Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme (…) Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Još tekstova ovog autora:
- Kolinda kao muška sisa
- Neviđen broj idiota
- Karamarkovo jaje
- Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
- Terorizam 2.0
- Razguzivanje Hrvatske
- Što Baldasar radi u SDP-u?
- Kako pamtiti Milanovića
- Nije kriva Vlada, već mi
- Boli ministra neka stvar
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.