U Hrvatskoj je trenutno bolje biti žrtva poplave nego bešćutnoga kapitalizma. Gunja, Rajevo Selo, Drenovci svakodnevno su u dnevnicima jutarnjim, podnevnim, večernjim. Ministri obučeni neformalno, u polo-majice i traperice, krstare tim područjem pokazujući hinjenu ili stvarnu brigu za nesretnike kojima je nabujala rijeka preko noći odnijela sve. Vlada zasjeda. Počela su rušenja nepopravljivih objekata, uskoro će obnova i gradnja novih kuća. Osigurano je dvjesto milijuna kuna od legalizacije, dijeli se novčana pomoć Crvenoga križa, dobiva jednogodišnja odgoda otplata kredita, osigurava se smještaj za one koji se još dugo neće moći vratiti u svoje domove… Da se razumijemo, potpuno opravdano!
Istovremeno u Hrvatskoj preko tristo tisuća ljudi nema posao, mnogi su u godinama koje im onemogućavaju da ga ikad više dobiju. Znatan broj, obrazovanju usprkos, desetljeće i više na zavodima je za zapošljavanje – ostarili su čekajući posao! Drugi pak mjesecima svakodnevno rade, ali ne dobivaju plaću. Takvih je gotovo 54 tisuće. Drugačije rečeno, četiri posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Nemaju za stanarine, najamnine, rate kredita, školske udžbenike, režije, hranu. Ovrhe koje im stižu pune poštanske sandučiće i prijete da uskoro ove žrtve recesije i neoliberalnog kapitalističkoga sustava, koji je većini naroda maćeha, izjednači sa žrtvama elementarnih nepogoda. Svakako ih je brojčano i više.
Nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam, nije fotogenična…
Pa ipak, nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj, nije fotogenična…
Politički je neiskoristiva. Čak i onima koji se nazivaju socijaldemokratima. Onima kojima bi neoliberalna politička ideja i diktat kapitala trebali biti strani i odiozni. Nažalost nisu!
Oni od kojih smo očekivali da će podignuti visinu zajamčenog minimalca, razinu zaštite radnika, oživjeti zapuštenu proizvodnju, stati na kraj nepotizmu i korupciji u ove dvije i pol godine mandata samo su zabili još pokoji čavao u lijes radničkih prava poručujući nam pritom bez imalo samokritičnosti da je to realnost.
Sit gladnu ne vjeruje, pa ih tako nije bilo dok su zbog izostanka plaće štrajkale radnice pulske Arene ili riječki trećemajci. Ne zanimaju ih šibenski novinari koji tri mjeseca rade bez kune primanja. Briga ih za radnike zagrebačkog Diokija, splitskoga Konstruktora koji za naredni tjedan, ako ne dobiju plaće, najavljuju štrajk glađu. Nisu vijest. Nisu ih pohodili ni u polo-majicama ni u odijelima i neće ih posjećivati ni ubuduće.
Propagandno je bolje iskoristiva županjska Posavina. Novinari, oni koji zasad plaće dobivaju, tamo prate svaki njihov korak, svaku izgovorenu riječ ma kako šuplja bila. Politički obilasci poplavljenih područja dobivaju prostor u svim dnevnicima, jutarnjim, podnevnim, večernjim – za radnike mjesta nema.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bagladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgrozitii nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto? Oni svojih šest krvavo zaradjenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to
Gladni i njihova djeca, neplaćeni ili nezaposleni radnici, posve svejedno, ne zanimaju nikoga premda ih ima onoliko koliko je ukupno stanovnika u Splitu i Rijeci, u dva, dakle, najveća hrvatska grada poslije Zagreba. Ne izazivaju sućut i potrebu da ih se utješi, da im se dade podrška u nastojanjima da dođu do posla ili onoga što su svojim radom pošteno privredili – do svojih plaća.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bangladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgroziti nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto?
Oni svojih šest krvavo zarađenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to. Mjesecima rintaju ni za što, bez i jedne jedine kune. Hej, pedeset i četiri tisuće ljudi radi bez plaće u zemlji u kojoj je od siječnja prošle, 2013. godine neisplata plaća kazneno djelo, ali kažnjen nije nitko. U zemlji u kojoj su na vlasti socijaldemokrati koji nam poručuju da je rad u Hrvatskoj privilegij (Mirando Mrsić u Saboru), a ne naše Ustavom garantirano pravo. Političari koji mrtvi hladni donose Zakon o radu koji će poslodavcima olakšati da se još poneka tisuća ljudi pretvori u nefotogenične bijednike, osuđene da za golu egzistenciju prodaju ono što su njihovi preci stjecali u prethodnom neslobodnom i neefikasnom sustavu.
Što se mene tiče, dabogda nam se ponovo dogodio neslobodan i neefikasan i sustav u kojemu riječni nasipi traju duže od pola stoljeća, ne lete krovovi s prvom burom, sustav u kojemu će radnici redovito dobivati stanove, plaće, penzije… Dabogda svi bili žrtve sustava u kojemu će se premijeri i ministri slikati uz radnike.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatski Srbi vode 3:2
- Farsa od isprike ili šovinizmom na šovinizam
- Pomozimo Dubravki Šuici da na kuću stavi fasadu
- Posmrtni marš za nas i domovinu
- Naši i njihovi fašizmi
- Kandidat Milanović u sridu
- Tito samo za vanjsku upotrebu
- Kud će Vlada neg’ u dvorac
- Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
- Kako je biti Rom u Hrvatskoj?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.