Kako je Fadil Labrnja postao Fadil Terminator

Fadila Labrnju ni vlastita mater nije mogla pogledati, a da ne zaplače. Pričalo se da joj je još kao dojenče ispao iz naručja na pločnik takvom silinom, da su mu se od udara pošemerile sve kosti čeljusti i glave, pa je koševski konzilij sedam dana muku mučio da od onoga što je ostalo sastavi makar jednu, koliko-toliko normalnu, vilicu.

Pola djetinjstva jadni je Fadil hodao naokolo s nekakvom kromiranom armaturom na glavi, koja mu je pridržavala vilicu i čeone kosti, pa se raja vječno zajebavala da Čemerlićima – kako njegovoj familiji bijaše prezime – ne treba antena za televiziju i radio, već da oni samo prištekaju Fadila, pa eto ti odmah i slike i tona!

A raja k’o raja: prvo treha i zajebancija, pa onda merhametluk.

Ja se nisam šalio na Fadilov račun, hem što je bio makar deset godina stariji od mene, hem što mi se baba Marija zaprijetila da se ne izrugujem tuđoj nesreći i nevolji, jer da će mi se od toga usta izvratiti naopako, a oči u glavi izokrenuti.

A druga djeca su mu se neprestano rugala, zadirkivala ga i danomice maltretirala, a najviše onaj mali od Čorića, koji je golubovima žicom podvezivao noge i krila, palio mačićima repove i sintelanom lijepio kučićima uši.

Fadila bi djeca najviše trehala kad je padala kiša, jer je jadniku donja vilica stršala ispod nosa kao oluk na zgradi, pa mu se kišnica s lica i glave uvijek slijevala u usta; svi su govorili: nedajtibože kakvog težeg kijameta, Fadil bi se utopio u vlastitoj labrnji!

Davalo mu je to na osjećaju posebne važnosti, koji mu je bio potreban i zbog kojega se on napokon osjećao prihvaćenim. Kao što ni u partizanskim filmovima nije bilo pobjede bez ”šarca” i ”šmajsera”, tako ni u Lenjinovoj ulici nije bilo pobjede u pljuci bez Fadila Labrnje i njegova kolosalnog šaržera

Ali nije Fadil radi toga samo štetovao. Ponekad, kada bismo ga mi mlađi pripuštali u igru, bilo je stvari i vještina u kojima je bio posve nenadmašiv.

S kraja ljeta, kad bi po parkovima dozrijevale male bobice grmova žutike i biserka, mi bismo s prozora u prizemlju paviljona krišom lomili i krali one šuplje cijevi antena, koje su stariji zvali ”riblja kost”. Od njih bismo pravili nadaleko poznate ”pljuce”, dovijali se tehnikama njihovog poboljšanja, podmazivali ih strojnim uljem, obljepljivali i omatali raznobojnim izolir-trakama, tako da je svaka odražavala karakter i duh njezinog vlasnika.

Jedino je Fadilova pljuca bila posve obična, olovno siva.

Ali Fadilova prednost bila je u njegovoj velikoj labrnji, jer je u nju mogao spakirati daleko najviše bobica u cijeloj raji. Ako bi u jednom timu, štatijaznam, bilo petoro djece, a svaki od njih u ustima imao po dvadesetak bobica, Fadil bi u labrnju smjestio najmanje dvostruko ili trostruko više od cijelog protivničkog tima, što bi ih redovito demoraliziralo i bacalo u očaj. (Naime, u partijama pljuce, onako kako smo je mi igrali, nije bilo dopušteno dopunjavati municiju.)

Fadil ti je tako u igri pljuce vrijedio kao cijeli protivnički tim, pa su se uskoro započele zadijevati žučne svađe oko toga tko će s Fadilom, u čiji će on tim i kome će dopasti.

Davalo mu je to na osjećaju posebne važnosti, koji mu je bio potreban i zbog kojega se on napokon osjećao prihvaćenim. Kao što ni u partizanskim filmovima nije bilo pobjede bez ”šarca” i ”šmajsera”, tako ni u Lenjinovoj ulici nije bilo pobjede u pljuci bez Fadila Labrnje i njegova kolosalnog šaržera.

Sve su ga rjeđe raja trehala, a uskoro ga više nitko među nama nije ni zvao Labrnja, već Fadil – Terminator.

Ako si se kojim slučajem u igri namjerio na Fadila kao protivnika – jadna ti majka, i bolje da te nema! Taj bi te u sekundi izrešetao bobicama po licu i majici, pa sam zbog njega od babe nekoliko puta popio gadan degenek, jer mi je majica znala biti toliko crvena od bobica žutike, da ni babino višesatno namakanje u Plavom radionu – onom što je smrdio na svinjski sapun – ništa ne bi pomagalo.

Fadil je odsele bio nezaustavljivi stroj, pravi Terminator, a mene je taj njegov promijenjeni položaj navodio na radosnu pomisao da baš svaki čovjek mora imati svoje mjesto i smisao pod suncem. Jer nitko doista ne zna kakva mu je nafaka, ali zato nafaka uvijek zna i pronađe put do svoga vlasnika. Žutika i pljuca bili su Fadilova nafaka.

Jednoga dana, po sjećanju je to mogla biti sredina septembra, igrali smo pljuce među paviljonima. Ja sam bio jedini preostali u našoj raji, a u njihovoj samo Fadil Terminator i onaj klempavi Faruk. To ”samo” je bilo itekako pretjerano, jer je samo Fadil vrijedio kao cijeli protivnički tim.

Onog klempu sam kod garaža otresao bez po muke, tako da nabrzo u igri ostadosmo još samo Fadil i ja. I tako, dok sam smišljao strategiju kako najbolje nadmudriti Fadila i njegov neumoljivi šaržer, po glavi su mi se motali svi oni babini degeneci, kao i želja da mu se zbog njih osvetim.

Ali gdjegod bih ja zavirio, gdjegod pogled bacio – Fadila nigdje! Već se počelo i smrkavati, pa se cijela raja dobrano uzbunila, jer Fadilu nije bilo ni traga ni glasa.

Ja se nisam šalio na Fadilov račun, hem što je bio makar deset godina stariji od mene, hem što mi se baba Marija zaprijetila da se ne izrugujem tuđoj nesreći i nevolji, jer da će mi se od toga usta izvratiti naopako, a oči u glavi izokrenuti

Neko je od djece bio dojavio i teta Nihadi, Fadilovoj majci, da ga već satima ne možemo naći, i da okrenusmo pola Grbavice, ali Fadil kao da je u zemlju propao. Nastade prava frtutma i potraga, te ga uz pomoć ostalih komšija ipak pronađosmo u jednom zaboravljenom grmu žutike.

Ležao je bez svijesti, a po licu, majici i pantolama skorila mu se crvena bljuvotina od bobica žutike i biserka. ”Kreten Fadil pojeo šaržer!”, dobaci neki blesan iz naše raje te odmah popi šamarčinu od čika Idriza, kahvedžije. ”Šuti, majmune, govno poj’o, dabogda!”

Odvedoše uskoro Fadila na Koševo, ali mi nismo znali da će to biti i posljednji put, i da Fadil više nikad s nama neće zaigrati pljuce.

Šta se s njim na Koševu točno zbilo, ne znam, ali sam kasnije načuo da ga zbog trovanja žutikom, ali i zbog nekih drugih komplikacija odranije, doktori nikako ne mogoše povratiti nazad u život. Zašto je Fadil uopće jeo žutiku, koliko li je na koncu izjeo, i zašto nije nikoga zvao u pomoć – to nećemo nikada doznati.

Ja otada više nikad nisam zaigrao pljuce niti ću je više ikada igrati.

Sedam dana nakon Fadilove dženaze, vidio sam kako čika Muharem, Fadilov daidža, odnosi njihov televizor i radio do kontejnera.

Nisam to smio nikome reći, da mi se ne izvrate usta i ne izokrenu oči, ali sam pomislio da pljuca sigurno nije bila Fadilova nafaka. Za sve bi bilo daleko bolje da je ostao samo – antena.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Savezništvo teologa u papru
• Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
• Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
• Opet ćemo zajedno gledati sunce
• Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
• Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
• Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
• Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
• Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
• Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

» Svi tekstovi ovog autora