Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva

Generalna skupština Ujedinjenih nacija jednoglasno je odlučila da se 4. veljače svake godine obilježava kao Međunarodni dan ljudskog bratstva, počevši od 2021. Pozvala je države članice i druge narode da poštuju datum na način koji svaka smatra prikladnim. Papa Franjo sudjelovat će na obilježavanju Dana ljudskoga bratstva zajedno s velikim imamom Al-Azharom Al-Tayebom virtualnim susretom koji ćemo moći pratiti online iz Abu Dabija.

Proglašavati međunarodne dane – ljudskog bratstva, planeta Zemlje, šuma, voda, prijateljstva, obrazovanja, žrtava Šoe, žrtava ropstva, društvene pravde, osoba s poteškoćama, obitelji, svijesti, zdravlja, kreativnosti… – paradoksalno je: s jedne strane, činjenica da obilježavamo vrijednosti ljudskog življenja, znači da te vrijednosti nisu poštovane, a s druge strane, pitanje je: da li će se obilježavanjem, potpisivanjem dokumenata, susretom ljudi na vodećim položajima a bez prave političke ili financijske moći, išta konkretno promijeniti?

No, nadati se da već podsjećanje na vrijednosti do kojih bismo trebali držati i za njih se zalagati, zacijelo mijenja, makar i neznatno, svijest ljudi, pogotovu onih koji misle da se velike odluke donose bez njih, bez odgovornosti svakoga od nas.

Mohamed Mahmud Abdel Salam, glavni tajnik Višeg odbora za ljudsko bratstvo, skupine koja je predvodila inicijativu, u listopadu 2020. godine bio je prvi musliman koji je u Vatikanu predstavio Papinu encikliku Fratelli Tutti, koja je zacijelo svojevrsna oporuka pape Franje.

U njoj je sadržano sve što je želio reći tijekom posljednjih sedam godina, a očigledna je povezanost s Dokumentom o ljudskom bratstvu koji je Papa potpisao s velikim imamom Al-Azharom  4. veljače 2019. u Abu Dabiju. Između Dokumenta o ljudskom bratstvu i enciklike postoje velike sličnosti: i tekst iz Abu Dabija i Fratelli Tutti pozivaju na buđenje ljudske ”nesenzibilizirane” ili ”anestezirane” savjesti.

U Dokumentu o ljudskom bratstvu papa Franjo i veliki imam Al-Azhar proglašavaju ”usvajanje kulture dijaloga, uzajamne suradnje i razumijevanja kao metode i standarda”.  Pozvali su svjetske vođe ”da intenzivno rade na širenju kulture tolerancije i zajedničkog života u miru; da interveniraju što je prije moguće i zaustave prolijevanje nevine krvi i ratove, sukobe, propadanje okoliša te moralni i kulturni pad koji svijet trenutno doživljava”

Posjetimo se: u Dokumentu o ljudskom bratstvu papa Franjo i veliki imam Al-Azhar proglašavaju ”usvajanje kulture dijaloga, uzajamne suradnje i razumijevanja kao metode i standarda”.

Pozvali su svjetske vođe ”da intenzivno rade na širenju kulture tolerancije i zajedničkog života u miru; da interveniraju što je prije moguće i zaustave prolijevanje nevine krvi i ratove, sukobe, propadanje okoliša te moralni i kulturni pad koji svijet trenutno doživljava”.

Izjavili su da ”terorizam ugrožava sigurnost ljudi, bilo na Istoku ili na Zapadu, Sjeveru ili Jugu, te širi paniku, teror i pesimizam” te da razloge za terorizam ne treba tražiti u samim religijama, nego u ”instrumentalizaciji religije, manipulacije netočnim interpretacijama vjerskih tekstova” te u ”politikama koje rezultiraju  glađu, siromaštvom, nepravdom i ugnjetavanjem”.

Zalažu se za traženje i ponovnom otkrivanje ”ljudskog bratstva kao rješenja za ukidanje nasilja, diskriminacije i mržnje u ime religija”.

Unatoč pozivanju na vrijednosti koje svi dijelimo, i veliki imam Al Azhar i papa Franjo su zbog svoje inicijative najviše kritika doživjeli unutar vlastitih zajednica: veliki imam Al-Azhar među svojim muslimanima sunitima, među kojima on nije vođa većine, a papa Franjo u svojoj Katoličkoj Crkvi među ”pravovjernim katolicima”.

Temelj pozitivnog odnosa s muslimanskim svijetom općenito jest Drugi vatikanski koncil i njegov prijelomni dokument ”Nostra Aetate”, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, koju je Papa Pavao VI objavio 28. listopada 1965. Svi pape od tada promoviraju Deklaraciju, svatko na svoj način.

Papa Ivan Pavao II. bio je daleko ispred svoje Crkve u otvorenosti za dijalog, dok je papa Benedikt XVI. bio oprezan zbog vlastite europocentričnosti i nedostatne teološke artikulacije značenja dijaloga na koji se, međutim, u Crkvi rado pozivaju.

Papa Franjo je svojim ponašanjem i govorom puno otvoreniji i, u određenom smislu, praktičniji od svojih prethodnika jer djeluje kroz stvarne geste prijateljstva. To smo vidjeli već prigodom posjete Izraelu, kada je pozvao svog prijatelja iz Argentine, muslimanskog vođu Omara Abbouda da zajedno pristupe Zapadnom zidu srušenoga jeruzalemskoga židovskog Hrama. Teologija dolazi potom.

Zalaganje religija za dobrobit čovječanstva počinje zalaganjem za uzajamnim uvažavanjem i skladom, a onda buđenjem potisnutoga i zakopanoga potencijala koji je svima zajednički

Pokušaja definiranja teologije različitosti ili religijskog pluralizma bilo je u Katoličkoj crkvi ali nisu došli do izražaja. Štoviše, neki teolozi su zbog samog pokušaja bili sankcionirani.

Spomenimo francuskog teologa Claudea Geffréa (1926-2017). Onkraj straha Crkve za vlastiti monopol nad istinom, on je zaorao u srž kršćanstva kao religije drugosti, Kristove kenoze, dijaloga spasenja, solidarnosti s obespravljenima i dijaloga životom kritizirajući mimetički rivalitet s drugim religijama, nepoznavanje istinskoga kršćanstva i obranu imaginarija moći.

Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane nije prva briga.

Pripadnici crkvene hijerarhije toliko su zabavljeni vlastitim samoodržanjem, identifikacijom s nacijom, nametanjem moralnoga ponašanja drugima a izuzimanja sebe iz kritike da nije čudno da religija postaje sinonimom za krajnje licemjerje.

Treba li uopće reći da Crkva u Hrvatskoj teško da će se službeno i javno pridružiti obilježavanju Međunarodnog dana ljudskoga bratstva?

Nedopustivo je da na putu globalne etike, religije i njihove teologije ostanu blokirane iza zatvorenih vrata svojih krutih dogmatizama.

U povijesti sukoba koji su suprotstavljali narode religije ne samo da ih nisu priječile, dapače i pothranjivale su ih, čak pogoršavale.

Nerazuman fanatizam traganja za monopolom nad istinom razdvajao je narode jer ga svaka religija, u ime Božje i uz pomoć obitelji i države, usađivala u duh svakog pojedinca od njegova rođenja.

Pripadnici crkvene hijerarhije toliko su zabavljeni vlastitim samoodržanjem, identifikacijom s nacijom, nametanjem moralnoga ponašanja drugima a izuzimanja sebe iz kritike da nije čudno da religija postaje sinonimom za krajnje licemjerje. Treba li uopće reći da Crkva u Hrvatskoj teško da će se službeno i javno pridružiti obilježavanju Međunarodnog dana ljudskoga bratstva?

Svećenici, pastori, imami organizirali su svoje stado u getoima: nije li im cilj bio da osvoje svijet jedinom istinom kadrom da ga spasi, istinom koju svatko propovijeda u svojoj crkvi, hramu, džamiji ili sinagogi?

Osim nekoliko mudrih pionira koji su se usudili zaći izvan granica svojih vjeroispovijesti, vjernici su se zabarikadirali unutar sigurnosti svojih dogmi. Iako su religije uspostavljene da bi ostvarile saveze cijele ljudske vrste, postale su tvornicama getoa.

Možda uskoro nećemo povjerovati u iskrenost onih religioznih ljudi koji progovaraju iz mjesta koji daje raison d’être za postojanje religija. Nisu li one upravo i nastale da nam daju okvir za povezivanje s transcendentalnim te potiču međusobno povezivanje ljudi u solidarnosti i bratskoj ljubavi?

Kada bi pripadnici religija doista živjeli vjeru kojoj je religija tek jezik, ne bi li mir zavladao svijetom, financijski moćnici bili svedeni na njihovu pravu mjeru, a siromašni i obespravljeni ljudi doživjeli našu solidarnu pomoć?

Potencijal religija je golem, ali zanemarivan i često izdan. Do te mjere da nam se govor o bratskoj ljubavi i pravdi čini poput smiješne utopije.

No, utopija prestaje biti nigdinom kad joj se usudimo dati mjesta čak i kada to naši suvjernici i sunarodnjaci ne čine.

Zalaganje religija za dobrobit čovječanstva počinje zalaganjem za uzajamnim uvažavanjem i skladom, a onda buđenjem potisnutoga i zakopanoga potencijala koji je svima zajednički.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
• S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
• Želim li da se svijet promijeni?
• Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
• Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
• Susret s Irinom iz Mariupolja
• Bio nam dobar Prelazak!
• Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
• Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
• Sretna još jedna ili nova 2.0 godina

» Svi tekstovi ovog autora