Martin Schulz nedavno je najavio stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, stvaranje federalne Europe. Počinje pisanje novog temeljnog sporazuma koje će, kaže ,”kao nikad prije” uključiti građane u njegovo stvaranje. Takav dokument bit će ”prezentiran državama članicama i one koje ga ne žele mogu jednostavno napustiti EU” spominjući Poljsku kao primjer zemlje koja sistematski opstruira zajedničku politiku.
Ovo je ozbiljno. Takve najave čuli smo i ranije i od drugih europskih vođa, pa smo skloni podcijeniti promišljenost izjave. SPD je oporba i svoju revitalizaciju vidi u otporu izolacionizmu i ksenofobiji. Oni su dio vladajuće elite, ponekad čak u koaliciji, i njihova retorika nije dio folklornog pretjerivanja obećanjima, već promišljena politika prema odabranom cilju povratka na vlast.
Ne mislim da je to prazno obećanje radi pregovora o velikoj koaliciji, nemoguć uvjet koji Angela Merkel ne može prihvatiti. S njene točke gledanja to obećanje nije teško. Teško će biti nagovoriti druge zemlje koje u Europi ne vide politički projekt, već brinu samo svoje sebične i kratkoročne interese, broje poticaje, traže prava.
Biti Europljaninom racionalan je izbor ,ali nije izbor između srca i pameti, već stvarna nužnost. Inače ćemo govoriti da su oni čuvali Europu dok smo mi bili ovce
No nije Europa idealistički projekt. Sjetimo se početaka. Stvaranje zajednice potaknuli su ljudi raznih nacija zgroženi ratom i žrtvama, svjesni da je Europa premala da bi probavila svoju povijest (Churchill: ”The Balkans produce more history than they can consume”). Ideja Schumana, Adenauera, De Gasperija, Spacka i Spinellija nije se temeljila na racionalnoj procjeni mogućnosti i nije bila kratkoročni proračun dobitka ni parola za izbore. Postavili su dalek cilj. Takve ideje trebaju i biti. Bili su državnici, ne političari.
Tada je to bio idealistički projekt. Danas je prije nužnost nego program i više se treba bojati kašnjenja, nego strahovati od otpora.
Gospodarstvo je, ako ne povezano, onda svakako visoko međuovisno. Ne samo u eurozoni; hrvatski rast potaknut je najvećim dijelom izlaskom EU iz recesije. Prelasci granica nisu stajanje u dosadnim kolonama (uskoro će to vrijediti i za nas).
Nema mijenjanja novca od preprodavača. Regulacija zračnog prometa je nadnacionalna. Mnogi industrijski standardi, strategije i politike su ujednačene.
Gledamo identične televizijske serije i kvizove, sportska natjecanja, kulturne događaje i reality showove. Raste pokretljivost i broj mješovitih brakova, djeca su bilingvalna, a odrasli znaju više jezika, čitaju se iste knjige i gledaju iste vijesti (EuroNews nije baš raširen).
Sve to nije dosta. Nema dovoljno simboličkih znakova postojanja zajednice. Ideju političke federalizacije treba pratiti društvena homogenizacija na razini društvenih vrijednosti i kulture, ali i kvalitete i sigurnosti života.
Za oživljavanje ideje političkog, federalnog, povezivanja to je istovremeno i pretpostavka i važna posljedica.
Doista, neke promjene su hitne. Pod Trumpom NATO postaje nepredvidiv, uz veto malenih europska vanjska politika je nevidljiva, a sukobi lobija, klika i faktora odlučivanja čine zajedništvo sve težim.
Ne mislim da je to prazno obećanje radi pregovora o velikoj koaliciji, nemoguć uvjet koji Angela Merkel ne može prihvatiti. S njene točke gledanja to obećanje nije teško. Teško će biti nagovoriti druge zemlje koje u Europi ne vide politički projekt, već brinu samo svoje sebične i kratkoročne interese, broje poticaje, traže prava
No jasan je smjer promjena. Ja bih volio da Europa stvori nogometni tim (ili u nekom drugom sportu) koji će nastupati pod njenom zastavom, na Olimpijskim igrama ili Svjetskom prvenstvu.
Zašto Pariz i Bruxelles, Frankfurt i Stockholm ne bi zajednički organizirali Olimpijske igre. Volio bih uvođenje automatskog prevoditelja u službenu upotrebu, izbjegao svu kompliciranu službu jadnih službenika koji sjede iza stakla na sastancima. Volio bih da EU ima svoju medijsku agenciju.
Elite ne bi trebale podcijeniti osjećaje i neracionalnost, ali ne smiju ni skrivati svoje planove. U stvarnosti je EU veća sila od globalnih konkurenata, ali djeluje u disharmoniji, jer sastavnice cijene koristi koje imaju, a ne žele dijeliti rizike i troškove.
Zato je Schultzov prijedlog temeljen na uzoru uspješnih programa (ERASMUS, Horizont 2020) i na propasti dobro ciljanih, (više-manje) neuspješnih inicijativa (Stockholm program i europeanspaceofjustice, europski državni odvjetnik).
Želim biti Europljanin. Za mene to ne znači želju da imam veći auto, bolju plaću. Ne znači da se osjećam ponosan kad slušam Beethovena kao da je moj on, a ne Ferdo Livadić ili Bersa. Ne znači da želim njihove kiše i kratke zimske dane.
Želim biti u svojoj zemlji, a da ona dijeli vrijednosti Europe. Da slobodno iskazujem svoj stav prema religiji ili vlasti, da se ne trebam bojati spaljivanja mojih knjiga i posprdnih komentara.
Želim da djeca u školi uče povijest, a ne da ih se uči da povijest pišu pobjednici.
Vjerujem da je evolucija znanost, smatram da je vjera mit i tradicija, koju poštujem, ali ne i dogma, koju moram iskazivati. Ne vjerujem u crkvena vjenčanja.
Prihvaćam ideju istospolne ljubavi, ali ne prihvaćam afektiranje i pretjeranost. Ne vjerujem u superiornost rase. Mogu živjeti s time da su Alpe lijepe, Rajna ljepša od Save i da to nije moja domovina.
Svoju zovem Lijepa naša, ali sam svjestan da ljepota krajolika ne daje prava stanovnicima da se hvale svojim mentalitetom, glorificiraju zločince.
Nema dovoljno simboličkih znakova postojanja zajednice. Ideju političke federalizacije treba pratiti društvena homogenizacija na razini društvenih vrijednosti i kulture, ali i kvalitete i sigurnosti života
Ne mislim da se zločinci dijele na njihove i naše, pa da naši nisu krivi jer su naši. Žrtve su posljedice čina i nisu jednostavno nastale. Želim dobre škole i uvjete za znanost. Ne pjesme i fraze, već bogat život dostojan obećanja i prema mogućnostima.
Kako biti i Hrvat i Europljanin?
Hrvat sam u duši i toga se ne mogu odreći. No onako kao što svatko u duši ostaje dijete, no mora postati odrastao čovjek. U duši sam dijete, veselim se osjećaju igre, a svijet vidim preko onoga što osjećam, a ne samo razumom.
Kao da jedno isključuje drugo.
Ja želim prihvatiti europske vrijednosti i ostati svoj.
Ne smatram da dobar domoljub ima pravo utajiti, ukrasti ili dobiti na poklon imovinu ili dionice na izmoljeni način, recimo prosvjedima.
Ne vjerujem da dragovoljcima treba renta ili imovina, ali mislim da im treba zdravstvena i psihološka pomoć.
Nije nikakva povlastica dobiti ispovjednika ili liječnika, ali jest dobiti prednost pri zapošljavanju.
Neće biti jednostavno. Trebat će učiti europsku povijest, a kod nas se uče ofenzive i bitke.
Ono što je važan detalj je činjenica da se predlaže izmjena temeljnih europskih ustavnih dokumenata i novi politički (federalni) ustroj unije. Pogreška je zato misliti da se radi o reakciji na populističke i ”suverenističke” prijetnje.
Prihvaćam ideju istospolne ljubavi, ali ne prihvaćam afektiranje i pretjeranost. Ne vjerujem u superiornost rase. Mogu živjeti s time da su Alpe lijepe, Rajna ljepša od Save i da to nije moja domovina. Svoju zovem Lijepa naša, ali sam svjestan da ljepota krajolika ne daje prava stanovnicima da se hvale svojim mentalitetom, glorificiraju zločince
Suprotno, takve će politike dobiti poticaj, ali bit će manjina. Zato se i tvrdi da će odbijanje projekta federalizacije značiti i odlazak iz Unije.
Tko prednost daje posebnim, a ne zajedničkim interesima, neka ide. Glavni razlog je okončati kroničnu neefikasnost odlučivanja i provedbe odluka, nemoć ekonomskog Golijata da postane i politički globalni čimbenik.
U novu uniju ne tjeraju ideje i fantazije koliko strahovi od moći velesila i konkurenata (SAD-a, Kine, Rusije, Indije). Europu brine agresivnost Trumpa u obrani američkih ekonomskih interesa, financijska snaga i produktivnost Kine, utrka u novim vojnim tehnologijama u čemu Malta, Cipar ili Hrvatska, Mađarska ili Austrija ne vide svoje mjesto. Moć multinacionalnih kompanija je tolika da Europu vide kao poreznu oazu ili zgodno mjesto za sjedište, ali ne promiču i nemaju europske interese.
Biti Europljaninom racionalan je izbor ,ali nije izbor između srca i pameti, već stvarna nužnost. Inače ćemo govoriti da su oni čuvali Europu dok smo mi bili ovce.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.