Suočavanje sa našom neposrednom prošlošću, sećanje na zbivanja neposredno pred devedesete i sve što je usledilo tokom devedesetih, neverovatno je važno za razumevanje onoga što nam se danas događa, a neznanje o svemu tome je uvod u spiralu pogrešnih procena, odluka, strategija… [Read more…]
Oči u oči s banalnim zlom
Međunarodna organizacija ”No Name Kitchen”, čiji volonteri u nekoliko gradova kuhaju na otvorenom i hrane migrante, izbjeglice, ilegalne migrante ili kako već želite nazvati te ljude, objavila je fotografiju teško premlaćenog čovjeka, a u opisu fotografije volonteri su ustvrdili da je premlaćivanje djelo hrvatske policije, koja čuva granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u blizini Velike Kladuše. [Read more…]
In memoriam Nebojša Popov
Dana 7. aprila u bolnici u Zrenjaninu preminuo je sociolog i jedan od nauglednijih intelektualaca i antiratnih aktivista Srbije i bivše Jugoslavije, dr Nebojša Popov (77).
Rođen je 1939. godine u Zrenjaninu. Od 1958. živi u Beogradu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976. [Read more…]
Republika Barbika
Primjere potpunog urušavanja svih društvenih vrijednosti, baš svakog pojedinačnog kriterija i standarda do posljednjeg, susrećemo upravo svakodnevno, ali malo koji je oslikao posvemašnju hrvatsku građansku, političku i svaku drugu bijedu kao već sad glasovita “afera Barbika”, najimbecilniji do sad zabilježeni pokušaj diskreditiranja jednog predsjedničkog kandidata imbecilnim pokušajem diskreditiranja drugog.
Posve, jasno, svejedno o diskretiranju kojega kandidata diskretiranjem kojega u cijeloj maloumnoj priči zapravo bila riječ.
Nekad, ne tako davno, bila je popularna mantra o obavještajnom kadru kojega je hrvatska državotvorna politika iz podruma zloglasne Udbe preuzela neoštećenog, kao vrhunske profesionalce koji organiziraju atentate, konstruiraju afere, prate, prisluškuju i likvidiraju neprijatelje sistema bez obzira koji im sistem plaća dnevnice, i bez kojih bi jedan tako ozbiljan projekt kao što je stvaranje posve nove države bio neostvariv.
Malo što je oslikalo posvemašnju hrvatsku građansku, političku i svaku drugu bijedu kao već sad glasovita “afera Barbika”, najimbecilniji do sad zabilježeni pokušaj diskreditiranja jednog predsjedničkog kandidata imbecilnim pokušajem diskreditiranja drugog
Jedan takav vrhunski obavještajni profesionalac u to je herojsko vrijeme, najzad, bio i prvi ministar policije, drugi bogami i sam premijer, drugi čovjek nove države, a ni onaj Prvi nije bio daleko. Osim, naravno, ako netko ozbiljan ima teoriju po kojemu je Prvi Predsjednik u ono doba mogao biti šef kadrovske službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji bez ikakve veze s Kontraobavještajnom službom.
To su, jebiga, bile ozbiljne službe, i nije svatko u Udbi ili KOS-u mogao biti niti kafanski doušnik, a kamoli špijun, terenski agent ili plaćeni ubojica.
Dvadeset pet godina prošlo je otkako su tako u restoranima na periferijama Zagreba, Beograda, Toronta i Frankfurta sklopljeni ugovori s profesionalcima jugoslavenskih službi, koji će sve otada do penzije predano i odgovorno raditi za iste ljude koje su do tada pratili, prisluškivali ih, pakirali im i bogami dosta revno ubijali.
Mnogo je to godina, i lijep dio toga obavještajnog podzemlja danas je u dubljoj ili plićoj starosti, zasluženoj penziji ili invalidskim kolicima, a još ljepši dio iz obavještajnog je završio u dubljem ili plićem, a svakako vrlo, hm, fizičkom podzemlju, odakle i danas prati sve što se događa gore: vrte mrtvi Udbini veterani u nevjerici lubanjama i u grobovima se okreću kakvi sve kreteni rade taj ozbiljan i odgovoran posao. Eh, da je tako nešto netko pokušao u njihovo vrijeme!
Da je netko dakle tada došao s idejom da “iskoristi loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijestiu, ali i dijela katolika”, već bi ga niži, općinski šef Udbe sažaljivo pogledao preko naočala, blago ga potapšao po ramenima i očinski obzirno priopćio mu da taj posao nije za njega
– “Prikazati Barbiku kao poslušnicu Zapada, naročito Amerike…” – čitao bi Šef prijedlog Akcijskog plana, vlastitim očima ne vjerujući što upravo čita – „…te iskoristiti loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti, ali i dijela katolika, pristaša teorija zavjere i sl.”?
– “I slično“ – samouvjereno bi mu objasnio mladi agent kodnog imena Kreten. – “I sl.” je skraćenica za “i slično”.
– Ti me zajebavaš? Skrivena kamera, jelda? – skinuo bi Šef naočale, pa se stao osvrtati po sobici. Znali su se, naime, u Službi igrati s tim stvarima, otkako su došle one američke male špijunske kamere često bi jedni drugima u dokolici namještali takve sitne podvale i zajebancije.
Da je netko, eto, tako nešto pokušao u ono slavno vrijeme analogne telefonije, mikrofilmova, šapirografa i eksplozivnih kemijskih olovaka, da je netko dakle tada došao s idejom da “iskoristi loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijestiu, ali i dijela katolika”, već bi ga niži, općinski šef Udbe sažaljivo pogledao preko naočala, blago ga potapšao po ramenima i očinski obzirno priopćio mu da taj posao nije za njega.
Vjerojatno bi mu Služba pronašla i kakav primjeren posao, kotlovničara u područnoj školi ili pomoćnog radnika u pilani: ne bi, naime, ta stvar bila čak ni toliko glupa da bi predstavljala opasnost za službu, ama niti toliko da se šef naljuti tko sve danas radi za Udbu, pa da ga u nastupu bijesa po kazni ubaci u hrvatsku emigraciju i tamo ostavi da se jebe s ustašama i sl.
Nekad, naime – u vrijeme Udbe i KOS-a – hrvatski su državotvorci u ilegali bili oprezni i podozrivi, jer u njihovom je okruženju, jebiga, “svatko mogao biti udbaš” (…) Kad su, međutim, jednom shvatili tu ključnu tajnu Udbe, to dakle da “svatko može biti udbaš”, hrvatske je obavještajce – što da vam kažem – baš krenulo
Danas, međutim, “slučaj Barbika” je ozbiljna politička afera, oko papira ambiciozno nazvanog “akcijski plan” svađaju se predsjednik države i opozicijski lideri, novine javljaju o slučaju preko cijelih naslovnica, a javnost mrtva-ozbiljna pokušava dokučiti je li to SDP preko Josipovića pokušava diskreditirati Kolindu i HDZ, ili HDZ preko Kolinde Josipovića i SDP, je li to HDZ podmetnuo Josipoviću kao SDP-ov tobožnji HDZ-ov plan, ili SDP Kolindi kao HDZ-ov tobožnji SDP-ov pokušaj da podmetne tobože HDZ-ov plan kao SDP-ov.
Od ideje da bi netko sasvim ozbiljan sastavio tako imbecilan plan nije, međutim, poraznija samo ideja da bi ga netko, s ciljem da kompromitira žrtvu, namjerno sastavio tako imbecilnog – ozbiljno računajući na efekt kod “pristaše teorija zavjere i sl.” – već rezultat koji je namjerno imbecilno sastavljen plan na kraju i postigao.
Činjenica koja se tako u makar rudimentarno ozbiljnoj državi i elementarno ozbiljnom novinarstvu ne bi niti spominjala – da je na portalu Narod.hr odgovornost za “akcijski plan Barbika” preuzeo nekakav Centar za suočavanje Jugoslavena s prošlošću – ispada tako vrlo precizna mjera ovoga, hm, “slučaja”, bolno plitke hrvatske politike i cijele smiješne hrvatske države, Barbie-republike otprilike točno po mjeri maloumnih portala koji u strukturi DNK otkrivaju Božje poruke na aramejskom i sl.: države u kojoj svatko – ali baš svatko – može biti premijer, ministar, general, nadbiskup, urednik, selektor reprezentacije, lijevi bek, intendant kazališta, rektor sveučilišta ili obavještajac.
Nekad, naime – u vrijeme Udbe i KOS-a – hrvatski su državotvorci u ilegali bili oprezni i podozrivi, jer u njihovom je okruženju, jebiga, “svatko mogao biti udbaš”. Taj crv sumnje u jabuci razdora, pričalo se, bio je zapravo najveći uspjeh jugoslavenskih tajnih službi.
Kad su, međutim, jednom shvatili tu ključnu tajnu Udbe, to dakle da “svatko može biti udbaš”, hrvatske je obavještajce – što da vam kažem – baš krenulo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Smrt Mirka Đorđevića
Nema nikoga tko se ovih dana oglasio povodom smrti Mirka Đorđevića a da nije vidio simboliku u tome što je umro baš na Veliki petak, 18. travnja. Suurednica Peščanika Svetlana Lukić otišla je još dalje: iako ateista, konstatirala je da ako anđeli postoje, onda je Mirko Đorđević sigurno jedan od njih.
Bio je vjerski analitičar, publicist i dugogodišnji suradnik Peščanika, portala Nezavisnog društva novinara Vojvodine Autonomija, časopisa “Republika”, lista “Danas”. Bio je poznat po kritici veza Srpske pravoslavne crkve s nacionalizmom, zalagao se za modernizaciju društva i crkve i napuštanje svetosavlja, koje je smatrao uzrokom mnogih nedaća, a zbog svoje kritike često je bio napadan.
“Čika Mirko je bio vernik, ali se bespoštedno obračunavao sa samoproklamovanom božjom administracijom na zemlji, naročito sa njenim najđavolskijim izdancima. Nikoga nije mrzeo, nikada nije padao u vatru. Voleo je i život i ljude, sa svim njihovim manama.
Nema nikoga tko se ovih dana oglasio povodom smrti Mirka Đorđevića a da nije vidio simboliku u tome što je umro baš na Veliki petak, 18. travnja. Suurednica Peščanika Svetlana Lukić otišla je još dalje: iako ateista, konstatirala je da ako anđeli postoje, onda je Mirko Đorđević sigurno jedan od njih
Kada je pre nekoliko godina bio preživeo kliničku smrt i kada se vratio iz kome, valjda još bistriji nego što je bio, pitao sam ga šta ima tamo, s druge strane. Nema ništa, moj Dinko, ne žurite, smeškao se.
I u petak, kada mi je Nedim javio da je Mirko verovatno umro, pomislio sam da je to nemoguće, pomislio sam da će se opet vratiti, kao onomad kada su ga svi već bili otpisali. Ali, izgleda da nas je ovaj put zaista napustio. Otišao je neposredno nakon što je dao jedan intervju u sremskom selu Šimanovci. Samo je klonuo. Umro je na nogama, koje su ga poslednjih godina sve više izdavale. Ali, umro je stojeći, umro je živeći, čiste glave i bistrog uma”, napisao je u svom oproštaju od “čika Mirka” Dinko Gruhonjić, predsjednik NDNV-a.
Mirka Đorđevića zbog stavova napadali su mnogi: samo dan prije smrti, bio je u Beogradu da bi dao iskaz javnom tužitelju povodom toga što je uvršten na klerofašistički spisak 30 “srbomrzaca i izdajnika”, čiji autor Ivan Ivanović nije propustio priliku da u jednoj TV emisiji izvrijeđa i mrtvog Đorđevića.
Izazivao je Mirko Đorđević pišući i pozivajući i na odgovornost mnogih, pa i SPC, u krvavim ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Evo samo dva primjera. U ogledu “Klerikalizam i antiklerikalizam u Srbiji” (“Republika”, 2009.) on konstatira: “Antiklerikalizam je kod nas bukvalno zaboravljena stranica kulturne istorije, a da nevolja bude veća klerikalizacija je postala u mnogim slučajevima deo državne politike.”
Mirka Đorđevića zbog stavova napadali su mnogi: samo dan prije smrti, bio je u Beogradu da bi dao iskaz javnom tužitelju povodom toga što je uvršten na klerofašistički spisak 30 “srbomrzaca i izdajnika”, čiji autor Ivan Ivanović nije propustio priliku da u jednoj TV emisiji izvrijeđa i mrtvog Đorđevića
Dvije godine ranije, govoreći za Peščanik (objavljeno u knjizi “Zašto se u crkvi šapuće”), Đorđević govori da SPC u ratovima 1990-ih “nije bio samo svedok, nego i saučesnik u zbivanjima” i kaže da je najgore to što se SPC nije odredio dobro, “tako da stradanja našeg naroda, kojeg je bilo i na Kosovu i u Bosni i u Hrvatskoj, u Slavoniji, padaju u senku pred tim koliko smo mi bili ravnodušni prema stradanjima drugih.
U našoj se crkvi izričito tvrdilo – ma, to oni pale gume, kakvo bombardovanje Dubrovnika. A već se znalo koliko žrtava ima i prva žrtva je bio Srbin, pesnik Milan Milišić. To možete videti i danas, na primeru odnosa prema Hagu, to je za njih sud na koji se izvodi celi srpski narod”.
Tako je govorio Đorđević i izazivao bijes i mnogo nerazumijevanja. O tome Svetlana Lukić kaže: “Mirka Đorđevića na spiskove neprijatelja nije stavljao samo neuki polusvet okupljen u raznim opskurnim organizacijama, nego i mnoge vladike SPC-a i tzv. patriotski intelektualci koji mu nikada nisu oprostili što je godinama pisao i govorio o njihovoj odgovornosti za rat i ratne zločine, o njihovoj odgovornosti što su i mladića, kako je oslovljavao Isusa, i krst, upotrebljavali da opravdaju srpske zločine i zločince. Najveći greh je kad se nacionalna, intelektualna elita odluči da laže. Mirko je godinama, iz nedelje u nedelju, iz meseca u mesec, u javnosti demistifikovao i razotkrivao te laži koje su dopirale iz crkve, akademije, iz vrhova vlasti.”
Imao je bogatu biografiju: rođen je 29. studenoga 1938. u Brodu kod Crne Trave, u južnoj Srbiji. Školovao se u Beogradu, gdje je magistrirao komparativnu književnost. Bio je član Društva književnika Srbije, koje je napustio u znak protesta nakon razaranja Vukovara krajem 1991. i s još nekolicinom kolega osnovao Forum pisaca. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba i Nezavisnog društva novinara Vojvodine.
Teofil Pančić, koji je nekoliko godina često širom Srbije s Đorđevićem govorio na promocijama Peščanika, u svom sjećanju kaže: “Nije (mi) lako verovati u hrišćanski raj, ali danas bi možda vredelo načiniti izuzetak. Jer, ako takvog mesta ima, onda je naš Mirko sigurno tamo”
Dobitnik je nagrada “Konstantin Obradović” (2007.) za unapređenje i širenje kulture ljudskih prava, “Dušan Bogavac” (2008.) za etiku i hrabrost, “Vukove povelje” (2008.) za vrhunska ostvarenja u istraživanju nacionalne kulture i pedagoške baštine te Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine (2009.).
Objavio je velik broj autorskih knjiga: “Osmeh boginje Klio” (1986.), “Znaci vremena” (1998.), “Sloboda i spas – hrišćanski personalizam” (1999.), “Legenda o trulom Zapadu” (2001.), “Sjaj i beda utopije” (2006.), “Kišobran patrijarha Pavla” (2010.), “Balkanska lađa u oluji” (2010.), “Oslobođenje i spasenje” (2012.), “Pendrek i prašina” (2013.), surađivao je s brojnim međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnogobrojne knjige, prevodio s ruskog i francuskog jezika…
Teofil Pančić, koji je nekoliko godina često širom Srbije s Đorđevićem govorio na promocijama Peščanika, u svom sjećanju kaže: “Nije (mi) lako verovati u hrišćanski raj, ali danas bi možda vredelo načiniti izuzetak. Jer, ako takvog mesta ima, onda je naš Mirko sigurno tamo.”
Treba se na kraju prisjetiti Pavela Domonjija, koji je nakon izlaska Đorđevićeve knjige “Kišobran patrijarha Pavla” napisao: “Za razliku od Mirka, ja nisam vernik. Meni je više stalo do Alana Forda, nego do žitija svetih, više do Felinija i Tinta Brasa, nego do svih srpskih patrijarha. Moj teorijski junak je Darvin, a ne Hrist. Međutim, teško mi je da se ne složim sa njim da bi riđobradi Nazarećanin, kada bi se kojim slučajem pojavio u Srbiji, bio na strani siromašnih i obespravljenih. Siguran sam i da bi on, uprkos protokolu, našao vremena da sa Mirkom malo posedi na klupi u dvorištu. Verujem da bi dva partijska druga imala šta da kažu jedan drugom.”
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)