novinarstvo s potpisom
Ivica Račan
”Oni nisu željeli Hrvatsku” – to je jedna od najčešćih rečenica koje ponavljaju desničari, a činio je to i Tomislav Karamarko. Tko su ti ”oni”, nikada nije jasno rekao. Vjerojatno namjerno: ako precizno imenuješ neprijatelja, teško ćeš ubuduće i nekoga drugoga svrstati među opasne. No ni Karamarko nije krio da među te mrzitelje Hrvatske među prvima pripada vladajuća Socijaldemokratska partija. [Read more…]
S kakvim raspoloženjem idemo u susret 25. godišnjici stvaranja Republike Hrvatske? Takvim da u prvi red dolaze huligani, oni na tribinama, oni u sportskim institucijama i oni u politici i medijima!
Dana 25. lipnja 1991. Sabor je izglasao ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, kojom se utvrđuje pokretanje postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, a sukladno rezultatima referenduma od 19. svibnja, kada je više od 94 posto građana glasalo za hrvatsku samostalnost. [Read more…]
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
