Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Volio sam jutrima promatrati baku dok se uređuje u kupatilu.
Obično bi širom rastvorila veliki dvokrilni prozor iznad kade ”da uniđe svježi zrak”, a potom bi u ružičasti plastični lavor nalila hladne vode i napravila pjenu od sapuna, koji je čuvala samo za sebe i od kojega bi cijela kuća u mah zamirisala na šerbet i slatko od ruža.
Dlanovima bi najprije ispljuskala lice ”da utegne kožu”, a onda bi ga skladnim kretnjama umila, oprala svoja pazuha i zagladila sise, ritmički ih podižući i spuštajući dlanovima, ”da provjeri jel’ joj stoje”, hineći se pritom uvrijeđena što je gledam dok to radi.
”Znaš li ti, Tonči, da je divica Marija, pokoj joj duši, samo jednom svojom sisom othranila svijet?”
Bakine eliptične vjeronaučne poruke bile su rezervirane uglavnom za rana jutra i večeri, kada Hasana ne bi bilo na vidiku ili dok bi on još spavao, a uključivale su uglavnom divicu Mariju, istinsku bakinu heroinu, odnosno u bakinoj verziji evanđelja ”prvu i jedinu skojevku”, te još jednoga čudaka, koji se zvao Ante Padalinski, i čiji sam plastični kipić u majušnoj bijeloj kutijici s prozirnim poklopcem uvijek morao nositi sa sobom u džepu, ”da se ne izgubim”.
Često sam razmišljao što bi se dogodilo da kojim slučajem izgubim tog Antu ili, nedajbože, da mi on ispadne iz džepa, tko bi njega našao? Zato sam zajedno s njim uvijek u džepu čuvao i plastičnog crvenog Indijanca s ogromnom perjanicom, očito poglavicu Siouxa, da tog lika Antu uvijek drži na oku, da mi se ne zagubi.
Naime, umjesto dotadašnje kreme Nivea, baka je naprasno prešla na neku novu, koja se zvala Solea, a bila je, prema bakinom mišljenju, ”i bolja i jeftinija”
Jednom, dok sam se s Peđom igrao klikera kod garaža, prodao sam mu svoju verziju priče o Anti Padalinskom, da je to nezakonito dijete Kapetana Mikija i njegove Susy, koji se nigdje u romanu ne spominje, jer je njezin otac i zapovjednik Fort Coulvera, pukovnik Brown, natjerao doktora Salassoa i Smuka da ga ”izgube” negdje u preriji, ali ga je našlo pleme Siouxa i povjerilo ga na brigu ovom (prstom mu pokazujem na mog plastičnog Indijanca!) crvenokošcu i ćićulajkanu, Sokolu Koji Prdi Oštro.
I dok bi se Peđa na tu priču ibretom ibretio, ja bih mu drugom rukom spretno iz džepa mažnjavao klikere jednoperce.
”Moraš i ti, Peđa, nabaviti jednog takvog Padalinca… taj ti čuva stvari, a ti jarane stalno nešto gubiš!” zaključio sam mangupski.
Baba bi svoju kosu uvijek uredno povezivala u punđu na zatiljku i pričvršćivala je ukosnicama lijevo i desno iznad uha, baš kao na onim njezinim fotografijama iz mladosti, a bila bi posebno sretna kada bih joj rekao da mi je djevojka na tim slikama najljepša što sam je ikada vidio, čak možda ljepša i od moje mame Diane.
Kada bi dovršila jutarnje uređivanje kose, baka bi sa staklene police iznad mašine za rublje dohvaćala veliku plavu Niveu, prelazila kažiprstom duboko po njezinoj utrobi, baš kao da lista otvorenu knjigu s mnogo poglavlja, pa bi radosno i s ushitom mazala svoje oblo i lijepo lice u debelom sloju.
Još i danas se sjećam tog neponovljivog mirisa kreme, zbog kojega bi djed zajedljivo govorio da u kući sigurno neće biti ni moljaca ni ikakve druge gamadi, a babi bi redovito dometnuo da mjesečno potroši toliko kreme, koliko gospodske kuće troše na maslo, i da bi joj svakako bilo bolje – ako ta krema ičemu koristi – da je više troši na sise, a manje na lice.
(Prije no što bi djed ispio svoju prvu jutarnju kafu i lozu ”ispirušu”, doista je bilo teško reći misli li ozbiljno, ili je samo podjebava.)
Ali znao sam da djed potkrada bakinu kremu (otkrivao bi ga, naime, njezin miris), a njome bi uvečer mazao i zaglađivao kosu prije spavanja, pa bi onda pažljivo preko glave navlačio odrezanu nogavicu bakinih hulahupki, da mu obnoć ”ne pobjegne frizura”.
”Moraš i ti, Peđa, nabaviti jednog takvog Padalinca… taj ti čuva stvari, a ti jarane stalno nešto gubiš!” zaključio sam mangupski
Djed je ponekad s tom opremom na glavi volio gledati vesterne Johna Waynea, za kojega je govorio da ima najljepšu frizuru na cijeloj televiziji, ali da mu se ona, nažalost, rijetko vidi od tog njegova glupavog šešira.
Po nesreći, baba bi uvijek sjedila pored njega i neprestano ga zapričavala stvarima iz komšiluka, tko je kome šta rekao i tko se kome bio zamjerio, pa bi djed – kada bih ga ja s kašnjenjem ipak uspio upozoriti – zbog tog babinog zapričavanja propuštao rijetke scene u kojima bi Wayne skidao šešir s glave i otkrivao svoju frizuru.
”Ti bi, rospijo, i mrtva na guzicu progovorila! Stišaj se! K’o će, bona, s takvom torokušom ležati u grobu!? Zar me nije dragi Allah već dovoljno kaznio!?”
Jednoga jutra iz kuće je nestalo poznatog mirisa kreme. Mislio sam da to mora imati neke veze s tim što sam u nju bio duboko prstima utisnuo i privremeno sakrio dva klikera jednoperca maznuta od Peđe, pa je baka vrisnula vidjevši kako iz kreme u nju zure ”dva šejtanska oka”. Ali ipak nije bilo to.
Naime, umjesto dotadašnje kreme Nivea, baka je naprasno prešla na neku novu, koja se zvala Solea, a bila je, prema bakinom mišljenju, ”i bolja i jeftinija”.
Meni se ta i bolja i jeftinija nije nikako svidjela jer sam se baš bio obiknuo na Nivein miris, ali je prilagodba na novo ipak najteže pogodila djeda. On je prigovarao da mu od te nove kreme kosa smrdi na dječju guzicu.
Baba se i dalje pravila kao da nema pojma o čemu to Hasan govori, ali ja sam znao da su se upravo toga trenutka u naš dom na Grbavici uselili potrošačko društvo, zakoni tržišta i sloboda izbora.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Buktinju života održava gorivo sporednosti
- Sjene se uvijek vraćaju, jer sjene sve znaju
- Hrvatica, vjeroispovijest: katolkinja, partija: komunistička!
- Nepalski sevdah
- Juda Porfiriotski
- Izlaz iz okvira za mržnju: i žrtve i zločinci pripadaju nama
- Kultura sjećanja i njezini zatočenici
- Kako je Fadil Labrnja postao Fadil Terminator
- Hulje štuju oluje, od kojih ne ostaju ni gaće na štapu
- Kako sam postao Zijo Nenametlija
