novinarstvo s potpisom
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći. [Read more…]
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći.
Matvejević je gotovo svakoga mjeseca navraćao u domovinu, bivšu i sadašnju, da vidi i uvjeri se što se u njoj događa te o tome obavijesti strani i domaći svijet – bolji dio svijeta koji je dobronamjerno želio znati istinu. Branio je s najviše upornosti pisce i intelektualce koji su se našli u nevoljama, u raznim dijelovima bivše Jugoslavije ili, kako se danas kaže, “regije”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”.
Matvejević je objavio niz članaka i eseja u kojima je iznosio oštre kritike o situacijama, ličnostima i pojavama u bivšoj Jugoslaviji, uoči, za vrijeme i nakon rata koji je zadesio naše gradove i sela. Knjiga “Granice i sudbine” nosi podnaslov “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva).
Izvadak iz knjige:
”Familije , mrzim vas”, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da ”prljavo rublje valja prati u obitelji”. Ili pak da svoj narod treba voljeti ”kao vlastitu porodicu”. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, ”mojih” ili ”tvojih”, pogotovo ”naših”. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okončamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, ”iz same stvarnosti”: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije ”dogodio narod”, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U trenutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
Čin prvi
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru.
Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, ”na Kosovu polju ravnom”.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča.
Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, ”Slobe, slobode”, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
Čin drugi
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj ”jedini svjedok” odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama ”izdajničkog” vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna ”kadrovska politika” u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv ”đilasovaca” i ”ibeovaca” u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi.
Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da ”ostvaruje viziju” Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. ”privatizira” i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”. Potištena je.
Treći čin
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za ”genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva”. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostavljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih.
Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, ”uzajamno obračunavanje”, ”svatko je kriv”, ”i njihovi su ubijali” i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim ”nervnim krizama” i ”depresijama” proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali ”kozmopolite” i ”mondijaliste” kao strane ”plaćenike” ili ”izdajice” naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina ”Memoranduma”, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narodnosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.
Četvrti čin
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je ”srpskim Robinom Hudom”. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (”etničko čišćenje” mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za ”zločine protiv čovječanstva” i za ”genocid”. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu.
Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni muslimanskoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj ”rod” i ”porodica”, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici).
Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav ”rodoskvrni čin” nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj.
U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim ”Srbiji na Istoku”, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski.
Eduard Limonov, bivši ”disident”, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku ”dejateljnost”, u novom Savezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika ”socijalističkog realizma”. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina.
Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mundirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje ”bojare”, plemića ”samozvanaca” u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov.
Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju zahtjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Poznavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
Didaskalije
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramaturgiji. ”Prokletstvo mjesta” poznato je od homerovskih vremena. Operacija ”Oluja” koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače ”punopravni građani Hrvatske”, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane.
Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od protagonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim ”najboljim ministrom”. Pretpostavlja se da su se među režiserima ”Oluje” našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša.
Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su ”nasjeli komunističkoj propagandi”. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja ”za dom spremni” na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala ”u sridu” pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao ministrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu ”Tito” i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu pokojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudožderska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike.
Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: ”Blažene oči koje su ga vidjele”, piše jedan od živućih ”klasika” hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o ”bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj”. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u ”Srbinje”), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene ”srpskoga porijekla” (prema srpskim historičarima) ili pak ”hrvatskoga” (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu ”krivu Drinu”. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je ”turska trupla” – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu.
Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari ”degenerisani Srbi” – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski ”genetski otpad”.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(Prenosimo iz knjige Predraga Matvejevića ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015. uz dopuštenje autora. Zahvaljujemo redakciji tjednika Nacional).
Filip David, “Kuća sećanja i zaborava”, Laguna, Beograd, 2014.
Šekspirov junak Hamlet je pre pola milenijuma postavio jedno od egzistencijalnih pitanja: “Biti ili ne biti pitanje je sada?” i svako vreme daje novi odgovor, a sada je srpski pisac taj koji može da se podiči uspešnom međunarodnom karijerom, Filip David, postavio, takođe, egzistencijalno pitanje: “Zaboraviti ili sećati se?” u novom romanu “Kuća sećanja i zaborava” u izdanju Lagune.
Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina, a sada je već ušla u uži izbor za NINovu nagradu što samo potvrđuje da se radi o izuzetnoj prozi, ali ovo delo poseduje onaj najvažniji kvalitet da je prijemečivo za najšire slojeve čitalaca što mu garantuje čitanost.
Ono što retko uspeva piscima – da se istom delu može prići na više načina – iskusnom i talentovanom piscu poput Davida je to ovoga puta savršeno pošlo za rukom. Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira), pisan u formi koncizne, veoma potresne fikcije bez traga patetike, a treće zanima, pre svega, kom je ocećanju pisac dao prednost – zaboravu ili sećanju.
David je na manje od 200 strana ispričao nekoliko uzbudljivih priča vodeći računa da ni jedna reč nije suvišna a da kroz svoje junake pokaže čitavu lepezu osećanja, razne forme zla, tragične sudbine žrtava Holokausta, koje nisu završile u gasnim komorama, ali nisu ništa manje patile: zbog griže savesti, osećanja krivice, gubitka najrođenijih ili, kao u slučaju glavnog naratora Alberta Vajsa, tuge za bratom koga nije uspeo da nađe kada ih je otac obojicu izbacio iz stočnog vagona svestan da ih čeka smrt u koncentracionom logoru.
Pisac se ne ustručava da prepliće krajnje realistične epizode koje ponekad zvuče kao novinski izveštaji, sa snovima ili maštanjima koji daju celom romanu elemente fantastičnog, metaforičnog.
Životnost i uverljivost nekih epizoda delimično su plod piščeve mašte, ali David nije krio da je u roman uneo neke autobiografske podatke kao i autentične događaje za koje je saznao od samih aktera ili su mi bili preneti iz prve ruke.
Da bi mogao da pred glavnog junaka stavi dilemu o izboru između sećanja i zaborava David uvodi jednu epizodu u kojoj Albert Vajs, koji je usred rata izabrao svoj jevrejski identitet u odnosu na nemački koji mu je nuđen, odlazi kao odrasla osoba u Njujork gde dospeva do kuće koja nudi mogućnost da sačuva sećanja ili da odabere da sve što je prošao u životu zaboravi.
Tu dilemu, barem u slučaju Vajsa, pisac rešava očuvanjem sećanja, jer u njima je i identitet i sve lepo ali, istina, i sve ružno što mu je doneo život.
Bez obzira na konačni ishod glasanja za najbolji roman godine kome će pripasti nagrada nedeljnika NIN (naš kolumnist Filip David je ipak dobio nagradu NIN-a, op. Drage Pilsela), Davidova “Kuća sećanja i zaborava” svakako će biti zapamćena kao delo koje je obeležilo 2014. godinu.
(Za beogradski ”Nedjeljnik” napisala Vera Kondev, novinarka Tanjuga).
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Predrag Finci, ”Čitatelj Hegelove estetike”, Naklada Breza, Zagreb 2014.
Predrag Finci, sarajevski filozof s londonskom adresom, objavio je ove godine svoju petnaestu knjigu. Knjiga pod naslovom Čitatelj Hegelove estetike jedanaesto je autorovo djelo objavljeno u ovom tisućljeću i ujedno sedma knjiga objavljena u Zagrebu (dvije knjige objavila je izdavačka kuća Demetra a četiri su izašle u Izdanjima Antibarbarus, gdje se uskoro očekuje objavljivanje još jedne Fincijeve knjige, o kojoj će se još pripovijedati).
No, ostanimo na Čitatelju Hegelove estetike! Podijeljena na dva osnovna poglavlja (”Umjetnost je nešto prošlo“ i ”Fenomenologija estetskog“) ova knjiga u formalnom pogledu predstavlja tumačenje i kritičko preispitivanje Hegelovih Predavanja iz estetike (čemu je posvećen prvi dio) te Fenomenologije duha (u drugom dijelu, s napomenom da Finci ne tumači Fenomenologiju duha općenito, već se usredotočuje na one njezine aspekte na temelju kojih se mogu rekonstruirati Hegelovi estetički pogledi).
U bitnom je pak smislu ovo knjiga o čitanju i promišljanju Hegela, dakle, knjiga o Hegelovom recipijentu.
Pisac ove knjige, Hegelov čitatelj Predrag Finci morao se, dakako, suočiti s Hegelovom tvrdnjom o zastarjelosti umjetnosti. Umjetnost kao sprega umnoga i osjetilnoga, uz religiju i filozofiju jedan od načina da se osvijesti i iskaže ono božansko i da se artikuliraju najdublji interesi ljudi i obuhvatne istine duha, imala bi po Hegelu biti ”za nas“ nešto prošlo, jer je izgubila pravu istinitost i životnost, te je ograničena na to da nas poziva na misaono promatranje, kako bismo znanstveno spoznali što umjetnost jest.
Finci sustavno i produbljeno analizira smisao toga Hegelova smještanja umjetnosti u prošlost, pri čemu uzima u obzir i komentira također i neka karakteristična tumačenja drugih autora, te odatle opovrgava valjanost onih tumačenja prema kojima bi umjetnost za Hegela bila nešto mrtvo: u tom bi slučaju njegova Predavanja iz estetike predstavljala najduži posmrtni govor u povijesti.
Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo.
Komentirajući Fenomenologiju duha (pri čemu uzima u obzir i ona tumačenja prema kojima to djelo oslikava sazrijevanje pojedinačne svijesti, kao i ona koja dokazuju kako je tu riječ o općem povijesnom razvoju duhovnih oblika, te, konačno i tumačenje A. Kojèvea prema kojemu prvih pet poglavlja Fenomenologije izlaže analizu individualne svijesti a preostala tri opisuje prijelaz svijesti u samosvijest, u djelatni povijesni um, Predrag Finci usredotočuje svoju pozornost na problematiku umjetnosti.
On postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (što bi značilo čitanje Fenomenologije duha kao fenomenologije estetskoga).
U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj. Hegelova se dijalektika zasigurno može usvojiti kao manira u razmišljanju o fenomenu estetskoga, što rezultira jednom fenomenologijom estetskoga, koja iz same stvari pokazuje istinu te stvari.
Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija.
Djelo se oslobađa tako da se primatelj u sebi oslobađa za ono što je bitno njegovo. Umjetnost nije tek sjećanje i pamćenje, niti je pojedinačno umjetničko djelo povijest samoga sebe, već je tu riječ o iskustvu onoga Sada, o vlastitom iskustvu u kojemu je sadržano i sjećanje na ono minulo, koje je i samo prisutno i pokazano na način sadašnjosti.
Umjetnost se konačno iskazuje kao jedno stalno duhovno putovanje, nastojanje da se sebe stalno ozbiljuje i nadmašuje. Djelo nastaje jer hoće nastati, a ono što je istinsko djelo to mora postajati i biti.
Zaključno, Fincijev Čitatelj Hegelove estetike predstavlja jedno iznimno djelo. Napisana čitkim (pa i popularnim) stilom, pri čemu čitkost u nijednom trenutku ne dovodi do snižavanja razine stroge argumentacije, ova knjiga ne samo što može služiti kao pouzdan vodič onima koji se upućuju u problematiku Hegelove estetike, nego i kao kvalitetan uvod u Hegelovu filozofiju u cjelini.
Preporučljivo svima koji žele steći pouzdan oslonac prije upuštanja u lektiru toga navodno zastarjelog mislioca! Ali i svima koji se žele informirati o jednom originalnom i maštovitom tumačenju Hegelove estetike i Hegelova mišljenja općenito!
Damir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.
Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.
Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.
Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”
U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.
Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.
Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.
S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.
Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?
Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.
Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).
I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.
Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.
Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.
Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.
Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.
Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.
U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.
Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.
A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.
Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.
To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.
(Prenosimo s autorova portala).
Thomas Piketty, ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću”, Profil, 2014.
U povodu nedavnog prijevoda ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” na hrvatski jezik, Hrvatska radiotelevizija (HRT) posvetila je čitavu jednu emisiju toj temi. Na početku emisije, u specijalnom prilogu kamera obilazi Zagreb i ispituje naizgled slučajne prolaznike jesu li čitali Thomasa Pikettyja.
Navodno su sva strana izdanja, u očekivanju hrvatskog prijevoda, već razgrabljena, a teško je naći neku osobu koja ultimativni svjetski bestseler nije pročitala. Jedan mladić nosi knjigu pod rukom šetajući Cvjetnim trgom, drugi na biciklu, treći odgovara u kamere nacionalne televizije da je Piketty ”baš kao i Saint-Simon početkom 19. stoljeća pokazao da će naslijeđeno bogatstvo rasti brže od zarađenog”, jedna djevojka rezolutno odgovara kako Piketty neuspješno pokušava ”ukinuti spiralu inegalitarizma, a zadržati kompetitivnost” itd.
Naravno, nakon što nam se u studiju obrati voditeljica, saznajemo da se režiser Igor Bezinović poigrao u svom prilogu i zamislio situaciju što bi zaista bilo da su svi pročitali Pikettyja. Ono što je, međutim, potvrdio tim nadrealnim prilogom jest realna situacija: ”Kapital u dvadeset prvom stoljeću” zaista je uz bok knjigama kao što su Habermasova ”Teorija komunikativnog djelovanja”, Rawlsova ”Teorija pravičnosti” ili Fukuyamin ”Kraj povijesti i posljednji čovjek”.
Sve su to knjige koje premašuju četiristo stranica (Piketty dolazi do 700), naširoko se citiraju, premda ih nitko zapravo do kraja nije pročitao. Ispada da je dovoljno ponoviti tek nekoliko teza i fraza, kako bi se stekao dojam da se pročitalo ono što svi naizgled čitaju.
Čak se i hrvatski premijer Zoran Milanović pohvalio kako je preko ljeta čitao Pikettyja, spram kojega je – kako kaže – Karl Marx ”obična improvizacija”. Ubrzo mu se pridružio i hrvatski ministar gospodarstva. A početkom oktobra 2014. svoju recenziju ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” objavio je i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, pod naslovom ”Zašto je nejednakost važna”.
Čak je i papa Franjo slijedio taj svjetski trend i nakon što je kanonizirao Ivana Pavla II., koji je, usput rečeno, smatran spiritualnom desnom rukom Ronalda Reagana, tvitao da je ”nejednakost korijen sveg zla”. Koliko je zabrinjavajuća sama činjenica da papa koristi Twitter i u 140 znakova tumači najveće probleme današnjice lijepo je pokazao Klemen Slakonja u svojoj zadnjoj inkarnaciji…
Kako dakle protumačiti uspjeh te knjige od 700 stranica? Kako protumačiti da je Piketty na engleskom i francuskom zajedno prodao gotovo milijun primjeraka i da se knjiga ne skida sa svjetskih top-lista? Jedno od mogućih objašnjenja nalazi se u najpoznatijem sloganu Occupy Wall Streeta – 99% vs. 1%. Otkad je okupiran Zuccotti Park svijetom se viralno proširila ideja da je do financijske krize 2007./2008. došlo zbog akumulacije bogatstva u rukama 1%.
Ono što je Piketty pokazao jest da je ta tvrdnja u principu točna, osim što zapravo možemo govoriti o 0,1%. A za razliku od pukog slogana, Piketty je svoju tezu obrazložio bogatim statističkim podacima.
Kako je francuski original knjige bio gotovo neprimjetan, došli su Krugman i Stiglitz, koji su se temom nejednakosti bavili godinama, te lansirali upravo prevedenu knjigu kod Harvarda u svjetski bestseler. Time su i njihove teorije, kao i slogani Occupy Wall Streeta, konačno našle legitimaciju. Gledano iz tog rakursa, Piketty je radikalan jer se u SAD-u, gdje je takva debata sve do OWS-a bila praktički nemoguća, konačno počelo govoriti o ekonomskoj nejednakosti, a povratno je ta rasprava došla i u Francusku, ostatak Europe i napokon… na Balkan.
Što zapravo tvrdi Piketty? Njegovo se istraživanje zasniva na dvije temeljne teze. Prva je da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost. Druga je da je danas povrat od kapitala veći od ekonomskog rasta.
To je formula r>g (fundamentalna sila divergencije) koja postaje temeljnom formulom ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” (r = prosječna godišnja stopa povrata od kapitala, g = stopa rasta ekonomije).
Koje je rješenje koje Piketty nudi? Progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou.
Što je novost koju uvodi Piketty? Ako na umu imamo povijest političke ekonomije, dolazimo do zaključka da je jedina novost bogata baza podataka koju je u svojoj knjizi ponudio, jer je prva teza već prisutna u prvom svesku Marxova ”Kapitala”, u kojemu Marx govori o tendenciji kapitala da ide u smjeru oligopola tj. monopola, a druga je već sadržana kod Ricarda koji se zalaže za porez na zemljišnu rentu.
Kao što je pokazao David Harvey, prvi problem kod Pikettyja nalazimo u njegovoj definiciji ”kapitala”. Za Pikettyja, ”kapital” je naprosto sve (i zemljište i nekretnine i dividende i obveznice i dionice itd.). Međutim, kao što znamo iz političke ekonomije, bogatstvo koje se ne koristi produktivno – primjerice zemlja – nije kapital.
Kapital je proces, a ne stvar. Prvi je problem Pikettyja u tome što brka bogatstvo s kapitalom, pa bi se knjiga u skladu s tim trebala zvati ”Bogatstvo u dvadeset prvom stoljeću”, ali onda bi, dakako, izostala referenca na najpoznatiju knjigu o kapitalu, onu Marxovu, a time i dobar PR-moment koji je zasigurno pridonio popularnosti knjige.
Drugi problem izvire upravo iz tog brkanja bogatstva i kapitala: Piketty nije napisao ”Kapital” za 21. stoljeće. Kao što i sam kaže u knjizi, on pripada generaciji koja je 1989., kad je pao Berlinski zid, imao 18 godina i otada je ”doživotno cijepljen protiv antikapitalističkog diskursa”.
U mnogim intervjuima Piketty će eksplicitno reći da nije marksist i da ne smatra da je kapitalistički način proizvodnje loš per se. Dok se Marx fokusirao prvenstveno na kapitalističke uvjete proizvodnje, Piketty ih uopće ne propituje: on se čak zalaže za poduzetništvo, smatrajući da je dovoljno riješiti fiskalnu politiku. Ovdje kao da ne čuje riječi Warrena Buffetta, kojega i spominje na jednom mjestu kao nekoga tko je ipak razriješio pitanje nasljednog kapitala. Međutim, ne dodaje da je upravo Buffett ostao znamenit po izjavi da se ”preko porezne politike vodi klasni rat i moja klasa, bogatih, pobjeđuje”.
I tu dolazimo do najvećeg problema ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću”. Rješenje za koje se zalaže Piketty sastoji se u progresivnom svjetskom oporezivanju kapitala, odnosno bogatstva. Međutim, ono što ispušta iz vida jest da se ovdje radi upravo o ”klasnom ratu”, kako to točno primjećuje jedan od najvećih svjetskih milijardera.
Piketty će sam priznati da je svjetski progresivni porez utopija, pa potom dodaje da, u slučaju da ta mjera zbog realnih faktora nije ostvariva, još uvijek ostaje moguće provesti je na kontinentalnom, europskom ili nacionalnom nivou.
Ovdje ne treba biti ekonomist da bismo shvatili zašto se zaista radi o utopiji: ukoliko imate progresivni porez na bogatstvo recimo u Hrvatskoj ili Sloveniji, a istu fiskalnu politiku nemate u svim zemljama Europske unije, kapital će naprosto bježati iz jedne države u drugu i naposljetku pronaći svoje utočište u poreznim oazama.
I to nas dovodi do ključnog problema. Ukoliko ne postoji svjetska fiskalna politika, koja bi u svakoj državi sadržavala progresivni porez na imovinu, nasljedstvo itd., čitavo Pikettyjevo rješenje pada u vodu. A zašto?
Upravo zato jer u obzir ne uzima klasni aspekt akumulacije kapitala i nejednakosti.
Pitanje fiskalne politike nije tek ekonomsko pitanje, već političko pitanje par excellence. Na nekoliko mjesta u knjizi Piketty, doduše, priznaje da bi ekonomija trebala biti dio političke ekonomije i da se ekonomija nikad nije smjela odvojiti od drugih grana društvenih znanosti, ali u ključnom trenutku, nakon 700 stranica ekonomske analize, ne ulazi u pitanje koje je temeljno za njegovu centralnu tezu (povećanje nejednakosti uslijed akumulacije i koncentracije kapitala) i rješenje (progresivni svjetski porez): čak i da se progresivni porez na imovinu ostvari u samo jednoj zemlji, nužno moramo govoriti o politici.
Piketty u ”Kapitalu u dvadeset prvom stoljeću”, istina, tvrdi da je povijest raspodjele bogatstva ”duboko politička povijest”, ali ono gdje ostaje kratak upravo je politička strana te povijesti. Ako u Hrvatskoj danas prema ”Forbesu” – podaci koji su, po Pikettyju, s pravom neprecizni, ali ipak daju barem neke koordinate – ima preko 280 multimilijunaša, a prema Eurostatu 800.000 ljudi živi u siromaštvu, dok se premijer istovremeno hvali čitanjem Pikettyja, zar ključno pitanje nije samo koja je veza između tih bogataša i rastućeg siromaštva, već i koja je veza između politike i ekonomije?
Ili kako to da premijer čita knjigu koja se bori protiv nejednakosti, a njegova ekonomska politika svakim danom proizvodi još više nejednakosti?
Tih 280 multimilijunaša prilično je točna prognoza o onih 250 bogatih obitelji o kojima je sanjao Franjo Tuđman i nije slučajno da je do akumulacije tog bogatstva došlo upravo u periodu tranzicije, u kojemu se vodio klasni rat iz kojega su Buffettovi hrvatski pajdaši izašli kao pobjednici. Ključno pitanje je ono o državi, koja je u tom razdoblju služila kao desna ruka kapitala, omogućujući (kroz porezne olakšice, prodaju firmi za jednu kunu itd.) da se hrvatska ekonomija pretvori u tržište oligopola.
Piketty je svojom mjerom, htio to ili ne, blizak Billu Gatesu koji u svojoj recenziji ”Kapitala u dvadeset prvom stoljeću” očekivano govori o filantropiji kao jednom od rješenja. Čovjek koji je težak oko 80 milijardi dolara rješenje vidi u raspodjeli bogatstva.
Naravno, Piketty ne misli da je dovoljno uzeti dio tog golemog bogatstva i preusmjeriti ga tamo gdje ga nema, već je njegova mjera ipak nešto kompleksnija.
Međutim, kad se stvar sažme, radi se o tome da ni jedan ni drugi, ni najveći svjetski bogataš ni najveći kritičar svjetskog bogatstva, zapravo ne propituju same uvjete rasta nejednakosti.
Jedino i zaista radikalno rješenje dao je Oscar Wilde u svojem spisu o ”Duši čovjeka pod socijalizmom” kad, govoreći o filantropiji i milostinji, kaže da rješenje nije u tome da se siromašni održe na životu, već da treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo siromaštvo bude nemoguće.
”Baš kao što su najgori robovlasnici bili oni koji su bili ljubazni prema svojim robovima, čime su spriječili da oni koji su najviše patili od užasa tog sustava shvate te užase, tako su i danas oni koji čine najviše štete oni koji pokušavaju učiniti najviše dobra.”
Upravo iz tog razloga, premda mu se mora odati priznanje da je potaknuo dosad neviđenu globalnu raspravu o pitanju nejednakosti, Piketty nije dovoljno radikalan. Da parafraziramo Wildea: rješenje nije u tome da se putem progresivnog svjetskog poreza bogataši održe na životu, već treba pokušati rekonstruirati društvo na takvim osnovama da samo bogatstvo koje se akumulira nauštrb siromašnih bude nemoguće.
Drugim riječima, ono gdje Piketty ostaje nedovoljno radikalan jest upravo prelazak iz ekonomije u politiku. Ukoliko želimo promijeniti fiskalnu politiku, onda ne možemo iz vida ispustiti notornu činjenicu da je upravo kapital onaj koji odabire političare koji potom određuju kakvi će biti porezi. Tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami preduvjeti opstanka kapitalizma, kapital će i dalje neometano akumulirati i proizvoditi još veće nejednakosti.
Jednako kao i John Stuart Mill, Piketty smatra da je postojeća raspodjela nepravedna, ali problem za njega nije u privatnom vlasništvu. Sjetimo se kako je Mill tumačio zakon proizvodnje (ekonomska nužnost) i zakon raspodjele (socijalna reforma): ”Cilj kojemu treba težiti u sadašnjoj fazi poboljšanja čovjeka nije rušenje sistema privatnog vlasništva već njegovo popravljanje.”
Jednako tako, cilj kojemu Piketty teži nije rušenje kapitalističkog sistema već njegovo popravljanje (raspodijelimo bogatstvo i sve će biti u redu…). Štoviše, u intervjuu za FAZ krajem maja ove godine eksplicitno će reći: ”Divim se kapitalizmu, divim se privatnom vlasništvu i divim se slobodnom tržištu. Naravno da vidim da rast gospodarstva prije svega nastaje u kapitalizmu. Naravno da podržavam privatno vlasništvo, jer ono predstavlja temelj naše slobode. Nikad nije bilo toliko kapitala kao danas.”
Mjesto na kojemu Pikettyju ipak valja priznati utopijski potencijal izvire iz svjetskog progresivnog poreza (naglasak je na svjetskom, a ne toliko na porezu). Međutim, čak ni ta mjera nije bez presedana u povijesti filozofije politike. Kao što dobro znamo, još je Kant u drugom definitivnom članu vječnog mira zagovarao tzv. Völkerbund, tj. savez naroda u kojemu bi se države, kao i pojedinci, odrekle slobode i prilagodile sveopćim zakonima te stvorile svojevrsni federalizam.
Dok je Kant ”savez naroda” zamišljao kao recept za nestanak ratova, Piketty ga zamišlja kao ekonomski Völkerbund za rješavanje nejednakosti. No kao što Kantova ideja nije vodila ”vječnom miru”, tako ni Pikettyjeva ne vodi ”vječnoj jednakosti”.
Problem je sam sustav koji će vječno proizvoditi ratove i nejednakosti, tako dugo dok se u pitanje ne dovedu sami njegovi temelji. Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima.
Kad u navedenoj emisiji na HRT-u imate nekakvog samoproglašenog ”novog konzervativca” koji ignorantski i bezobrazno tvrdi da ne postoji nikakva logička veza između akumuliranog bogatstva i sve većeg siromaštva, onda nam je čak i Piketty potreban.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Zoran Grozdanov (ur.): Teologija: silazak u vražje krugove smrti: o četrdesetoj obljetnici Raspetog Boga, Ex libris, Rijeka, 2014.
Čak i neteolozi, u kakve i sam spadam, znaju za Moltmanna i barem dvije njegove kapitalne knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1972). U nas je obje te knjige za riječki Ex libris preveo Željko Pavić. Isti je izdavač 2007. objavio i zbornik u čast Jürgena Moltmanna Bog pred križem, a 2014. pojavio se zbornik rađen u povodu 40. obljetnice Raspetog Boga. [Read more…]
”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.
Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.
Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.
Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.
Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.
Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.
Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.
To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.
To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.
”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.
”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.
Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…
(Prenosimo iz tjednika Express).
F. William Engdahl, ”Uništite Kinu”, Profil, 2014.
Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.
Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo – onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanjem ljudi na ulicu – i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.
Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eageltona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.
No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?
Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.
Podnaslov ovog djela je “Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu”, i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini “od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja”, pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini “kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo”.
Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje…
U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.
Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji “odveo Japan u stupicu… financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja.” Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara – “vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom.”
Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem.
Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat – svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.
William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.
Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.
Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali “apatijom, samodopadnošću i dekadencijom” uspoređuje s trenutnim američkim stanjem – također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo…
Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.
Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.
Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.
Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade.
Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira – i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.
(Prenosimo s portala Moderna vremena).