Često pripovijedam, posljednji put nedavno kada sam u Sarajevu gostovao na Face TV-u u emisiji Senada Hadžifejzovića, kako sam se dosta puta u tom gradu gratis vozio taksijem i kako mi se i dan-danas događa, poslije dvadeset godina, da mi se puno Bosanaca ima potrebu ispričati jer se jedan Bosanac, k tomu i tadašnji vođa ”vehabija”, baš u emisiji koju je 1998. uređivao i vodio spomenuti kolega Hadžifejzović tri puta odbio pred kamerama rukovati sa mnom kao, čuj, Hrvatom i kršćaninom. [Read more…]
33 intelektualaca otkriva u što vjeruju kao nevjernici
U prepunoj Velikoj dvorani Novinarskog doma glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina ocijenio je da je humanizam najveća vrijednost knjige ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. O postojanju Boga nema dokaza, kazao je Glamuzina i dodao da je siguran ako i postoji Bog, da se ne miješa u naš život i da ga ne možemo kupiti nikakvim vjerovanjem. [Read more…]
Govor mržnje teško ćemo pobijediti
Ladislav Tomičić
Urednik i voditelj emisije ”Nedjeljom u 2”, Aleksandar Stanković, na dnevni red hrvatske javnosti stavio je – govor mržnje. Nije ovo prvi put da se o govoru mržnje govori, niti će, bojimo se, biti posljednji. [Read more…]
Stanković je izgovorio nešto neizgovorljivo. Onu ”g” riječ
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Kad bi u onim najtvrđim razdobljima komunizma netko politički ozbiljno zglajzao, za takve je postojao zanimljiv metaforički izraz. Reklo bi se, naime, da je “skrenuo s linije”. [Read more…]
Lakše je reći oprosti, nego politički umrijeti
Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije rekao je na božićnome prijemu za novinare što ga je upriličio premijer Andrej Plenković kako je premijer ponovo uspio s “taktikom iscrpljivanja” govoreći punih petnaest minuta te kako se nada da se uzvanici iz medija neće morati kandidirati na izborima da bi bili u mogućnosti postavljati pitanja članovima Vlade. [Read more…]
Zoran Milanović: ”Tihomir Orešković neće odlučivati”
Foto: Wikipedija
Premijer na odlasku, Zoran Milanović, bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2. Poznati voditelj sa svojim gostom razgovarao je o parlamentarnim izborima koji su iza nas, neuspjeloj koaliciji s Mostom i situaciji u SDP-u uoči unutarstranačkih izbora koji im predstoje. [Read more…]
Bezvezna Kolinda
Nemam, iskreno, blage veze što je Kolinda Grabar-Kitarović radila posljednje tri godine u Bruxellesu. Njezino mi namještenje ništa ne govori, ne kontam kako je ovaj svijet bio bolji ili lošiji dok je ona bila pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza za javnu diplomaciju. Pa i sama mi se javna diplomacija čini kao administracijski mumbo jumbo, zvučni naslov maglovitog značenja, nešto kao korporacijske komunikacije.
Bio je nesumnjivo jedan ured i jedna žena u njemu, bio je plavi sintetički sag, ormar za spise, radni stol na L i stolac s kotačićima, bio je kompjutor i žuti, zeleni i ružičasti četvrtasti flomasteri za potcrtavanje, spajalice u živim bojama i fenomenalno dizajniran čelični koš za otpatke u koji nitko nikad ništa nije bacio, ali smisao i svrha te točke u staklenoj poslovnoj zgradi i te osobe od devet do pet u njoj mi izmiče.
Drago mi je vidjeti da netko za velike pare ne radi ništa, i sam žudim za jednom takvom ispraznom karijerom, više nego išta želio bih za nekoliko desetaka tisuća mjesečno u Bruxellesu zbunjivati neznance komadićem kartona sa zlatno štampanom titulom za koju nitko živ, pa ni ja sam, ne zna šta predstavlja
Nagađam kako su Grabar-Kitarović u upravu Sjevernoatlantskog saveza uzeli samo zbog biološke raznolikosti. Kad su Hrvatsku prije nekoliko godina primili u klapu, trebalo je, da ne izgleda kao da nas ignoriraju, za nekoga našega izmisliti nekakav bezvezan i nezahtjevan posao. Nešto u kutu nikome na putu, gdje gospođa sa smiješnim naglaskom i plavim uvojcima nešvilske zvijezde iz sedamdesetih neće napraviti nikakvu štetu.
Kraj šest pomoćnika koje je glavni tajnik već zapošljavao, mogli su uzeti još i tu istočnoeuropsku Tammy Wynette s dužnostima i ovlastima nejasnijim od nezaboravne zgode otprije dvadesetak godina, kad je Franjo Tuđman Ivana Milasa imenovao čuvarom državnog pečata.
Međunarodni vojni savez sasvim je lijepo mogao postojati da je Grabar-Kitarović po čitave dane samu sebe slikavala i mećala selfije na Facebook, a nekako naslućujem da njezina uredska svakodnevica i nije bila bitno kako drugačija od toga. I ja to ne osuđujem. Bože sačuvaj!
Drago mi je vidjeti da netko za velike pare ne radi ništa, i sam žudim za jednom takvom ispraznom karijerom, više nego išta želio bih za nekoliko desetaka tisuća mjesečno u Bruxellesu zbunjivati neznance komadićem kartona sa zlatno štampanom titulom za koju nitko živ, pa ni ja sam, ne zna šta predstavlja.
Nevolja je ipak kad takav nekakav nepostojeći, fikcionalni lik vratite u domovinu i pokušate ga zaposliti na mjestu koje nije potpuno bez obaveza, zanimanju kao što je predsjedavanje čitavom jednom državom, a koje čak i u državama poput naše, hoćeš-nećeš, tu i tamo, traži određenu odgovornost, kvalificiranu prosudbu i konktretne stavove i odluke. Kolinda Grabar-Kitarović u novoj se ulozi smela te samo zapanjeno trepće, a ako koju i prozbori, to je tako lišeno sadržaja da se gotovo sažališ.
Nevolja je ipak kad takav nekakav nepostojeći, fikcionalni lik vratite u domovinu i pokušate ga zaposliti na mjestu koje nije potpuno bez obaveza, zanimanju kao što je predsjedavanje čitavom jednom državom, a koje čak i u državama poput naše, hoćeš-nećeš, tu i tamo, traži određenu odgovornost, kvalificiranu prosudbu i konktretne stavove i odluke. Kolinda Grabar-Kitarović u novoj se ulozi smela te samo zapanjeno trepće, a ako koju i prozbori, to je tako lišeno sadržaja da se gotovo sažališ
“To je teško pitanje”, uzdisala je u emisiji kod Stankovića. Ponovila to dovoljno puta da je postalo upravo iritantno. Shvaća li uopće ta gospođa što se od nje očekuje? Što posao vođe podrazumijeva? Želite li upravljati državom, pitanja su većinom teška i mučna, a odgovori nikada neće svakoga zadovoljiti. Ako na to nisi spreman na takvu odgovornost i nelagodu, trebao bi se možda zaposliti za tri tisuće u naplatnoj kućici na autocesti. Da su odgovori lagani, ne bi se raspisivali izbori i sve punoljetne osobe u državi pitali za mišljenje, uzeli bi za predsjednika nekoga s ulice.
Što je inače Aleksandar Stanković trebao pitati Grabar-Kitarović? Kakva pitanja ona smatra primjerenijima jednom predsjedničkom kandidatu? Koja joj je omiljena hrana? Što uvijek ima u njezinom frižideru? Koju marku omekšivača za rublje stavlja u vešmašinu?
Jednaku je stvar, uzgredno kazano, blebnuo i Zoran Milanović kad je prije nekoliko dana izvolio primjetiti kako je zanimanje predsjednika Vlade vrlo stresno. Ma, gle čuda! Tko bi rekao da bi to moglo biti stresno? Što je Zoran Milanović mislio, da je upravljanje državom jedna opuštena i rasterećujuća zanimacija kao kad Tinky Winky iz Teletubiesa maše torbicom na zelenim proplancima?
Zapravo je zaprepašćujuće kako su ti ljudi nesvjesni sebe i svoga mjesta na svijetu. Gore od toga možda je samo kad se ta nestvarna bića hoće pohvaliti kako poznaju stvarnost, kako su socijalno osjetljivi i pate zajedno sa siromašnima.
“Neki žive ovdje, ali kroz zatamnjene prozore svojih limuzina ne vide što se oko njih događa i to im treba pokazati”, osmjelila se tako kazati Grabar-Kitarović, koja, za početak, uopće ne živi ovdje, već je, pod dva, posljednjih nekoliko godina u Bruxellesu svako jutro u limuzini zatamnjenih stakala voze na posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
(Napomena uredništva: ponavljamo raniju kolumnu kolege Tomića jer je ovaj tjedan bio spriječen).
U cipelama Dejana Jovića
Imam svjedoka, vi ćete reći da je to nepouzdana stvar jer se radi o mojoj supruzi, koji zna da sam se onoga burnoga petka 19. veljače 2010., kada je u Uredu na Pantovčaku Ivo Josipović postrojio i predstavio osobe s kojima je kanio surađivati, pa sam se tako i ja našao u toj skupini kao osoba koja je trebala ustrojiti i voditi Odjel za analitiku (koji je do danas ostao samo nerealizirana želja, premda se na svakom koraku vidi da je bio i ostao jako potreban i važan) vratio doma, umoran kao pas nakon žestoke kampanje i nekoliko neprospavanih noći uoči same inauguracije novoga predsjednika (18. veljače 2010.), te da sam kazao da to ”s analitikom” nije dobro zamišljeno.
Naime, mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, a pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative.
Mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao sam kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo govoriti baš o rezultatima, Josipović komotno pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je i ultradesnica dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara.
Cilj ove kolumne nije analizirati cijeli ”slučaj Jović”. Takav sam tekst najavio glavnom uredniku mjesečnika Identitet, kolegi Igoru Paliji, i kada ga objavi taj srpski list, prenijet ću ga na našem portalu. Osim toga, ne želim i ne mogu u jednoj kolumni obuhvatiti sve segmente ovoga problema jer, kako mi je Dejan Jović ovih dana rekao, to zaslužuje čak i da se napiše knjiga, što prof. Jović, koliko sam ga shvatio, i kani napraviti, a što bi bilo od velike važnosti i za politologe i za cijelo naše društvo.
U ovoj se kolumni želim baviti trima aspektima ”slučaja Jović”: jedan je pojasniti što se meni čini spornim u njegovom tekstu iz Političke misli, zatim podebljati apel da ga se zaštiti od ksenofobnoga progona i od žestokih napada govora mržnje (a zbog čega sam prvi u Hrvatskoj reagirao kolumnama na www.predsjednicki-izbori.hr i na ovome portalu prije tjedan dana, pa smo u petak odmah prenijeli i priopćenje Centra za mirovne studije pod naslovom ”Centar za mirovne studije osuđuje javni progon prof. Dejana Jovića” (smatrajući to priopćenje i našim stavom), a treći je iskazati solidarnost prijatelju i članu našega redakcijskoga savjeta prof. Joviću.
Neću, dakle, izbjeći izjasniti se o nekim zaključcima koje mislim da ne stoje, a tiču se kako brojnih medijskih i političkih reakcija (da Josipović vodi hajku, da ne dopušta da se dira u ”hrvatsku dogmu” i slično) tako i Jovićeva članka. Ali ću ih poredati najavljujući, dakle, opširniju analizu kada se prikupe svi potrebni elementi za nju, jer sam, među ostalim, krenuo analizirati održivost nekih tvrdnji prof. Jovića iz članka koji je objavio u časopisu Politička misao: ”Samo u MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, te jer čekam odgovor na neka pitanja koja sam postavio prof. Joviću.
Pođimo redom: 1) Je li naslov Jovićeva članka sporan? Nije. Konstatacija je točna. 2) Što bi moglo onda biti sporno? Nekoliko stvari. Na primjer, odmah na početku, usporediti škotski i hrvatski referendum (ili bilo koji drugi postjugoslavenski referendum, ali naročito hrvatski) bez podrobne analize okolnosti u kojima se odvijao svaki od njih.
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo baš o rezultatima, Josipović lagano pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić je priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara
Mislim da prof. Jović griješi kada ih uspoređuje bez adekvatne kontekstualizacije. Pretpostavimo da je iz nekog razloga (jer je nasilja u Škotskoj ipak bilo, malo, ali ga je bilo) policija brutalno premlatila grupu radnika u Glasgowu i da je netko umro ili, još gore, da je aktivirana bomba u nekom sjedištu separatista, dakle, riječ je samo o pretpostavki, da li bi to utjecalo na emocije, bi li se možda umjesto 55,3% građana koji su glasali protiv moglo dogoditi da neznatna većina ipak bude za neovisnost? Dakle, govorimo o tome da se kojim slučajem odabrao put k neovisnosti, kako bi onda glasila teza prof. Jovića i bili uopće mogao pisati kako je pisao? Ono o narodima, mitovima i državama.
Mislim, analizirajući rezultate gotovo svih referenduma o neovisnosti u 20. stoljeću, pa i izjašnjavanja o relokaciji područja na granici Francuske i Njemačke prije i nakon Drugog svjetskog rata, da baš i ne stoji zaključak prof. Jovića: ”Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti. Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’ (istaknuo D. P.). Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.”
Naime, da pojasnim, prof. Jović kaže da: ”To što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj neovisnoj državi dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu”. Ja ne mislim tako, već mislim da će problem ostati te da će se opet pojaviti i naglasiti ne bude li London ispunjavao sve ono što je obećano Škotima. Drugi par rukava – Madrid se užasava referenduma o neovisnosti Katalonije. Kao politički teolog i kao osoba koja se bavi politološkim pitanjima imam problem s tim zaključcima i mislim da zaslužuju ozbiljnu diskusiju.
Nadalje, 3) Je li sporna Jovićeva tvrdnja da je tzv. referendum održan u SR Hrvatskoj 19. svibnja 1991. bio ”vrlo neliberalan”, te da je možda bio ”demokratičan ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje”, jer, kaže Jović, ”liberalni sasvim sigurno nije bio (nisu bili) – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”? Ja s tom tvrdnjom nemam problema.
Načelno bih se složio s kolegom Jovićem iako dopuštam da mnogi različito misle danas, kao što su različito mislili tada. Recimo, imam dvije jako drage prijateljice i vrlo važne osobe za Hrvatsku u mom životu: jedna je Hrvatica, a druga je Slovenka. Prva nije bila za referendum i smatrala je da su stvari otprilike kako ih je opisao prof. Jović, a druga je bila za referendum. Hrvatica nije izašla, a Slovenka je izašla i glasala je ZA. Kao i ja. Važno bi bilo da se o tome povede rasprava, slobodna i argumentirana. Jer mislim da je prof. Jović izuzetno važan u nuđenju tema koje su od općeg interesa javnosti, ne samo politološke.
Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje bi, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni”. Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti
Naravno da bi prof. Jović imao puno manji manevarski prostor da je u hrvatskom slučaju pitanje bilo jasno i da nije bilo pritisaka. Sjetite se samo masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., samo nekoliko dana uoči referenduma. Pa i na to je aludirao prof. Jović, na stanovitu klimu mržnje, jer pamtimo da su mnogi tada od Franje Tuđmana tražili oružje da se odu osvetiti Srbima.
Ali prof. Joviću se također može odgovoriti da je, što se tiče same izvedbe, referendum bio korektan i da se moglo slobodno izjašnjavati. Sloboda je bila i da mnogi Srbi ne izađu na referendum. Uostalom, ja ne mogu i ne smijem odvojiti naš referendum od prvih slobodnih parlamentarnih izbora (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.), na kojima su se četiri najvažnije političke grupacije (HDZ, SKH-SDP, KNS i SDS), kako bi rekao prof. Jović, ”free and fair” izjasnile u, ja bih dodao, vrlo važnom i manje-više korektnom procesu u kojem je bilo jasno da većina Hrvata ipak želi svoju državu.
Osim toga, nije nebitna stvar, ako baš govorimo o uvjetima održavanja referenduma 1991., uzeti u obzir tko je ”zakuhao kašu”, tko je kontrolirao JNA i tko je koga napao.
Naravno da prof. Jović nije daleko od istine, ali nije ni sasvim u pravu jer bi inače Predsjednik sam sebi skakao u usta izjavivši uoči ovogodišnjega Dana neovisnosti da je ”važan dan u našoj povijesti”, jer smo tada ”definitivno izašli iz bivše zajednice” i da je ta odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”. Dakle, ako je odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”, pita se kolega Boris Pavelić u Novome listu, ”kako je referendum mogao biti liberalan?” Mogao je, naime, uvažavajući upravo okolnosti, ali sasvim sigurno ne bi to bio i nije bio liberalan ako ga uspoređujemo s referendumima u Škotskoj ili Quebecu (Kanada, 1995.), što mislim da nije moguće. Usporedba, naime.
Još 4) Da li bi bilo jasnije danas govoriti da Franjo Tuđman nije onako formulirao svoja kibidabi pitanja te da je pitanje glasilo kao i škotsko, dakle:”Treba li Škotska biti neovisna država?” (Should Scotland be an independent country?). Jasno je kao pekmez da je prof. Jović u tome u pravu.
Gdje onda leži zamka? Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira (istaknuo D.P.).” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni.” Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti.
Uzimam si slobodu zamisliti da bih, da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim (recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja); imao pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Dakle, da sumiramo, osvrt ili članak (koji nije akademski rad) prof. Jovića je izraz njegova profesorskog poslanja, ali ne može biti prihvaćen kao ”politika” Ureda Predsjednika (a ograda prof. Jovića ispod članka u smislu da se radi isključivo o njegovom privatnom stavu nije mogla biti sasvim zadovoljavajuća). Naime, uzgredno, uzimam si slobodu zamisliti kako bih postupio da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim. Recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja, jer prof. Jović je napisao i ovo: ”Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali” (istaknuo D.P.), imao bih pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Mislim da nije u redu optuživati Predsjednika da ugnjetava ”slobodu govora” prof. Jovića. Zapravo, Predsjednik je, kada već prof. Jović nije želio sam sebe osloboditi stege koja podrazumijeva rad za predsjednika Republike, bio on plaćen ili dobrovoljan (Jović u Uredu nije primao plaću, ali je svakako radio i to jako puno!), dao do znanja da ne može poduprijeti ”politiku” prof. Jovića, da ju ne može supotpisati, jer ona stvara problem čovjeku koji je dužan predstavljati zemlju i jamčiti za njen ustav (uostalom, ima pravo predlagati promjene ustava. Vidi ovlasti Predsjednika RH).
Siguran sam i da je štošta prethodilo puknuću odnosa. Znamo da je prof. Jović vodio žestoke medijske i neke druge bitke, a mogu zamisliti da je bio željan da konačno završi njegova služba u Uredu Predsjednika. I vjerujem da se ovo dogodilo i zbog osvetničkih namjera nekih koji su ili izgubili u javnim debatama, pa su se osramotili, kao što se dogodilo Ivici Šoli na stranicama Večernjeg lista, ili nisu bili u stanju podnositi da uz Predsjednika bude na istaknutom mjestu netko tko, kako kažu, ne misli ”hrvatski”. Ne zaboravimo da je Tomislav Karamarko taj koji je pokrenuo najnoviju hajku na Jovića nazivajući ga ”neprijateljem države”, odnosno ”miloševićevcem”!
Je li Dejan Jović zaslužan za mnoge važne poteze u politkama Ive Josipovića? Naravno! Je li se mogao izbjeći ovakav razlaz? I da i ne. Znam to iz osobnog iskustva jer sam sposoban staviti se u Jovićevu kožu, odnosno stati u ”njegove cipele”.
Zašto sam na početku ove kolumne napisao da je petak 19. veljače 2010., kada nas je Predsjednik postrojio i predstavio, bio ”buran dan”? Zato jer od tada ne prestaju žestoki napadi na Predsjednika i na njegove suradnike. Tada je, podsjećam, novinar Večernjeg lista Vojislav Mazzocco udario ispod pojasa i pitao Predsjednika kako to da uzima mene kao suradnika? Mazzocco kaže da je pitao ovako: ”Zašto uzimate osobu koja je kamenovala sinagogu i pokušala zapaliti kino” u Buenos Airesu? Radilo se, ponovimo, o kamenu bačenom na prozor sinagoge u mojem susjedstvu kada sam imao 16 godina i pod utjecajem tadašnje ustaške indoktrinacije i državne diktatorijalne propagande. Kino nikada nisam pokušao zapaliti već jednu tabletu Gamexanea kako bih izazvao pomutnju u jednoj predstavi u kojoj je sjedio tadašnji jugoslavenski ambasador.
Prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti s činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti. Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska
Iako sam kolegi Mazzoccu odmah pojasnio što se zaista dogodilo u mojoj ranoj mladosti (ništa što bi on otkrio već nešto što sam ja o sebi bio ranije javno govorio i napisao), lavina članaka i govora mržnje koju je on nehotice potaknuo i koja se digla, i koja je bila djelomice dirigirana, je bila strahovita: u deset dana sam pronašao nekoliko stotina članaka u kojima su me gadno napali, najčešće lažima. Nije pomoglo ni to što su uz mene stali čelni ljudi židovskih organizacija u Hrvatskoj. Naprosto, shvatio sam da će me, bez obzira na to što je Predsjednik izjavio da: ”Pilsela nije doveo na Pantovčak zbog njegovih političkih uvjerenja, nego zbog poznavanja medija i analitike”, tada frenetična hrvatska ultradesnica napadati bez kraja i konca i da je bolje da se sam maknem.
Bili su to teški dani za mene jer sam znao da žrtvujem puno toga, ali je ostanak na Pantovčaku bio tada neizvediv, pa i iz financijskih razloga, o čemu sam tada govorio za novine Jutarnji list i za Hrvatsku televiziju (gostujući po drugi puta u emisiji Aleksandra Stankovića). Zapravo, bilo je kako je bilo: tada sam odlučio sačuvati onu slobodu koju ne bih imao da sam se zaposlio u Uredu Predsjednika.
Epizoda s onom kolumnom s portala RegionalExpress, koju je predimenzionirao Matija Babić na Indexu.hr onoga dana kada je lažno optužio Blanku Vlašić da ima njen ”pornić”, pa se nekako morao iskobeljati iz javnoga sramoćenja naše atletičarke, epizoda je koja je došla nakon moje odluke na napustim Pantovčak (iako tada formalno nisam ni bio dio ekipe jer ugovor nisam ni potpisao ni vidio). Pa mislim da mogu razumjeti prof. Jovića koga su sve ove godine mlatili kao vola u kupusu, koji je tražio time out i koji nije sagledao sve posljedice objavljivanja teza koje su se pokazale inkompatibilnima s položajem osobe koja samo mora ”sugerirati politike” ili ”savjetovati” Predsjednika Republike.
Iz te perspektive mi je jasno da nije moglo biti izvedivo asistirati Predsjedniku u važnim političkim pitanjima i, s jedne strane, fajtati se sa raznoraznim šolama i dujmovićima, a s druge strane na Sveučilištu zagovarati što god želi, argumentima.
Prof. Jović ide dalje i vjerovati je da smo ipak zrelo društvo u kojem će on moći slobodno predavati, pisati, govoriti i hodati ulicom, bez straha i bez prijetnji kakve mu se upućuju, a koje imaju za cilj da ostane i bez kruha i bez domovine. Možda i bez glave.
Ponudio sam mu da na našem portalu progovori, u bilo kojem obliku, ali prof. Jović se zahvalio i odbio, kao što je odbio gostovati u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Razumijem ga i poštujem njegovu odluku. Isto tako, jer je dobar znanstvenik, a bio je i novinar, prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti sa činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti.
Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan, i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska.
Kolindina suza za fotelju
Čitava se galama digla uoči gostovanja predsjedničke kandidatkinje HDZ-a u emisiji ”Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića na HTV-u, jer da, kako je to sažeo desničarski galamdžija Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, brisanje lika Kolinde Grabar Kitarović podsjeća na vrijeme nakon razlaza Tita i Jovanke, kad su iz svih monografija i televizijskih slika brižljivo odstranjene slike nasmiješene Ličanke.
Zašto je u kolovozu Josipović imao više minuta od nje? Pa zato jer nje tada nije bilo, osim dva dana u Sinju i Kninu. Je li istina da se cenzurirao prilog sa samita NATO-a u Walesu? Ma, svašta, taj prilog i počinje tako što se gospođa Grabar Kitarović, tada u svojstvu domaćina, rukuje s američkim predsjednikom Barackom Obamom. Ma dosta o tim glupim optužbama na račun HTV-a. Idemo mi na bit naše priče.
Kolinda kao Jovanka?! Ma, dajte, molim vas, uozbiljite se. Jovanka ne bi toliko promašila svoj najvažniji medijski nastup u kampanji. Jer to smo u nedjelju 21. rujna imali – najvažniji medijski nastup Kolinde Grabar Kitarović u predkampanji i kampanji, jer ništa neće biti toliko medijski značajno kao to gostovanje u najvažnijem terminu naše najgledanije televizije. Eventualna sučeljavanja s Ivom Josipovićem će, na temelju viđenog, biti će za nju prava Isusova muka i kandidatkinja Grabar Kitarović će, ako to još nije shvatila i ako su joj savjetnici iskreni, uskoro požaliti zbog načina na koji je pokvarila šansu koja se ne pruža dva puta.
Bojim se, jako se bojim onih koji bi se ”konačno” spustili među ljude. Pa zar to nemamo već 15 godina i kroz tri mandata dvojice predsjednika koji su popili hektolitre kave slušajući patnje naroda? I kada smo već kod tog bolnog pitanja, eh, tu ne dajem koncesije. Nikome. Kada je Kolinda Grabar Kitarović posljednji puta zaplakala i što ju može otjerati u plač, pita Stanković? Hm, ne može se sjetiti…
Doduše, valjda su je upozorili da ne lupeta kao kod Bujanca (blaža ili pristojnija varijanta da se kaže što je zapravo radila na lokalnoj televiziji, gdje je lagala) i da pokuša ostati fokusirana grabeći glasove i lijevo i desno (puno više lijevo), ali kod Ace Stankovića je uprskala stvar i tu nema popravka. Stići ću do toga.
Najprije o Kolindinom lupetanju. Kažu da će kampanja Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović (KGK) biti dosadna, ali ja se ne slažem: bit će urnebesno komična. ”Genijalci” iz njena stožera, taj nekakav Miro Kovač i ekipa, snifaju li ljepilo ili na čemu su, kad su u kampanju krenuli gostovanjem kod poznatog dilera Bujančeka, nedavno uvjetno osuđenog zbog kokaina kojim je plaćao seksualne usluge.
Ma, super je bilo gostovanje i super su mi umjetne trepavice gospođe Grabar Kitarović. Ja sam je prilikom gostovanja kod malog Velimira ulovio u najmanje dvije laži i zatim prestao sebe mučiti tim kvazinovinarstvom i njenim akrobatskim domoljubljem od 95 DEM mjesečno. Ugasio sam ton i gledao sliku. Ma to ne liči ni na Barbiku. To je skroz nešto bez veze i ako tako nastavi, fakat, bit će veselja.
Najprije o lažima gospođe Grabar Kitarović.
Pita tako Bujanec što je KGK radila (”gdje ste bili”), pa stane, zamišljeno gleda u plafon, radi dramatičnu pauzu i izdeklamira glupost: 27. 4. 1992., na dan kada je Franjo Tuđman na Trgu bana Jelačića rekao svoj famozni ”Imamo Hrvatsku?”
KGK, koja nije dekoncentrirana, pa će Bujanca ispraviti kada kockice na zastavi naziva tako, a kandidatkinja mu kaže: nisu kockice, već ”kvadratići”, iz topa odgovara, kao da pred sobom ima dnevnik ili lista novine iz arhive: ”Tada sam bila na trećem katu na Strossmayerovom trgu u zgradi Ministarstva znanosti, gdje sam dva mjeseca prije dobila posao na javnom natječaju”. Uh, jebote, kakvo pamćenje!
Ali, avaj, možda je 27. 4. KGK i slušala ptice s toga lijepog trga kroz otvorene prozore svojeg ureda, ali žamor sretnih s Jelačićeva placa i vatreni govor predsjednika Tuđmana tada nikako nije mogla čuti, jer se taj govor nije dogodio (joj, kako me nerviraju dame koje afektiraju i znaju da ne govore istinu) toga 27. 4., već dva dana nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, dakle, 24. svibnja 1992. godine.
Da, pustit će ona suzu za šefa u NATO-u, naravno i za afganistansku sirotinju, ali želi li kandidatkinja HDZ-a da joj građani povjeruju? Pa neka onda pusti suzu za ljude u Gunji i za poplavljenu Slavoniju, neka upali televizor i pogleda vijesti u kojima ”nje nema”, ali ima naroda u čamcima i s vodom do grla
Oduševljeni narod dočekao je predsjednika Republike Franju Tuđmana na Trgu bana Jelačića. Predsjednik se po povratku iz New Yorka okupljenom mnoštvu obratio idućim riječima: “Imamo svoju Hrvatsku i znat ćemo je sačuvati!”
Drugi, haj’mo biti benigni i nazvati to ”gafom”, dogodio se kada je voditelj poveo priču o himni i kada je KGK rekla da ona jako voli hrvatsku himnu, dapače, da cijeni gestu stavljanja ruke na srce dok se ona svira i/ili pjeva; što više da je, ”kada je bila mala”, čekala kraj programa Televizije Zagreb koji je emitiranje završavao hrvatskom himnom. KGK bi tada, sama u prostoriji, stala pred televizor, stavila ruku tamo gdje ona već ide i ponosno zapjevala posljednji stih ”dok nam živo srce bije”.
Tu su se u iskazu kandidatkinje KGK pojavila dva problema. Prvo, ona ne poznaje himnu (koja završava stihom ”dok mu živo srce bije”), te još veći: TV Zagreb nikada za vrijeme Jugoslavije nije puštala ”Lijepu našu“ u ponoć. Ona je to počela raditi nakon 1990. i to odlukom Hrvoja Hitreca. Drugim riječima, Grabar Kitarović je svoje birače slagala! Možete li zamisliti što bi se dogodilo da je ona kandidatkinja za predsjednicu SAD-a? Naravno da možete: nestala bi s radara istog časa.
No, ovo je ipak Hrvatska i ova zemlja, nažalost, trpi, nećemo reći i voli, taj neviđeni kičeraj, to prenemaganje, tu glumu, taj falset u nastupu, to izmišljanje doživljaja…
”Gafovi” koji su se dogodili Kolindi Grabar Kitarović pokazatelj su kako u Hrvatskoj političari uglavnom razmišljaju isključivo o tome kako se domoći pozicije, napisao je kolega Jasmin Klarić u Novome listu; ne možemo biti podudarniji u ocjeni:
”Da je kojim slučajem predizborna kampanja u Lijepoj našoj bez prekida trajala od 90-ih pa sve do danas državom bi bez sumnje tekli med i mlijeko, a hrvatski građani bili bi jedni od najimućnijih na svijetu. Ljubav prema domovini i hrvatskom narodu pojava je koja se kod naših političara pojavi uoči svakih izbora, a u to doba časte nas kojekakvim frazama obećavajući brda i doline, onda kada se domognu neke od fotelja.”
Da je kojim slučajem predizborna kampanja u Lijepoj našoj bez prekida trajala od 90-ih pa sve do danas državom bi bez sumnje tekli med i mlijeko, a hrvatski građani bili bi jedni od najimućnijih na svijetu. Ljubav prema domovini i hrvatskom narodu pojava je koja se kod naših političara pojavi uoči svakih izbora, a u to doba časte nas kojekakvim frazama obećavajući brda i doline, onda kada se domognu neke od fotelja
Jer, to je bio i moj dojam nakon nastupa KGK kod kolege Stankovića: naučila je nekoliko zgodnih fraza. Taman za kandidaturu za mjesto šefice Vlade, ali, ajoj, opet ja, radi se o predsjedničkim izborima za koje se pretpostavlja da će kandidati iznijeti jasne političke i svjetonazorske stavove u skladu s ovlastima koje Ustav daje šefu države.
KGK je pokušala ispasti simpatična lijevima, pa nije dala glas Željki Markić i njenom (novom crkvenom) referendumu, niti talibanima koji bi zabranili abortus i umjetnu oplodnju, niti Bancu, Čičku i Šeparoviću koji bi druga Tita, da mogu, živog spalili ispred Hrvatskog narodnog kazališta, nije se bacila u zagrljaj ratnom zločincu Dariju Kordiću, ne bi razbijala ćirilične ploče u Vukovaru (dakle, apsolutno bi poštivala prava manjina, ali sve po zakonu), i tako dalje i tako slično, ali se baš na tim pitanjima gadno zamjerila svima desno od HDZ-a, a vjerujem i mnogima u njenoj matičnoj stranci.
I to ne samo zato što je priznala da Karamarko ne smije ljenčariti i izbjegavati rad u Saboru kao šef vodeće oporbene stranke, da su joj homoseksualci u životnom partnerstvu OK ljudi ili zato što nije zagovornik prijevremenih parlamentarnih izbora.
KGK si je propucala nogu zato što se pokazala nekompetentnom, konfuznom, dapače, proturječnom i, što je najgore, bezosjećajnom, nepovezanom s narodom koji kani predstavljati i za kojeg kaže da mu poznaje muku. Pa da vidimo je li to tako.
Oprostit ćemo joj prvu rečenicu u emisiji, agresivnu i bahatu, ali sve ono nakon toga nećemo. Jer nije korektno ni profesionalno preskočiti očite nebuloze KGK. Naime, ona se zalaže za racionalizaciju (tako se pohvalila da je to napravila u svom resoru u NATO-u), ali ne bi dirala ogromnu zvijer državne administracije, ponajmanje bi dirala, kada bi za to imala moć, županije i općine. I to veli potpuno neobaviještena o tome da koalicijski partneri HDZ-a, kao što je nova akvizicija – HSLS, zagovara smanjenje lokalne samouprave ”za pet puta”!!
Dirala bi Ured Predsjednika. Dabome. Ali ni o tome baš ne zna puno, niti se u to razumije. Ona bi ga preselila u Vladinu zgradu u slijepoj Visokoj ulici ispod Banskih dvora a da se ne pita koliko bi koštalo preseljenje te, još važnije, što bi to značilo iz sigurnosne perspektive (a trebala bi se razumjeti u pitanja sigurnosti) ili, još jednostavnije, iz perspektive života građana kojima bi se život potpuno zakrčio sa svakom visokom inozemnom delegacijom koja bi došla u posjet našoj državi.
Ispraznila bi Pantovčak i dala bi ga djeci s posebnim potrebama, u stilu, hajde, papa Franjo, prodaj Vatikan i preseli u šator. Ne razmišlja KGK o posljedicama, jer sipa demagoške frazetine. Doista, pokraj mora gladnih i siromašnih građana manje je bitno poznaje li netko hrvatsku himnu, premda bi se od nekoga tko planira postati predsjednikom takvo nešto očekivalo. Ali svakako je važno da taj/ta koji/koja želi biti šefom države zna što je to politika uopće. Ja se bojim da KGK to ne shvaća najbolje
I u redu, ako gospođa Grabar Kitarović ne mari za to da Republika Hrvatska ima kakav-takav reprezentativan i osiguran prostor (a onaj na Pantovčaku to jest i tko govori da je ono tamo gore luksuzno, taj pojma nema ni o čemu), onda bi trebala biti toliko mudra da ne usporedi broj ukupno zaposlenih na Pantovčaku (147, među kojima su oni koji rade pomoćne poslove najveća brojka) s brojem saborskih zastupnika (151), jer tomu bi trebalo dodati još 200 osoba koji rade u pomoćnim službama Sabora.
Ispraznila bi Pantovčak i dala bi ga djeci s posebnim potrebama, u stilu, hajde, papa Franjo, prodaj Vatikan i preseli u šator. Ne razmišlja KGK o posljedicama, jer sipa demagoške frazetine.
Doista, pokraj mora gladnih i siromašnih građana manje je bitno poznaje li netko hrvatsku himnu, premda bi se od nekoga tko planira postati predsjednikom takvo nešto očekivalo. Ali svakako je važno da taj/ta koji/koja želi biti šefom države zna što je to politika uopće. Ja se bojim da KGK to ne shvaća najbolje.
Nju smeta to što Ivo Josipović planira i zagovara reformu Ustava i da to spominje u kampanji, jer da je to ”manipulacija”, ”politikantstvo”. Ne, gospođo, to je ”politika”, to je zagovaranje općeg dobra onako kako Predsjednik i kandidat Ivo Josipović misli da je najbolje, a na vama je da pokažete što je vama najbolje za građane.
Je li to da se Tita pusti na miru? Sjajno. Je li to da homoseksualci ne budu građani drugog reda? Još bolje. Je li to da Srbi ne žive u strahu od Hrvata i od stožeraša? Ma, svaka vam čast! Je li to da žene imaju pravo na abortus (koji ovaj novinar i kršćanin nikako ne zagovara), a parovi i pojedinci na umjetnu oplodnju? Bravo! Je li pak to da ne pretvorimo Sabor zaista u kokošinjac ili u brod luđaka snižavanjem izbornoga praga. Eh, tu se jako slažem s vama.
Ali, molim lijepo, kada Aleksandar Stanković pita ”Jeste li za legalizaciju marihuane”, a KGK odgovara da joj je poznata rasprava i praksa legalizacije marihuane koja se rabi u medicinske svrhe (i time bi se možda i složila) ali da je sa zebnjom promatrala drogiranu mladež na kolodvorima Europe, onda se ona blamira i predstavlja kao temeljno dezinformirana osoba, kao bleferica, jer je poanta ove priče, uspješne za mnoge europske gradove (da vam pričam o Lisabonu?), ta da se omladina kazni prekršajno i da se omogući rehabilitacija, a ne da se od maloljetnika radi delinkvente ganjajući ih za kaznena djela.
Možete li zamisliti Kolindu Grabar Kitarović kako u stavu mirno pred frižiderom intonira ”dok nam živo srce bije”? Kako sluša Franju Tuđmana mjesec dana prije nego što će progovoriti? Kako reže luk ne bi li se prisilila da pusti suzu za Gunju? Ma, prestrašno
Bojim se, jako se bojim onih koji bi se ”konačno” spustili među ljude. Pa zar to nemamo već 15 godina i kroz tri mandata dvojice predsjednika koji su popili hektolitre kave slušajući patnje naroda?
I kada smo već kod tog bolnog pitanja, eh, tu ne dajem koncesije. Nikome. Kada je Kolinda Grabar Kitarović posljednji puta zaplakala i što ju može otjerati u plač, pita Stanković?
Hm, ne može se sjetiti… Da, pustit će ona suzu za šefa u NATO-u, naravno i za afganistansku sirotinju (tako i treba), ali želi li kandidatkinja HDZ-a da joj hrvatski građani povjeruju? Pa neka onda pusti suzu za ljude u Gunji i za poplavljenu Slavoniju, neka upali televizor i pogleda vijesti u kojima ”nje nema”, ali ima naroda u čamcima i s vodom do grla.
Je li to tako teško? Izgleda. Čini se da je puno toga bilo namješteno, počevši od one (njene) ponuđene pomoći NATO-a za poplavljene u svibnju, što je Ministarstvo vanjskih poslova demantiralo.
Stalo je gospođi do naroda, do himne? Hrvatski narod opustošili su i na prosjački štap doveli upravo oni koji su najglasnije pjevali stihove himne.
Možete li zamisliti Kolindu Grabar Kitarović kako u stavu mirno pred frižiderom intonira ”dok nam živo srce bije”? Kako sluša Franju Tuđmana mjesec dana prije nego što će progovoriti? Kako reže luk ne bi li se prisilila da pusti suzu za Gunju?
Ma, prestrašno.
Srećom, možemo i bez njena hinjena, u potpunosti neuvjerljiva ”silaženja među ljude”, bez njena ”modernoga konzervativizma”, što god to značilo.
Da, znam, kazat ćete: a što se drugo može očekivati od novinara koji je sklon Josipoviću? Da, točno, sklon sam mu. A vi dokažite da je nešto od ovoga što sam ovdje napisao netočno.
(Ova je kolumna izvorno napisana za portal predsjednicki-izbori.hr).
SLAVKO LINIĆ
Ništa Linić nije rekao, ništa. Ništa što bi Milanovića moglo stajati karijere. Ogorčen zbog činjenice da ga se Milanović riješio Linić održava teatralne presice na kojima ne govori ništa. Optužuje premijera za kriminal, ali ne daje dokaze. Optužuje ga za autokraciju, ali zbog toga se ne gube izbori. Optužuje ga da ne zna voditi državu, a dvije i pol godine bio mu je najvjerniji suradnik. Slavko Linić u Vladi Zorana Milanovića bavio se egzaktnim stvarima. Mnogi su ga doživljavali odgovornim političarem. Nakon što je otišao iz Vlade Zorana Milanovića počeo je s ezoterijom. Jedan više Kreši Mišaku za emisiju.
MRLE
Pričam s Damirom Martinovićem Mrletom. Ima brkove, zavidim mu. Ima ženski šljokičasti topić i dlakavi trbuh . Tu sam rezerviran. I blago lice ima. Pričamo o djeci. Martinović govori kako voli dijete. Kako uživa u ulozi oca dvogodišnje djevojčice. Htio bi još djece. Smatra da je u najboljoj dobi za odgoj i gladi dlakavi trbuh. Dijete ga opušta i misli da se dobro snalazi u toj ulozi. Prepričavam prijatelju kako sam sreo Mrleta. Pita me jel’ Mrle normalan. Nije, lud je k’o puška, odgovaram.
LJUŠTINA
Pričam s Duškom Ljuštinom. Duško Ljuština ima puno toga za reći. Uglavnom o Milanoviću. O Zoranu Milanoviću može pričati 10 minuta. Za tih deset minuta pijem kavu i klimam glavom. Htio bih reći nešto pametno, ali sve što kažem zvuči kao glupa fraza. Uglavnom šutim. Čudim se sam sebi na ograničenosti. Duško Ljuština je srčan dok govori. Imam dojam da vjeruje u svoje riječi. Ne mogu mu ničim parirati. Možda je moj unutarnji svijet bogatiji od svijeta Duška Ljuštine, ali to nitko ne zna. S tom pretpostavkom ne mogu započeti nikakvu priču, ne mogu izvesti nikakav zaključak. Ljuština dominira u razgovoru, danas je njegov dan. Dan Duška Ljuštine.
MATURALNA VEČER
Sličan osjećaj kao s Ljuštinom prati me i na maturalnoj večeri. Slavimo 25 godina. Bolje bi bilo reći obilježavamo. Loše volje odlazim na taj događaj, loše se i vraćam. Više-manje svi su dobronamjerni i veseli, više-manje ja glumim da sam sve to. Priča se o mladosti, o prošlim vremenima, o tome što se promijenilo i koliko imamo djece. Mladost je bila lijepa, nekada se živjelo bolje, ja imam jedno dijete, a koliko imaš ti? U jednom trenutku sa susjednog stola gdje se također obilježava godišnjica mature zovu me da se slikam s njima. Rado se dižem i udovoljavam im. Svi su razdragani i veseli, ja sam poznata osoba. Mladi ljudi se slikaju sa mnom. Dok se vraćam za svoj stol, prate me pogledi nekadašnjih razrednih kolega. Nema tu zavisti ni zlobe. Dapače, pomalo su ponosni na mene. Ja sam uspio u životu.
Mr. successful as himself.
