Predstavljajući moj novi roman na tportalu, moj urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj otac Adolf, nekadašnji pripadnik Hitlerjugenda i Pavelićev tjelohranitelj u Argentini, ”kojeg sin u dubokoj starosti prvi put dovodi u Hrvatsku da se pokloni ustaškim žrtvama u Jasenovcu”. Jesam li ja podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem? [Read more…]
Lucić je vjerovao u Boga i Bog u njega. Bio je oličenje vrline
Predrag Lucić
Komemoracija, koju je Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom i Hrvatskim društvom pisaca, okupila je brojne Lucićeve prijatelje i kolege, te osobe iz političkog i javnog života, Novinarski dom bio je premalen da bi primio sve one koji su se posljednji put htjeli oprostiti od svog kolege. [Read more…]
S Predragom je svaki susret učvrstio magiju prvog
Predrag Lucić
Ono što je George Harrison bio u Beatlesima, Predrag Lucić bio je u Feral Tribuneu. Samozatajan i marljiv po vlastitom izboru uvijek malo u drugom planu, ne zbog toga što bi ga tamo netko gurao (jer ondje nije ni pripadao), već što se sâm tako postavljao. [Read more…]
Satira nije tramvaj
Onoga dana kad se dogodio teroristički napad na redakciju satiričnog tjednika ”Charlie Hebdo” u Parizu, u kojemu je ubijeno dvanaestero ljudi, reakcija svih slojeva javnosti, bilo da se radilo o elitama ili običnim građanima, pripadnicima ljevice ili desnice, vjernicima ili ateistima, bila je šokiranost, zgražanje i ponešto tuge. [Read more…]
Epohalno svedočanstvo zla
Filip David, “Kuća sećanja i zaborava”, Laguna, Beograd, 2014.
Šekspirov junak Hamlet je pre pola milenijuma postavio jedno od egzistencijalnih pitanja: “Biti ili ne biti pitanje je sada?” i svako vreme daje novi odgovor, a sada je srpski pisac taj koji može da se podiči uspešnom međunarodnom karijerom, Filip David, postavio, takođe, egzistencijalno pitanje: “Zaboraviti ili sećati se?” u novom romanu “Kuća sećanja i zaborava” u izdanju Lagune.
Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina, a sada je već ušla u uži izbor za NINovu nagradu što samo potvrđuje da se radi o izuzetnoj prozi, ali ovo delo poseduje onaj najvažniji kvalitet da je prijemečivo za najšire slojeve čitalaca što mu garantuje čitanost.
Roman Filipa Davida, koji je upravo dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman, već je označen kao delo koje je obeležilo proteklu 2014. godinu (…) Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina…
Ono što retko uspeva piscima – da se istom delu može prići na više načina – iskusnom i talentovanom piscu poput Davida je to ovoga puta savršeno pošlo za rukom. Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira), pisan u formi koncizne, veoma potresne fikcije bez traga patetike, a treće zanima, pre svega, kom je ocećanju pisac dao prednost – zaboravu ili sećanju.
David je na manje od 200 strana ispričao nekoliko uzbudljivih priča vodeći računa da ni jedna reč nije suvišna a da kroz svoje junake pokaže čitavu lepezu osećanja, razne forme zla, tragične sudbine žrtava Holokausta, koje nisu završile u gasnim komorama, ali nisu ništa manje patile: zbog griže savesti, osećanja krivice, gubitka najrođenijih ili, kao u slučaju glavnog naratora Alberta Vajsa, tuge za bratom koga nije uspeo da nađe kada ih je otac obojicu izbacio iz stočnog vagona svestan da ih čeka smrt u koncentracionom logoru.
Pisac se ne ustručava da prepliće krajnje realistične epizode koje ponekad zvuče kao novinski izveštaji, sa snovima ili maštanjima koji daju celom romanu elemente fantastičnog, metaforičnog.
Životnost i uverljivost nekih epizoda delimično su plod piščeve mašte, ali David nije krio da je u roman uneo neke autobiografske podatke kao i autentične događaje za koje je saznao od samih aktera ili su mi bili preneti iz prve ruke.
Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira)…
Da bi mogao da pred glavnog junaka stavi dilemu o izboru između sećanja i zaborava David uvodi jednu epizodu u kojoj Albert Vajs, koji je usred rata izabrao svoj jevrejski identitet u odnosu na nemački koji mu je nuđen, odlazi kao odrasla osoba u Njujork gde dospeva do kuće koja nudi mogućnost da sačuva sećanja ili da odabere da sve što je prošao u životu zaboravi.
Tu dilemu, barem u slučaju Vajsa, pisac rešava očuvanjem sećanja, jer u njima je i identitet i sve lepo ali, istina, i sve ružno što mu je doneo život.
Bez obzira na konačni ishod glasanja za najbolji roman godine kome će pripasti nagrada nedeljnika NIN (naš kolumnist Filip David je ipak dobio nagradu NIN-a, op. Drage Pilsela), Davidova “Kuća sećanja i zaborava” svakako će biti zapamćena kao delo koje je obeležilo 2014. godinu.
(Za beogradski ”Nedjeljnik” napisala Vera Kondev, novinarka Tanjuga).
Ne relativizaciji satire
Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu
Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.
S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.
Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.
Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.
Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.
Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.
za Zbor satiričkih novinara HND-a
Vlado Lucić, predsjednik
(Prenosimo s portala hnd.hr).
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Crkvoslavija, grobnica kulaka
U uvodu intervjua s velečasnim Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila, novinar Večernjeg lista Darko Pavičić primjećuje da su burne reakcije na nedavni tekst njegova sugovornika – u kojemu je prosvjedni skup Hajdukovih navijača na splitskoj Rivi eksplicitno nazvan ”novim korakom na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga” – išle ”tako daleko da se tvrdilo da Crkva dijeli Hrvatsku”.
A to – veli novinar – ”zvuči nevjerojatno, jer je upravo Crkva jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”
A koga to Crkva u ovom društvu pokušava integrirati i protiv koga je ta snažna integracija usmjerena, moglo se pročitati i u spomenutom uvodniku Glasa Koncila, gdje su ”destruktivnim antihrvatskim snagama” koje ”megamanipuliraju” navijačkim osjećajima i strastima de facto proglašene aktualne hrvatske vlasti i ”njihove medijske produžene ruke”, te stranka i politička opcija kojoj pripada splitski gradonačelnik.
Pritom su svim tim neimenovanim milanovićima, josipovićima i baldasarima pripisane takve sposobnosti da je prava sreća što nitko od njih, barem deklarativno, ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu ni u Glas Koncila, jer bi u protivnom – čitajući što o njihovim nadnaravnim moćima misli velečasni Miklenić – mogli utripati da su ne samo državnici u rangu Broza, ustavotvorci Kardeljevih kapaciteta i nacionalni pomiritelji kalibra Franje Tuđmana, već i mnogo više od toga. U najmanju ruku – Batman, Spiderman i Superman.
Konstruktor te teorije orjunaške urote – koja se silno svidjela i Zdravku Mamiću kao još jednom samoizvikanom simbolu ”integrativnog hrvatstva” – u intervjuu Večernjem listu veli da u njegovome tekstu ”jednostavno nema optužbe da su prosvjednici orjunaši”, da on takvo što ”nikada ne bi napisao”, ali se, eto, dogodilo da je ”ta optužba, nažalost, medijski proizvoljno iskonstruirana i nametnuta javnome mnijenju”.
Najednom velečasni Miklenić otkriva da je ”na splitskom prosvjedu bila najveća većina dobronamjernih ljudi, dobrih domoljuba, čak i dobrih vjernika”, kao da ih je u međuvremenu sve osobno ispovjedio, te tvrdi da su ”oni došli s plemenitim navijačkim ciljem”.
U tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu
No, unatoč dobronamjernosti velike većine sudionika navijačkoga skupa na Rivi, njemu se – samo na osnovu činjenice da se takav prosvjed dogodio – čini logičnim zaključiti da ”postoje snage koje su željele da se fokus javnosti odvraća od bitnih problema”, jerbo je ”vještina onih koji manipuliraju upravo u tome da oni koji su izmanipulirani to i ne primijete, da toga nisu ni svjesni”.
Po toj bi Miklenićevoj logici, navijačima Hajduka koji naivno vjeruju da su ustali ”kontra sili, kontra mraku” trebala biti em čast em utjeha što im je s Kaptola poručeno da ih se ne drži ”orjunašima” koji rade na ”produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga”, nego dobrohotnim bedacima koji nisu u stanju ni naslutiti da se njima bezočno manipulira u cilju obnove Jugoslavije.
A u tu obnovu i u tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu.
Ali nije samo Jugoslavija kaptolska Muza, već je to – vjerovali ili ne – i komunizam. I to upravo onaj komunizam kojega naši duhovnici u pravilu nazivaju zločinačkim.
Jer kada na primjedbu Večernjakova novinara da se ”Crkvi, tj. njezinu vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo”, velečasni Miklenić odgovori: ”Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva” – e tada se pošten čovjek, Hrvat i katolik, domoljub, bogoljub i čovjekoljub mora zapitati: koliko je daleko dan kada će Kaptol u ime prezrenih na svijetu otvoreno pozvati na obračun s tim ikako stojećim građanima, s tim klasnim neprijateljima, s tim kulacima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Vampir je itekako živ
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Narativni pasaži su izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Lajanje uz godinu Autografa
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći nikako, ali moram, iz poštovanja i u znaku zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno. Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.
