novinarstvo s potpisom
Miroslav Šeparović
Ivica Grčar (Priredio), ”Državom i pravom protiv akademske čestitosti – U navođenju izvora korištenih u znanstvenim radovima – Izvještaji i dokumenti”, Zagreb, Ivica Grčar – Vlastita naklada, 2018. [Read more…]
Vlaho Bogišić
Foto: Jovica Drobnjak
Opaska uredništva: donosimo razgovor s Vlahom Bogišićem, priređivačem Krležine knjige ”Bela, dijete drago”, pisma Miroslava Krleže voljenoj, koja je objavljena na početku ljeta u izdanju Ljevaka. Razgovor je objavljen u tjedniku Novosti u povodu izlaska knjige ali i povodom Festivala Miroslav Krleže održan početkom srpnja. [Read more…]
Foto: Wikipedia
”Izvršitelj tog ubojstva služi svoju zatvorsku kaznu, ali pravda neće biti zadovoljena dok joj ne bude priveden i naručitelj”, rekao je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić na ”Akademiji” održanoj u srijedu 1. srpnja u znak sjećanja na Josipa Reihla-Kira, ubijenog načelnika osječke policije na ulazu u prigradsko naselje Tenja, na jučerašnji dan 1991. godine te za iduću godinu najavio i uključenje Grada u obilježavanje 25. obljetnice tog tragičnog događaja. [Read more…]
Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, u vremenima najžešće ratne propagande pokušavao je i uspijevao svoje sugrađane s obje strane, hrvatske i srpske, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Vjerujući u mirotvorstvo, Reihl-Kir je jedini među naoružanima išao od jedne do druge barikade rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan. Njegove riječi i djela uskoro su prepoznati kao prijetnja nadolazećem ratu. [Read more…]
Sinjski alkari, korčulanski moreškanti, dubrovački trombunjeri, kravat-pukovnija i slične kostimirane družine od povijesnih i kvazi-povijesnih postrojbi bit će 15. veljače poredane u špalir kroz koji će pred crkvu sv. Marka kročiti predsjedničkom lentom okićena Kolinda Grabar Kitarović da položi predsjedničku prisegu. [Read more…]
Još nije bio zatvoren 55. oktobarski salon, jedinstvena prezentacija modernih likovnih strujanja, od pre nekoliko godina i sa međunarodnim selektorom i učešćem umetnika sa raznih strana sveta, a usledio je mučki udarac. Od koga? Pa od onih koji i kulturne institucije sa dugogodišnjim ugledom posmatraju kao deo partijskog plena, koji po meri svoje pameti (tačnije neukosti i neznanja) žele da prekroje.
Gorka ironija je da je ovogodišnje izdanje salona nosilo radni naslov ”Stvari koje nestaju”. Neko iz gradske uprave je procenio da to može da važi i za Salon. Taj neko se zove Vladan Vukosavljević, izvršni sekretar za kulturu Beograda, koji se pojavio iz tame vremena pre otprilike godinu dana (niko od meni poznatih nikad nije čuo ovo ime, a verovatno ni on za naša, prema tome, fudbalskim jezikom kazano, nerešeno). Pomenuti baja je ovih dana obavestio javnost da će od sada Oktobarski salon dobiti bijenalno obeležje, a razlog ove promene je njegovo mišljenje (čuj, mišljenje!) da je poslednjih godina Salon u opadanju, pa mu kao valja vratiti nekadašnji ugled!
Upitan, pozvao se na neke eksperte koje nije uspeo da imenuje (najverovatnije ne postoje, nema veze!). Dugogodišnji nosilac projekta Kulturni centar Beograda izrazio je svoje neslaganje zbog netransparentnosti odlučivanja i narušavanja dobrih kulturnih običaja. U istom trenu nekoliko stotina kulturnih radnika i umetnika velikog međunarodnog ugleda, od dvostrukog akademika (francuskog i srpskog) Vlade Veličkovića do stvaralaca čija imena znače na kulturnoj mapi ove zemlje, potpisalo je peticiju zbog necivilizacijskog udara na Salon.
Pomenuti VV je odbio svaki dijalog ili izjašnjenje i munjevito je uručio otkaz zvaničnom nosiocu projekta Mii David, v. d. direktorici KCB. I kao znak uljudnosti naložio joj je da sledećeg dana, do 14 časova, isprazni svoje ladice i ”preda dužnost” novoimenovanoj ličnosti. I tad smo prvi put čuli ime gospođe koja na mesto čelne kulturne ustanove dolazi sa položaja rukovodioca poslovanja u Pošti Srbije (PTT). Kakva sjajna preporuka!
Žao mi je što će redovi koji slede delovati kao cinizam, ali ova pometnja je nastavak preuzimanja vlasti na nivou grada i republike. Usred letnjih odmora, dok se ništa bitno nije događalo, izvedena je ”seča knezova” (kakva seča, takvi knezovi!). Iz istog sekretarijata za kulturu stigao je ferman, odluka da se u nekoliko desetina kulturnih ustanova promene rukovodioci, upravni odbori, saveti… Od Festa do domova kulture. Mnoga od ovih postavljenja su mogla da zbune pažljivije hroničare kulturnog života (taj soj se opasno proredio, šta da se radi!). Mediji su poslušno (kakva vrlina za dične medije!) objavili sva ta imena.
Reakcija nije bilo, sem jedne. Ugledni pozorišni i filmski reditelj Goran Marković je izrazio protest i zaprepašćenje da je za upravnika Beogradskog dramskog pozorišta, kuće velike tradicije i značajnih dometa, postavljen glumac Slobodan Ćustić. Čovek bez ikakvih bitnijih uslova za obavljanje odgovorne uloge vođenja zamašnog pozorišnog kolektiva. Sem članstva u vladajućoj ”naprednjačkoj” stranci. Sam Ćustić je prizemno odgovorio Markoviću, protestujući što je profesor Marković uzgred pomenuo njegove skromne studentske ocene. Kao da je otkrio poverljivu zdravstvenu dijagnozu! I tu se stalo.
Ne čudi što je malo ko reagovao na sve ove zlokobne pojave, jer upravo se odvija tihi i neumitni prosec ”pripitomljavanja” medija, uklonjeni su gotovo svi programi u kojima su otvarane neumitne, a za nekog i neprijatne debate. Od ”Utiska nedelje” (TV B92) i ”Sarapinog problema” (TV St B) do ”Upitnika” (St B92) koji odjednom ne može da ide uživo, već mora da se snima dan ranije (kako bi vlasnici medija mogli da intervenišu ”kad zatreba”).
Veliko zastrašivanje radnog naroda obavlja se i sukobom ministra pravde sa celokupnim advokatskim esnafom (oko 4 hiljade advokata) koji traje blizu dva meseca, koliko traje i odlučni štrajk advokata, nezapamćen u dvovekovnoj istoriji Srbije. Poslednjih desetak godina Advokatska komora Srbije i AK Beograda bile su u konceptualnom i praktičnom gloženju, ali ih je udar na temelje pravosuđa ovog puta objedinio, jer je dogorelo do noktiju.
Mlađani ministar pravde, inače neprekidno zbunjen, ali nabijen ”radikalskom” retorikom poznatom po čuvenom Vojinom (Š) modelu, svakog dana istupa u medijima povezujući čestitu advokatsku branšu sa tajkunima i drugim kriminalcima. Razrešenje ovog sukoba biće ne samo simbolično već i suštinski bitno za ostatke demokratskih navika. Ako padnu advokati, koga je onda briga za sudbinu Oktobarskog salona i sličnih ”salonskih” ustanova!
Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine.
Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska. Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika.
Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća.
Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke… Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom.
Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.
Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu.
A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”.
No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.
(Prenosimo iz portala Večernjeg lista).
Neobično pismo stiglo je prije nekog vremena vlastima u Mrkonjić Gradu. Iz nekog ureda austrijske državne uprave ljubazno su ih upozorili kako je istekla stogodišnja garancija općinskoj zgradi koja je početkom dvadesetog vijeka sazidana milošću cara i kralja Franje Josipa, te se odsad pa nadalje oni u Beču ne smatraju odgovornim otkine li se rukohvat na stubištu i referent za komunalna pitanja s krikom propadne sve do podruma ili ako crijep s krova ubije nedužnog prolaznika na ulici.
Mrkonjićani su pismo morali pročitati nekoliko puta prije nego što su ga razumjeli. Ni kad su im ga preveli, ono ih nije zbunilo manje od originalnog njemačkog teksta. Četiri države su se u promijenile, s dva svjetska i jednim lokalnim ratom između njih, i u krvavom se metežu sasvim zagubilo sjećanje tko je gradio općinsku zgradu, a da ne spominjemo nekakvu garanciju koju je krasopisom, metalnim perom umočenim u mastilo sastavio nepoznati K. und K. činovnik prije sto godina, kad se Mrkonjić Grad nije čak ni zvao Mrkonjić Grad, već Varcar Vakuf. Kad je itko za išta tako dugo jamčio, naročito u Bosni, gdje u kladionicama ne daju visok koeficijent ni da će sunce sutra izaći?
Takvo što u nas jednostavno ne postoji. Tvrdo su nam obećavali i još obećavaju, istina, svašta, ali nikad im stvarno nismo povjerovali. Gledajući kako se isti oni što su nekad u suzama pjevali “duh slavenski živjet će vjekov’ma” danas svečano zaklinju “jedinoj i vječnoj Hrvatskoj”, razborito je sumnjati u trajnost stvari. Ovdje sve drži vodu samo dok majstori odu.
Dogodi se opet, rijetko i zapanjujuće, da ustanova ili poduzeće, unatoč svim potresima i mijenama, padanjima i podizanjima različitih političkih sustava, dočeka troznamenkaste godine. Preživi tu i tamo gdjekoja pivovara, destilerija, uljara, pržionica kave ili banka. Ovo posljednje osobit je podvig. Ne možete se pravo načuditi da su u ovoj lopovskoj i prevaratnskoj zemlji pare čitavih stotinu ljeta ostale na jednome mjestu, ali jednoj banci je to zaista uspjelo. Posljednjih se tjedana na televiziji hvali velikim jubilejom i, dapače, daje pismeno jamstvo, kao što je Austro-Ugarska jamčila za općinsku kuću u Varcar Vakufu, kako će i iduće stoljeće biti tu.
Vidjeli ste zacijelo reklamu. Uprava banke zove građane da, sasvim besplatno, pohrane jednu kutiju u njihovom trezoru pod centralnim zagrebačkim trgom, a oni će je za sto godina predati vašem pranećaku, čukununuku ili nekom drugom donositelju valjane potvrde. Kutija je, po prilici, veličine paketa kakvi se s napojnicom za konduktera autobusima iz provincije šalju studentima u glavni grad.
Kao što mater iz Zaostroga jedincu na elektrotehnici šalje komad pancete, savijaču i čupavce, staklenku maslina i bocu domaćeg soka od višanja, vi imate priliku poslati paket u daleku budućnost. On ne putuje u prostoru, već u vremenu, “potomstvu zlom i nezahvalnom”, kako bi rekao onaj neurastenični pjesnik kojemu su djeca ulivala vodu u cipele u Hrabalovom romanu “Služio sam engleskog kralja”.
Sadržaj bi trebao biti nekvarljiv jer panceta i kolači za sto godina, blago rečeno, ne bi dobro izgledali, a isključeni su, dakako, i eksplozivi i kiseline. Sve drugo je ostavljeno vašoj mašti, na volju vam je hoćete li staviti dijamantne naušnice, srebreno nalivpero, odlikovanje iz Domovinskog rata, spomenar s prešanim suhim cvijećem i sentimentalnim stihovima, snimku vlastite svadbe ili izabrane isječke iz novina i audiozapis govora Franje Tuđmana, želite li naraštajima ostaviti osobnije svjedočenje ili bi naglasak radije stavili na historijske okolnosti u kojima ste živjeli.
Uzbudljiva je to zamisao. Zatekao sam se i sam prije nekoliko dana gdje razmišljam o popisu stvari koje bih ja spremio nepoznatom potomku, što bih mu poručio iz ovoga našega vremena i ove iscrpljene, umiruće civilizacije? No, počelo je s pitanjima na koje nisam znao odgovor.
Pod jedan, gdje ja to šaljem? Hoće li dijete moje djece paket naći u sitosti i veselju, u jednom tehnološki naprednom, čistom i sretnom svijetu, ili će bijelu kartonsku kutiju zamazanim rukama otvoriti odrpanac što među ruševinama lovi štakore? I jedna i druga opcija u ovome trenutku mi se čine jednako uvjerljivom.
Mogu lijepo zamisliti leteće automobile u 2114. godini, ali i novo kameno doba i divlja plemena što s kopljima lutaju postapokaliptičnim krajolikom. Možda će se moj daleki nasljednik živo začuditi USB sticku, zagristi ga i nezadovoljno zaključiti kako predmet nije naročite hranjive vrijednosti. Mudrije bi možda djetetu bilo staviti nekoliko sitnica za preživljavanje, švicarski nožić, kompas, udicu, nekoliko komadića kremena, takve stvari.
Zatim, krenem li mu pisati, na kojem jeziku da mu se obratim? I mnoge riječi koje mi danas govorimo za stotinu godina će se upljesniviti i uvenuti, baš poput savijače i čupavaca. Ovo što ja sad pišem moga čukununuka vjerojatno ne bi manje začudilo nego što se ja začudim kad čujem narodnu pjesmu “Moja diridika ore na volove”.
Nacionalistički jezikoslovci vole romantičnu predstavu kako od osvita svijeta naš jezik zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči i jednako će zujati, zvečati, zvoniti, zvučati, šumiti, grmiti, tutnjati i hučati sve do časa kad se anđeo Gospodnji među oblacima uspravi s trubljom i objavi povečerje čovječanstva, ali stvari, naravno, ne stoje tako.
Jedina i vječna Hrvatska mogla bi, zajedno s Maticom i Akademijom i oba pravopisa, i onim gdje se neću piše spojeno, i onim gdje se propisuje odvojeno, prdnuti u rosu kao i sve drugo što je prdnulo. Šaljete li nekome paket s rokom dospijeća u svibnju za sto godina i željeli biste primatelju sročiti nekoliko prigodnih toplih redaka, vjerojatno ne bi bilo zgorega napraviti to na engleskom. Za sto godina čak ni C-3PO, metalni droid iz Lucasovih “Ratova zvijezda”, programiran za više od šest milijuna oblika komuniciranja iz tisuća galaktika, možda neće znati hrvatski.
Glumac Špiro Guberina kazao je, na primjer, kako bi u budućnost poslao jednu epizodu “Velog mista” s njegovom antologijskom kreacijom gradskog škovacina, ali dosta je odvažna pretpostavka da će njegov rod tu išta živo razumijeti. Televizijskoj seriji na splitskoj čakavici s početka dvadesetog stoljeća ja bih za gledatelje u 2114. godini, za svaki slučaj, stavio mandarinske titlove.
Kako bilo, kraj svih ovih nedoumica, i dalje me intrigira da odem u poslovnicu banke i upitam jednu kutiju za sebe i svoga dalekog potomka, razveselim nečim osobitim dijete djece svoje djece. Njoj ili njemu zacijelo bi bilo najdraže kad bi od pretka iz travom zaraslog groba pod okrhnutim i posivjelim spomenikom s nečitljivim, ispranim slovima dobili kakve ljupke predmete od plemenitih kovina i dragog kamenja, ali to, na žalost, nemam.
Stvari koje bih poslao u budućnost su beznačajne, efemerne vrijednosti. Na primjer, jednu ili dvije svoje knjige. Upitajte bilo kojega hrvatskog književnog kritičara, svi će vam kazati kako jedva da postoji išta beznačajnije i efemernije od mojih knjiga. Teško je vjerovati da će taj prostački i prvoloptaški humor u dvadeset drugom vijeku itko objavljivati, pa eto, neka se mojoj djeci nađe.
Da popravim dojam, dodao bih jednu ili dvije ekranizacije tih proza i figuricu vojnika koju je pokojni Vasko Lipovac načinio za naslovnicu jednog mog romana. Stavio bih u kutiju zatim vjerojatno i knjige svojih prijatelja, možda Dežulovićeve “Pjesme iz Lore” i Jergovićevog “Hauzmajstora Šulca”. Reprodukciju nekog Vaništinog crteža. Knjigu Krležine lirike. Izabrao bih nekoliko domaćih rock albuma koji su mi značili.
Na primjer, u posljednje vrijeme ponovno sam uzeo slušati ploče Animatora, prekrasne, osunčane pop pjesme već i sad malo zaboravljenog Krešimira Blaževića, koji nas je prije sedam godina tragično napustio. Žao bi mi bilo da se ne zna za njegov talent, to bi moralo ostati za generacije koje dolaze, da jednom i u budućnosti nekakva nasmijana i nevina mladost u perivojima na gitarama pjeva “Ljeto nam se vratilo” i “Kasno je za prosinac”. Naravno, ako 2114. još uopće bude perivoja i gitara, pa i samoga ljeta i prosinca.
Ima onda jedna fotografija Andre Damjanića, snimljena pedesetih godina na Starom placu, gdje je uhvaćena eksplozija euforične radosti nakon Hajdukovog zgoditka. Pažljivo bih spakirao i to u kutiju i dao da se sačuva na suhom i tamnom mjestu ispod Jelačić placa, premda me nogomet, kako znate, ne zanima. Slika bi mojem potomstvu bila svjedočanstvo kako smo se i mi nekad, u našim sumornim i ušljivim vremenima, znali veseliti. Rijetkost je, ali nađe se ipak takvih čarobnih trenutaka. To bi moju djecu, pretpostavljam, trebalo ohrabriti da ne posustaju u teškim satima.
Uzeo bih na kraju i jedan svoj stari panama šešir, tkan od finih, tankih niti iz grana ekvadorske toquilla palme, zarolao ga u tuljac, vezao svilenom vrpcom i ugurao između knjiga, ploča, slika i diskova, a zatim sjeo i napisao dugačko pismo dalekom nasljedniku, nadajući se da će me moći razumjeti i da je živ i zdrav kao što ja, očito, nisam. Opisao bih mu tko sam i što sam, gdje živim, što radim. Kazao bih kako sam, Bogu dragome hvala, bio za života voljen, no bilo je, da se ne izmotavam, i onih koji su me strastveno mrzili i mržnju koji put znali izraziti na… hm, recimo, vrlo nesvakidašnji način.
Bio sam, kao i svi valjda, i dobar i loš. Imao sam svijetlih trenutaka, ali i nekih na koje sam nešto manje ponosan. Zalomilo mi se, zaboga, kome se zalomi, i da sam bio okrutan, podlac, bijednik i kukavica… Mogao bih, mislim, sve, do zadnje sramotne potankosti, priznati svome čukununuku jer mi se, iskreno, fućka hoće li me netko za stotinu godina osuđivati.
Moje žute trule kosti odavno će ležati u ilovači, kad netko u svibnju 2114. dođe po moj paket. Zamišljam kako će to biti nekakav četrdesetogodišnji muškarac. Čovjek sebi neće doći kad ugleda kakvu sam mu kramu ostavio. Zurit će zaprepašteno u hrpu bedastoća, dok će njegova supruga s mojim bijelim šeširom na glavi čitati moje pismo, a kad dođe do kraja, neveselo će zaključiti:
“Sad mi je jasno.”
“Šta ti je jasno?” upitat će je dijete djeteta djeteta moga djeteta?
“Sad mi je jasno na koga si takav idiot ispao.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela. [Read more…]
Netransparentni i namješteni javni natječaji za radna mjesta, od portira do direktora, u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Ta birokratska disciplina i uz nju vezani korupcijski društveni običaji bili su visoko razvijeni i u bivšoj socijalističkoj državi, a iz literature znamo da ta tradicija seže i dublje u prošlost.
Mene u toj stvari prati velika sreća još od školskih dana. Nikada se nisam morao javiti ni na jedan natječaj. Posao je nalazio mene, od uvježbavanja dječjih crkvenih zborova do studentskog ljetnog konobarenja na kapitalističkom zapadu, što je bilo višestruko korisno iskustvo.
Novinar sam također postao tako što sam u pravo vrijeme stajao na pravom mjestu. Mjesto je bilo dvorište zgrade Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, a vrijeme jedan od odmora između predavanja kada je nama, studentima muzikologije, pristupio i predstavio se tadašnji urednik kulturne redakcije Radija 101 Igor Šuljić u potrazi za novinarima koji će pratiti klasičnu glazbu.
Nismo se tada vjerojatno još ni usudili izgovoriti riječ kritičar, ali nas troje-četvoro nekoliko dana kasnije već smo bili šegrti te redakcije. Ta stara zanatlijska riječ sasvim je primjerena drilu koji smo prolazili, osobito u sobi lektora-redaktora iz koje smo nerijetko znali izaći podjednako crvenog lica i papira sa svojim iskrižanim početničkim tekstuljcima.
Sva školska znanja bila su korisna i važna, ali ja sam u toj redakciji naučio što znači biti novinar i kritičar. Poticala se tamo i naša mladenačka drskost kojom smo bezobzirno nasrtali i na najveće autoritete. Ali, ako smo već imali budalastu smjelost da se tekstovima oborimo i na stupove kulture i društva, nipošto nam nije bilo dopušteno da to činimo tupim i klimavim sjekirama. Vrcale su iskre svakodnevno od brušenja alata, u prvom redu materinjeg jezika, stila, logike i poznavanja područja o kojem se piše.
Svi ti strogi i stručni ljudi odredili su i usmjerili moj život i na tome ću im biti zahvalan dok sam živ. Na temelju tog iskustva, rada i prvih rezultata dobio sam sve kasnije angažmane. Koliko u tome, osim sreće, ima i mog talenta, vještine i pameti iznova provjeravate upravo vi, dragi čitatelji.
Naravno, ima i važnijih zanimanja kod kojih se mora strogo slijediti protokol i ništa ne smije biti prepuštano bilo kakvoj improvizaciji, sreći i dojmu. Ima ljudi o čijem nam znanju, stručnosti i posvećenosti poslu ne samo metaforički, nego i doslovno ovise životi. Tu su na početku najvažnije ocjene i sito natječaja koji doista moraju biti rigorozni. U umjetnosti je ipak drugačije, ali kod nas je i ta grana podvrgnuta birokratskim procedurama koje su puka formalnost i farsa, a to znaju svi koji u njima sudjeluju.
Kada se primadona Ruža Pospiš Baldani, već potkraj svoje velike svjetske pjevačke karijere, zapošljavala kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tražili su od nje da donese diplomu. Ali, od diplome ni traga. Dokument je na kraju pronađen upravo na Muzičkoj akademiji budući da jedna od najslavnijih diplomantica te ustanove svoju diplomu nikada nije ni podigla iz referade. U svijetu je nitko nikada nije pitao za papir, dovoljan je bio glas, a isto bi bilo i da su joj nudili mjesto direktorice neke opere.
No, u Zagrebu, da bi postao, primjerice, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, svaki glazbenik, bez obzira na umjetnički ugled i rezultate, mora prikupiti papire i javiti se na natječaj na kojem vjerojatno hoće, ali i ne mora biti izabran.
S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti. A ponekad se nekom dosadašnjem ravnatelju, umjesto ljudskim razgovorom, upravo razbrčkavanjem, nepoštivanjem i poništavanjem čak i potpuno legitimno provedenog natječaja daje do znanja da nekome gore više nije po volji.
Takav se slučaj po ne znam koji put upravo događa u Zagrebačkoj filharmoniji. Srećom, kad se za mjesto šefa-dirigenta traži neki strani afirmirani umjetnik, onda to ipak bude stvar dogovora o izravnom angažmanu. Ali i tada se mora provesti lošim i zastarjelim zakonima propisana procedura zbog čega u očima tog istog stranca odmah ispadamo smiješni, birokratizirano i utoliko korupciji izloženije društvo. Što i jesmo. Između ostalog i zato Zagrebačka filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta.
Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije.
Ama baš svi, pa i oni vrlo izravno upućeni i uključeni s kojima sam o toj temi razgovarao, slažu se u jednom: da je ministrica kulture odmah na početku mandata k sebi pozvala tadašnju intendanticu, ljudski joj zahvalila na radu i objasnila joj da nova kulturna vlast ima neku drugačiju viziju HNK i osobe na njenom čelu, Ana Lederer bi se sama sigurno povukla s tog mjesta surađujući u tranziciji, što je u takvim ustanovama od velike važnosti.
Ali kod nas se radi na sve druge osim na takav najrazumniji i najkulturniji način. Zato imamo već nekoliko propalih natječaja i tek sada, nakon dvije godine mrcvarenja čitave kuće, pred završetkom još jedan koji je opet, zbog svog formalizma, netransparentna farsa. Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta.
Ali već i samo sudjelovanje u jednom takvom pro forma natječaju unaprijed narušava ugled najizglednije buduće intendantice i doprinosi korumpiranosti čitavog sustava. Da ne spominjemo kako se sve to zbiva s nedopustivim zakašnjenjem i prekoračenjem svih mogućih rokova, kao što se, uostalom, i za raspodjelu sredstava u kulturi za godinu koja već traje doznaje ne s četiri, nego barem četrnaest mjeseci zakašnjenja. Kod nas je jednostavnije, lakše i jeftinije mijenjati zakon nego kulturno i pravovremeno razgovarati.
No, kad je već u novom Zakonu o kazalištu predviđeno da ministar kulture ima zadnju riječ u imenovanju intendanta zagrebačkog HNK, zašto se napokon nije potpuno ukinuo natječaj kojim politika, u konačnici, samo skida odgovornost sa sebe za odluku koja će biti donesena. A možda i neće. S natječajima se u nas nikad ne zna.
Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
