Ostavinska rasprava nakon smrti mojega oca trebala se održati u Strmcu, selu nedaleko Samobora, gdje živim. Nisam bila sigurna da sam u dobroj ulici pa sam se obratila prolaznici. Gospođa srednjih godina, smiješeći se plavim očima, rekla mi je na ruskom da ne razumije što ju pitam.
Saznala sam da je Ukrajinka. Ime joj je Irina. Došla je u Hrvatsku pred pet dana iz Mariupolja, grada u Donjeckoj oblasti trenutno pod ruskom okupacijom. Dva je mjeseca provela s kćeri u podrumu slušajući bubnjanje oružja i ne videći danjeg svjetla. Njih četrdesetero stanara svakodnevno su dijelili skromnu juhu i strah.
Međunarodni Crveni križ organizirao je evakuaciju u, koje li ironije, turističkim autobusima. Irina i kćerka su uspjele pobjeći u zadnji trenutak, samo s dokumentima i odjećom koju su imale na sebi. Tek nekoliko sati nakon što su odmakle iz grada, koridor je zatvoren. Tko zna do kada. Grad je gotovo posvema razoren.
Pitala sam ju što misli: iz kojih razloga se ruski vojnici bore? Da li iz straha od svojih autoriteta? Odgovorila mi je da su uvjereni u ono što im je rečeno: da se bore protiv neonacizma u Ukrajini. ”No, ti su neonacisti naši i mi bismo se trebali s njima nositi” – kaže Irina.
Rekla mi je također: ”Ovaj rat nije naš rat. Rusi i Ukrajinci su braća. To je interesni rat, a Ukrajinci su samo žrtve. Ukrajina je sada druga Sirija”. Rat će, po njoj, trajati godinama jer će se uplesti novi interesi: trgovina oružjem, interesi multinacionalnih kompanija, Amerike…
Osjećala sam, međutim, u Irininu smirenu glasu da je prihvatila vlastitu situaciju kakva jest: ”Bog sve vidi”, zahvalna što nitko iz njezine uže obitelji nije poginuo. Neki su pobjegli na selo. Život joj je sveden na sadašnji trenutak.
Čak me je ispitivala o smrti mojega oca i – tješila.
Pitala sam ju kako će živjeti u Hrvatskoj. Ne zna. Život će se već pobrinuti za sebe. Ona sama više ne može raditi jer ima bolesnu kičmu i koljena.
Bio je Uskrsni ponedjeljak. ”Rat je zlo. A jedino mjesto u kojem Krist može uskrsnuti je ljudsko srce” – rekla je Irina.
Ono najvažnije nije bilo moguće izreći riječima. Grlile smo se očiju punih suza.
Na rastanku me blagoslovila. Napravila mi znak križa na čelu. I ja njoj. A onda sam ju još neko vrijeme promatrala kako odlazi sporim, teškim korakom, pomalo hramajući.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina