
Željko Porobija
Kad sam odlučio sa svojim stavovima istupiti u javnost, unaprijed sam znao da će biti onih koji će ih podržati i onih koji će ih kritizirati. Tim više što sam osim intervjua i ovih kolumni s Pavelom Gregorićem napisao i filozofsku knjigu, pa mi je sasvim prirodno da nju netko analitički promotri i ukaže na dobre i/ili loše strane.
Čak smo Pavel i ja posvetili završni dio svoje knjige provjeravanju točaka koje bi mogle biti predmetom kritike nadajući se da će biti i onih koji će pronaći slabosti što su nam prošle ispod radara.
Ali ni Pavel ni ja zasigurno nismo očekivali da ćemo doživjeti ”kritiku” kakvu nam je prije neki dan uputio Slaven Letica.
Sad preskačem sve one ljupke epitete upućene na naš račun – inače u svakoj raspravi ja odmah priznam da sam najveća hulja (ako to mog protivnika toliko veseli), pa ću i Letici vrlo rado priznati da npr. Dawkinsu i ostalim ”jahačima apokalipse” nisam ni do koljena.
Poslu pisanja nisam ni pristupio da bih se natjecao s bilo kime, pa tako ni s vrlo umnim čovjekom kao što je, bez sumnje, Richard Dawkins. Svejedno, ako smo se Letica i ja složili o mojoj nedostojnosti i provincijalnosti (inače živim izvan jednog zagorskog sela, tako da sam i doslovce provincijalac), ima stvari koje ipak ne mogu prihvatiti, uza svu svoju dobru volju.
Moram priznati da je rečenicom o Darwinovoj teoriji evolucije kao spoznajno superiornoj, citiram, ”svakoj hipotezi o Bogu i zabludi o Velikom prasku”, Letica nepovratno izgubio intelektualno dostojanstvo u mojim očima, kao i u očima svakog tko je makar upoznat s temeljnim znanstvenim teorijama
Primjerice, ne prihvaćam ideju da sam Dawkinsova kopija. Daleko bilo da smo Dawkins i ja neki ljuti neprijatelji, no on je znanstvenik, ja filozof, on udara uglavnom po fundamentalistima, ja po daleko dubljim katoličkim i protestantskim misliocima. Jer dobro poznajem teologiju – i to ne samo, kako su neki moji kritičari htjeli reći, onu adventističku kojoj sam svojedobno pripadao.
A tu Dawkins ima ozbiljnih rupa (što je i normalno, jer se bavio pametnijim stvarima od teologije) – tako da nas dvojica ne možemo biti jedan drugom ni uzor ni kopija.
I ne razumijem otkuda se odjedanput u Letičinom promišljanju Pavelovog i mog djela našao Émile Zola – osim što nas spaja riječ ”naturalizam”. No, svakom obrazovanijem čovjeku – a Letica bi to valjda trebao biti – jasno je da je filozofski naturalizam nešto potpuno raznorodno od onog književnog.
Još manje shvaćam kako to da se u priču ubacio i Pavelov djed Pavle Gregorić i đavo će ga znati što je time mislio reći advocatus Dei Slaven Letica.
Da je kojim slučajem znao da je moj djed Petar Porobija bio zakleti ustaša, a kasnije pristupio i SS-u – bi li onda to na bilo koji način utjecalo na točnost ili pogrešnost onoga što iznosim u knjizi i ostalim svojim istupima?
Nadam se da Letica neće ovo pitanje shvatiti ozbiljno, premda se nadam da će sasvim ozbiljno shvatiti poruku ovakvog pitanja.
A moram priznati da je rečenicom o Darwinovoj teoriji evolucije kao spoznajno superiornoj, citiram, ”svakoj hipotezi o Bogu i zabludi o Velikom prasku”, Letica nepovratno izgubio intelektualno dostojanstvo u mojim očima, kao i u očima svakog tko je makar upoznat s temeljnim znanstvenim teorijama.
Jer naš poznati intelektualac jednostavno ne zna da je teorija Velikog praska znanstveno utemeljena i da ju se ne može trpati u isti koš s ”hipotezom o Bogu”.
Poslu pisanja nisam ni pristupio da bih se natjecao s bilo kime, pa tako ni s vrlo umnim čovjekom kao što je, bez sumnje, Richard Dawkins. Svejedno, ako smo se Letica i ja složili o mojoj nedostojnosti i provincijalnosti (inače živim izvan jednog zagorskog sela, tako da sam i doslovce provincijalac), ima stvari koje ipak ne mogu prihvatiti, uza svu svoju dobru volju
Još manje da se nju može suprotstaviti teoriji evolucije, s kojom dijeli tu široku potvrđenost činjenicama, predviđanjima i računicama. Sve to spada u temeljne stvari koje se uče na satovima biologije i fizike u srednjoj školi i ja sada nemam namjeru svom kritičaru popunjavati ogromne rupe u znanju.
Zapravo, jednostavno ne znam što bih sada trebao odgovoriti na ovakve ”kritike” – da ne spominjem sve ad hominem argumente kojima Letičin tekst obiluje. Nikada se neću spustiti na tu razinu diskusije, nisam proveo kojih 15 godina studija da bih ljudima spominjao djedove i bake ili ih nazivao palanačkim provincijalcima.
Moj je osobni dojam da Letica našu knjigu nije ni pročitao; da jest, u njoj bi našao i odgovor na pitanje koliko Pavel i ja težimo biti Dawkinsove kopije.
Naprotiv, Letica je samo letimično pogledao korice, prepoznao neke riječi, povezao to s nama dragim a ipak različitim ”jahačima apokalipse”, ubacio Zolu i Pavla Gregorića, sve to smiješano odnio uredniku – koji u njegov tekst nije ni zavirio – i pokupio svoj honorar.
Nemam ništa protiv da me tko iskritizira, može biti oštar koliko hoće – uz obavezno puno višu razinu kompetencije i intelektualnog poštenja od onoga koje je demonstrirao Letica.
Na koncu moram reći kako mi je uistinu zadnji put u životu da se na ovakve ”kritike” uopće obazirem; još će netko utvrditi kako sam isti moj djed Petar.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
- Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
- Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
- Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
- Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
- Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
- Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
- Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
- Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
- Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
Ah, klasični Letica: A. Predstavljajući se svojevrsnim enciklopedistom/eruditom uspijeva pokazati neznanje i nesnalaženje oko osnovnih pomova – u ovom slučaju o naturalizmu kao filozofskom pravcu…B. Njegov negativistički, potcjenjivački, omalovažavajući čak pljuvački diskurs više govori o posvemašnjem izostanku objektivnosti i o njegovoj narcisoidnosti, nego o predmetu analize/kritike. Ukratko, palanački ego na steroidima 🙂 C. Reference na literaturu i/ili autore, koje redovito ističe u svojim esejima, komentarima i analizama, imaju samo jednu svrhu: impresionirati publiku “erudicijom”, te na taj način dati privid stručnosti i kompetencije pri analizi teme…A ako ništa od navedenog ne upali, naš Konjanik od Sv.Gere pribjeći će ultimativnoj analitičkoj metodi koju nam je demonstrirao prije par dana u ‘Otvorenom’, analizirajući i komparirajući (??!!) govore D.Trumpa i A.Plenkovića: pobrojati će koliko je koji govor imao slova, koliko riječi, koliko je minuta trajao, te na koliko…
…te na koliko jezika je izgovoren :). Kakva briljantna analiza to bijaše! Pa zato slobodno možemo parafrazirati Njegošev Gorski vijenac – “A u ruke Letice Slavena, svaka brojka biće ubojita!”