Dražen Lalić, ”Pet kriznih godina”, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014, 280 str.

 

Glavninu knjige Pet kriznih godina čine novinski i stručni tekstovi (ukupno 44) koje je autor Dražen Lalić u razdoblju od 2009. do početka 2014. godine objavio, uglavnom kao kolumne, u sedam tiskovina (tri dnevna lista, dva časopisa, jednom tjedniku i jednom mjesečniku) te na jednom portalu.

 

Ti su prilozi grupirani u pet tematskih cjelina dopunjenih kratkim autorovim uvodnim napomenama te popratnim komentarima nakon svakog teksta. Osim tih poglavlja – uz predgovor u kojemu D. Lalić naznačuje teme i probleme kojima se bavi – knjiga obuhvaća uvodno poglavlje i zaključke u kojima autor prezentirani sadržaj nastoji postaviti u okvire znanstvenog, poglavito sociološkog razumijevanja krize kao kompleksnog društvenog fenomena.

Dugotrajnost i obuhvatnost današnje krize u Hrvatskoj razlog je da Lalić aktualnu krizu prepoznaje kao socijalnu agoniju čije značajke odgovaraju opisu dugotrajne krize kao “protrahirane malfunkcije ekonomskog i društvenog sistema koja može ići u nedogled a u kojoj sistem pokušava ostvariti ekvilibrij na sve nižim nivoima efikasnosti”, kako je još 1983. godine to učinio J. Županov u svojoj knjizi Marginalije o društvenoj krizi

 

Tako se u poglavlju Uvod: koncept analize krize autor koncentrirao na određenje koncepta i općih obilježja krize te na analizu uvjetovanosti krize u Hrvatskoj i njezina ishoda. Pritom, polazeći od teorijskih i istraživačkih uvida J. Habermasa, R. Kosellecka, P. Ricoera, J. Županova, R. Thoma, V. Veselice, D. Čengića i drugih, D. Lalić naznačuje svoj pristup izučavanju krize. On je, osobito u aktualnim hrvatskim uvjetima, promatra kao totalni društveni fenomen čiji su uzroci i endogene (intrinzične) i egzogene (eksterne, ekstrinzične) naravi.

 

Dugotrajnost i obuhvatnost današnje krize u Hrvatskoj razlog je da aktualnu krizu prepoznaje kao socijalnu agoniju čije značajke odgovaraju opisu dugotrajne krize kao “protrahirane malfunkcije ekonomskog i društvenog sistema koja može ići u nedogled a u kojoj sistem pokušava ostvariti ekvilibrij na sve nižim nivoima efikasnosti”, kako je još 1983. godine to učinio J. Županov u svojoj knjizi Marginalije o društvenoj krizi.

 

Takva su Lalićeva polazišta u suglasju sa stajalištima većine hrvatskih društvenih znanstvenika koji svoje analize različitih društvenih fenomena i problema smještaju u kontekst (dugotrajne) društvene krize.

 

Narednih pet poglavlja sadrže novinske i časopisne priloge. Prvo od njih – Građani pod krizom – obuhvaća devet ranije objavljenih članaka i jedan originalni prilog. Članci su poglavito usmjereni na one aspekte krize koji su snažno prisutni u svakodnevnom životu raznih skupina građana (srednjeg sloja, onih zaduženih u švicarskim francima, prosvjednika, studenata…).

 

U taj se kontekst izvrsno uklapa originalni prilog, pod nazivom “Osobna i obiteljska iskustva s krizom”, u kojemu D. Lalić, koristeći biografsku metodu, plastično dočarava iskustva u kojima se mnogi građani mogu prepoznati, a čime i to osobno iskustvo postaje sociološki relevantno.

 

Poglavlje Dvije krizne vlasti sadrži 14 priloga dominantno posvećenih političkim akterima, ponajprije dvjema najvećim hrvatskim političkim strankama (HDZ i SDP) i njihovim liderima. Osim tih aktera, u žiži autorova interesa su i neki procesi i fenomeni koji uvelike obilježavaju hrvatski društveni i politički prostor.

Shvaćajući krizu kao totalni društveni fenomen, autor upozorava da je posebno izražena u ekonomskom području, ali da u znatnoj mjeri zahvaća i politički i društveni sustav. Odgovornima za nastalu socijalnu agoniju primarno smatra vodeće političke aktere, no dio odgovornosti adresira i na pripadnike ostalih društvenih elita (od poduzetnika nadalje), kao i same građane

 

Storija o dva grada je poglavlje koje sadrži sedam članaka posvećenih gradovima koji, promatrani usporedo te svaki za sebe, predstavljaju trajni autorov interes. Riječ je o dva najveća hrvatska gada – Splitu i Zagrebu – što autoru omogućuje da raspravlja o sociopolitološki i kulturološki važnim temama.

 

Poglavlje Manje od sporta (pet članaka) tematski je također blisko autorovim istraživačkim i životnim interesima. U prilozima se ponajprije problematiziraju tzv. negativne pojave povezane s nogometom, osobito odnosa politike i sporta te uloge i ponašanja nogometnih navijača.

 

Posljednje poglavlje sadrži devet odabranih članaka i nazvano je Jučer, kriza, sutra. Pretežno je posvećeno suodnosu prošlosti i sadašnjosti “na hrvatski način”. U posljednja dva članka uvrštena u to poglavlje autor, s mješavinom pesimizma i skromne doze optimizma, usmjerava pogled u budućnost.

 

Zaključak: promjene za bezkriznu Hrvatsku je završni dio knjige. U njemu D. Lalić sažeto prikazuje svoje poimanje aktualne krize u Hrvatskoj.

 

Polazi od toga da je kriza prerasla u agoniju, a kako je strukturno uvjetovana za njezino prevladavanje potrebno je razmjerno dulje vrijeme. To, između ostaloga, uglavnom vodi eroziji vjere u budućnost i pridonosi širenju osjećaja besperspektivnosti i apatije što je u samoj knjizi više puta spomenuto.

 

Shvaćajući krizu kao totalni društveni fenomen, autor upozorava da je posebno izražena u ekonomskom području, ali da u znatnoj mjeri zahvaća i politički i društveni sustav. Odgovornima za nastalu socijalnu agoniju primarno smatra vodeće političke aktere, no dio odgovornosti adresira i na pripadnike ostalih društvenih elita (od poduzetnika nadalje), kao i same građane.

Razgranata socijalna umreženost osnažena radoznalošću i sociološkom imaginacijom omogućila je da se Dražen Lalić profilira kao agilan i intrigantan društveni kroničar i kritičar. Tome treba dodati da osim što se ne libi iznošenja subjektivnih uvida, autor ne bježi ni od pozicije tzv. angažiranog intelektualca. Potonje nije vidljivo samo u kritici promatranih pojava i argumentaciji teza koje zastupa, nego i u potrebi da ponudi rješenja za prevladavanje detektiranih problema

 

Na kraju autor u formi preporuka navodi desetak nužnih promjena koje bi trebale omogućiti izlazak Hrvatske iz krize/agonije, a koje uglavnom obuhvaćaju ekonomski i, osobito, politički sustav.

 

Knjiga Pet kriznih godina je zbirka novinskih kolumni i članaka D. Lalića obogaćena znanstveno utemeljenom uvodnom konceptualizacijom fenomena koji čini tematsku poveznicu cijele knjige. Oslanjanje autora na znanstvene autoritete nije vezano samo uz elaboraciju pristupa krizi kao kompleksnoj društvenoj pojavi nego je prisutno i u nekim od odabranih članaka, kako u svrhu potkrepe vlastitih teza, tako i kao objašnjenje čitateljima zašto je tema članka vrijedna analitičkog razmatranja. No autor istodobno poseže i za literarnim i pop-kulturnim izvorima što pridonosi širini i životnosti argumentacije.

 

Ne zanemarujući potencijalni znanstveni doprinos ove knjige hrvatskim društvenim znanostima valja ustvrditi da ona prije svega predstavlja pažnje vrijedan doprinos suvremenoj hrvatskoj publicistici. Pritom D. Lalić spada u skupinu autora s vrlo zamjetnim subjektivnim pristupom i jasnim iznošenjem osobnih stavova.

 

Kako je u pravilu riječ o aktualnim pojavama i procesima, od kojih mnogi nisu dospjeli biti predmetom serioznih istraživačkih pothvata, iskazani stavovi i argumenti su nerijetko provokativni zbog čega posjeduju i nezanemariv polemički potencijal. Odabir tema novinskih komentara odražava kako interese autora kao sociologa čiji je predmet proučavanja hrvatsko društvo, tako i kao osobe čije su životne preokupacije ujedno usko povezane s nekim sociološki relevantnim fenomenima (npr. sport i navijači, odnos metropole i regionalnih centara).

 

Uočljivo je i kako se u brojnim slučajevima autor može u određenoj mjeri koristiti saznanjima dobivenim svojevrsnim promatranjem sa sudjelovanjem (što je, usput govoreći, istraživačka metoda koju je D. Lalić vrlo uspješno koristio u svojim zapaženim istraživanjima narkomana i nogometnih navijača). Naime, autor je često bio sudionik ili neposredni promatrač događaja koje komentira te osobni poznanik, a ponekad i suradnik aktera o čijem djelovanju i ponašanju piše.

Može se očekivati da će knjiga Pet kriznih godina biti zanimljivo štivo relativno širokom krugu čitatelja, odnosno svima onima koji su profesionalno i osobno zainteresirani za probleme razvoja suvremenog hrvatskog društva

 

Takva razgranata socijalna umreženost osnažena radoznalošću i sociološkom imaginacijom omogućila je da se D. Lalić profilira kao agilan i intrigantan društveni kroničar i kritičar. Tome treba dodati da osim što se ne libi iznošenja subjektivnih uvida, autor ne bježi ni od pozicije tzv. angažiranog intelektualca. Potonje nije vidljivo samo u kritici promatranih pojava i argumentaciji teza koje zastupa, nego i u potrebi da ponudi rješenja za prevladavanje detektiranih problema.

 

Polazeći od poimanja krize kao totalnog društvenog fenomena autor komentira pojave iz sfere ekonomije, politike i društva bez pretenzija da se referira na sve relevantne pojavne oblike krize, ali sa sposobnošću da postavlja ponekad zanemarena pitanja i ukaže na neka skrivena značenja uočenih trendova. Na taj način upozorava na niz što trajnijih što aktualnih problema suvremenog hrvatskog društva kao što su socijalno raslojavanje, društvena anomija, korupcija i klijentelizam, populizam, demokratski deficiti, neadekvatna politička komunikacija, tendencije centralizacije nauštrb regionalizacije, ideološki i kulturni rascjepi…

 

Lalićev doprinos intelektualnim raspravama u Hrvatskoj tako se ponajviše ogleda u otvorenom, argumentiranom i angažiranom javnom govoru o fenomenima koji opterećuju razvoj Hrvatske u smjeru gospodarski i politički stabilnog, demokratskog, pluralističkog i tolerantnog društva.

 

Zbog svega navedenog može se očekivati da će knjiga Pet kriznih godina biti zanimljivo štivo relativno širokom krugu čitatelja, odnosno svima onima koji su profesionalno i osobno zainteresirani za probleme razvoja suvremenog hrvatskog društva.