autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kolinda kao muška sisa

Autor: / Leave a Comment

Godina je 2017., na vlasti je HDZ, premijer je, normalno, Tomislav Karamarko, a predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović.

 

Sve ostalo je, manje – više, isto.

 

Dakle, kao neka stvar: recesija, loš kreditni rejting, nezaposlenih kao bivših branitelja, bivših branitelja oko pola milijuna, stranih investicija oko nula, s Dinamom se igra kako tko stigne, Hajduk se oslanja na mlade igrače, na HTV-u ide “Velo misto”, na RTL-u narod kuha, a na Novoj pjeva… Dobro, ovo zadnje se možda i promijeni, pa kuhanje bude na Novoj, a pjevanje na RTL-u.

 

Kraj je, dakle, 2017. godine i dno je ono iznad nas.

 

Kolinda Grabar Kitarović vidi, nije slijepa, kako je vrijeme za odlučne mjere, pa traži sastanak s premijerom. On je, normalno, primi, naruči joj kavu i sok, pita je što hoće i onda ona lupi šakom o stol, povisi glas i zatraži raspuštanje Vlade i prijevremene izbore. Bolje i to, je li, nego još dvije, tri godine agonije i općeg propadanja s tendencijom nezaustavljanja.

Predsjednica Kitarović vidi, nije slijepa, kako je vrijeme za odlučne mjere, pa traži sastanak s premijerom Karamarkom. On je, normalno, primi, naruči joj kavu i sok, pita je što hoće i onda ona lupi šakom o stol, povisi glas i zatraži raspuštanje Vlade i prijevremene izbore. Bolje i to, kaže njemu, a planira kasnije ponoviti u obraćanju naciji, nego još dvije, tri godine agonije i općeg propadanja s tendencijom nezaustavljanja. I onda, Tomislav Karamarko udahne duboko, prevrne očima i upita je, uz slobodniji prijevod: je li imalo normalna i koliko joj treba da spremi stvari?

 

I onda, Tomislav Karamarko udahne duboko, prevrne očima i upita je, uz slobodniji prijevod, je li… Strpljenja, reći ćemo što.

 

Kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za predsjednicu države ponašat će se, kaže, baš tako: čim dobije izbore, nazvat će premijera Zorana Milanovića, zatražiti sastanak, pa sjednicu Vlade i njezino raspuštanje, uz raspisivanje prijevremenih izbora. Bolje i to nego još godinu dana ovoga što imamo. Ma i da je na mjestu Ive Josipovića, napravila bi, tvrdi, isto.

 

Šakom o stol, pa u bolje prekosutra.

 

Treba joj vjerovati – djelomično. Uopće nije nemoguće da joj jedan od prvih poteza – naravno, ako pobijedi na izborima – bude upravo šamaranje stola i požurivanje smjene vlasti.

 

To što će Zorana Milanovića teško zakuriti bolac, njoj već sada nije važno. Bitno je tek da ona pokuša, a on izgubi još malo podrške i reakcijom potvrdi HDZ-ovu odlučnost i spremnost na konačni obračun s krizom koja traje toliko da je već stekla pravo trajnog boravka u Republici Hrvatskoj.

 

Lako se, međutim, siliti pred oponentima ili, kako se još kaže, tuđim udom mlatiti gloginje, bez obzira na veličinu uda i cijenu gloginja.

 

Ako nekim čudom pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, između nje i premijera vladat će netrpeljivost, samo što će on uživati u onome što će njoj smetati: predsjedničkim ovlastima koje je još Stipe Mesić sveo na mjeru zbog koje je nemoguć Franjo poslije Tuđmana.

 

E sada se možemo vratiti u budućnost, koju, uzgred rečeno, i Kolinda Grabar Kitarović i HDZ gledaju u retrovizoru. Kraj je, dakle, 2017. godine i dno je ono iznad nas. Predsjednica Kitarović vidi, nije slijepa, kako je vrijeme za odlučne mjere, pa traži sastanak s premijerom Karamarkom.

 

On je, normalno, primi, naruči joj kavu i sok, pita je što hoće i onda ona lupi šakom o stol, povisi glas i zatraži raspuštanje Vlade i prijevremene izbore. Bolje i to, kaže njemu, a planira kasnije ponoviti u obraćanju naciji, nego još dvije, tri godine agonije i općeg propadanja s tendencijom nezaustavljanja.

Karamarku, drugačije rečeno, ne treba čak ni novi Josipović, kamoli Mesić – kod njega je, uostalom, i naučio kako stvari stoje i kako se može s Pantovčaka skakati po živcima onih na Markovu trgu – već upravo Kolinda Grabar Kitarović, idealna da demantira sve što tvrde da je funkcija predsjednika Republike u Hrvatskoj nešto kao muška sisa: niti na što sliči, niti čemu služi. Gospođa Kitarović, ipak, na nešto sliči i idealna je za pokazati

 

I onda, Tomislav Karamarko udahne duboko, prevrne očima i upita je, uz slobodniji prijevod: je li imalo normalna i koliko joj treba da spremi stvari?

 

Doda još da će je, neka ne brine, njegov vozač odvesti na CT-glave i nešto dulje kliničko promatranje.

 

Službenica NATO-a na dopustu osoba je koja nema problema sa samopoštovanjem, jer samopoštovanja, očito, nema. Zna, naravno, da Kolinda Grabar Kitarović zna kako je HDZ nije odabrao zbog životopisa i velebnog znanja, nego da bude kao junak iz jedne pjesme Zabranjenog pušenja: onaj što je, riječima Seje Sexona, naučen da se “smije i kad’ ne konta fol”. Da HDZ-u treba predsjednik ili predsjednica za nešto ozbiljno, na listi stranačkih kandidata za Pantovčak Kolinda Grabar Kitarović ne bi bila pri dnu, nego je ne bi bilo.

 

U HDZ-u su vidjeli što je uradila ljevica, i to dva puta, i ne pada im na pamet do predsjedničkog ureda dovesti nekoga s kim će se morati baviti; nekoga tko ima ozbiljnih problema s disciplinom i, općenito, ne formira vlastiti stav nakon što mu tajnica dostavi instrukcije o istom.

 

Karamarku, drugačije rečeno, ne treba čak ni novi Josipović, kamoli Mesić – kod njega je, uostalom, i naučio kako stvari stoje i kako se može s Pantovčaka skakati po živcima onih na Markovu trgu – već upravo Kolinda Grabar Kitarović, idealna da demantira sve što tvrde da je funkcija predsjednika Republike u Hrvatskoj nešto kao muška sisa: niti na što sliči, niti čemu služi. Gospođa Kitarović, ipak, na nešto sliči i idealna je za pokazati.

 

Ničega tu, naravno, nelegitimnog ni spornog nema – tek malo uvredljivog za prosječnu inteligenciju. Jer, kao što reče Stjepan Mesić u tekstu koji smo objavili, “populizam je neizbježan u borbi za glasove, ali ne temeljen na neznanju i političkoj nepismenosti”.

 

I kandidatkinja za predsjednicu i njezina stranka računaju, međutim, upravo s tim: neznanjem i političkom nepismenošću.

 

Našom, naravno.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Neviđen broj idiota

Autor: / Leave a Comment

Građani, izgleda, ipak nisu budale s OIB-om, iako ne nedostaje onih što upravo s tim računaju. Dobro, uvijek se nađu spremni da im, tim što računaju, pokažu kako nisu skroz pogriješili u procjeni, ali ih, eto, nekim čudom i na svu sreću, nema dovoljno da pokrenu masovnu prodaju one stvari pod bubrege ili ambicije pod krinkom navodno veće demokratizacije društva.

 

U one što računaju s kolektivnim sljepilom i usputnim nerazmišljanjem spada Željka Markić, jedna neviđeno aktivna, uporna žena i živi dokaz da se za samopouzdanje treba izdavati oružani list ili kakva slična potvrda nadležnog organa.

 

Zapela je, dokazujući kako upornost nije uvijek vrlina, već često i oblik dosađivanja, Željka Markić da promijeni izborni sustav u Hrvatskoj, pa zbog toga krenula u prikupljanje potpisa za referendum. Nakupila ih je, nije da nije: više je imena na Markićkinim listama, nego stanovnika Zagrebačke županije, no, kažu, nije joj dovoljno. Da ima potporu cijele Splitsko-dalmatinske, e to bi već bilo nešto drugo, normalno gore.

U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice

 

Dok se ”U ime obitelji“ bavilo poslovima u ime izbora, tu blizu, u Bosni i Hercegovina, izborna kampanja se približila svome kraju. Za koji dan, dvanaestog listopada, će i izbori, opći, za oko dvanaest – trinaest razina vlasti, trideset osam parlamenata, tri člana Predsjedništva i, valjda, nije nemoguće, Bosna je to, zamjene za povrijeđene nogometne reprezentativce – Seada Kolašinca, Sejada Salihovića i Ermina Bičakčića.

 

U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice.

 

Razina vlasti je, rekosmo prije nekoliko stotina znakova sa proredom, kao da je BiH veličine Indije, parlamenata i zastupnika bezbroj, a liste su otvorene i građani, kao, glasaju za kandidate, ne za stranke, preuzimaju odgovornost za birane zastupnike i dužnosnike i onda, nedjelja je, jebi ga, idu prati automobile proizvedene dok je Hristo Stoičkov vodio Bugarsku ka polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu, a ključno pitanje u bosanskohercegovačkom društvu bilo može li se četveročlana obitelj najesti od jedne konzerve ribe iz humanitarne pomoći i, naravno, kako.

 

Da, ponovit ćemo, skratiti, pojasniti, pa citirati: u BiH je izborni sustav najbliži onome zbog čega je Željka Markić zapela da organizira još jedan referendum. Evo, uostalom, što kaže ”Vodič kroz opće izbore za 2014.”:

 

”Otvorene liste nude mogućnost biračima da izaberu jednog ili više željenog kandidata unutar stranačke liste. Dajući prednost određenim kandidatima sa liste za koju glasaju, birači mogu uticati na raspored kandidata, te na taj način odlučiti ko će biti izabran na određenu poziciju… U raspodjeli tzv. direktnih mandata učestvuju samo oni politički subjekti koji pređu izborni prag od 3% dobijenih glasova u datoj izbornoj jedinici. U raspodjeli kompenzacijskih mandata učestvuju stranke i  koalicije koje su prešle prag od 3% na nivou entiteta bez obzira da li su dobili direktan mandat.”

Zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu

 

Svašta su međunarodni dreseri bosanskohercegovačkih naroda donijeli u tu malu, nesretnu zemlju, pa i izborna pravila koja su, je li, trebala povećati demokratski kapacitet društva, onemogućiti stranačkim liderima da kontroliraju raspodjelu mandata, pružiti građanima priliku da izaberu nekompromitirane, ratnom prošlošću neopterećene, nekorumpirane, sve u svemu, najbolje kandidate, omogućiti ulazak u politički život onima koji nemaju bogate donatore i izgrađenu stranačku infastrukturu… I? I, normalno, opet se pokazalo kako ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave.

 

Uglavnom, zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu.

 

Za sve ove godine otkako se, kako se to kaže, preferencijalno glasa, nije se zapravo desilo ništa što se ne bi desilo da su izborne liste ostale zatvorene. Parlamentarni život u BiH je, kao i u Hrvatskoj, predstava za mase, dok se ključne političke odluke donose u stranačkim vrhovima i na međustranačkim dogovorima.

 

Pri tome, krajnje je jednostavno riješen mogući problem s izborom onih koji ne uživaju podršku partijskih lidera, ali nisu mrski puku: takvi se uopće ne stavljaju na liste. Umjesto njih, tu su spremni na trgovinu principima i simpatijama u ime mandata. Pozicijom se, naime, plaća odanost i spremnost da se na kongresima i stranačkim saborima, kuloarskim radnjama i primjenom istog sustava na nižim nivoima vlasti, osigura podrška aktualnom stranačkom vodstvu.

Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa…

 

Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa, i to, ako ne istim, onda sličnim sredstvima. No, ako se, nekim čudom, ipak desi da neželjeni stranački kolega dobije neočekivano visok broj glasova tada bude – ništa.

 

Kome nije jasno, neka se sjeti posljednjih izbora za Europski parlament i Tonina Picule, upisanog nisko na listu Kukuriku koalicije. Taj je Šibenčanin, podsjetimo, dobio najviše glasova, odmah zatim dao pet – šest velikih intervjua o situaciji u SDP-u, popio više kava s kolegama, jednako nezadovoljnim načinom na koji Zoran Milanović vodi stranku i otišao među onih sedamsto i nešto deputata što brinu o boljem sutra svih nas u Uniji. Zoran Milanović je, ako netko pita, dobro i tamo je gdje je i bio. Piculi je, u najkraćem, direktna podrška osigurala lijepu plaću i dug mandat u inozemstvu, a njegovim biračima ništa. Baš ništa.

 

Shvatilo je to, očito, devedesetak posto građana Hrvatska koje je Željka Markić pokušala uvjeriti da trebaju prvo vjerovati njoj, pa svojim očima ili iskustvima iz susjedstva, iz zemlje u kojoj se u praksi više puta potvrdilo da nikada nije do sustava, već je uvijek do ljudi. Kako onih najgorih, tako i pristojnih. Jer, dok se drugi premišljaju, prvi koriste prilike bukvalno shvaćajući pravo svih da biraju i budu birani. Naročito ovo drugo.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Karamarkovo jaje

Autor: / Leave a Comment

Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, posjetio je Jajce: ne, naravno, kao turista, još manje zbog zanimanja za povijest i AVNOJ, već kao gost na proslavi devetnaeste godišnjice oslobođenja toga grada. I, normalno, obratio se prisutnima, jer šteta je da mikrofon stoji neiskorišten.

 

“Naša je obveza izboriti se za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Ako nas pitate hoćemo li se miješati u unutrašnje stvari BiH, ja kažem da nećemo u pitanjima kao što su infrastruktura i slično, ali hoćemo i naša je ustavna obveza umiješati se kada je jednakopravnost Hrvata u BiH ugrožena, kada Hrvati u BiH žele ostvariti pravo na svoj jezik, medije, kulturu”, kazao je. I još dodao: “Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine, a naše jedinstvo preduvjet je napretka, ali i opstanka Hrvata i ovdje u BiH.”

Čudan je vakat došao i u najčudniju zemlju u poznatom dijelu svemira. Da je naime Karamarko, ili neki drugi karamarko, uglavnom predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske, isto kazao prije deset godina, reakcije u i iz Bosne i Hercegovine prestizale bi vrijeme, pogotovo ovo, predizborno, u kojem je narodni neprijatelj mio, ma koje vjere bio, pa tako puta barem tri. No ovoga puta je istup čelnika HDZ-a zaparao uši tek Seferu Haliloviću

 

Čudan je vakat došao i u najčudniju zemlju u poznatom dijelu svemira. Da je naime Karamarko, ili neki drugi karamarko, uglavnom predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske, isto kazao prije deset godina, reakcije u i iz Bosne i Hercegovine prestizale bi vrijeme, pogotovo ovo, predizborno, u kojem je narodni neprijatelj mio, ma koje vjere bio, pa tako puta barem tri. No ovoga puta je istup čelnika HDZ-a zaparao uši tek Seferu Haliloviću, umirovljenom generalu Armije BiH, vječitom kandidatu za člana Predsjedništva BiH i, općenito, jednoj od najuzaludnijih pojava na političkoj sceni države u kojoj svako, ali svako, uz malo pameti i nešto dara za trgovinu može doći do vlasti, makar na kantonalnom nivou.

 

Uglavnom, Halilović se tu nešto napalio, malo zaprijetio i vratio se na poziciju outsidera, dok je Karamarko kazao to što je već pomenuto i vratio se u Zagreb. I tako je od skandala u perspektivi ostalo tek da se šuti o svemu o čemu je, zapravo, ugodno šutjeti sa obje strane granice, jer ako se progovori, morat će se, kako bi rekao otac verbalne akrobatike Miroslav Ćiro Blažević, svašta i reći – kako o Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj, tako i o odnosima Hrvatske spram BiH i, naravno, rezultatima koji baš i nisu za isticanje.

 

Zapravo su takvi da, dok govori o jednakopravnosti Hrvata, Karamarko govori o pravima kakva u civiliziranim zemljama konzumiraju pripadnici nacionalnih manjina. Treba li – a bit će da treba, jer se iz Hrvatske često čini da je BiH negdje oko Tadžikistana – kazati kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, da je hrvatski jedan od tri službena jezika, da postoje i, primjera radi, Hrvatsko narodno kazalište Mostar i Matica hrvatska Mostar i da, istina, jedino ne postoji javni radio i televizijski emiter na jeziku najmalobrojnijeg naroda…

 

Evo, rekosmo, samo što sve to skupa ne znači ama baš ništa ili, u boljem slučaju, sa suštinom ima veze koliko i Karamarkova izjava o vezi jezika na kojem se kaže općina i veljača sa, recimo, izbornim pravilima po kojima se biraju članovi Predsjedništva.

Dok govori o jednakopravnosti Hrvata, Karamarko govori o pravima kakva u civiliziranim zemljama konzumiraju pripadnici nacionalnih manjina. Treba li – a bit će da treba, jer se iz Hrvatske često čini da je BiH negdje oko Tadžikistana – kazati kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, da je hrvatski jedan od tri službena jezika, da postoje i, primjera radi, Hrvatsko narodno kazalište Mostar i Matica hrvatska Mostar i da, istina, jedino ne postoji javni radio i televizijski emiter na jeziku najmalobrojnijeg naroda…

 

Još malo pa će i četvrt stoljeća otkako se Hrvatska miješa u unutarnje stvari BiH, računajući i infrastrukturu: eno ceste u Hercegovini koju je gradila mehanizacija pod zapovjedništvom Ljube Ćesića Rojsa.

 

Uglavnom, postavljani su u Zagrebu predsjednici HDZ-a BiH i generali HVO-a, izdavane su naredbe Hrvatskoj vojsci da se u jednoj smjeni bori protiv Vojske Republike Srpske, u drugoj protiv Armije BiH, a u trećoj zajedno sa Armijom BiH protiv VRS-a; ispraćani su, ekipno, sa splitskog aerodroma “hrvatski dužnosnici iz BiH” u Haag, da bi nakon petnaestak godina robije bili dočekivani u zagrebačkoj zračnoj luci; isti su ti “hrvatski dužnosnici iz BiH” mogli reći kako neće potpisati ni Vašingtonski ni Dejtonski mirovni sporazum…

 

Zapravo je jedan, Krešimir Zubak, i rekao da neće, pa je to javilo Tuđmanu, a on poslao Jadranka Prlića u Ohio sa olovkom. Od tada, od kraja rata, Hrvatska se vodi kao supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, za čije je provođenje garantirala toliko da je, kraj sve te brige, Široki Brijeg mogao biti priključen Makedoniji a da o tome vijest ne izađe ni u “Večernjem listu”.

 

Kada dakle Tomislav Karamarko kaže kako će se njegova i HDZ-ova vlast miješati u unutarnje stvari BiH, nije to prijetnja suverenoj državi, već jednom od njenih naroda, onom najmanjem, kojeg je i ta silna briga, uz još svašta nešto, svela na skoro pa nacionalnu manjinu.

 

Ustvari, razlika između Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina u BiH je u tome što drugi ni teoretski ne mogu biti birani u institucije vlasti, dok prvi, zahvaljujući karikaturalnoj konstrukciji države i još manje uspjelim pokušajima popravka, tu mogućnost imaju, ali samo ako bošnjačkim strankama ne treba još neki Željko Komšić.

Hrvatska se vodi kao supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, za čije je provođenje garantirala toliko da je, kraj sve te brige, Široki Brijeg mogao biti priključen Makedoniji a da o tome vijest ne izađe ni u “Večernjem listu”

 

Otkako postoje, pa sve do dana današnjeg, hrvatske demokratske zajednice od Orašja do Macelja ništa drugo i ne rade nego skrbe za interese Hrvata, pa i onih u BiH, a njih je manje nego prije trideset godina, u Posavini ih nema nikako, oko Banje Luke kao da ih nema, u Srednjoj Bosni danas živi manje ljudi nego što ih je prije rata imalo posao i tako redom.

 

Razapeti između Zagreba koji ih se ponekad, oko izbora ili kada Marin Čilić osvoji US Open, nakratko sjeti i Sarajeva koje ne nudi ništa a traži nemoguće, bosanskohercegovački Hrvati su, zapravo, narod zagarantirane pozicije i negarantiranih mogućnosti: odrođeni od BiH, zagledani u Hrvatsku koja se prema njima – prvenstveno prema Hercegovini – odnosi kao prema rođaku male pameti, Hrvati u BiH žive prijelazni period između ničeg i nemogućeg.

 

Drugačije rečeno, na jednoj strani je stvarnost, a ona, vidimo, nije ni blizu idealne, a na drugoj vječito daleki ciljevi ka kojima se vodi utrka, ali sa sprintom u mjestu, između dva HDZ-a i nekoliko minornih stranaka koje više sliče na trgovačka društva u sivoj zoni poslovanja nego na iole ozbiljne političke organizacije.

 

I to je, zapravo, sve što treba znati o brizi iz Zagreba i razlozima zbog kojih više niko, osim Sefera Halilovića, ne trza na ono što je Karamarko govorio u gradu Jajcu i u zemlji koja je odavno u onome sa k.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet

Autor: / Leave a Comment

Piše: Emir Imamović

 

Teresa Forcades - Screenshot(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).

 

Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija

 

Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.

 

Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…

“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka

 

Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.

 

“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…

 

Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.

 

Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

 

Crvena u crnom

 

“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:

Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”

 

1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije

2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu

3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija

4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte

5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge

6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus

7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije

8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji

9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana

10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.

 

Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.

 

U početku biješe pitanje

 

Teresa Forcades - Screenshot 2Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.

 

Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.

 

Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.

 

Čuđenje u svijetu

Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže

 

Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.

 

Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.

 

Motorna pila naopako

 

Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.

 

Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.

 

Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?

Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna

 

Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”

 

Dva su svijeta različita

 

Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.

 

Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.

 

Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.

 

Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.

Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!

 

Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.

 

No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.

 

Sasvim obična benediktinka

 

Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.

 

To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Terorizam 2.0

Autor: / Leave a Comment

Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka.

 

Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.

 

Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti.

Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski

 

Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.

 

Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.

 

Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka.

 

Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.

Globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat

 

Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena.

 

Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO.

 

Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.

 

Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina.

Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina

 

Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e.

 

Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.

 

Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana.

 

Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada.

Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada…

 

Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.

 

Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice.

 

Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Razguzivanje Hrvatske

Autor: / Leave a Comment

”Nikada radost zbog pobjede nije toliko velika kao razočarenje nakon poraza“, rekao je travnički skolastik i otac verbalne akrobatike, Miroslav Ćiro Blažević. I normalno, imao je pravo. Evo, tko ne vjeruje, neka se vrati samo malo unazad, na dan poslije utakmice između Hrvatske i Kameruna u raspadu.

 

Pobijedili su, sjećate se, Vatreni, sa četiri – nula i nekih dvanaest sati poslije pobjede, nepoznati korisnik usluga Petrola je njemu poznatom djelatniku benzinske pumpe, umjesto pozdrava, kazao: ”Kamerune brate, kud ćeš na Hrvate“. I to je, uglavnom, sve: kada Hrvatska nekoga pobijedi, onda se to, je li, podrazumijeva. Kada izgubi, u nogometu ili bilo čemu drugom – jer sve se ozbiljne stvari na svijetu mogu porediti sa nogometom – e onda slijedi krik iz pakla. Bolan onoliko koliko je užasavajuća naglo otkrivena stvarnost, temeljito ignorirana u općem napadu euforije.

Bila je, recimo, trideset i osma minuta, a mogla je biti, jer nije važno, pedeset i četvrta ili ravno sedamdeseta. Uglavnom, još su uvijek u zbrkanu formaciju posloženi hrvatski nogometaši trčali terenom, a moj je prijatelj preko gemišta kazao: ”Meksikanci izgledaju kao da točno znaju što rade“. Neupućenima u jezik navijanja i komentiranja sa kauča, vjerojatno, rečenica zvuči kao da dolazi sa ruba pameti. Takvima se ne preporuča nastavak čitanja, jer nema prostora za lekcije iz jezika o nogometu

 

Bila je, recimo, trideset i osma minuta, a mogla je biti, jer nije važno, pedeset i četvrta ili ravno sedamdeseta. Uglavnom, još su uvijek u zbrkanu formaciju posloženi hrvatski nogometaši trčali terenom, a moj je prijatelj preko gemišta kazao: ”Meksikanci izgledaju kao da točno znaju što rade“. Neupućenima u jezik navijanja i komentiranja sa kauča, vjerojatno, rečenica zvuči kao da dolazi sa ruba pameti. Takvima se ne preporuča nastavak čitanja, jer nema prostora za lekcije iz jezika o nogometu.

 

Da, to je suština poraza reprezentacije Hrvatske od Meksika, jer hrvatski su nogometaši, za razliku od bosanskohercegovačkih protiv Nigerije, pokušavali nešto napraviti, samo što, bilo je tako prokleto vidljivo, pojma nisu imali zašto to rade na način koji im je propisan sa klupe i od Nike Kovača. Sa druge strane, Meksikanci su bili sigurni da to kako se kreću, dodaju, postavljaju… jeste jedino moguće ukoliko žele proći grupu na Svjetskom prvenstvu.

 

Rezultat znamo: uredno zalizani, u bijelu košulju utegnuti emigrant sa naslovnica glossy magazina, Niko Kovač, vodi kući veznjake Real Madrida i Barcelone, jednog od najkorisnijih napadača Europe i pokojeg vrlo solidnog igrača za takozvane lige petice. Sa druge strane, Miguel Ernesto Herrera Aguirre Tetak, sa onom frizurom od trideset kuna, stomakom koji svjedoči da se umjesto paćenju po teretani, posvetio dokolici iz koje se jedino može roditi napredak, četrdesetšestogodišnjak sa izgledom pedesettrogodišnjaka i jedanaest godina trenerske karijere, svoje igrače vodi u drugi krug Svjetskog prvenstva u Brazilu. Kako? Lako!

 

Zašto? Zato što je on, jednostavno, zanatlija, dok je Niko Kovač otjelotvorenje očekivanja; jedan, inače, sasvim OK tip – zapravo vrlo ugodan u privatnim razgovorima, pristojan i nenakurčen – koji, prije nego što mu je povjerena reprezentacija, kao trener nije osvojio prvenstvo niti na Play Stationu. I zato je, također, Niko Kovač tek sapatnik svojim igračima, dok je Tetak svojima netko kome je, primjera radi, sjajni Guillermo Ochoa poput djeteta skočio u naručje.

Kao trener nije osvojio prvenstvo niti na Play Stationu (…) potvrdilo se ono što se nije htjelo vidjeti na vrijeme: da Niko Kovač može biti izbornik – jednom, nakon deset, petnaest godina rada i stjecanja iskustva, nakon osvojenih kupova i nesretno izgubljenih titula, poslije, barem, osmine finala nekog europskog klupskog takmičenja…

 

Tako se, u najkraćem, potvrdilo ono što se nije htjelo vidjeti na vrijeme: da Niko Kovač može biti izbornik – jednom, nakon deset, petnaest godina rada i stjecanja iskustva, nakon osvojenih kupova i nesretno izgubljenih titula, poslije, barem, osmine finala nekog europskog klupskog takmičenja… Može, naravno, tih deset godina provesti gdje je sada, samo je pitanje ima li se strpljenja za njegovo učenje uz rad. Odgovor je – nema. Na nekim pozicijama se, jednostavno, ne uči, već se na njima naučeno demonstrira. Jedino što to za Hrvatsku, u nogometu i inače, ne važi.

 

Nema danas u cijeloj Hrvatskoj nikoga sa kim bi Kovač mogao popiti onu paćenićku kavu, uz koju se, na tren, međusobno olakšavaju muke, osim Zorana Milanovića, predsjednika Vlade i SDP-a. To što je potonji ljevičar (na baterije), dok je Niko konzervativac, nije nikakva smetnja da zajedno uzdišu nad vrlo sličnom sudbinom i nepoznavanjem balističkog zakona prema kojem metak pada pod istim kutom pod kojim je ispaljen.

 

Kao Zoran Milanović 2011., e tako je Niko Kovač dočekan 2013. godine; kao, dakle, spasitelj od kojeg se očekuje koliko mu se i vjeruje, da bi nakon nekoliko mjeseci oduševljenje ustuknulo pred razočaranjem. U oba slučaja, nije se pitalo ništa od onoga što se, inače, pita na bilo kojem razgovoru za bilo kakav posao.

Kao Zoran Milanović 2011., e tako je Niko Kovač dočekan 2013. godine; kao, dakle, spasitelj od kojeg se očekuje koliko mu se i vjeruje, da bi nakon nekoliko mjeseci oduševljenje ustuknulo pred razočaranjem. U oba slučaja, nije se pitalo ništa od onoga što se, inače, pita na bilo kojem razgovoru za bilo kakav posao

 

Da jeste, ne bi naknadna pamet otkrila kako premijer u životu nije vodio ni trafiku, niti je sudjelovao u njenom preživljavanju na tržištu, da nema pisanih tragova kako je jednom, nekada, kao mali, zaradio ručak obavljajući posao izvan javnih službi, da ima blagog pojma kako je čekati ili ne dobiti plaću… ma da ima dva sata radnog staža koji garantiraju kako postoji neke šanse da će, parafrazirajući Marxa, pogriješiti bolje nego njegovi prethodnici.

 

Tako je, eto, Zoran Milanović postao premijer, jer više nije bilo druge mogućnosti, nego da loš zamijeni goreg, baš kao što Niko Kovač za izbornika nije izabran jer ima negdje neki dokaz da je uopće trener, već samo zato što je trebalo naći zamjenu Igoru Štimcu.

 

Što god o njima mislili ili imali za reći, većinu važnoga u proteklih četvrt stoljeća u Hrvatskoj su napravili u Jugoslaviji dokazani: sasvim je nevažno govorimo li o Josipu Manoliću ili Ćiri Blaževiću, Josipu Boljkovcu ili Zvoni Bobanu, pa i o Franji Tuđmanu ili Ivici Račanu.

 

Histerija iz devedesetih je, međutim, dovela do marginalizacije većine onih koji se nisu priklonili novoj partiji u novom vremenu, društvo je, posljedično, deelitizirano i prepušteno, prvo, besprizornicima koji, recimo, 1987. nisu mogli – jer nisu bili sposobni, a ne zato što su, kao, bili nepodobni – zadužiti niti kliješta, da bi, vremenom, takvi postavili toliko niske standarde da se i prelazak sa groznog na samo loše percipira kao revolucionaran iskorak.

Na kraju, kada se sve zbroji, drugačiji rezultat i nije moguć: dječaci koji su nekada obećavali pokazali su, prvom prilikom, koliko su zapravo šuplji, da bi se, izgubljeni u bespućima vlastitih manjkavosti, okrenuli eksperimentima

 

Kako, naravno, nesreća ne voli putovati sama, tako je i, nazovimo je, treća generacija od neovisnosti, nabeđena – nema bolje riječi od ove, srpske – da povijest počinje sa njima, pa je dovršen odstrel veterana koji su uz, uvjetno kazano, višak godina, imali i suficit nekog znanja o nečemu.

 

Na kraju, kada se sve zbroji, drugačiji rezultat i nije moguć: dječaci koji su nekada obećavali pokazali su, prvom prilikom, koliko su zapravo šuplji, da bi se, izgubljeni u bespućima vlastitih manjkavosti, okrenuli eksperimentima. Nevažno je govorimo li sada o promjenama poreske politike na dnevnoj bazi, stavljanju Ivana Rakitića na mjesto zadnjeg veznog, Siniše Hajdaša bilo gdje, Ivana Perišića na krivu stranu, Josipe Rimac u vrh stranke, brata na mjesto pomoćnika ili Branka Grčića u neko ministarstvo.

 

Naravno, da ne bude zabune, formativne godine provedene u ozbiljnim sustavima nisu, ukoliko ih ne prati sve ostalo – rad, iskustvo i tako te, nama nemile gluposti –  garant ničega. Eno predsjednika HNS-a ili ravnatelja HRT-a, za odabrati primjer. No, kada se na krivo vrijeme srastanja nakalemi višak volje kojim se kompenzira biografija što se, nakićena, može zapisati na kutiji cigareta, e tada slijedi, kako Zdravko Reić reče za ono što je Hrvatska doživjela – razguzivanje.

 

I u nogometu i inače.

 

(Prenosimo s portala forum.tm).

Početi iznova

Autor: / Leave a Comment

Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.

 

Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.

 

Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.

“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate

 

Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.

 

Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.

 

S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.

 

Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.

 

Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.

Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio

 

“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.

 

U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.

 

Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.

 

Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.

Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme (…) Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu

 

E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.

 

Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.

 

Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.

 

Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm)

Što Baldasar radi u SDP-u?

Autor: / Leave a Comment

“Za dom, spremni!”, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Mate Skejo na otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, a gradonačelnik Splita, član Socijaldemokratske partije Hrvatske, Ivo Baldasar mu je aplaudirao.

 

“Svaki put kad ovdje dolazim i govorim, pitam se što reći i ima li se što novo reći. To je podsjećanje na zlo u čovjeku u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi… Ti zločini ovdje bili su ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, nego države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad ne neće biti. Ona nije bila neovisna, bila je instrument sile, država je bila, ali je li bila Hrvatska – za mene nije”, rekao je Zoran Milanović, hrvatski premijer i predsjednik Socijaldemokratske partije Hrtvaske na obilježavanju godišnjice proboja iz ustaškog logora Jasenovac.

 

“Različiti su pogledi na povijest, a ja bih trebao biti gradonačelnik svih građana Splita. Na Gradskom vijeću smo glasali za spomenik HOS-ovoj postrojbi. Za mene nema razlike između njih i Prvog splitskog partizanskog odreda. Jednako su se borili za Hrvatsku”, rekao je Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i predsjednik gradskog SDP-a.

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe

 

“Moramo iskreno zažaliti što se taj zločin dogodio u ime hrvatske državnosti. Tijekom toga rata ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv takve ideologije i zločina, što je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesti”, kazao je predsjednik Ivo Josipović onoga dana kada je Milanović o NDH-u rekao što se reći treba.

 

“Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”, kazao je i osmjehnuo se Ivo Baldasar. Bio je deveti svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, a njega, socijaldemokrata, slušali su prisutni na otkrivanju spomenika bojni koja je nosila ime “Rafael vitez Boban”.

 

“Današnja demokratska, europska Hrvatska, izrasla je na vrijednostima antifašizma, na miru, slobodi, demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti i na njima želimo dalje graditi budućnost, a da bismo u tom uspjeli zločine pamtimo i oštro osuđujemo, a njihove žrtve poštujemo i nikada ne zaboravljamo. To je vrijednost demokratske Hrvatske”, riječi su predsjednika Sabora, Josipa Leke, izgovorene u Jasenovcu.

 

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe.

 

Njih ne treba podsjetiti što bi bilo da je Drugi svjetski rat završio drukčije. U tom slučaju – znaju i Milanović, i Leko, i Jospiović i mnogi drugi, osim Baldasara – ne da ne bilo neovisne Hrvatske, nego ne bi bilo ni onih što su se za nju borili u Domovinskom ratu, jer, kako piše Miloš Vasić u nedavno objavljenom tekstu u povodu 9. svibnja: “Da smo bili poraženi u Drugom svetskom ratu, ne bi nas danas bilo ni u tragovima; takav je bio plan Rajhskancelarije, a bio bi sproveden, bez brige: oni su bili temeljiti.”

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare. E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Hrvatska je, međutim, pobijedila u Drugom svjetskom ratu porazivši, uz ostale, i one što im je zapovijedao Rafael vitez Boban.

 

Sve to znaju i Milanović i SDP i o tome govore kada i kako treba i to je ona, možda i jedina, ali svakako ključna i civilizacijska razlika između njih i druge strane, hrvatske desnice podijeljene između nasilu upristojenih kleronacionalista i očekivano nepristojnih neofašista.

 

Za ovo godina Kukuriku koalicije na vlasti vidjeli smo kako Zoran Milanović ne podnosi da mu se proturječi i da mu se laže. Tako su, u najkraćem i bez bitnih detalja, iz stranke izbačene Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, a iz ureda ministra financija Slavko Linić. Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i čelnik tamošnjeg SDP-a, međutim, još nije.

 

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare.

 

E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Možemo sada, ako ima potrebe, to jedno razložiti na nekoliko pitanja:

 

Je li ono što je rekla Aleksandra Kolarić, a ako ćemo pravo, nije rekla ništa epohalno, gore od Ive Baldasara među crnim košuljama?

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam

 

Je li e-mail Mirele Holy u kojem traži da se supruzi stranačkoga kolege sačuva posao problematičniji od obilježavanja “Dana pobjede nad antifašizmom?” i aplaudiranja ustaškom pozdravu?

 

Što je opasnije i odvratnije: preigrati se s nekoliko milijuna državnog novca kao Slavko Linić ili reći da između Devete bojne “Rafael vitez Boban” i Prvog splitskog partizanskog odreda nema razlike?

 

Je li gore biti nepošteni član Socijaldemokratske partije ili pošteni ustaški pokrovitelj s članstvom u SDP-u?

 

Ako se već ne može biti malo nepodoban i malo nepošten, kao što se ne može biti malo trudan, kako se, onda, može biti malo fašist, a malo i antifašist, kao što je to Ivo Baldasar?

 

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam. Između privikavanja na njega i podilaženja fašistima nije dug put. Traje koliko onaj od odluke splitskih vlasti da se podigne spomenik pripadnicima Devete bojne “Rafael vitez Boban” do aplaudiranja ustaškom pozdravu.

 

Dakle, čekamo… Pa neka onda Ivo Baldasar cvili kako je kažnjen zbog verbalnog delikta. Uostalom, već je pronašao novu izbornu bazu: samo treba promijeniti ruku kojom će pozdravljati simpatizere i glasače. I, naravno, bijelu košulju zamijeniti onom u adekvatnoj boji.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Kako pamtiti Milanovića

Autor: / 1 Comment

Ako, točnije, kada jednoga dana Hrvatska dobije svoju Syrizu, Die Linke, neku beskompromisnu, novu, istinsku socijalističku stranku ili koaliciju takvih, velike će zasluge pripadati i sadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću.

 

Ostat će, istina, zaboravljeni svi oni čiji je angažman nesebičan, ali to uvijek tako biva: pamte se generali, dok se vojnika sjeća samo najuža obitelj.

 

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom.

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom

 

Prepoznale su to čak i vođe hrvatskih sindikata, profesionalni nezadovoljnici koji su se na vrijeme, s dvadeset i kojom godinom zakašnjenja sjetili ideje o tri osmice, ali su opet zaboravili da su akteri vlasti daleko manji problem od sustava.

 

Da, aktualna Vlada jest neopjevano loša, samo što nije ništa gora od prethodne, niti će se ispostaviti kako će je zamijeniti bolja. Zapravo, pakleni je to trokut – vlada-oporba-sindikati – koji funkcionira kao okvir u kojem se čuva sve što su naivni očekivali da će barem biti okrznuto pobjedom Kukuriku koalicije. Naravno, nikakvo to opravdanje nije, a još je manje razlog da ispunimo želju prvog ministra i s njim na čelu kolone propatimo još oko deset godina; samo što se ne treba nadati da će isto to desetljeće s nekim drugim službenicima oligarhije biti podnošljivije.

 

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem. Pobijedila je, čisto da se podsjetimo, Kukuriku koalicija zato što je trećina njenih glasača, jednostavno, prirodno orijentirana, prije svega, prema SDP-u, dok je druga trećina samo željela pad HDZ-a, a posljednja povjerovala kako socijaldemokrati to zbilja i jesu. U toj podjeli bliski su više nego što žele priznati prvi i posljednji: neizlječivi SDP-ovci su, recimo tako, vjernici ideja, istih onih zbog čijeg su odbacivanja kojem svjedočimo na antidepresivima ovi treći.

 

Da je SDP stranka koja je u rekordnom roku iznevjerila najmanje trećinu svojih birača, vijest je koliko i informacija su se Beatlesi raspali. No, to ne znači i kako je ista ta stranka te svoje očajne birače navela na odluku o trajnoj apstinenciji od bilo kakva sudjelovanja na izborima. Moguće je tek da će propustiti prve iduće, potpuno nezainteresirani za njihov ishod.

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem

 

Sve, naime, i da Socijaldemokratska partija preživi onaj dan u kojem se Mislav Bago javlja ispred glasačkih mjesta, ideja socijalne pravde u njoj neće. Točnije, živa izbore ne može dočekati, s obzirom na to da je preminula neposredno nakon ovih posljednjih.

 

Upravo je to rezultat po kojem ćemo pamtiti Zorana Milanovića: setom grunfovskih odluka – o kojima se i govori i razmišlja poput lika iz kultnog stripa – SDP se legitimirala kao stranka u kojoj forma veze nema sa suštinom, kao Socijaldemokratska partija koja, možda, ne prezire demokraciju, samo možda, ali je socijalno osjetljiva kao Broj 1.

 

Za ovog mandata SDP je praznim ostavio, nazovimo ga, svoj prirodni prostor, pokazavši, uz sve ostalo, kako se kod nas najbolje prima sve najgore iz Europske unije, u kojoj je socijaldemokracija kao takva odavno pala nekoj stvari za uši i postala ukras parlamentarizma kao oblika zaštite kapitala i njegovog interesa o kojem postoji svestranački konsenzus.

 

Nisu u istoj toj EU, kao ni drugdje, nove lijeve stranke i pokreti nastali zato da se istinski ljevičari mogu zajedno diviti Marxu ili svađati oko toga je li Messi bolji od Ronalda, već su te nove lijeve stranke i pokreti posljedica neuspjeha socijaldemokrata, njihova umjerenjaštva, kompromiserstva i, u konačnici, religijskog pristupanja kapitalizmu.

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom

 

No, umjesto da shvati kako je blairovski koncept – u kojem se Laburisti od oponenata razlikuju po stupnju socijalne osjetljivosti, a ne suštinskom odnosu spram tačerizma – spektakularno propao, ovaj naš mučenik je pokazao da se od lošeg može biti gori. Nije, što valjda ne treba naglašavati, ni jednom svojom odlukom ova Vlada ugrozila anđele tranzicije, već isključivo njene žrtve, pokazujući pri tome kao svemir veliko nerazumijevanje za nezadovoljstvo građana i istu toliku nespremnost na, prvo drugarsku, a kasnije i onu kritiku koja zvuči kao krik očajnika.

 

Kako je ispražnjen od suštine, SDP je poput balona odletio u onu sivu političku zonu u kojoj svaka promjena ima jedan cilj: da radikalnoj manjini bude i dalje, a i to u najgorem slučaju, jednako ugodno bez obzira na cijenu koju većina mora platiti. Tako je, ali sigurno, SDP ostao bez one svoje zadnje trećine birača, zadržavši eventualno većinu iz prve, ali ne zato što nema alternative, već zato što je još nema.

 

Dok je postojala makar i naivna nada da socijaldemokracija nije propala, istinske lijeve stranke, one što ih trendovski, slučajni socijalisti nazivaju radikalnim, nisu iz stotinu i jednog razloga imale naročite šanse. Danas, međutim, imaju samo jedan razlog nastanka: neuspjeh SDP-a ili kako se već socijaldemokrati zovu na stranim jezicima.

 

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom. Kada nastane i artikulira se na političkoj sceni, imat ćemo, eto, jedan razlog da ga pamtimo po dobrom, ma koliko se danas osjećali prevarenima.

 

(Kolega Emir Imamović oprašta se od portala autograf.hr. Njegovu fotografiju iz tehničkih razloga objavljujemo još ovaj tjedan, a kolumnu prenosimo s portala forum.tm)

Nije kriva Vlada, već mi

Autor: / Leave a Comment

Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.

 

Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.

Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ‘‘Plan 21“, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe

 

Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.

 

Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.

 

Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.

 

”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.

 

Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.

Nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele ravno u opću propast

 

I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.

 

Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?

 

Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?

 

E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.

 

Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu

 

Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.

 

Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?

 

Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.

 

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.

 

Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt