To nije bio bilo kakav koncert, a ponajmanje uobičajeni koncert klasične glazbe. To je bio jedan od najvažnijih koncerata u kulturnoj i općoj povijesti glavnoga grada zemlje predvodnice slobodnog svijeta – kako o Sjedinjenim Američkim Državama i samima sebi, kao vođama te zemlje, vole govoriti američki predsjednici. [Read more…]
Samodopadan i ciničan balkanski primitivizam
Rat je započeo u zahodima rasklimanih vagona Hrvatskih željeznica. Muškarčina je, obavivši nuždu i stojeći pred poučnim instrukcijama o povlačenju vode i zabrani povlačenja ručice za opasnost, razljućen izvadio džepni nož i u ljutnji filigranski precrtao natpis ”vlak” i urezao natpis ”voz”. [Read more…]
Loša imitacija srpskih događanja naroda na splitskoj rivi
Već sam bio počeo pisati o Claudeu Debussyju, stogodišnjici njegove smrti i o tome kako su ovih dana tisuće đaka prošle kroz Lisinski učeći o glazbenom impresionizmu, kad se počeo događati narod na splitskoj rivi. Debussy će biti jednako sto godina mrtav i jednako velik i slavan i sljedeći tjedan, dok bi drugo po redu u kratkom roku događanje naroda moglo brzo pasti u zaborav, pa ću se danas ipak njemu posvetiti. [Read more…]
Državna himna za ratnog zločinca

Sanja Modrić
Tko je zaboravio, podsjetit ću. U jesen 2010., tadašnji vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i šef države Ivo Josipović oduzeo je činove časnicima HV-a pravomoćno osuđenima za teška kaznena djela. Zbog presuda za ratni zločin, generalski čin izgubili su tada Norac i Glavaš, a čin pukovnika Tihomir Orešković. Siniši Rimcu oduzet je čin bojnika jer je proglašen krivim za ubojstvo, a Zagorcu čin generala zbog financijskog kriminala. [Read more…]
Komemoracija za Slavka Goldsteina, sutra u 19 u Maloj dvorani Lisinki

Slavko Goldstein
Foto: Vjekoslav Skledar
U petak smo se na Mirogoju oprostili od Slavka Goldsteina.
Za Slavka Goldsteina se bez prigodničarskog pretjerivanja može reći da je bio obdaren prosvjetiteljskom racionalnošću i blagom i tolerantnom prirodom, osobinama koje su ga u spoju s njegovom upornošću i nepokolebljivošću u javnom djelovanju učinile personifikacijom demokratičnosti i slobodarskog duha na ovim prostorima. [Read more…]
Više nas dolazi u HNK nego vani na Trgu prosvjedovati
Kada sam posljednji put bio na zagrebačkom Trgu maršala Tita, otišao sam gutajući suze, dirnut, potresen, ganut ljepotom i zgrožen strahotom onoga što su mi tamo bez riječi, samo glazbom i govorom svojih tijela, ispričali požrtvovni vrhunski umjetnici Baleta HNK. Uhvatio sam posljednju ovosezonsku izvedbu baleta “Gospoda Glembajevi”, [Read more…]
Bez glazbe i kulture ova država nema smisla
Da, velike baletne premijere u velikim kazalištima, a zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište u našoj je zemlji po svom statusu i važnosti najveće koje imamo, oduvijek su bili elitni događaji, za elitu. U prvom redu onu kulturnu, intelektualnu, duhovnu. [Read more…]
Gospodo saborski zastupnici, niste ni do koljena drugu Ivi Vuljeviću
Vidio sam stvari koje vi ljudi ne biste vjerovali… svemirske krstarice u plamenu pokraj Orionova ramena. Gledao sam C-zrake kako sjaje u tami blizu Tannhäuserovih vrata. Sve ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši. Vrijeme je za umiranje. [Read more…]
Predrag Matvejević: ”Nacionalnost postaje važnijom od humanosti”

Predrag Matvejević
Foto: Josip Štilinović
(Opaska uredništva: U četvrtak 2. veljače 2017. oko 14 sati nas je napustio veliki humanist i pisac Predrag Matvejević. U spomen na izuzetnog književnika i borca za ljudska prava ponavljamo intervju koji nam je dao prije nešto više od tri godine. R.I.P. profesore!).
Predrag Matvejević rođen je 7. listopada 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). [Read more…]
Prometejski svjetionik za čitav svijet u ovoj mrkloj noći
Ovo je nešto o čemu će se pričati i što će trajati, a mi ćemo, dok god budemo živi, ponosno moći reći: to je izgrađeno u naše vrijeme.
Navedenim riječima sažela je njemačka kancelarka Angela Merkel prošle srijede navečer, u Hamburgu, svoje oduševljenje novom koncertnom dvoranom čijem je otvorenju prisustvovala.
Rekla je to pred televizijskim kamerama u pauzi velikog koncerta kojim je otvoreno čudo arhitekture na obali rijeke Labe, koncertna dvorana Elbphilharmonie u hamburškoj luci.
Gradila se dugo, punih deset godina i koštala je puno, skoro milijardu eura.
U prvom dijelu svečanosti, na pozornicu se popeo predsjednik Savezne Republike Njemačke Joachim Gauck. To nije bilo protokolarno čitanje govora koji je netko drugi napisao da bi političar ispao obrazovan i pametan.
“Dragi prijatelji glazbe, kako je lijepo danas biti s vama, ovdje u Hamburgu!”, pozdravio je publiku i gledatelje prijenosa širom svijeta vidno uzbuđen i radostan njemački predsjednik. Opisivao je svoj dojam estetske napetosti i kontrasta uhvaćenih i osmišljenih u Filharmoniji na Labi: luka i grad, kopno i more, tradicija i moderna, umjetnost i trgovina, sve to objedinjava i zrcali ta jedinstvena kuća, kuća na rijeci.
Predsjednik Gauk, govoreći o glazbi, opisivao je zapravo najljepšu i najbolju domovinu koju je moguće zamisliti. Upravo zato u glazbi se oduvijek osjećam kao u vlastitoj kući u kojoj je svatko dobrodošao i u kojoj ima mjesta za sve. Upravo zato svoju zemljopisnu domovinu zamišljam kao plemenitu glazbu i sanjam o takvoj političkoj domovini, državi koja bi bila odraz te ideje
Kao čovjek koji doista zna i osjeća to što govori, njemački je predsjednik nastavio o povezujućoj snazi glazbe, o prostoru i vremenu koje ona stvara u kojima svi možemo biti zajedno, a da se nitko ne mora odreći ni trunka svoje osobnosti, individualiteta i identiteta.
Predsjednik Gauk, govoreći o glazbi, opisivao je zapravo najljepšu i najbolju domovinu koju je moguće zamisliti. Upravo zato u glazbi se oduvijek osjećam kao u vlastitoj kući u kojoj je svatko dobrodošao i u kojoj ima mjesta za sve. Upravo zato svoju zemljopisnu domovinu zamišljam kao plemenitu glazbu i sanjam o takvoj političkoj domovini, državi koja bi bila odraz te ideje.
Njemački je predsjednik potom istaknuo i važnu misiju koju će ispunjavati Elbphilharmonie, kao zgrada i institucija. Spomenuo je opći dojam, a ni činjenice nisu daleko, da publika koja uživa u klasičnoj glazbi predstavlja samo mali dio njemačkog društva, uglavnom starije i dobro situirane ljude.
Zato je istaknuo činjenicu da je Elbphilharmonie izgrađena javnom rukom, u najvećem dijelu novcem poreznih obveznika i da joj zato jedna od najvažnijih zadaća mora biti oduševiti novi naraštaj za klasičnu glazbu i njene vrijednosti koje mogu doprijeti do novih društvenih skupina i naroda.
Poželio je da Elbphilharmonie bude mjesto na kojem nastaje nešto novo, potaknuto nadahnujućom i usrećujućom snagom glazbe.
“Možemo svi zajedno biti ponosni. Ovom dvorana pokazuje da je Hamburg svjetska metropola i ona je znak nivoa nacionalne kulture Njemačke”, rekao je njemački predsjednik s koncertne pozornice, okružen glazbenicima, i zaključio: “Ova dvorana predstavlja i zavjet, obavezu da iz sebe izvučemo ono najbolje”.
Fantastičnu, stodeset metara visoku kuću, podignutu na starom lučkom skladištu, zamislili su i projektirali, sa stotinjak suradnika u svom velikom uredu u Baselu, švicarski arhitekti Jacques Herzog i Pierre de Meuron. Oni su već mnogim svjetskim metropolama podarili nove vizure. Grade stadione, muzeje i kuće za stanovanje.
U ovoj mrkloj noći koja se spušta nad čovječanstvo, želeći ga vratiti u hladne pećine pune prestrašenih ljudi, Elbphilharmonie je mnogo više od skupog i luksuznog čuda arhitekture. To je prometejski svjetionik kulture i mašte bez granica, poruka o domovini za sve u koju svatko, bez straha od gubitka, dolazi sa svojom osobnošću i identitetom
Elbphilharmonie postat će i sigurno ostati kao jedno od njihovih najvećih i najprepoznatljivijih ostvarenja. Na svečanosti otvorenja koncertne dvorane Jacques Herzog je u svom govoru istaknuo kako arhitektura nije solo-disciplina i utrka na kratke staze, nego pothvat mnogih ljudi, počevši od malih “urotničkih” krugova koji su, u slučaju Elbphilharmonie, prije petnaest godina pustili mašti na volju i odlučili na tom atraktivnom mjestu u staroj hamburškoj luci, umjesto nekog visoko komercijalnog objekta izgraditi upravo koncertnu dvoranu.
Usprkos svim poteškoćama i visokoj cijeni, današnji hamburški gradonačelnik Olaf Scholz preuzeo je prije četiri godine tu štafetu od svojih prethodnika i s razlogom bio najponosniji čovjek na otvorenju Elbphilharmonie, dok je intendant dvorane Christoph Lieben-Seutter u svom govoru sažeo ono o čemu već svjedoči i najavljen program do kraja ove sezone u novoj dvorani.
U njihovim je govorima nekoliko puta naglašeno da Elbphilharmonie želi i mora biti kuća za sve. Zato od prvog dana nova dvorana počinje s programima za djecu i mlade i “koncertima za Hamburg” s ulaznicama po vrlo pristupačnim cijenama od pet do samo dvanaest eura. I ti koncerti, kao i oni za koje se mora platiti mnogo više, rasprodani su sljedećih šest mjeseci.
Svečanost u Hamburgu bila je prilika za podsjećanje na svijetlu točku hrvatske kulturne povijesti u kojoj je jedna slična skupina “urotnika” smislila, a onda također nakon duge gradnje i raznih poteškoća otvorila u Zagrebu Lisinski.
Neki su se tada pitali čemu nova koncertna dvorana, kada i ona stara, a bila je to dotrajala i neprikladna dvorana Istra u središtu grada, zjapi prazna.
Ali, Zagreb je pohrlio u svoj novi hram glazbe, tamo je oplemenjeno i obogaćeno već nekoliko naraštaja kojima je to mjesto luka iz koje se odlazi na prekooceanska i intergalaktička putovanja ljudske inventivnosti i mašte.
S pogledom prema Elbi, neka vas ne obeshrabre oni što nam u isto vrijeme kljucaju jetra pričama o ugrozama i urotama proglašavajući slobodnu i kritičku misao neprijateljstvom prema državi i izdajom nacionalnih interesa, kao što je to baš te večeri činila hrvatska predsjednica. To je poruka iz pećine koju nikada nije rasvijetlila nijedna Beethovenova nota
U ovoj mrkloj noći koja se spušta nad čovječanstvo, želeći ga vratiti u hladne pećine pune prestrašenih ljudi, Elbphilharmonie je mnogo više od skupog i luksuznog čuda arhitekture. To je prometejski svjetionik kulture i mašte bez granica, poruka o domovini za sve u koju svatko, bez straha od gubitka, dolazi sa svojom osobnošću i identitetom.
Zato je prvi koncert i počeo Beethovenovom uvertirom “Prometejeva stvorenja”, a završio eksplozijom svjetla i radosti finala Devete simfonije.
I zato, s pogledom prema Elbi, neka vas ne obeshrabre oni što nam u isto vrijeme kljucaju jetra pričama o ugrozama i urotama proglašavajući slobodnu i kritičku misao neprijateljstvom prema državi i izdajom nacionalnih interesa, kao što je to baš te večeri činila hrvatska predsjednica. To je poruka iz pećine koju nikada nije rasvijetlila nijedna Beethovenova nota.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).