note, uživljavajući se u biografije slavnih ličnosti, konzument zaboravlja na svoju neslavnu sudbinu, otupljujući instinkte i pretvarajući se u krpu kojom maše svaki totalitarni režim. Takav oblik manipulacije Benjamin DeMott definirao je kao ”politiku otpadaka” (junk politics). Simptomi totalitarizma nude se na svakom koraku. U stalnom porastu nepismenosti, ne samo među Hrvatima, u egzaktno provedenom istraživanju koje je pokazalo da je 65-godišnji Amerikanac 9 godina proveo pred ekranom, u gubitku suosjećajnosti, u zastrašujućim dimenzijama nasilja i suspenziji kritike zatamnjene optimističkim prividom i pomno razvijenim sustavom razbibrige.
Posljedice digitalne revolucije su nestanak kulture, deficit pouzdanih informacija i gubitak istine. Lako je da to tvrdi neki skeptik iz poslovično konzervativnog Balkana; takvo stajalište zastupa Andrew Keen, engleski kunsthistoričar i politolog koji je godinama radio u Silicijskoj dolini. Sluteći kakve se opačine kriju u zlorabljenju kompjutorske škatulje, Dražen Katunarić je u naslovu svoje knjige feljtona i putopisnih tekstova upotrijebio kovanicu infernet. Ondje gdje nema znanja, nema ni istine, pa nije teško pretpostaviti da će se predstavnici svih mogućih država i vlada upoznati s peticijom, da će kurtoazno podržati slavne i manje slavne pisce, izjavljujući za javnost jedno i mrmljajući u sebi drugo, uvjereni kako je u tim navudrenim glavama mašta ipak jača od stvarnosti.
U Orwellovoj ”1984” Veliki brat nastoji dokazati da 2 plus 2 iznosi 5, što manje proizlazi iz matematičkog neznanja, a više iz želje da se laž promovira u službenu istinu. Nije li se brojčanom ujdurmom poslužio i metropolit splitsko-dalmatinski Marin Barišić, obrazlažući svoju tezu u povodu referendumskog pitanja o definiciji braka? Ni matematika nije što je nekoć bila. Ni škole, ni popovi isto tako. Adorno je u svoje vrijeme objavio esej ”Obrazovanje poslije Auschwitza”, važan zbog toga što u njemu objašnjava da korupcija i perfidnost koji su omogućili holokaust persistiraju i dalje. Dok je tako kako tvrdi Adorno, mogućnost ponavljanja najgorih scenarija nije samo pitanje paranoje. I onda ima takvih koji se čude da nam Veliki brat zuri u krevet i kompjutorski zaslon?
“Što se odigrava u našem umu, našoj duši, kad čitamo roman? Po čemu se ti nutarnji osjeti razlikuju od osjećaja koji nas obuzimaju kad gledamo film, promatramo umjetničku sliku ili slušamo neku poeziju, pa čak i epsku? Roman nam katkad zna pružiti užitak jednak onomu što nam ga pruža nečija biografija, film, pjesma, slika ili bajka. No onaj autentični, izvorni učinak ove 
umjetnosti u temelju se razlikuje od djelovanja drugih literarnih žanrova, filma i slikarstva. Možda bih tu različitost najbolje mogao naznačiti ako vam ispričam što sam sve radio i kakve su se sve predodžbe u meni rađale dok sam kao mladić onako strastveno čitao.”
Ova knjiga ujedinjuje niz predavanja koja je Nobelovom nagradom (2006.) ovjenčani romanopisac Orhan Pamuk održao na Sveučilištu Harvard 2009. godine. Literatura je to za sve koji žele zamijeniti “naivni” čitalački užitak “sentimentalnim” uvidom u mehanizme stvaranja umjetničke proze.
Pamuk govori o iskustvu čitanja i pisanja velikih epskih formi, ulozi piščeve biografije u kreiranju fikcionalnog djela, odnosu romana prema drugim narativnim i nenarativnim umjetnostima i još mnogo čemu.
Autor: Orhan Pamuk
Naslov: Naivni i sentimentalni romanopisac
Prijevod: Maja Tančik
Publicistika
Broj stranica: 190
Uvez: meki uvez
Godina izdanja: studeni, 2013.
ISBN 978-953-286-093-1
Izdavač: Vuković & Runjić
(Pratite nas i na Moderna vremena Info)
