Što nam je perspektiva? Koja je naša politička budućnost nakon što je premijer Zoran Milanović tijesnom većinom članova Glavnog odbora Socijaldemokratske partije u subotu pobijedio bivšeg ministra financija Slavka Linića?
SDP je raskoljen, obogaljen, iscrpljen, u jednu riječ – sjeban, i više ne može voditi državu. Loše su je vodili, da se ne lažemo,vodili, i dok su bili cjeloviti, složni i nasmijani, a ovako podijeljeni, posvađani i namrgođeni mogu samo biti gori.
Jedine uspjehe Vlade, fiskalizaciju i predstečajne nagodbe, postigao je upravo ministar kojega je Milanović bijedno i nedostojno najurio. Što bi taj podlac i spletkar u ostatku mandata uopće mogao učiniti s onom šačicom esdepeovaca koji ga tajanstveno zašto još ne mrze? Tko mu je uopće ostao? Maras, Bauk, Hajdaš Dončić…? Pa, sretno, momci…
Jedine uspjehe Vlade, fiskalizaciju i predstečajne nagodbe, postigao je upravo ministar kojega je Milanović bijedno i nedostojno najurio. Što bi taj podlac i spletkar u ostatku mandata uopće mogao učiniti s onom šačicom esdepeovaca koji ga tajanstveno zašto još ne mrze? Tko mu je uopće ostao? Maras, Bauk, Hajdaš Dončić…? Pa, sretno, momci…
Gospodarstvo niste oživjeli. Niti ste zaustavili rast nezaposlenosti. Nema izvoza ni investicija. Administracija vam je monstruoznija nego ikad. Dvije i po godine, da ne duljim, prošle su vam uzaludno i besmisleno.
Ipak, negdje, u nekih optimista do subote je još možda tinjao maleni žižak vjere da niste sasvim beznadni. Naivci su se tješili kako ste, istina, neiskusni i nesposobni, ali ste barem pošteni.
A onda ste i to sićušno svjetlo utrnuli.
Razmišljajući sada u mraku, mogu se se sjetiti zapravo samo jedne stvari koju je Zoran Milanović svih ovih mjeseci valjano radio. Srčano, nesebično i bespoštedno se trsio oko nje. Dvadeset četiri sata dnevno se ubijao da bi to učinio. I naposljetku zaista učinio.
Prekrasno djelo za koje su mu mnogi kazali da je neostvarivo. Napravio je Tomislava Karamarka privlačnim.
Razmišljajući sada u mraku, mogu se se sjetiti zapravo samo jedne stvari koju je Zoran Milanović svih ovih mjeseci valjano radio. Srčano, nesebično i bespoštedno se trsio oko nje. Dvadeset četiri sata dnevno se ubijao da bi to učinio. I naposljetku zaista učinio. Prekrasno djelo za koje su mu mnogi kazali da je neostvarivo. Napravio je Tomislava Karamarka privlačnim
Pamtite li Karamarka otprije dvije godine? Kad je svojom mučaljivom, špijunskom pojavom tako prestrašio hadezeovce da su ga ustoličili za vođu, mnogi su se među nama slatko nasmijali. Pogrešniju osobu, činilo nam se, nisu mogli izabrati. Smrknuti je introvert jedva razumljivo šušljetao sebi u bradu, a ako biste ga i razumjeli, bilo bi vam draže da niste.
Čovjek je tako nepomirljivo i nesmiljeno zazivao ideološke obračune, da jednostavno niste mogli pojmiti da bi on mogao steći naklonost iole značajnijeg dijela punoljetnih građana RH.
I stvarno nije. Desničarski čudak dugo je zaostajao u anketama. HDZ, mislili smo, suicidalno srlja u još jedan parlamentarni poraz. Međutim, podcijenili smo razornu, samouništavajuću snagu Milanovićeve sujete i zaplotnjačku prirodu koja se često razvije u besposlenih ljudi. Upravo je to dvoje, više od ičega drugoga, od Tomislava Karamarka učinilo idućeg izbornog pobjednika.
Milanović je napravio izvrstan posao. Od smotanog izbornog protivnika napravio je poštovanja vrijednu državničku figuru kako to ne bi uspjelo ni najvećim svjetskim marketinškim agencijama ni desecima savjetnika i spin doktora.
Karamarku upravo ne trebaju televizijski spotovi i plakati.
Dio će vas ta neumitna činjenica vjerojatno užasnuti, druge će razveseliti, a ja sam tako premoren da ništa više ne osjećam. U ovoj emocionalnoj tuposti želio bih samo da se dugih godinu i po pred nama može nekako premotati unaprijed, da više ne gledam ove budale
Cijelu mu kampanju Milanović pro bono radi, a do izbora će je vjerojatno samo pojačavati, svojom ekipom ministarskih patuljaka svakodnevno ugrađivati nove postotke glasova u HDZ-ov trijumf.
Dakle, što nam je perspektiva, da ponovim pitanje s početka teksta. Ne treba vam složen matematički model da biste prognozirali politička zbivanja. Milanović je podijelio SDP nadvoje i sebi uzeo lošiju polovicu, a građanima ostaje gledati njegovo mučno glavinjanje i posrtanje, agoničnih osamnaest mjeseci nakon kojih će Tomislav Karamarko sastavljati Vladu.
Dio će vas ta neumitna činjenica vjerojatno užasnuti, druge će razveseliti, a ja sam tako premoren da ništa više ne osjećam. U ovoj emocionalnoj tuposti želio bih samo da se dugih godinu i po pred nama može nekako premotati unaprijed, da više ne gledam ove budale.
Već su mi požderali živce, nemam strpljenja za još godinu i po. Život mi je prekratak da bih ga tratio na Zorana Milanovića. Pritisnuo bih tipku fast forward i zaustavio je u prosincu 2015. da pozdravim novog predsjednika Vlade Tomislava Karamarka. K vragu, nije valjda ni taj Tomislav Karamarko sasvim loš. Vjerojatno ima nešto u tome tipu, kad se već Zoran Milanović tako usrdno zauzeo za njega.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
- Koruške vlasti: neka Bleiburg ove godine bude veganski
- Nacionalistički treš toksičniji je od turbofolka
- Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi
- Najrječitiji u HDZ-u su kad im je labrnja začepljena
- Lijepo je, vidite, Plenković biti. Sve mu drugi rade
- Najrječitiji u HDZ-u su kad im je labrnja začepljena
- Kolinda ljubi guzicu NATO savezu, toga nikad nije previše
- Nacionalistički treš toksičniji je od turbofolka
- Rijetko gadljiv slučaj ministrice Žalac
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.