Naučili smo parabole iz evanđelja tumačiti paradigmatski: njihove poruke shematiziramo, poopćavamo, a likove polariziramo kao pravedne i nepravedne, dobre i zle. A onda se najčešće i poistovjećujemo s pravednima i dobrima. Ako ih i ne povezujemo s nama osobno, onda s kršćanima općenito, suprotstavljajući im Židove iz paraboličke naracije, što je kroz povijest bilo, među ostalim, i jedan od uzroka nastanka antisemitizma.
Zaboravljamo ili zanemarujemo činjenicu da u vrijeme Isusova pripovijedanja parabola kršćana nije ni bilo. On je pripovijedao Židovima. Točnije: ljudima svojega vremena. A onda, dakako, i svakog vremena.
A njegovi sunarodnjaci ih nisu razumijevali kao što to mi uglavnom činimo niti ih je Isus pripovijedao kao moralne ili vjerske pouke. Pripovijedao ih je da slušatelje potakne na razmišljanje i djelovanje, ne na tumačenje.
I bogataša i siromaha iz Parabole o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31) najčešće tumačimo iz unaprijed uspostavljenih stereotipa, ovoga puta o bogatašima i siromasima: bogataši su sami po sebi vrijedni osude, a siromasi hvale. Bahatost bogataša bit će kažnjena, a viktimizacija siromaha nagrađena. Ako li ne u ovom, a ono u drugom svijetu.
Isusovi sunarodnjaci parabole nisu razumijevali kao što to mi uglavnom činimo niti ih je Isus pripovijedao kao moralne ili vjerske pouke. Pripovijedao ih je da slušatelje potakne na razmišljanje i djelovanje, ne na tumačenje (…) Bogatašev grijeh grijeh je propusta: živeći hedonistički, samodostatan život, ne poštuje Zakon (Pnz 15,11) koji mu nalaže da pomaže siromašnima
No, pogledamo li izbliže ono što se događa u paraboli, tomu i nije posve tako, odnosno perspektiva je unekoliko drukčija.
Uvodeći bogataša u priču, Isus ne aludira na konkretne bogate ljude svojega vremena. Njegov bogataš, štoviše, nadilazi stvarnost: njegova grimizna odjeća među najskupljom je odjećom jedva mogućom među Židovima, lan kojim se zaogrnuo tkanina je kakvu si je mogao priuštiti samo veliki svećenik u Hramu. Bogataš je u priči karikatura.
Bogataš nije ni naprosto čovjek koji posjeduje golemo materijalno bogatstvo. Premda je Isus vrlo skeptičan prema bogatim ljudima (znamo to iz niza evanđeljskih situacija i izreka), njegova nepravednost nije u činjenici da je bogat, nego u činjenici što čini sa svojim bogatstvom. (A zacijelo bi valjalo ispričati drugu parabolu o tomu kako ga je stekao.)
Bogatašev grijeh grijeh je propusta: živeći hedonistički, samodostatan život, ne poštuje Zakon (Pnz 15,11) koji mu nalaže da pomaže siromašnima. Za Židove biblijskih vremena, kao i onog Isusovog i svih vremena, prvo područje očitovanja Saveza s Bogom jest ekonomija, ne osobne vrline. Savez s Bogom očituje se kroz savez među ljudima pozvanima da brinu jedni za druge. Ni siromasi ne zaslužuju pravednost bogatih zbog vlastitih vrlina, nego zbog svojih potreba.
Lazar je jedini lik u Isusovim parabolama kojemu je pridano ime. Ime koje, zapravo, definira njegovo siromaštvo. Naime, hebrejsko ime Eliezer znači: ”Bog pomaže“ i Isus ga u paraboli koristi ironično: jedina pomoć koju će Lazar dobiti jest Božja pomoć jer bogataš ne čini ono što je Bog zapovjedio. Siromah je, dakle, čovjek koji potpuno ovisi samo o Božjoj pomoći jer ljudske ne dobiva. To je i smisao nespretno prevedene sintagme iz Blaženstava: ”siromašni u duhu“ (grč. ptohós).
Sam Lazar ne progovara ni riječi. Zato da mu mi damo svoj glas. Davati glas siromasima prizivanje je Saveza s Bogom što se očituje u savezu među ljudima. Stoga Evanđelje i jest u svojoj biti – političko
Lazar je imenovan i stoga da se upozori kako ga je bogataš iz parabole zacijelo poznavao. Siromasi nisu pripadnici određene skupine ljudi koji se nisu snašli u životu, nego osobe. Zato su ga – osim što je bio siromašan, bio je i bolestan te nije mogao hodati – susjedi i sumještani i stavili pred bogataševa vrata.
Sam Lazar ne progovara ni riječi. Zato da mu mi damo svoj glas. Davati glas siromasima prizivanje je Saveza s Bogom što se očituje u savezu među ljudima. Stoga Evanđelje i jest u svojoj biti – političko.
Parabola jest i priča o zagrobnom životu, ali ne zato da bismo se bavili time kako je ondje, nego kako jest – ovdje. Jer kako je ovdje, tako jest i ondje. Samo što ovdje uvijek imamo priliku otvarati vrata, a tamo vrata ni nema, nego ih naše neotvaranje pretvara u provaliju.
Po smrti bogataš, koji je zakopao Savez s Bogom ne očitujući ga u svom životu, i sam bi pokopan, a Lazar, čije potrebe nisu bile zadovoljene kako to Savez nalaže, nađe se u krilu Abrahamovu. Spominjanje Abrahama, dakle, evocira Savez. Lazar nije bio nagrađen Abrahamovim gostoprimstvom zato jer je bio siromašan, nego zato jer je ostaviti ga za života u siromaštvu bilo nepravedan čin. A bogataš se još za života sam stavio izvan Saveza.
Abrahamovo krilo sintagma je s eshatološkom i soteriološkom perspektivom. Zbog soteriološke slušatelji Isusove parabole očekivali bi da će se Abraham, kao što se založio za Sodomu i Gomoru, založiti i za bogataša, koji mu se zato i obraća. Isus iznevjerava njihova očekivanja i u tome je provokacija parabole. Pukotina ovdje, postaje provalijom ondje – očituje svoju političku narav za koju smo odgovorni i pred ljudima i pred Bogom.
Bogataš priziva Abrahama iz straha, ne iz pokajanja. Znanje ničemu ne služi, nego djelovanje. Uvjerenje je bezvrijedno ukoliko ga ne prati čin, jednako kao što se čin može dogoditi i bez uvjerenja. Stoga ne bi bilo čudno da se mnogi vjernici nađu s bogatašem pokopani u zemlju, a mnogi ateisti s Lazarom u krilu Abrahamovu… Dakle, djelovanje je ono koje trajno odvaja bogataša i Lazara.
Bogataš priziva Abrahama iz straha, ne iz pokajanja. Znanje ničemu ne služi, nego djelovanje. Uvjerenje je bezvrijedno ukoliko ga ne prati čin, jednako kao što se čin može dogoditi i bez uvjerenja. Stoga ne bi bilo čudno da se mnogi vjernici nađu s bogatašem pokopani u zemlju, a mnogi ateisti s Lazarom u krilu Abrahamovu… Dakle, djelovanje je ono koje trajno odvaja bogataša i Lazara
Pakao postoji da se u njega ne bi došlo. Parabola nije ispričana da bismo se pitali o zagrobnom životu, nego da preispitujemo naše viđenje pravde, ekonomije i soteriologije. Da se ne bi pitali kako ”zaslužiti“ nebo, nego kako živjeti naš savez s Bogom. Ono što bogataš moli Lazara – da upozori braću mu i sestre – parabola čini za nas.
Iako su likovi Isusovih parabola pojedinci s određenim ulogama u društvenom životu, bezimeni, pa prema tomu, na određen način predstavnici svih drugih koji se nađu u tim ulogama, njegovo poopćavanje usmjereno je na osobu i njegovu odgovornost, a ne na stereotipe o različitim ulogama.
Njegove hiperbolizacije ne služe tomu da polariziraju likove u crno-bijelom svijetu niti da tumače kako jest u realnom svijetu, nego da pojačaju dojam u slušatelja, pa prema tomu ih izazovu na djelovanje. U realnom svijetu jest – posreduju nam parabole – onako kakva je naša odgovornost za vlastite postupke.
Još tekstova ovog autora:
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.